Nekontrolisana zelja za vladanjem..
..a sad nesto malo drukcije
Prvo jedno 'upozorenje'. Tema je na granici toga da ne pripada ovom pdf-u, vec nepostojecoj - Psihologiji.
Kad se prica o 'vladanju' ili 'moci', a i time sto je smjestih ovdje, prva bi asocijacija bila na politicke lidere. Ono sto bi moglo biti zanimljivo je da se taj 'problem' pocne posmatrati od svakodnevnog vladanja i moci, pa tek onda prenese na politicare. S te strane, tema je bliska i onoj getaway-ovoj o prirodi ljudskog ponasanja i odnosa dobro vs lose.
Posmatrajmo obicnog covjeka i njegov svakodnevni zivot.
Covjek koji vjeruje za sebe da je vladar, ima obicno karakter bogat raskosnim detaljima: rjecit je, umije da se hvali, umije da vas natjera da povjerujete u njegove male manipulacije vasim osjecajem za stvarnost. Cesto pomuti vasu razboritost do takve mjere da mu sami dozvolite, takoreci uz pravu radost, da ovlada vama i usmjerava vase postupke.
Ali takav covjek ne umije uvijek da obuzda svoju zelju za vladanjem. On pokorava na takav nacin svog prijatelja, suprugu/supruga, svoj sopstveni porod da na kraju vise ni sam/sama ne moze da se oslobodi ove navike da porobljava ljude koji ga u medjuvremenu i sasvim iskreno prihvate kao prijatelja. Postane tiranin i ono sto je najgore u tom odnosu izmedju dva covjeka, covjeka ''vladara'' i covjeka ''kojim ovaj vlada'' jeste to, da zamagljenost njihovih odnosa postane toliko dominantna da je ''porobljenom'' nemoguce da se oslobodi tog jarma, ne zato sto to ne moze da ucini, vec zato sto to ''ne zeli'' da ucini.
Nekontrolisana zelja za upijanjem snage, osjecanja drugih ljudi, covjeka ''vladara'' obicno ostavi na nekom od njegovih privatnih ''tronova'' da usaglasen jos jedino sa svojim, sasvim izvitoperenim smislom za stvarnost, zivi sasvim sam.
Zaista, kolika je glad za vladanjem, za porobljavanjem jedne duse koja nam se dobrovoljno, ushicena prijateljstvom, prepustila?
Koliko puta smo osjetili neodoljivu zelju da nastavimo igru porobljavanja? Koliko smo puta bili porobljavani?
Sad mozemo pricati o uzrocima takvog ponasanja, s psiholoske ili politicke strane... O pasivnosti... O sadasnjem trenutku...
Drugim rijecima - kad ce ovaj narod (opet) da pukne?
I kako treba da pukne, kontrolisano (valjda ne treba da se objasnjavam) ili stihijski? Gdje su nam alternative (politicke, psiholoske), gdje nam je buducnost?
Gdje smo mi? Gdje je ta sredina izmedju pasivnosti i opasnosti da se sami pretvorimo u ovo iz ovog teksta iznad?
Previse slova, a ja pozurila malo, pa ne zamjerite ako nije najbolje ukomponovano. Ipak, vjerujem da se sustina da vidjeti jednim citanjem. Igrajmo se opasnim igrackama malo
Last edited by Raquel; 03-02-11 at 01:37.
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
Bookmarks