Smrt i kako se sresti sa njom

[Bluemoon]

Ehhh.

"Vi niste Dostojevski — rekla je građanka, koju je Korovjev potpuno zbunio.
-A otkud znate, otkud znate — odgovorio je ovaj.
— Dostojevski je umro — rekla je građanka, ali nekako ne baš suviše sigurno. — Protestujem! — uzviknuo je Behemot. — Dostojevski je besmrtan!
❈ Majstor i Margarita - Mihail Bulgakov ❈

[assassinate]

Možda život može biti kao kreda ali smrt ne može predstavljati ništa. Jedino može i to samo hipotetički gledano dovesti u pitanje postojanje te krede, ili "paKkk" obesmisliti njen rad.

@cdm policija, dajte mi gazilion infrakcija ako moze!!!
@pecaros, tvoj mentalni hendikep - klasicni idiotizam je mnogima jasan vec nekih deceniju… nemam namjeru da diskutujem, samo zelim da skratim i sumiram raspravu - naJJveci si idiot i degenerik na CDM!
Čestitke, pozdravi i čestitke! Awwwwwww


Sent from my iPhone using Tapatalk

[pecaros]

@cdm policija, dajte mi gazilion infrakcija ako moze!!!
@pecaros, tvoj mentalni hendikep - klasicni idiotizam je mnogima jasan vec nekih deceniju… nemam namjeru da diskutujem, samo zelim da skratim i sumiram raspravu - naJJveci si idiot i degenerik na CDM!
Čestitke, pozdravi i čestitke! Awwwwwww


Sent from my iPhone using Tapatalk

A, znaš li da si mi simpatičan?

[pecaros]

U stvari ja simpatišem JOŠ i sve one koji misle da Bog prati sport jer su ipakkk koliko-toliko u intelektualnoj prednosti u odnosu na Darvinove pulene

[Caesar]

Američki onkolog želi da umre u 75. godini: Predugo živeti je takođe gubitak

https://n1info.rs/magazin/lifestyle/...kodje-gubitak/

[Bluemoon]

Nek to reče običnom čovjeku koji gubitak roditelja u bilo kojoj godini gleda kao da mu se vas svijet srušio.

Kakvih sve dileja ima na planeti.

[Caesar]

Možda život može biti kao kreda ali smrt ne može predstavljati ništa. Jedino može i to samo hipotetički gledano dovesti u pitanje postojanje te krede, ili "paKkk" obesmisliti njen rad.

Nisam siguran da razumijem bas najbolje ovo sto si napisao. Kako smrt ne predstavlja nista? Kako dovodi postojanje smrti u pitanje postojanje zivota? kako smrt obesmisljava zivot?...

Nek to reče običnom čovjeku koji gubitak roditelja u bilo kojoj godini gleda kao da mu se vas svijet srušio.

Jel ovo pravilo? Skoro sam imao par slučajeva u porodici... Mojima je strogo rečeno da slučajno se intubiranja i sedacije zbog bolova ne primjenjuju na meni e će stradat neko, pa kolko god me vole, a za to će vazda snage biti. Treba otići svjestan do kraja. Mislim da je u tom kontesktu doktor i rekao ovo jer svaki lijek pravi distorziju svijesti. Ok je to privremeno ali da odeš tako to je ....

[Bluemoon]

Nisam siguran da razumijem bas najbolje ovo sto si napisao. Kako smrt ne predstavlja nista? Kako dovodi postojanje smrti u pitanje postojanje zivota? kako smrt obesmisljava zivot?...



Jel ovo pravilo? Skoro sam imao par slučajeva u porodici... Mojima je strogo rečeno da slučajno se intubiranja i sedacije zbog bolova ne primjenjuju na meni e će stradat neko, pa kolko god me vole, a za to će vazda snage biti. Treba otići svjestan do kraja. Mislim da je u tom kontesktu doktor i rekao ovo jer svaki lijek pravi distorziju svijesti. Ok je to privremeno ali da odeš tako to je ....

To su druge stvari Cezare on ođe stavlja nekakvu referencu u godinama i to 75 precizno.Moj prađed kojeg se sjećam umro je u dubokim devedesetim prirodnom smrću ne bih se iz tog ugla složila sa izjavom ovog doktora đe on nekakvu referencu stavlja.

Drugo je kad neko umire u teškim mukama ili kad mu je svaki dan jezivo produženje pakla.Koliko je to sve u stvari individualno da bi ovaj doktor davao nekakav univerzalni recept.

Poslano sa mog CPH2135 koristeći Tapatalk

[Bluemoon]

Nego ajde da se manemo ovog glupavog filozofiranja na temu.
Kad nekog nema njega to ništa ne pogađa,on je jednostavno otišao.Možda je adekvatnije reći smrt bližnjeg i kako se suočiti sa njom jer onaj ko je ostao je taj što ima i dalje emocije,sjećanja,budi se svako jutro s mišlju da toga koga nema više nema.
Meni je najteže pala smrt mog đeda sa kojim sam bila tako vezana.Učio me da igram šah,govorio mi o istoriji,poklonio mi je za svaki rođendan knjigu nekog ruskog pisca i rekao kad se opet vidimo hoću da mi kažeš što misliš.
On je bio takav bog u mojim očima da sam mislila da je besmrtan.Kad je umro nisam imala snage da mu odem na sahranu takva sam u tom trenutku bila kukavica.Vojska Srbije ga je ispratila uz nekakvu svečanost.Kakav bulšit ja tome ne bi mogla ni da prisustvujem jer oni ga nikad nisu znali kako sam ga ja znala.Nisam mogla da ga ispratim tada takvog,u kovčegu to bi me slomilo.

Kasnije nakon njegove smrti sam ga sanjala.Lutala sam po nekakvim hodnicima u nekakvom podzemnom svijetu nakvog bunkera tražeći ga.On je sjedio za sto i rekao vrijeme je da odigramo partiju šaha.
Bio je uvijek istog stava,držanja i uvijek me pa i u snu puštao da ga pobjedim iako je bio vrhunski šahista.

Da,da možda je naslov teme pogrešan jer suočiti se sa smrću nema tu šta,gotovo,nema ništa ali suočiti se sa srmću bližnjeg a biti živ to je zapravo najveća dilema čovjeka.

[Caesar]

To su druge stvari Cezare on ođe stavlja nekakvu referencu u godinama i to 75 precizno.Moj prađed kojeg se sjećam umro je u dubokim devedesetim prirodnom smrću ne bih se iz tog ugla složila sa izjavom ovog doktora đe on nekakvu referencu stavlja.

Drugo je kad neko umire u teškim mukama ili kad mu je svaki dan jezivo produženje pakla.Koliko je to sve u stvari individualno da bi ovaj doktor davao nekakav univerzalni recept.

Poslano sa mog CPH2135 koristeći Tapatalk

A ne znam al to su godine kad muke pocinju pa je individualno kolko se ko "drži" grčevito za život. Možda ću i ja bit od tih držača ali definitivno u nekim godinama se to zove više patnja no neki pristojan život. Dal je to 75 nebitno l svako bi to trebalo da prepozna i "pusti" se. Blizu sam ovom njegovom razišljanju uvijek bio. Smatram ga ispravnim, a druga je stvar oću li ja imat snage za ispravnu stvar. Drugi kako žele. Ima nečeg dostojanstvenog u istrajavanju ali i u odustajanju od nepotrebne agonije. Pitanje dostojanstva je ovo za mene prvenstveno. Otići puzeći ili ko čovjek uspravno.

[NHM]

Стари Словени су знали да јелену сваке године отпадају рогови, да би идуће године поново израсли већи, снажнији и лепши. Тако су ти рогови у народном схватању постали симбол који у себи уједињује смрт и поновно рађање и то на најлепши начин, као вечито кружење.

Urobore pitaj Taru da li pamti ljubav staru...

[pecaros]

@Caesar... smrt je totalna suprotnost životu. I nema ništa zajedničko s njim. Ne može se ni na jedan način praviti neko poređenje života i smrti. Niti na bilo kakav način život može ostaviti neki "trag" u stanju smrti. Tako da ono što si ti napisao jednostavno ne stoji. Smrt = ništa a i, ništa = ništa
@assassinate namignuo sam ti

[Caesar]

@Caesar... smrt je totalna suprotnost životu. I nema ništa zajedničko s njim. Ne može se ni na jedan način praviti neko poređenje života i smrti. Niti na bilo kakav način život može ostaviti neki "trag" u stanju smrti. Tako da ono što si ti napisao jednostavno ne stoji. Smrt = ništa a i, ništa = ništa
@assassinate namignuo sam ti

Pa da bi dosao do toga da je smrt suprotnost zivotu moras to dvoje uporediti, a ujedno kazes da nema poredjenja. Bar tako vamo u mom kvartu razmisljamo. Pazljivo za terminom “nista” jer ako o “nista” pricas znaci da je ipak nesto, a ne nista. Da nema smrti ne bi bilo ni zivota. Sve bi bilo vječno i bez promjena. To nije zivot vec mrtvilo bez potencijala. Tako da zivot i smrt jesu i nisu suprotnosti. Recimo da cine jednu cjelinu ka ona slikica jin i jang.neraskidivo vezani u suprotnosti.

[NHM]

Jedino mrtvilo bez potencijala koje mi pada na pamet jesu pjesme Selin Dion.

[pecaros]

Pa da bi dosao do toga da je smrt suprotnost zivotu moras to dvoje uporediti, a ujedno kazes da nema poredjenja. Bar tako vamo u mom kvartu razmisljamo. Pazljivo za terminom “nista” jer ako o “nista” pricas znaci da je ipak nesto, a ne nista. Da nema smrti ne bi bilo ni zivota. Sve bi bilo vječno i bez promjena. To nije zivot vec mrtvilo bez potencijala. Tako da zivot i smrt jesu i nisu suprotnosti. Recimo da cine jednu cjelinu ka ona slikica jin i jang.neraskidivo vezani u suprotnosti.

Upravo to što je "ništa = smrt = ništa" je LOGIČKI dokaz da je BEZVREMENSKA VJEČNOST(mislim na Boga) opravdana samim postojanjem života, ODNOSNO svijesti. I tu igra riječi ne predstavlja gotovo nikakvu ulogu. 1000000 x ništa = ništa
@assassinate, namignuo sam ti

[tigrovo_oko]

Ajde na trenutak zamislite da ležite na smrtnoj postelji i napišite prikladan govor sebi u počast, sa mnogo detalja o tome kako ste živjeli, koga ste voljeli, u kakve ste se pustolovine upuštali, kako ste služili drugima i kako želite da vas se ljudi sjećaju. Kako ste uticali na živote drugih ljudi? Šta ste naučili? Šta ste savladali? Šta vam je najviše značilo?
Produmajte malo o tome, i to može da vam bude "mapa" kroz život koji ste pozvani da živite, ali možda to ne činite. Pa šta je potrebno da to promijenite danas. Nije sve u ulaganjima, naporu i povratu, ima nešto i u razmjeni osjećanja, sada.


A kako ste se sreli sa smrću svojih bližnjih? Iznenada ili je "umiranje" trajalo? Šta manje "boli"?
Nedavno čuh baš lijepu porodičnu priču kako im je otac napustio fizički svijet, iako se borio za vazduh poslednjih 5 mjeseci, ali poslednji dani, iako ga je hitna konstatovala kao gotovog "to vam je to, ne možemo vam/mu pomoći", on se vraćao u svijest nekoliko puta, prije nego je poslednji put izdahnuo. Svi najmiliji su mu bili tu. Lijepa smrt, pomislih, imao se rašta i roditi.

[Caesar]

Ajde na trenutak zamislite da ležite na smrtnoj postelji i napišite prikladan govor sebi u počast, sa mnogo detalja o tome kako ste živjeli, koga ste voljeli, u kakve ste se pustolovine upuštali, kako ste služili drugima i kako želite da vas se ljudi sjećaju. Kako ste uticali na živote drugih ljudi? Šta ste naučili? Šta ste savladali? Šta vam je najviše značilo?
Produmajte malo o tome, i to može da vam bude "mapa" kroz život koji ste pozvani da živite, ali možda to ne činite. Pa šta je potrebno da to promijenite danas. Nije sve u ulaganjima, naporu i povratu, ima nešto i u razmjeni osjećanja, sada.


A kako ste se sreli sa smrću svojih bližnjih? Iznenada ili je "umiranje" trajalo? Šta manje "boli"?
Nedavno čuh baš lijepu porodičnu priču kako im je otac napustio fizički svijet, iako se borio za vazduh poslednjih 5 mjeseci, ali poslednji dani, iako ga je hitna konstatovala kao gotovog "to vam je to, ne možemo vam/mu pomoći", on se vraćao u svijest nekoliko puta, prije nego je poslednji put izdahnuo. Svi najmiliji su mu bili tu. Lijepa smrt, pomislih, imao se rašta i roditi.

Teško je to objektivno sagledati. Nema ni potrebe za sagledavanjem. Kao rijeka koja se uliva u more. Ne razmišlja jel koga udavila il sušnu zemlju natopila i oće li postojati u okeanu. Kad se nema lični interes nema ni loših stvari. kako sam uticao na druge? Nek oni nose taj uticaj kakav god misle da je, veliki su nek se nauče. Nisam valjda ja jedini ludak u njihovim životima.

Imao sam skoro slučaj u porodici. Sličan slučaj kao što si opisala. Živi su zahtjevali pažnju. Mnogo posla ako psihološke pripreme, mnogo fokusa je to zahtjevalo i pažnje. I nije me to iscrpilo kako bi neko možda pomislio. Bio sam i u mrtvačnici prvi put. Interesantno iskustvo. Vidio sam ih sve onako na izvolte, neke i nepokrivene. I podsjetilo me to na ona stabla drveća iščupana, suva i nasukana na pješčanim sprudovima rijeka. Da, ta mi je slika prva iskočila sa Morače u sušnim godinama gdje se uliva u jezero. Samo primjetiš da život ne stanuje više tu i to je to. Postoji samo život. I samo to je bitno. Čim postavimo pitanje "Čiji život?" u grešci smo. A onda idu osjećanja itd. Patnja. Ali ko vidi/spozna ovo ima opciju da osjeća i da ne osjeća po ukazanoj potrebi.

Lijepa smrt kao i lijepo jelo. Stvar ukusa. Volio bih da sam sam, da sjedim. Ne treba da mi drugi odvlače pažnju sa tog momenta. Iskomunicirao sam ovo naravno sve sa mojima da ne bude prenemaganja i filmskih opraštanja.

[Bluemoon]

Lijepa smrt kao i lijepo jelo. Stvar ukusa. Volio bih da sam sam, da sjedim. Ne treba da mi drugi odvlače pažnju sa tog momenta. Iskomunicirao sam ovo naravno sve sa mojima da ne bude prenemaganja i filmskih opraštanja.

Isto nikad nisam voljela opraštanja.

Ono cmizrednje,otezanje,dramske pauze tako je i sa ovim a vjerovatno je još intimnije.

Poslano sa mog CPH2135 koristeći Tapatalk

[tigrovo_oko]

Dobro, dobro, razmišljali, dogovorili, no drama... fino.

Patnja pruža ljudima neku sigurnost. Kao i religija. Čak i samoubistvo pruža neku vrstu sigurnosti. A sigurnosti nema.

Nego htjedoh to da vidim još malo oko hrabrosti, s malo više iskustva, ali opet forum čitaju i pretpostavimo mladi koji su se sa gubitkom srele prilično rano, iznenada.
Osjećaju. Šok. Nevjericu. Zbunjenost. Bijes. Mix osjećanja. Zašto baš on/a? Zašto sad? Ko je kriv? Kako dalje i sl..

Tugovanje je prirodna stvar, ide po fazama i traje individualno, ali o tome rijetko ko priča. Da bi se nešto prihvatilo, neophodno je osjetiti puninu emocija, vele. Odplakati. Posle za tim neće biti ili će biti manje potrebe. Uvid/spoznaja/promjena percepcije se ne dešavaju preko noći. Promjena priče se ne dešava preko noći. Treba vremena, a vrijeme ne posjedujemo.

No još ovo - šta kad bi vi ostali poslednji? Kako tad? Šta tad? Biti ili ne biti?

[NHM]

Posljednji kako? Posljednji u porodici? Posljednji na svijetu?

[tigrovo_oko]

Skroz zaboravih na ovo... Nadovezah se na pitanje izviše, tako da da poslednji u porodici (akcenat na sada, ne o nama za 10/20/30/40 godna) možda nekom malo morbidno, što bi se time zamarali, slutili nešto, mada ima ljudi koji imaju fiksacije te vrste. No, nije u tome ni poenta.
Neka iskustva nikako ne mogu da mi dosade, ali clock is ticking. Valjda sam sa smrću na ti tako, na neki način. Mislim, mada ne znam, nisam sigurna.

U svakom slučaju, probajte. Sledeći put kad poljubite ili zagrlite dijete neka vas kao strelica fišti i misao "možda ga/je ljubim/grlim poslednji put" i vidite kako se osjećate, osjetite i osvijestite. Brutalno, ali dobro.

Nekoliko puta nedeljno pomislim to u nekom trenutku u toku dana jer me dovede u sada. Svjesna sam ranjivosti, nestabilnosti, zamjenjivosti, prolaznosti i na tren usporim vrijeme i uživam u iskustvu.

[NHM]

Vazda ima ljudi koji me ne vole i koji bi se na par sekundi naslađivali kad bih otegao papke i onda bi zaboravili da sam ikad postojao. Nema potrebe da im se samoinicijativno omogući uživanje u tih nekoliko sekundi. Sve i da čoek nema neki svoj život, vazda može da pomogne nekome kome je pomoć stvarno potrebna, pa makar to bila samo i ulična životinja. E sad, da čoek zna da su mu dani odbrojani usljed neke gadne bolesti koja garantuje nesnosni bol i otkazivanje kontrole nad organizmom, kontam da je bolje da se sam izloguje. Kontam i da je smrt lagana, ali iščekivanje nije i dosta često ono što vodi ka njoj nije. Mnim e bi svako potpisao da umre tako što će zaspat i neće se probudit, nezavisno od proživljenih godina.

[Raulio]

Ajde na trenutak zamislite da ležite na smrtnoj postelji i napišite prikladan govor sebi u počast, sa mnogo detalja o tome kako ste živjeli, koga ste voljeli, u kakve ste se pustolovine upuštali, kako ste služili drugima i kako želite da vas se ljudi sjećaju. Kako ste uticali na živote drugih ljudi? Šta ste naučili? Šta ste savladali? Šta vam je najviše značilo?
Produmajte malo o tome, i to može da vam bude "mapa" kroz život koji ste pozvani da živite, ali možda to ne činite. Pa šta je potrebno da to promijenite danas. Nije sve u ulaganjima, naporu i povratu, ima nešto i u razmjeni osjećanja, sada.


A kako ste se sreli sa smrću svojih bližnjih? Iznenada ili je "umiranje" trajalo? Šta manje "boli"?
Nedavno čuh baš lijepu porodičnu priču kako im je otac napustio fizički svijet, iako se borio za vazduh poslednjih 5 mjeseci, ali poslednji dani, iako ga je hitna konstatovala kao gotovog "to vam je to, ne možemo vam/mu pomoći", on se vraćao u svijest nekoliko puta, prije nego je poslednji put izdahnuo. Svi najmiliji su mu bili tu. Lijepa smrt, pomislih, imao se rašta i roditi.

Ja sam više stvari zaboravio nego što se neko sjeća. Jedino što su vazda za mene govorili -dobar je momak, a okle ne znam, baš sam sebičan i uobražen.
Moja baba je od srca umrla, samo pala, ništa bolovi, bolovanje. Otac mi je umro što kažu na ruke. Jedino što me zamislilo je kad smo kosti predaka na Cetinje prebačali u kesu da bi bilo prostora, nekoliko stotina grama i vještački zubi, moj otac veli "možemo ih nekom Zećaninu prodat"

[Bluemoon]

Skroz zaboravih na ovo... Nadovezah se na pitanje izviše, tako da da poslednji u porodici (akcenat na sada, ne o nama za 10/20/30/40 godna) možda nekom malo morbidno, što bi se time zamarali, slutili nešto, mada ima ljudi koji imaju fiksacije te vrste. No, nije u tome ni poenta.
Neka iskustva nikako ne mogu da mi dosade, ali clock is ticking. Valjda sam sa smrću na ti tako, na neki način. Mislim, mada ne znam, nisam sigurna.

U svakom slučaju, probajte. Sledeći put kad poljubite ili zagrlite dijete neka vas kao strelica fišti i misao "možda ga/je ljubim/grlim poslednji put" i vidite kako se osjećate, osjetite i osvijestite. Brutalno, ali dobro.

Nekoliko puta nedeljno pomislim to u nekom trenutku u toku dana jer me dovede u sada. Svjesna sam ranjivosti, nestabilnosti, zamjenjivosti, prolaznosti i na tren usporim vrijeme i uživam u iskustvu.

Ovo svaki vozač pomisli kad okrene ključ i u/ključi se u datebogmilisačuva saobraćaj u Crnoj Gori tako da smo mi brutalno srećna nacija.

[Raulio]

Posljednji kako? Posljednji u porodici? Posljednji na svijetu?

I bolji su umirali. A posljednji u porodici jedino najbližoj valjda misli, ovi moji širom svijeta luduju, ima nas dosta a nema kod nas plemstva na žalost