Page 1 of 2 12 LastLast
Results 1 to 25 of 34

Thread: Barski slučaj

  1. #1
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Barski slučaj

    Barski slučaj - I dio

    četvrtak, 07 Avgust 2008 21:18

    Mobilisani za ispomoć pa strijeljani.

    Istina o Barskom slučaju od 15. marta 1945. kada je streljano više od dvije hiljada Kosovara još uvijek je pod velom tajni ili je veoma malo predstavljena kosovskoj i široj javnosti. Kako nam jedan od preživjelih nedavno reče "0 zločinu u Baru proteklih šezdesetak godina nije smjelo da se razmišlja a kamoli nešto napiše". Za taj masakr niko do sada nije odgovarao, mada se zna da su taj zločin počinili partizani i da su stradalnici bili Kosovari sakupljeni iz različitih sredina. Nasilna mobilizacija je obuhvatila i Bošnjake prizrenskog kraja. Medu streljanima bilo je i Bošnjaka iz Župe i Gore.



    Primjera radi, samo iz Gornjeg Ljubinja u Baru, crnogorskom gradiću streljano je 12 mladića, iz Donjeg Ljubinja devet, dok iz Gore sedmero. Iz Jablanice od 50 mobilisanih njih šest je steljano.

    Te 1945. godine, marta mjeseca iz Gornjeg Ljubinja nasilno je u dva navrata "mobilisano" 27 osoba. Jedan od dvanaestorice koji je sačuvao glavu je i Mehmed Kaplani. Nažalost Zabidin Elezi, Rakip Elezi, Rakip Ademi, Kasem Hodža, Ramiz Ademi, Bajram Ademi, Amet Maksuti, Muhamed Maksuti, Zuljo Ibra, N. Ibra, Bajruš Osmani i Amet Osmani zauvijek su ostali zatrpani u nekoj od jama u Baru. Mehmed Kaplani, nakon što nas je ljubazno primio, donio je hrpu papira gdje je uredno bilježio šta se u Baru marta 1945. godine desilo.

    - Mobilizacija se desila u subotu, 10. marta 1945. godine kada su nas okupili i odveli do Sredske, pa zatim do Prizrena. Na početku su nas izvjestili da nas vode kao ispomoć partizanima u borbi protiv Nijemaca, koji su se "ukopali" negdje na Primorju. Iz Sredske je sa nama bio i Vojo Mandušić, vodnik po činu. Oni koji su imali "pik" od vlasti bili su mobilisani. Iz Drajčića je bio Slave Kekov, iz Gornjeg Sela Miloš, iz Ljubižde Trajko, dok iz Mušutišta Spiro Petković i neki Petko koji je u Baru bio ranjavan i kome je amputirana noga. On je ležao sa mnom u bolnici i nakon povratka na Kosovo, radio je u Suvoj Reci, u jednom kiosku.
    Na žalost, nekima ne znam prezimena.

    Vodio nas je neki policajac Marko iz Lokvice. Kada smo stigli u Prizren, čekali smo ispred vojne pekare u prizrenskoj kasarni. Bilo nas je oko 4.500, smještenih u tri dugačka plehana hangara sagrađena od strane Italijana. U tim hangarima boravili smo 17 dana. Nakon toga, bio je ponedjeljak, odveli su nas kod stare prizrenske pošte i ponovo vratili u kasarnu, gdje su nam dali po dva hljeba i suvu hranu. I tako smo krenuli na put neizvjesnosti. Prošli smo Šadrvan, Kuri česme, Žur i stigli u Kuks gdje smo i prenoćili. ' Na mjestu gdje se spajaju Bijeli i Crni Drim, u blizini jednog razrušenog mosta prenoćili smo, da bismo ujutru rano krenuli za Puku. Tamo su nam ponovo podijelili po dva hljeba i suve hrane. Tako smo stigli do Skadra, gdje smo prenoćili u bivšim turskim kasarnama iznad grada. Tu smo jeli neki pasulj koji je smrdio na gas, pa nas je poslije toga tjerala muka.
    Kasnije su stigli i brice iz Skadra, koji su nas ošišali "na nulu". Bili smo prepuni vaši, jer se tada nosila vunena odjeća. Nekako smo izdržali do Skadra. Negdje oko ponoći naređeno nam je da moramo u "pokret". Na kapiji nas je izlazilo po dvije stotine.
    Svo vrijeme do Skadra vodila nas je piroćanska i vranjanska vojska. Ti partizani u civilu nisu imali nikakva obilježja. Imali su puške "kragujevke" i u Skadru su nas predali 10. Crnogorskoj brigadi, koji su bili dobro naoružani i obučeni u "engleske uniforme". Nisu nam davali vode, pa smo preko žica od djece u Skadru kupovali vodu za pet leka. Šest dana i noći nam je trebalo da stignemo u Bar. Po dvije stotine nas je preko Skadarskog jezera bilo prenošeno do sabaha. U blizini Bara bilo je jedno mjesto sa česmom na kojoj je bilo napisano "Crna Gora". Tako smo i prvi put vidjeli more. Tako smo stigli i do Starog Bara, koji je bio pun maslinaka i primorskog voća. Prošli smo i pored dvije džamije u Baru. Između Starog i Novog Bara bila je jedna livada. Tu su nam dali odmor. Ovi iz Crnogorske nas nisu toliko mučili kao Vranjanci i Piroćanci, koji su na nas prije toga pucali kada je neko htio da napuni vode iz rijeke.
    Oni su nas smatrali dezerterima. Njih dvije stotine nas je sprovelo u Bar i dok su se stražari odmarali u livadi, čuli smo kako je eksplodirala neka bomba. Mi smo mislili da se radi o pucnjavi u gradu. Zatim smo čuli i pucanj. Tada je na bijelom konju naišao komandant te 10. Crnogorske koji je odjednom stražarima koji su odmarali viknuo: "Na gotov's, majku vam vašu", da bi dalje produžio. U međuvremenu su stražari već bili na nogama. Tu sam vidio nekog ubijenog crnogorskog vojnika. Kažu da ga je ubio neki Albanac koji mu je nakon što ga je taj vojnik odgurnuo od česme dok je pio vodu, uzeo pušku i ubio ga. Nakon toga su tog mladića i još dvojicu masakrirali.
    Nas su kasnije odveli u fabriku Monopol, gdje nas je dočekao neki oficir riječima: "Majku vam vašu, vi ćete se boriti protiv partizana."
    Tek smo tada konačno shvatili da nas smatraju neprijateljima partizana. Mi iz Ljubinja smo bili negdje u sredini Monopola. Tu smo vidjeli vojnika koji je okrenuo puškomitraljez prema nama, dok jedan od mojih rođaka, koji je bio sa mnom uplašeno reče: "Dajdža, ima da nas streljaju". Ja sam mu, tješeći ga odgovorio da se to neće dogoditi. Samo što sam to izustio počela je neviđena pucnjava na nas. Mnogo je ljudi tu pokošeno. Zatim su se čuli pucnjevi iz svih raspoloživih oružja od strane partizana. Izbezumljeni narod je počeo da vrišti, urla... Mene je metak pogodio u petu, ali sam nekako ćutao. Kada sam ranjen i u predjelu glave, iznad noći sve mrtve su, vjerovatno, pokopali po jamama kod te livade, a ranjenike su kasnije prebacili u bolnicu. Dok su nas prebacivali do bolnice nekim malim engleskim kamionima, primjetili smo jednu ženu kako nosi vode.
    - Sestro, malo vode! - rekao sam joj.
    - Kako da ti dam vode kad si mi ubio brata? - rekla nam je.
    Tako su nas žedne odveli do ambulante.

    U ambulanti u Miločeru bio sam smješten sa još oko dvjesto ranjenih, da bi me kasnije prebacili na liječenje u Herceg Novi - sjeća se Kaplani.
    Na novinarsko pitanje koji su razlozi takve brutalnosti i strijeljanja, Mehmed Kaplani kaže:
    - U pitanju je osveta prema Kosovarima još iz perioda 1935. godine kada je tadašnja vlast Kraljevine Jugoslavije otela zemljište od Albanaca sa Kosova na području Đakovice i Peći i to isto dala Crnogorcima. Mnogo je takvih primjera otimanja tuđeg zemljišta. Jednom katoliku iz Trepetince oduzeto je veliko imanje sa kućom i dato Crnogorcima. Tako su uradili i u Dušanovu i Ljutoglavu kod Prizrena. Otimali su albansko, tursko, muslimansko po čitavom Kosovu. Kada je Njemačka 1941. godine objavila rat, Crnogorci su počeli da bježe preko klisure prema Crnoj Gori. Tada su se Albanci njima osvetili za otetu zemlju.

    Prema podacima kojim raspolaže vrijedni i oštroumni starina Mehmed Kaplani, osim Bošnjaka iz Župe i Podgora bilo je nasilno mobilisanih i ubijenih iz Gore.
    Većina imena, kako nam reče Kaplani,. koja su pomenuta kao poginuli borci iz Gore u knjizi Miodraga Nikolića: "Prizren -S Titom ka pobedi, 1941-45", su imena ljudi koji su strijeljani marta 1945. godine u Baru. Strijeljani u Baru su: Ahmed Ahmeti i Zuber Ismailji iz Rapče, Hasan Abdurahim i Irfan Dalifi iz Baćke, Sali Jamini iz Kukaljana, Tefik Tasip iz Lještana i Naim Hamiti iz Kukljibega.
    Pokazujući nam dokumenta, Mehmed Kaplani nam je rekao da je do 1995. godine primao boračku penziju, te da mu je iste godine od strane vlasti uz vrlo čudno obrazloženje "da je bio na strani neprijatelja" ukinuta.




    Mustafa Balje

    Objavljeno u nezavisnom magazinu na bosanskome jeziku Alem 13. 07. 2002 Prizren

    http://www.prizren-web.com/magazin/i...ija&Itemid=184
    Last edited by Ćipur; 10-12-09 at 02:37.

  2. #2
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Barski slučaj - II dio

    Utorak, 12 Avgust 2008 19:34


    Tragom događaja saznajemo da u Župi ima još živih svjedoka masakra. Zejno Šefitagić je Bošnjak iz Donjeg Ljubinja koji je sa još osmero mještana, preživio barsku golgotu. Ali, Donjeljubinjci Vejap Murtovi, Zećir Hašani, Mustafa Bilibani, Ljiman Kurteši, Amze Kurteši, Amze Ameti, Ešref Mislimi, Idriz Redžepi i Kadrija Ameti svoje mlade živote "na bigajri hak" ostavili su na stratištu u Baru.
    Živahni starac Zejno je sa svojim sinom Adilom radio na kućnoj ogradi i ljubazno se odazvao razgovoru. Vrativši se pedeset i sedam godina unazad, započeo je svoje kazivanje:



    Te večeri otac mi reče: "Moraš za Albaniju, ako želiš da ostali budu mirni". Poslušao sam oca, otišao da se javim u obližnju žandarmerijsku stanicu. Te noći smo iz Prizrena i uz malo suve hrane krenuli za Albaniju. Vodili su nas Crnotravci iz Vranja, sve do Skadra, a preuzeli nas Crnogorci, koji su bili neprijateljski nastrojeni prema nama. Nisu nam dozvoljavali ni da se međusobno pomognemo, ni kao ljudi da izvršimo nuždu. Po mojoj procjeni, bilo nas je oko 5.000 ljudi - kaže Zejno Šefitagić.
    Na putu do Bara, dvojica iz njegove grupe zadržana su u Skadru zbog zdravstvenih problema, kaže Šefitagić.

    Svi smo krenuli sa uvjerenjem da smo mobilisani kao ispomoć u borbi protiv Nijemaca u Crnoj Gori. U Skadru smo sa nevjericom čuli od nekih građana riječi poput: "Kini me pa ju Kosovar, kini me pa k'tu" (Vidjećete, Kosovari, vidjećete tu). Bilo mi je čudno kako su se ponašali građani Skadra. Prodavali su nam vodu. Za jednu čuturicu vode tražili su 10 leka. Nismo uspjeli da dokučimo otkud tolika mržnja prema nama Kosovarima. I oni muslimani ko i mi, a mrze nas. Uz velike muke tako smo premoreni preko Skadra stigli blizu Bara.
    U stari Bar, dolje u ravnici, dva sata prije akšama došao je neki komandant. Primjetili smo njihovo stanovništvo, žensko i muško užurbano ide preko te ravnice. Nismo znali šta se dešava. Čuvari su otišli u hladovinu. Taj partizanski komandant iz Bara naredio nam je da se postrojimo po četvero i da krenemo naniže. I odjednom puče puška. Kad smo hodajući došli do mjesta gdje je pucano vidjeli smo bijelu kapu na putu. Od čovjeka ni traga ni glasa - sjeća se Zejno, dodajući da su stigli do "Monopola", gdje se prerađivao duhan. Tamo su ih partizani smjestili u dugačke hangare i podjelili u vodove. Zejno je bio u četvrtom vodu.

    Strijeljanje ispred Monopola

    "Monopol" je imao dugačku avliju i na kraju veliku kapiju. Sjedimo u stroju i neko viče: "U pripremu! U pripremu...!" Mi još uvijek nismo svjesni šta nam se to sprema. Čujemo da su pretukli nekog Albanca,a zatim započinje iznenadna paljba ispred Monopola. Stvorila se strašna grmljavina od pucnjave, a ja sam bio prislonjen uza zid. Palo je, k'o pokošeno nadamnom puno ljudi. Osjetih tri metka u leda. Uhvatio me je grč. Nepomično ležim i ne znam jesu li živi oni do mene. U blizini primjetio sam iz obližnjeg prozora kako jedan Crnogorac mitraljezom a drugi italijanskom puškom nišane i pogađaju jednog iz našeg sela i jednog mladića Albanca. Kasnije sam saznao da je jedan od pogođenih bio Amze Redžepi, koji je nakon neuspješnog liječenja teško oštećene kičme umro u Baru.

    Poslije strijeljanja sam čuo da neko iz daljine naređuje prekid paljbe. Saznali smo da je to bio neki komesar, hrvatski oficir. Taman se ljudi podigli opet započe paljba. Puno je njih poginulo. Kasnije sam saznao da se radi o dvije hiljade strijeljanih. Ni danas ne znam zbog čega - pita se Zejno i dodaje:
    Sve se to zbilo u jednom danu. Mislio sam da će nas sve pobiti. Nakon masakra, ono što je živo ostalo spremali su za prebačaj preko mora. Vidio sam spremljene mitraljeze i pored obale. Pomislio sam da će nas strijeljati. Iz straha dvojica iz naše grupe bacili su se u more. Jedan Crnogorac uzviknu: "Ne davi se, je... ti b..., ne davi se!" Njih su izvukli, dok su nas kasnije prebacili u neku improviziranu bolnicu na liječenje. Toliko sam bio žedan da kada su me prebacili u bolnicu, tražio sam vode. Nakon pregleda rane, jedna medicinska sestra donijela mi je fildžan vode. Nakon dugog vremena popio sam vodu i upitah je ponovo gdje je toalet. Stigavši do toaleta popio sam još malo vode i pao u nesvijest.
    U toj bolnici ležao sam jednu noć. Tu su bacali ranjene jedan preko drugog. Sutradan naiđe neki mladić i upita nas ko može da silazi neka se uputi prema kamionu koji je čekao vani. Rekli su nam da tim kamionom idemo u Miločersku bolnicu. Tamo su nas skinuli gole, šišali su nas i poslali na spavanje. Na jednom krevetu po četvero nas. Bila je to jako velika gužva. Teže ranjenike, nakon toga su slali za Meljinu, tako da nas je kasnije ostalo u toj bolnici manje. Bio sam u dilemi da li da pobjegnem ili ne. Sjetih se ubrzo da mi noge ne hodaju.

    Da nije bilo kraja njihovim mukama Zejno prepričava slučaj kada su ih tokom njegovog četveromjesečnog liječenja htjeli pobiti.
    Podmetnuli su nam bombu i htjeli nas sve pobiti. Srećom, ta bomba je eksplodirala i razbila sva okolna stakla bolnice, kada smo izlazili iz sobe. Odmah nakon toga došla je straža i upitala nas šta je bilo. Mi im kažemo da ne znamo o čemu se radi i da nismo mi to učinili s obrazloženjem da smo u bolnici ušli goli -sjeća se dodatnih trauma Zejno Šefitagić iz Donjeg Ljubinja.
    Da se radilo o planiranom strijeljanju, Šefitagić dokazuje time što je dan nakon strijeljanja sve bilo očišćeno od krvi i svaki trag izbrisan. On, također navodi da su ubijani bacani u unaprijed iskopane jame.

    Nikada nisam želio da budem mrtav kao toga tragičnoga dana. Nakon svega što sam vidio htio sam da ne budem među živim. Bog je htio drugačije - kaže tihim glasom Zejno.
    Prema navodima Šefitagića, u Prizrenu kao da se znalo staje bilo u Baru.

    Moj brat je bio odbornik u Prizrenu i pitao je nadležne o našoj sudbini. Odgovorili su mu da smo na ratištu, kao ispomoć protiv Nijemaca. Moj brat im je tada uzvratio: "Nisu na ispomoći, već su pobijeni". Tada su ga upitali odakle on to zna, a on im je odgovorio: "Čuli smo, vrapci su nam pjevajući javili."

    Pucali i iz okolnih crnogorskih kuća.

    Zejnovog sina Adila Šefitagića, koji radi kao nastavnik u Donjem Ljubinju, dok smo ovo bilježili pitali smo kako on komentariše događaj u Baru sa današnjeg aspekta.
    Spletom okolnosti ja sam od 1988. do 1990. godine radio u Baru pa sam saznao neke nove detalje koje otac nije znao. Upoznao sam nekog Nuza, bio je predsjednik vakufskog odbora u Baru. Ne sjećam se prezimena. On mi je ispričao da su po ulicama starog Bara tekle rijeke krvi. Potvrdio mi je da su tamo strijeljani Kosovari i da su ih gađali i crnogorski civili iz okolnih kuća. Što god su imali pri rukama upotrijebili su kao oružje kako bi načinili zlo tim ljudima. Čak su i vrelu vodu upotrijebili. Ja sam tokom svog boravka i rada u Baru saznao da je u tim kućama veliki broj njih živjelo sa nekim fizičkim nedostatkom. Bog je tim ljudima vratio "milo za drago". Bilo je i onih koji su se drugačije ponijeli. Tokom moga boravka čuo sam da je neki Petrović, jedne od imućnijih porodica u Baru, sedmoro Kosovara spasio najgoreg. Nakon zločina u Baru poslao ih je natrag na Kosovo žive i zdrave.

    Adil Šefitagić, želeći da se ovo nikada više ne ponovi, ipak iznosi da Bošnjaci nikada nisu bili zlopamtila.
    Revanšizma je oduvijek bilo i biće. Ne možemo sada da krivimo jednog ili jednu stranu. Rat je učinio svoje. Treba čovjek biti priseban u tom momentu. Hvala Bogu što vrijeme briše mnoge stvari, kada bi se vraćali "dugovi" gdje bi nam bilo kraja. Vidite, recimo Miloševića, koji je činio neviđene zločine u Bosni, na Kosovu. Iza njegovih ruku sigurno je urađeno još mnogo drugih zločina. Vjerovatno ni Tito nije znao sve šta se događa. I nad Bošnjacima je nakon rata učinjen zločin. Znate i sami koliko ih je ubijeno. Neke stvari ipak treba zaboraviti, jer naš, bošnjački narod nije osvetoljubiv -kaže Adil Šefitagić.

    U barskoj golgoti, kako nam reče na kraju razgovora Zejno Šefitagić, bio je teško ranjen u ruku i Ilijaz Kurteši, koji je tada imao 16 godina.




    Mustafa Balje

    Objavljeno u nezavisnom magazinu na bosanskome jeziku Alem 27. 07. 2002 Prizren

    http://www.prizren-web.com/magazin/i...ija&Itemid=184

  3. #3
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Barski slučaj - III dio

    četvrtak, 28 Avgust 2008 01:39



    Među onima koji su bili nasilno mobilisani i koji su preživjeli strahote barskog strijeljanja je i Sabrit Bajra, Bošnjak iz Skorobište, koji sa svojoj ženom i sinom živi u Ljubiždi.
    - Stigao je haber za mobilizaciju. U prizrenskoj kasarni partizanski oficiri su nam držali politički govor o neophodnosti mobilisanja. Iz našeg kraja bilo nas je šezdeset i dvojica. Mi smo marta mjeseca 1945. godine pješke krenuli preko Albanije, zajedno sa povećom grupom ljudi iz dreničkog kraja -započinje svoju priču Sabrit Bajra.



    - Kada smo stigli u Ulcinj, iz jednog motela izišla su tri Crnogorca sa njihovim tradicionalnim kapama sa ocilima (četiri "C") i nakon što su nas ugledali, prokomentarisali su: "Došli ste nam kao naručeni. Vi sa bijelim kapama ste balisti, je li? Vidjećete vi u Baru", zaprijetili su. To nam je, poslije najave u Albaniji, bila druga opomena i znak šta nas čeka u Baru - sjeća se teških trenutaka Sabrit Bajra.

    - Stigli smo tako i do Bara. Prolazeći kroz jedno muslimansko selo, vidio sam džamiju i taman smo htjeli da se napijemo vode iz obližnje seoske česme, stražari nam to nisu dozvolili. Tada je naišao jedan muslimanski oficir, ne znam mu ime, i upitao nas je:
    "Odakle ste?"
    "Iz Prizrena" - odgovorili smo.
    "Slušajte dobro šta ću vam reći. Prije šest dana u Baru održao se neki sastanak ili konferencija. Vama pripremaju osvetu omladinci Crne Gore, zbog Xhafera Deve koji je načinio veliku štetu ovim krajevima" - dodao je taj bošnjački oficir.
    Tako je taj bošnjački partizanski oficir najavio mračne namjere i objasnio prije strijeljanja šta se sprema Kosovarima.
    - Na ulazu u Bar, na jedoj ledini primijetio sam, od hotela gdje smo bili smješteni, veliku gomilu ljudi kako ih dovode. To je bio užas. Da sam samo imao neki foto aparat pa da vidite taj užas - kaže Bajra i nastavlja sa opisom čina strijeljanja:
    - Počeli su rafali iz dva mitraljeska gnijezda, a čuli su se rafali i iz obližnjeg sela nastanjenog Crnogorcima. Ljudi su padali okolo. Prije strijeljanja sam na 150 metara udaljenosti, ispred hotela "Rumija", vidio pripremljene iskopane jame. Crnogorci su odmah nakon strijeljanja preuzimali leševe zaprežnim kolima i bacali ih u te jame. Bilo je ranjenih koji su pobacani u jame, nad njima su bacani mrtvi. Preostale leševe za koje nije bilo mjesta u jamama, kamionima su odvozili i "kipali" u Jadransko more -kaže Sabrit Bajra i dodaje:

    - Gledao sam taj prizor preko terase hotela. Vrata su nam bila zaključana. Odjednom, stepenicama dođe jedan čovjek. To je bio neki bošnjački kapetan. Prije tog oficira neki Crnogorac je htio da nas sve u sobi pobije. Osujetio ga je taj kapetan.
    "Braćo", rekao je plačnim glasom bošnjački kapetan, "otvarajte vrata. Ništa vam neću. Samo vas želim spasiti. Znate li samo koliko je vani ljudi strijeljano? Hoću samo da vas spasim."

    Od tuge sam zaplakao. Bio je sa mnom rahmetli Zećo Mahmuti iz Grnčara, umro je 1999. godine, kome sam rekao da otvori vrata i izvjestio sam ga da nas želi spasiti neki Bošnjak. Kada smo izišli, taj Bošnjak nam je rekao da na izlazu ostavimo sve što smo imali od opreme. Tako je i bilo.
    Nakon užasa koji je pretrpio Sabrit Bajra sa svojim kolegama, maja mjeseca 1945. godine prebačen je u vojnu komandu u Trogir.
    - Jutro nas je probudilo na nekoj lađi. Putovali smo za Dubrovnik, pa Split i najzad, do Trogira. U Trogiru su nas izvrsno primili. Dali su nam nova engleska odijela. Tu smo ostali izvjesno vrijeme - sjeća se starina Sabrit, govoreći sa većim pauzama.
    Niko o događaju u Baru javno nije progovorio. Sabrit Bajra navodi da kada su očevici strijeljanja pričali u Sloveniji o tome, niko im nije vjerovao.

    "To nije moguće", rekli su.
    Nakon toga događaja ništa se u javnosti nije znalo". Mada su znali oni koji su tamo bili. Po onoj narodnoj "Dobar glas se daleko čuje, a loš još dalje", sudbina je htjela da nakon skoro i više od pola stoljeća na našim stranicama zabilježimo stradanja preživjelih. Bilo je i dirljivih scena ispraćaja "mobilisanih". Većina njih su bili mladići. Koliko li je samo ljubavi, želja, snova i neostvarenih djela ostalo iza njih. Jedina krivica je bila što su drugačije izgledali od onih koji su osvetnički pucali u nenaoružane ljude.






    Objavljeno u nezavisnom magazinu na bosanskome jeziku Alem 10.08.2002 Prizren


    http://www.prizren-web.com/magazin/i...ija&Itemid=184

  4. #4
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Barski slučaj - IV dio

    Utorak, 09 Septembar 2008 20:56


    Među onima koji su uspjeli da izbjegnu "marš ka smrti" do Bara je Bedžet Demiri, rođen 1915. godine u selu Pousku. Naime, spletom okolnosti on je u zadnjem trenutku izbjegao mobilizaciju. On je na osnovu onoga što je tada čuo, kaže da je mobilizaciju izvršila 46. partizanska divizija sastavljena od Vranjanaca i Piroćanaca, koji su u Baru učestvovali i u strijeljanju.
    - Imao sam tada 30-ak godina i radio sam u jednom mlinu u Prizrenu kao vodeničar. U tom mlinu smo mljeli pšenicu koja je kasnije korišćena za ishranu vojske.



    Brašno se kasnije upotrebljavalo za priozvodnju hljeba za partizane. Bio je to sam početak 1945. godine i u tom periodu kroz grad kružila je priča o nekakvoj mobilizaciji. Vojne vlasti u Prizrenu su izdale naređenje o mobilizaciji.
    Oni su prikupljali regularnu vojsku, "zbog čišćenja terena od njemačkih snaga u Crnoj Gori" -sjeća se "adžo" Bedžet kome je, također, stigao poziv za mobilizaciju.

    - Moja majka i otac su zbog toga plakali. Kući sam ostavio hljeba samo za još dva dana. Brinuo sam se šta će biti kasnije, niko od naših ukućana nije znao šta je po srijedi. A ujedno sam bio i oženjen...
    Ušli su u mlin kod mene i rekli mi da spustim kamen i da ukoliko se ne odazovem pozivu biću strijeljan -kaže Demiri i dodaje:
    - Sakupili su nas kod nalbatnice, kod starog vojnog odsjeka. Srećom, skoro devet mjeseci sam boravio u Prizrenu, gdje sam ostao da radim u vodenici. Kmetove iz naših župskih sela nisu mobilisali jer su ih angažirali kao seosku stražu. Pomogao mi je Muharem bojadžija, dok su sa njim bila i braća Shani,' Raif i Fehim Grazhdo. Jedan od njih, Shani, je bio "damkosan" (obilježen), bio je pod istragom i bio je u zatvoru u Nišu.
    Adžo Bedžeta kasnije u vezi pokolja u Baru izvjestila je partizanka Anila.

    - To je bila, u stvari, namještaljka. Tamo je pobijeno nekoliko hiljada ljudi. Tako me je nakon masakra u Baru, obavjestila Anila - partizanka. Ona mi je još rekla da mobilisani "se ovdje vode kao regulama vojska, dok se tamo ubijaju kao balisti". Anila me je, te večeri kada sam odlazio kasno kući iz mlina, obučena u nikab upitala na turskom "Ne re?" (Gdje ćeš?) Uzvratio sam da idem kući. Odjednom mi je ona, sva uplašena, lomeći prste, rekla da je u Baru bio strašan pokolj. Rekla mi je da je tamo bilo puno četnika koji su pomogli u strijeljanju.

    - Iz našeg sela Pouska poginula su trojica, dok iz Jablanice sedmoro Bošnjaka. Jednom našem seljaninu, otac po imenu Sinan poginuo je u Baru, zatim Osman, Šaban, Veso od Emrulovci, Misin...
    Na osnovu onoga što je ovaj starina čuo, poslije pokolja u Baru, preživjele "mobilisane" mladiće prebacili su u Sloveniju. Tamo su ih, navodno, obukli u nove engleske uniforme i dali im naoružanje.
    Prema mišljenju Demirija, strijeljanje je bilo dio plana prema kojem je trebalo pobiti što više muslimana, bez obzira na njihovu
    nacionalnu pripadnost.

    - Nakon ovog slučaja narod je bio uplašen, uplakan... Shvatili su da se radi o prevari. Opštinski organi su to znali i preko njih se vršila dodjela poziva za mobilizaciju, ali su ćutali. U javnosti se ništa nije pričalo, mada je narod znao da je u Baru pobijeno preko dvije hiljade ljudi iz ovih krajeva i da su u tom pokolju učestvovali i četnici Draže Mihajlovića, koji su bili uvučeni u partizane - kaže Demiri i dodaje da su oni samo promijenili svoja obilježja i da su taj pokolj učinili zbog vjerske netrpeljivosti prema muslimanima.
    - Uostalom, tako je bilo od 1941. godine, tako je bilo i u nedavnom ratu, a tako je bilo i u genocidu u Srebrenici, kada je pobijeno preko deset hiljada Bošnjaka. Bošnjaci iz Srebrenice i ostalih dijelova Bosne su ubijani samo zbog toga što su bili muslimani - konstatira starina Bedžet Demiri.



    Objavljeno u nezavisnom magazinu na bosanskome jeziku Alem 24.08.2002 Prizren

    http://www.prizren-web.com/magazin/i...ija&Itemid=184

  5. #5
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    P o d g o r i c a
    Posts
    525
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Sta mislim o ovome ?

    Pa mislim sto znaci da postojim :P

    zivijo stari pa dako izdrzis do sjuta

  6. #6
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Titograd
    Posts
    9,454
    Thanks Thanks Given 
    37
    Thanks Thanks Received 
    964
    Thanked in
    566 Posts

    Default

    Istina je ovo. Partizani su mobilisali seljake, baliste i kolaboratore da se bore protiv fasista. Neki kazu da je ovo bilo unaprijed pripremljeno, al ja nemam takvu informaciju.

    Sve je pocelo kad je albanski zatvorenik ubio crnogorskog cuvara zbog svadje, vele da ga je preklao. Tu se onda digla frka, ovog albanca ubili na licu mjesta, pocelo gusanje, preotimanje oruzja, pucnjava. Kazu i bombu da je neko od albanaca bacio medju partizane, drugi izvori vele obrnuto. Nikad se to saznat nece. U svakom slucaju, albanci pocinju uglavnom da bjeze, a crnogorci pocinju da pucaju na njih mitraljezima sa strateskih pozicija. E tu je vec sve poslo po onoj raboti, nastaje masakr, ubijanje dje se stiglo. A ubili su ih zaisto dostinu. Osveta i za protjerivanje crnogoraca sa Kosova aprila 41e, albanci su se odma priklonili fasistima i napravili strasne zlocine nad tamnosnjim pravoslavnim zivljem. To nije opravdanje za zlocin, al jeste motiv.

    **** ga.

  7. #7
    Join Date
    Aug 2009
    Location
    Podgorica
    Posts
    16,444
    Thanks Thanks Given 
    5,237
    Thanks Thanks Received 
    3,744
    Thanked in
    1,493 Posts

    Default

    kako me prestravi naslov na sekund........ja jmisljah danas nesto bilo

  8. #8
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Quote Originally Posted by mate View Post
    Tuzno je da se ovako nesto ne spominje nidje, cak sta vise imam osjecaj da se od ovoga bjezi... Valjda su ovo neka druga doba, doba u kojem je jedna Srbija priznala genocid kojeg je njihov narod napravio u Srebrenicu. A ovi nasi koji su "krenuli" u evropsku uniju prikrivaju ovakve stvari. Ako se na fakultetu tj knjigama o istoriji CG mogu naci price sta su radili cetnici prvo u balkanskim ratovima potom u prvom i drugom svejtskom ratu nad crnogorskim ali prije svega albanskim i muslimanskim stanovnistvom. Trebalo bi i ovako nesto da se zvanicno objelodani...

    SRAMOTA!
    Ovoliko gluposti na jednom mjestu je tesko naci jer bas nista nema veze s mozgom. Prije svega ne znas sta uopste znaci genocid, pa poredjus stvari koje blage veze nemaju medju sobom.
    Kazes da je sve sakriveno pa se pitam otkud ti to znas? Prisnilo ti se ili neko nedje objavio? Cudno da link navodi i partizanske izvore i razne istoricare, ali ti znas bolje pa nas prosvijetli kako si dosao do tog saznanja i broja zrtava.
    Ubuduće kad pises viceve pisi na odgovarajucim forumima, ali za pocetak nam reci koja to knjiga opisuje cetnike iz Balkanskih ratova?

  9. #9
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Brskut
    Posts
    938
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Između ostalog, isti partizani su pobili više od 20.000 crnogorskih četnika po Sloveniji i Austriji i to je malo bitnije za istoriju ove zemlje u kojoj živimo nego tih par hiljada albanaca. Ipak su ovo bili Crnogorci a i živimo tu zar ne? A o albancima neka uče na kosovo i u albaniju iz udžbenika istorije. A partizanima se u Crnu Goru ne može sudit ni za 20.000 Crnogoraca a ne za 4-5.000 albanaca tako da ne znam čemu ova tema ovđe
    Šlagom ja bih tebe nasapuno
    Onda bih nosom napisao Bruno

  10. #10
    Join Date
    Aug 2009
    Location
    Podgorica
    Posts
    16,444
    Thanks Thanks Given 
    5,237
    Thanks Thanks Received 
    3,744
    Thanked in
    1,493 Posts

    Default

    sto je danas cetnistvo na cijeni ***** ti sunce, sad se svi u prsa udaraju i dice sto su bili cetnici, jebes demokratiju svega mi..............

  11. #11
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    P o d g o r i c a
    Posts
    525
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Zasto se ne dicit ako su nekome bili Cetnici,Komiti... ?
    Ipak su to ljudi koji su ginuli za ideologiju koja da je prolsa mozda bi i bila bolja!

    p.s. Demokratija je ***** od sistema ! Kazu najgori oblik vladavine ali najbolji od svih ostalih

    Madad meni je primjer sledeci najbolje opisuje demokratiju!

    Imas 1000 dusevnih bolesnika i 100 doktora nauka ! Ko pobjedjuje ?

    Temu sam zaobisao u sirokom luku ali jbg ne zamjerite

  12. #12
    Join Date
    Aug 2009
    Location
    Podgorica
    Posts
    16,444
    Thanks Thanks Given 
    5,237
    Thanks Thanks Received 
    3,744
    Thanked in
    1,493 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by GROZNI View Post
    Zasto se ne dicit ako su nekome bili Cetnici,Komiti... ?
    Ipak su to ljudi koji su ginuli za ideologiju koja da je prolsa mozda bi i bila bolja!

    p.s. Demokratija je ***** od sistema ! Kazu najgori oblik vladavine ali najbolji od svih ostalih

    Madad meni je primjer sledeci najbolje opisuje demokratiju!

    Imas 1000 dusevnih bolesnika i 100 doktora nauka ! Ko pobjedjuje ?

    Temu sam zaobisao u sirokom luku ali jbg ne zamjerite
    ne zamjeram JA nista svi mi i svi nasi su imali svoje ideale i razloge zbog kojih su za njih, medjutim primijetio sam da se aktuelizovala prica iz tog doba cetnici-partizani. Sad ne cujem bez cetnike kako se dice sa tim ali tek sad pa da nije malo kasno za sve to, zar nije ta prica prepricana i idemo dalje. Pa smo Bog nas sve zajedno sve ubio imali - jesmo li ****** ili srbi, nikako Crnogorci to se nije dovodilo u pitanje jer to nije moglo bit. I tek sad zasnjih 20 god jesmo li srbi ili crnogorci a mi smo svi zajedno jedan teski raspad

  13. #13
    Join Date
    Aug 2009
    Location
    Podgorica
    Posts
    16,444
    Thanks Thanks Given 
    5,237
    Thanks Thanks Received 
    3,744
    Thanked in
    1,493 Posts

    Default

    nisam znao da je ustassa zabranjen teermin?

  14. #14
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Brskut
    Posts
    938
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Ćipur View Post

    - To je bila, u stvari, namještaljka. Tamo je pobijeno nekoliko hiljada ljudi. Tako me je nakon masakra u Baru, obavjestila Anila - partizanka. Ona mi je još rekla da mobilisani "se ovdje vode kao regulama vojska, dok se tamo ubijaju kao balisti". Anila me je, te večeri kada sam odlazio kasno kući iz mlina, obučena u nikab upitala na turskom "Ne re?" (Gdje ćeš?) Uzvratio sam da idem kući. Odjednom mi je ona, sva uplašena, lomeći prste, rekla da je u Baru bio strašan pokolj. Rekla mi je da je tamo bilo puno četnika koji su pomogli u strijeljanju.
    Da li ova izjava poštenog, časnog ali jadnog i napaćenog svjedoka navodnog masakra mijenja kompletnu istoriju svih država koje su nekad bile članice SFRJ? Do ove izjave se smatralo da su partizani i četnici bili mrski neprijatelji posebno krajem rata 1944 i 1945 godine kad se ova radnja navodno i odigrava?
    Svaki dan se na ovaj forum iznese po jedna teza koja pobija sve dosadašnje istorijske zabilježbe. Nebi se izneneadio da jedan dan pročitam da smo ipak mi Ameri i da smo mi prvi kročili na mjesec. Za to bi poželjno bilo da se kao svjedok javi neki član manjinske nacionalne zajednice kako se ne bi posumnjalo u njegovu istinitost. Naravno samo da to ne bude Srbin da mu se forum smije
    Šlagom ja bih tebe nasapuno
    Onda bih nosom napisao Bruno

  15. #15
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    P o d g o r i c a
    Posts
    525
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Taman tako ! Teski rasad !

    Samo ovos to se desilo u baru (nisam informisan o tome pa ne bih zalazio u dublju pricu i ne volik wiki informacije) ko zan sta je sve bilo tu ! Ne pobije se 5ooo ljudi bez neke muke! Nisu ni to monstrumi bili !

    A prezvakane ideologije i te kako nisu ! Da nema danas nekih novih ideologija !

    Jedina ideologija covjecanstva je vazda bila i vazda ce bit OSVAJANJE TERITORIJA a mi se mozemo zavaravat i tripovat se da je to sve iza nas !

  16. #16
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Brskut
    Posts
    938
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by kaemSe View Post
    sto je danas cetnistvo na cijeni ***** ti sunce, sad se svi u prsa udaraju i dice sto su bili cetnici, jebes demokratiju svega mi..............
    ako si na mene mislio, ja nijesam bio u četnike tada pa se ne mogu time ni ponosit ni stiđet. A i ja ne znam toga majčinoga sina da je tada bio četnik i da ima snage da se danas udari šakom po prsa. Pogotovo ne ovi te su strijeljani
    Šlagom ja bih tebe nasapuno
    Onda bih nosom napisao Bruno

  17. #17
    Join Date
    Aug 2009
    Location
    Podgorica
    Posts
    16,444
    Thanks Thanks Given 
    5,237
    Thanks Thanks Received 
    3,744
    Thanked in
    1,493 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by BrunoX View Post
    ako si na mene mislio, ja nijesam bio u četnike tada pa se ne mogu time ni ponosit ni stiđet. A i ja ne znam toga majčinoga sina da je tada bio četnik i da ima snage da se danas udari šakom po prsa. Pogotovo ne ovi te su strijeljani
    ne druze mislim uopsteno, treba prec preko svega to je ipak istorija ali treba sve to pamtit i prenijet ali ne prenijet kao mrnju kako su pojedine zemlje susjedne uradile vec kao nauk za buduce grijehe. Da se ne bi ponovilo ocito to nije su nas dobro naucili pa smo usput jos koji put medjusobno ratovali a i dan danas se ruku na srce ne mozemo medjusobno ocima vidjet.

  18. #18
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Brskut
    Posts
    938
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by kaemSe View Post
    ne druze mislim uopsteno, treba prec preko svega to je ipak istorija ali treba sve to pamtit i prenijet ali ne prenijet kao mrnju kako su pojedine zemlje susjedne uradile vec kao nauk za buduce grijehe. Da se ne bi ponovilo ocito to nije su nas dobro naucili pa smo usput jos koji put medjusobno ratovali a i dan danas se ruku na srce ne mozemo medjusobno ocima vidjet.

    Ja se iskreno nadam da nijesam to u tom kontekstu napisao. Dosta je svima ratovanja no ovaj narod naopaki, čim jedan batali da "Srbuje" drugi se javi da "Crnogorči". Pa kad njemu to dosadi dođe treći pa počne da "Albanči" pa se tu povrijede Hrvati što su zanemareni pa i oni počnu. A na to se Srbi osjete prozvanim pa reaguju a Crnogorci opet još žustrije da crnogorče. I tako svi mi već vjekovima kroz istoriju "balkančimo"
    Šlagom ja bih tebe nasapuno
    Onda bih nosom napisao Bruno

  19. #19
    Join Date
    Aug 2009
    Location
    Podgorica
    Posts
    16,444
    Thanks Thanks Given 
    5,237
    Thanks Thanks Received 
    3,744
    Thanked in
    1,493 Posts

    Default

    e o tome ja pricam a za svijet smo veprine nevidjene....

  20. #20
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Brskut
    Posts
    938
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by mate View Post
    sto pricas ti budalastine pobro, cetnici su bili neprijatelj br1 partizanima
    Kad to pobro?
    Mate, kojim jezikom čitaš ti ovo što ja crnogorskim pišem?
    Šlagom ja bih tebe nasapuno
    Onda bih nosom napisao Bruno

  21. #21
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    P o d g o r i c a
    Posts
    525
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by BrunoX View Post
    Ja se iskreno nadam da nijesam to u tom kontekstu napisao. Dosta je svima ratovanja no ovaj narod naopaki, čim jedan batali da "Srbuje" drugi se javi da "Crnogorči". Pa kad njemu to dosadi dođe treći pa počne da "Albanči" pa se tu povrijede Hrvati što su zanemareni pa i oni počnu. A na to se Srbi osjete prozvanim pa reaguju a Crnogorci opet još žustrije da crnogorče. I tako svi mi već vjekovima kroz istoriju "balkančimo"
    E kako si ga reka fino svaka ti dala (oce li ko otvarat tem za ovoga tadica sto prijeti ratom,presmijah se manit) !

  22. #22
    Join Date
    Dec 2009
    Location
    Daleko od ljudi
    Posts
    680
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Ne kažem da nije bilo nevinih među tim Albancima,ali s obzirom da su sa Kosmeta došli,i znajući kakvi su se tamo zločini vršili prema našem narodu, ovaj događaj dođe kao neka vrsta ostvarene pravde. Isto je bilo sa ustašama u Bleiburgu,u Austriji.
    Koljači su poginuli od onoga što su koristili oduzimajući drugima život.
    NE želim da ovo pravdam,to nikako,ali je ovo jedna u nizu BALKANSKIH KOLEKTIVNIH OSVETA.Jedni se drugima svetili,kao i u zadnjem ratu. Srbi 1991. za ndh, Hrvati Olujom za 1991. I tako u nedogled balkanskoga mraka.
    C R N A G O R A

  23. #23
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Posljednji update: 16. Jul 2010, 12:43

    Tirana formira komisiju za zločin u Baru



    Albanski parlament je odlučio da formira komisiju koja treba da ispita zločin nad Albancima sa Kosova koji se krajem Drugog svjetskog rata dogodio kod Bara, za šta su, pored jugoslovenskih partizana, osumnjičeni i bivši komunistički lideri Albanije.
    Inicijativu za rasvjetljhavanje zločina pokrenula je vladajuća Demokratska partija čiji lider, premijer Salji Beriša nedavno optužio poslednjeg predsjednika komunističke Albanije Ramiza Aliju da je učestvovao u masakru.

    Bivši komunistički lider Alija je odgovorio da "premijer Beriša ne zna šta priča", jer je u to vrijeme bio u Bosni "a Bar je u Crnoj Gori".
    U Tirani se tvrdi da su jugoslovenski partizani u proljeće 1945. godine kod Bara "likvidirali hiljade Albanaca sa Kosova".
    U tom zločinu, poznatom u Albaniji kao "Tivar masakr", prema albanskim izvorima, likvidirano je 1.500 do 2.000 Albanaca sa Kosova.
    Predlog za formiranje komisije koja treba da ispita zločin, nije podržala opoziciona Socijalistička partija.

    Broj komentara ( 1 ) Pogledaj komentare

    http://www.pcnen.com/detail.php?module=15&news_id=1026

  24. #24
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Posljednji update: 07. Jun 2010, 19:48


    Likvidacija albanskih regruta 1945. u Baru

    Događaj o kome se ne uči na časovima istorije

    Piše: PCNEN

    Premijer Albanije Salji Beriša je optužio posljednjeg komunističkog lidera Ramiza Aliju da je kriv za zločin nad kosovskim Albancima, koji je krajem Drugog svjetskog rata izvršen u u Crnoj Gori, prenijeli su mediji, uključujući i PCNEN, pozivajući se na makedonsku agenciju MIA.
    U vijesti je bilo navedeno da je zločin počinjen u Tivtu, a tačno je da se radi o Baru, koji se na albanskom kaže Tivar, na šta nam je jutros skrenuo pažnju kolega Mustafa Canka iz Ulcinja.
    "Taj poslednji komunistički diktator je dželat. On treba da odgovara za genocid i ispašta grijehe i za taj i za druge zločine", izjavio je premijer Beriša.
    Događaj koji sada poteže premijer Beriša dogodio se, navodno, u martu 1945. godine u Baru, kada je, kako se tvrdi u Tirani, likvidirano "4.000 nedužnih kosovskih Albanaca", prenijela je agencija MIA.
    "Ja imam veliku manu da ne slušam šta govori Beriša. Naš premijer je rođen da izaziva svađu medju ljudima. Tivat je u Crnoj Gori, a kada se desio taj zločin, mi smo bili u Bosni. To je jedan tragičan događaj i za njega treba da odgovaraju oni koji su krivi, bolje rečeno Srbi", odgovorio je Alija premijeru Beriši na promociji svoje knjige Moj život.
    Prema izvoru PCNEN-a, žrtve likvidacije su bili albanski mladići sa Kosova koje su partizani mobilisali u svoje jedinice, a koji su trebali da budu upućeni da se bore u Istri.
    Na Forumu B92 se nalazi post o tome šta se desilo u Baru, pri čemu se autor posta poziva na Jugoslovenski istorijski časopis, godišnjak tom XV, u kome se navode riječi Dušana Mugoše, koji je replicirao Aleksandru Rankovicu na Osnivačkom kongresu KP Srbije, održanom 8-12 maja 1945. godine.
    "Jedan kosovski regrut, koje je Bokeljska brigada sprovodila za Dalmatinski front, oteo pusku jednom partizanskom borcu-sprovodniku. Nakon sto je regrut razoružan, na očigled svih drugih regruta maltretiran. On je počeo vikati i upozoriti ostale regrute 'da će ovako proći svako'. Nastalo je komešanje i sprovodnici iz Bokeljske brigade počeli su pucati. Njihovoj vatri na bosonoge regrute pridružili se i stanovnici Bara, sa svih okolnih zgrada, čak i bolnice. Tom prilikom je pobijeno više od 600 regruta. Da nesreća bude veća sve su to snimili američki obaveštajci".
    Autor ovog posta pominje i likvidaciju gušenjem kosovskih regruta, poslatih na Dalmatinski front, koji su bili zatvoreni u dubrovačkoj barutani. Pominje broj od 180 ljudi i da se to desilo istog mjeseca i iste godine.
    A evo izvora na koje nam je skrenula pažnju posjetiteljka PCNEN-a iz Moskve.
    O ovoj temi postoji članak na Wikipediji pod naslovom Masakr u Baru.
    Tekstove o istoj temi objavio je i portal prizren-web.com.

    Barski slučaj I dio
    Barski slučaj II dio
    Barski slučaj III dio
    Barski slučaj IV dio

    Masakr u Baru pominje i Željko Milović u tekstu Pristan - Drugi svjetski rat, objavljen na Montenegrina.net

    Ovdje možete pročitati i tekst na engleskom Albanske Telegrafske Agencije
    PCNEN poziva sve koji znaju nešto više o ovom događaju da se jave. Kontakt adresa redakcije nalazi se na home page portala.

    http://www.pcnen.com/detail.php?module=2&news_id=46637

  25. #25
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Vijesti, 03. avgust 2010.

    PREŽIVJELI SVJEDOK MASAKRA U BARU 1945. AZEM HAJDINI GOVORI ZA “VIJESTI” O SUROVIM UBISTVIMA

    Krv se nije mogla sprati




    Podgorica - Penzioner sa Kosova Azem Hajdini imao je 21 godinu kada je ležao ispod leševa pobijenih Albanaca u dvorištu zgrade Duvanskog monopola u Baru.
    Svjedok masakra u martu 1945. godine, Hajdini govori za „Vijesti“ da je pokolj bio planiran još u Prizrenu, odakle je nekoliko hiljada Albanaca krenulo preko Albanije do crnogorske obale.
    Iz Bara je trebalo da budu sprovedeni na istarski front, ali je došlo do pucnjave koja se otrgla kontroli i zločina o kome se pod Rumijom decenijama šaputalo.
    Ćutale su i albanske vlasti, dok predsjednik Salji Beriša nedavno nije optužio bivšeg predsjednika Ramiza Aljiju da je učestvovao u masakru. Albanski parlament je odlučio da formira specijalnu komisiju za istragu zločina koji je, priča Hajdini, bio zlodjelo protiv nenaoružanih, gladnih i žednih ljudi.
    „Dok sam bio pod leševima i tijelima ranjenika nijesam smio dati nikakav znak da sam u životu. Vojska i građani su krenuli u hajku i tražili preživjele ranjenike, pa ih ubijali hladnim ili vatrenim oružjem“, priča Hajdini, bivši glavni inspektor za prihode u vladi SAP Kosova i Metohije.
    Ubistva kod česme
    Hajdini odbacuje verziju crnogorskih svjedoka da se na regrute zapucalo jer je jedan od Albanaca ubio sprovodnika Boža Dabanovića, a drugi sa prozora zgrade Monopola bacio bombu na komandira brigade.
    „Blizu puta nalazila se jedna česma. Bili smo jako žedni, bukvalno je nekima prijetilo ludilo. Trojica naših drugova, Jahir Murtezi, Ramadan Mihalići, i Sulje Ali Morina iz sela Glabare pošli su kod oficira koji je blokirao česmu. Tražili su da piju vode. Oficir je naredio vojnicima da pucaju i poginuli su sva trojica“, priča Hajdini.
    On se sjeća da su poslije tih ubistava u kolonu Albanaca došla tri oficira koji su počeli da psuju i viču.
    „Na mjestu su izdvojili 100 ljudi za strijeljanje. Samo su stavili ruku na kolonu i rekli - odavde stotinu za strijeljanje. I strijeljali su ih pred nama!“
    Među Albancima koji su mobilisani na Kosovu i u Makedoniji, po Hajdiniju je bilo najviše mladića ispod 35 godina i staraca. Iako je zvanična verzija da su Kosovari bježali od mobilizacije, Hajdini tvrdi da je među žrtvama bilo partizanskih dobrovoljaca.
    Pijeskom prekrili krv
    „Naredili su nam da krenemo prema zgradi Monopola duvana. Zgrada je bila na dva-tri sprata sa prizemljem i velikim dvorištem koje je bilo opkoljeno betonskom ogradom i gvozdenim šipkama. Otvorilli su malu kapiju. Na obje strane kapije su bili vojnici i tukli nas kundacima i puščanim cijevima. Tu je pod našim nogama posrnulo i umrlo 150-180 albanskih regruta“, priča Hajdini.
    Neki od regruta su ušli u zgradu, dok je većina ostala u dvorištu ili na širokom putu ispred. Hajdini kaže da je prvo čuo pucanj iz topa, koji je bio signal za početak paljbe.
    „Onda su počeli da pucaju kao na divljač, sa svih strana iz svih vrsta oružja. U početku smo pomislili da nas Nijemci bombarduju ili je neki veliki zemljotres. Bio sam u jednom ćošku dvorišta, ne znam ni ja kako sam pao na zemlju i našao se, bez svijesti, ispod desetine mrtvih.“
    Oko zgrade je, priča Hajdini, bilo pet punktova sa kojih je gruvalo iz mitraljeza, minobacača i drugog oružja.
    „Nebo se pomračilo kao da je mrak. Sunce nije moglo da se probije od dima, plamena i prašine.“
    Hajdini tvrdi da se najviše ljudi spasilo na gornjim spratovima zgrade Monopola jer vojnici do gore nijesu mogli proći od gomile leševa u prizemlju. Kada su kasnije čistili krv iz dvorišta, Hajdini se sjeća da je nasipan i pijesak sa plaže jer se vodom nije mogla sprati.
    Logor kao spas
    Kada je glavna pucnjava utihnula, priča Hajdini, vojnici su pozvali preživjele regrute da slobodnio izađu, što je bio mamac za nova ubistva. Postoje dokumenti da se istovremeno nadomak Bara pojavio džip američkih tablica koji je skrenut prema Ulcinju, uz objašnjenje da se u luci vode borbe protiv fašista.
    Hajdini ipak smatra da je pojava Amerikanaca uslovila kraj pokolja, ali da to nije bio kraj mučenju zarobljenika.
    „Kada su preživjeli izašli iz zgrade vidjeli su u dvorištu stravičan prizor: bajonete, noževe, sjekire, gvozdene vile koje su ostale nabijene u tijela mrtvih i ranjenih...Bili smo prinuđeni da stojimo nad više stotina leševa i ranjenih koji su kukali, a oficiri vojske su počeli da nam drže govor o Titu, Staljinu i Enver Hodži. Tražili su od nas da kličemo pred njima i vičemo parole“, priča Hajdini.
    U svojoj knjizi “Masakr u Baru” i mnogim publikacijama, Hajdini je opisao kako su preživjeli prebačeni na plažu, pa onda sjutradan opet vraćeni u zgradu Monopola, gdje nije bilo toaleta ni uslova za život. Hajdini kaže da su Albanci nakon toga prebačeni u logor ograđen bodljikavom žicom, ali da su preživjeli na novi smještaj gledali kao na spas.
    Na kraju - zatvor
    „Kad smo ustali ujutro, videli smo kako morem plivaju leševi i odjeća naših drugova“, priča 86-godišnji pravnik iz Prištine.
    Hajdini naglašava da su regruti bili razoružani još u Prizrenu i da su stradali tokom cijelog puta, te da je akcija organizovana sa vrha, uz odgovornost albanskih komunista.
    „Jedna žena u Baru, čini mi se po prezimenu Krdžić, sakrila je u svom podrumu 42 Albanca. U međuvremenu su naišli vojnici, pronašli ih i sve do jednog ubili i masakrirali. Žena koja je sakrila te ljude, poslije tog prizora nije mogla da dođe svijesti“, priča Hajdini koji godinama istražuje zločin u Baru i piše o njemu.
    Preživjeli svjedok ne spori da su neki mještani, pogotovo žene, spasavali albanske regrute. Bjegunci su se sakrivali po svinjcima i u baštama, ali većina nije pronašla spas, kaže on.
    Mali broj regruta koji su preživjeli masakr u Baru, priča Hajdini, na Kosovu su osuđeni kao državni neprijatelji od 12 mjeseci do 8 godina zatvora.
    Godine 1996. kosovski režiser Ekrem Krueziu je u produkciji Radio-televizije Albanije snimio „Viktimat e Tivarit“, TV-film posvećen masakru.

    Stotine ili hiljade mrtvih

    Razni istorijski izvori govore da su se u vrijeme masakra u Baru nalazili Deseta crnogorska brigada, oko stotinjak boraca Komande mjesta, djelovi Narodne odbrane, dio komore Bokeljske brigade, te više naoružanih ranjenika, izbjeglica i mještana. Djelovi 46. srpske partizanske divizije, sastavljene od Vranjanaca i Piroćanaca su takođe učestvovali u ubistvima.
    Pola vijeka kasnije, još se ne zna gdje su tijela ubijenih. Istoričari i svjedoci se spore i oko broja ubijenih koji varira od 400, u verziji partizanskih službenih hroničara, do 2.000 po navodima albanskih istoričara. Po nekim izvorima broj žrtava je čak 4.300.

    Vlada da potraži masovnu grobnicu

    „Bez ikakve dileme, stravični događaj se ne može ni u kom slučaju stavljati na teret sadašnjoj crnogorskoj Vladi. Ali u cilju humanosti, ta Vlada treba da se angažuje na otkrivanju i identifikovanju masovnih grobnica nastradalih“, napominje Hajdini.
    Sredinom devedesetih, kosovski istoričar dr Zekeria Cana, objavio je da se masovne grobnice nalaze u jednoj pećini u selu Tuđemile i na jednoj lokaciji na Sutormanu. Ta Canina teza još nije ispitana i dokazana.
    Istoričari koji su istraživali poslijeratni period kažu da u državnom i partijskom arhivu nema zapisa o zločinu. Dokumenti na koji se Hajdini poziva su iz arhiva bivše jugoslovenske vojske. Godine 1966. Hajdini je poslao predstavku Centralnom komitetu SKJ sa zahtjevom da se zločin rasvijetli, ali nije dobio traženi odgovor.


    Brano Mandić

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Barski nadbiskupi kao pisci
    By G R A D in forum Istorija
    Replies: 11
    Last Post: 14-08-10, 16:30
  2. Replies: 26
    Last Post: 10-01-10, 01:20
  3. Nadbiskup Barski-Primas Srpski!
    By gamechanger in forum Istorija
    Replies: 80
    Last Post: 08-04-09, 19:10

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •