Pitanje rješavanja državno-pravnog statusa Crne Gore traži odgovor: da li Crna Gora ima realnu ekonomsku osnovu za stvaranje i funkcionisanje jedne nezavisne države.

Pobornici nezavisnosti ističu da Crna Gora može mnogo brže i lakše riješiti svoje probleme kao država sa punim kapacitetom nego ako te probleme prenosi na zajednicu Srbija i Crna Gora kojoj bi darovala svoju suverenost. U tom slučaju problemi ostaju ovdje, a o njihovom rješavanju ne bi se odlučivalo u Crnoj Gori.

Evo šta je o tome izjavio prof. dr Vujica Lazović , dekan Ekonomskog fakulteta u Podgorici:

Zbog opšte globalizacije svjetske privrede apsurdno je postavljati pitanja tipa: može li Crna Gora sama – i da li Crna Gora u ekonomskom smislu može opstati ako se osamostali, naročito kada na primjer znamo da danas veliki kontigenti robe nose oznaku «Made in Europe» i kada je sa eurom od 1.01.1999.godine počeo monetarni brak osam evropskih suverenih zemalja. Danas niko nije sam, osim ako to svojom voljom ne želi. Globalizacija ima značajnog odraza na politiku, i to na više nivoa – nacionalno tržište gubi svoj značaj u odnosu na medjunarodno, i tu se sada u političkoj sferi dešavaju pomjeranja. Pored malih država i mnogi regioni u svijetu (kao što su Katalonija, Sjeverna Italija, Kvebek, Škotska, provincija u Kini ili države u Indiji) prihvatili su globalizaciju kao novi put ka svojoj ekonomskoj i političkoj autonomiji i samostalnosti.

Postoji mnogo predrasuda koje su rezultat negativnog nasljedja, kao i višedecenijske kampanje usmjerene na potiranje crnogorske države. Naime, dugo vremena stvarana je slika da je Crna Gora izdržavana republika. Prvo, u bivšoj SFRJ prema njoj su bila usmjerena sredstva FNP-a, dotacije za penzije, pomoć za zemljotres, kursne razlike... Medjutim i u novoj zajednici se sa posebnim političkim ciljem pokušava stvoriti privid da je Crna Gora nesposobna da sebe izdržava, te da joj treba ekonomski, a time i politički staratelj.

U zadnjih 50 godina privrednu strukturu Crne Gore je, pored razvoja saobraćajne infrastrukture, karakterisao dominantan razvoj industrijskih, energetskih postrojenja, čiji su kapaciteti projektovani za potrebe tržišta bivše Jugoslavije. Skoro 90% plasmana je bilo van prostora Crne Gore. Tako Crna Gora posjeduje postrojenja za proizvodnju oko 400.000 tona sirovog čelika, 1.000.000 tona boksita, 280.000 tona glinice, 100.000 tona aluminijuma, 75.000 tona morske soli, 2.700.000 tona uglja i tri milijarde kilovat časova električne energije...

Globalizacija je potpuno poremetila koncepte klasičnih nacionalinih tržišta, tako da ona u otvorenim privredama ne mogu biti više poligon za plasman nekonkurentnih proizvoda. Ako uzmete u obzir balkanske, mediteranske, pa i podunavske zemlje, onda je to regionalno tržište sa više od 200 miliona potrošača prema kojem Crna Gora može da usmjeri svoje proizvode. Svakako, ovi proizvodi moraju biti konkurentni i ne može biti motiv stvaranja zajednice plasiranje nekonkurentnih proizvoda. Dakle, problem tih kompanija, ukoliko se ne transformišu, ostaje bila Crna Gora u zajednici sa Srbijom ili bila samostalna, pri čemu svakako samostalna pozicija daje mogućnost direktnog pristupa medjunarodnim finansijskim organizacijama i veću mogućnost stvaranja povoljnih uslova za privlačenje stranog kapitala u formi direktnog investiranja u visoku tehnologiju i proizvodnju.

Danas šanse Crne Gore leže u očuvanoj životnoj sredini, povoljnom prirodno-geografskom položaju i klimatskim uslovima, proizvodnji hrane, visokoj tehnologiji, znanju kao strategiji razvoja u malim i srednijim preduzećima, sportu i sl. Sport je izuzetno profitabilna djelatnost – zar crnogorski klubovi nemaju realne šanse da budu u evropskom vrhu u košarci (KK Budućnost), rukometu (RK Lovćen i ŽRK Budućnost), odbojci (OK Budućnost i OK Budva)...

Ne treba zaboraviti da Crna Gora ima dovoljno stručnih – kadrovskih kapaciteta i da bi mogla da afirmiše i programe visoke tehnologije. Tu treba slijediti primjere drugih zemalja. Uzmimo Južnu Koreju, koja je poslije korejskog rata imala per kapita dohodak manji od 100 dolara. Ta zemlja je napravila pravi preporod, kada su umjesto petro-hemije i čelika osnovni izvoz zemlje postali 16-magabitni dinamički ram čipovi, što je obezbijedilo dohodak po glavi stanovnika od 10.000 dolara.

Uz jasnu razvojnu strategiju i stimulativnu ekonomsku politiku, usmjerenu na promjeni privredne strukture pri maksimalnom reduciranju dijela postojećih troškova i punoj afirmaciji novih produktivnih segmenata privrede, Crna Gora može ostvariti dugoročnu makroekonomsku stabilnost.



Polazna garancija takvog uspjeha je ostvarivanje državnog subjektiviteta u medjunarodnim okvirima i svodjenje na minimum državnog paternalizma.

To što je Crna Gora mala može biti više njena prednost, nego nedostatak. Zahvaljujući fenomenu globalizacije, u prvi plan se stavlja kvalitet proizvoda i usluge, a ne veličina države. Nije zgoreg pomenuti da Luksemburg kao najmanja zemlja Evropske unije ima najveći dohodak po glavi stanovnika. Dakle, pored postojećih problema, Crna Gora može da postigne brz rast i razvoj, jer, s obzirom na svoju veličinu, ne treba da čeka na dug period oporavka i razvoja privrede.

Treba se podsjetiti da je Crna Gora 1989.godine (tada jedina uz Sloveniju) ostvarivala spoljnotrgovinski suficit. Društveni proizvod je tada bio u nivou od 1,6 milijarde dolara, a Crna Gora je svoje devizne obaveze izmirivala sa 250 miliona dolara, dok je za hranu išlo oko 40 miliona dolara. Tada je sam Kombinat aluminijuma ostvarivao oko 120 miliona dolara deviznog priliva, a moglo se očekivati i do 400 miliona dolara priliva. Deceniju poslije (1999.godine) smo imali oko 700 miliona maraka društvenog proizvoda i oko 150 miliona maraka spoljno-trgovinskog deficita, što najbolje ilustruje koliko nas je koštala «moderna» federacija u zadnjih deset godina.

Česti vapaj da se ostane u postojećoj ili nekoj sličnoj uniji se čuje i od onih koji se nadaju da će svoje skupe i nekonkurentne proizvode na račun «bratske ljubavi» prodavati Srbiji. Takodje, tu treba svrstati i one koji se predstavljaju kao veliki prijatelji Srbije i srpskog naroda kroz tezu da Crna Gora ne može u ekonomskom smislu sama, pa je treba privezati Srbiji da živi na njen račun. To je, kako u državnom, tako i u individualnom smislu, nečasno. Ponekad se iza tih providnih teza i argumenata krije nešto drugo, što nema ekonomsko utemeljenje, već je rezultat još uvijek prisutnih, i poslije svih balkanskih stradanja, srpskih veliko-državnih ambicija, te želje da se Crna gora dovede u inferioran položaj.

Teza da će osamostaljenjem Crna Gora izgubiti turiste iz Srbije nije tačna. Građani Srbije će ljetovati na crnogorskom primorju ako im naša turistička ponuda bude jeftinija i bolja od drugih, a ne zato što nas vole ili ne vole. Svakako, tu u startu imamo prednosti u odnosu na druge, zbog blizine, nepostojanja jezičke barijere, kao i činjenice da značajan broj gradjana Srbije ima u Crnoj Gori vikendice i stanove (često je i posjedovanje ovih nekretnina motiv zalaganja za zajedničku državu). Istovremeno, sasvim su realni izgledi da povratimo i goste iz razvijenih zemalja, čija bi vanpansionska potrošnja, bila presudna stavka u strukturi prihoda od turizma.

Crna Gora nije opterećena problemom velikog stanovništva i kritičnim kontigentima osiromašene radničke klase u urbanim centrima, kao što je slučaj sa drugim zemljama u tranziciji (pa i Srbijom). Takodje, sasvim je jasno da Crna Gora u stabilnim uslovima veoma lako može uravnotežiti svoje bilanse. Crnoj Gori godišnje treba oko 310.000 tona nafte, 120.000 tona pšenice, 26.000 tona šećera i slično...

Dakle, upravo zahvaljujući efektima globalizacije otvaraju se šanse za male ekonomije, kakva je privreda Crne Gore. No, iako je mala, ekonomski problemi Crne Gore su složeni i veliki. U tom kontekstu realna analiza dokazuje da postojeće probleme Crna Gora može mnogo lakše i brže riješiti ako nastupa kao država sa punim kapacitetom, nego ako te probleme prenosi na neku drugu instancu (zajednicu), kojoj za uzvrat daruje svoj suverenitet, jer u tom slučaju problemi bi ostali ovdje, sa njima bismo živjeli, a o njihovom rješavanju direktno ne bismo odlučivali. Istovremeno, ne smije se podleći euforiji i očekivati da će međunarodnim priznanjem Crne Gore svi njeni problemi biti riješeni. Time će biti samo stvorena povoljna institucionalna i sistemska osnova, a na gradjanima Crne Gore je da izaberu hoće li da je iskoriste