Crnogorci su potomci Morlaka

[Petar Mrvaljevic]

Greska u naslovu, ne kaze se Morlvlak, vec Morlak. Izvinjavam se.

Tomas Alason SLIKOVITI POGLEDI NA STARINE U PULI U ISTRI (1819)


Thomas Allason: Picturesque Views of the Antiquities of Pola in Istria. I Thomas Allason, Architect. The Plates engraved by W. B. Cooke, George Cook Henry Moses and Cosmo Armstrong, London, 1819.


Istra i Dalmacija zaslužuju posebnu pažnju svih ljubitelja nauke i umetnosti, ali one možda imaju razloga da se žale na ravnodušnost kojom se do sada s njima postupalo. Pisci koji su opisivali te dve zem-lje, poznati su sada samo malom broju ljudi. To mora da je posledica suvoparnosti njihovih detalja i odsustva obzira prema ljudskom rodu. (Osnovna osobina čoveka koji putuje teran željom za novim znanjem i opštim poboljšanjem čovečije prirode jeste i osećajnost). To važi i za nedostatak razumnosti, pa usled toga dolazi od zanemarivanja analize pojava i do zadržavanja na nezanimljivom opisivanju stvari. Napredak razuma otkrio je značajnu istinu da svaka knjiga, ako želi da bude korisna, mora da pokrene i srce, i da svako saznanje koje treba da ostavi trajni utisak, mora da bude zasnovano na osećanju. Verovatno je nepoznavanje tog pravila do sada bilo uzrok što je vaspitanje dug, mučan i često neuspeo posao, i što je toliko knjiga osuđeno da ostane na prašnjavim policama naših biblioteka. Kad bi se više obraćali srcu nego umu, niko ne bi izbegavao učenje. Nema nauke, ma kako apstraktna ona bila, koja ne kim nitima ne bi bila povezana sa osećajnošću. Zadaća je genija da otkrije tu vezu i da je koristi.

Istra je poluostrvo sa vrlo širokom osnovicom, koje se pruža u se verni deo Jadrana. (...) Dalmacija sa svojim malim popratnim otoci ma i s nekim delovima koji se graniče s Ugarskom i Turskom, pred stavlja zemlju koja se nekad zvala Ilirija. To ime oživelo je ponovo u novije vreme pod austrijskom upravom. Nalazi se na istočnim obalama Jadrana. (...) Pošto su njene dimenzije vrlo nepravilne, mada ne zauzima veliku površinu, ona je ipak veća od Istre. Ova leži između Tršćanskog zaliva i Kvarnera, a bila je podeljena na mletačko područje na zapadu i austrijsko na istoku, koje nazivaju i Primorjem. (...) Ovi delovi su nedavno ujedinjeni mirovnim ugovorom u Kampoformiju, koji caru obezbedio vlast nad Dalmacijom kao i nad drugim važnim delovima mletačke države. Neki stari geografi tvrdili su da je Istra, odnosno Histria, nekad bila deo Ilirije. (...) Po njima su glavni gradovi Histrie bili Tergeste, Aegida, Parentium i Pola, sada poznati pod imenima Trieste, Capo d'Istria, Parenzo i Pola. Oni su smatrali da je stara Ilirija bila znatno veća, uključujući u to područje Liburniju i Dalmaciju.

Ovde se Alason na nekoliko desetina stranica upušta u prepričavanje — najvećim delom političkih — događaja iz istorije i predanja Istre i Dalmacije. Gotovo kao u nekom zanosu, on priča o sukobima i promenama u tim krajevima, od praistorijskih vremena, rimskog i vizantijskog perioda, preko hrvatskih i mađarskih vladara i dolaska Turaka, sve do doba kad je Venecija izgubila svoju nadmoć na morima, j i na istočnoj obali Jadranskog mora. Opširno, na primer, pominje vladavinu i ratove kraljice Teute i njenih naslednika, a u komentarima se verno pridržava svog principa moralne kritike vlada i vladara, korumpiranih i gladnih vlasti. No, pošto se ta istorijska razmatranja ne odnose na Alasonova direktna iskustva, ograničavamo se ovde samo na neke izvode iz onih delova njegovog teksta u kojima karakterizuje uskoke i hajduke, a naročito Morlake. Mada ova saopštenja nisu uvek dovoljno blizu stvarnosti, data su veoma živopisno i predstavljaju zanimljiv doprinos jednog britanskog putnika u našim krajevima ocenu pojedinih etničkih, odnosno socijalnih grupa u našim primorskim krajevima. Dok Alason pokazuje prilično mnogo simpatije za Morlake, koje svakako pod uticajem tada još rasprostranjene morlakofilije, nastale već u prethodnom veku, on je do krajnosti predubeden i negativan u prosuđivanju uskoka, a još znatno više hajduka. Ove poslednje opisao je kao potpuno divlje pljačkaše i razbojnike, bez ikakve političke motivacije, dok takvu motivaciju ipak priznaje uskocima.

Pošto je ispričao koliko i kako dugo je stanovništvo naše obale moralo da trpi od zavojevača i stranih tlačitelja, naročio Turaka, Alason pokušava da već pri prvom pominjanju uskoka da svoju (?) verziju njihovog karaktera i njihovih borbenih ciljeva.

Običaj seobe iz grada u grad povećavao se do te mere i izbeglice su postale tako brojne, da su počele da predstavljaju posebno pleme dalmatinske nacije, koje je dobilo i svoje posebno ime. Dato im je ime skoko, što u stvari znači dezerter, ali je ono pretvoreno u uskok, bilo zbog pogrešnog izgovaranja ili zbog prevođenja na druge jezike (sic). Spontani postanak ove klase izbeglica bio je neka vrsta moralne slučajnosti, nacionalni poremećaj koji je usledio u političkom biću Dalmacije, a koji se mogao izlečiti primenom pravde. (...)

Ove izbeglice ili uskoci, kako ćemo ih od sada zvati, sačuvali su živu uspomenu na nanete nepravde, ali dok su bili raštrkani, bili su suviše slabi da bi mogli da se svete. Čim bi se, međutim, nekoliko njih okupilo, napadali bi upravo ona mesta koja su ranije morali da napuste. Iznenađivali bi svoje progonitelje, uništavali njihovu imovinu i odvodili stoku. U toku vremena ovim ljudima pridružili su se, naravno, i drugi koji su imali manje čiste pobude nego oni sami. To je imalo za posledicu da je ime uskoka uskoro postalo omraženo. Kako je njihov broj rastao, uvideli su potrebu da nađu sigurno uporište, da bi mogli da odbrane sebe i svoju stoku. Zahvaljujući svom značajnom položaju (...), Klis im se učinio najpovoljnijim za njihove ciljeve. (...) Iz njega su uznemiravali Turke čestim i dobro smišljenim napadima. Turci, željni osvete, uveliko su se spremali da ga osvoje opsedanjem. (...) Opsada je trajala više od godinu dana. Oni koji su preživeli, preneli su svoju ratobornu upornost i svoje nade za budućnost u Senj. (...)

Alason zatim opisuje politiku Austrije i Mlečana prema uskocima, kao i dalji razvoj njihovih političkih ciljeva i strateško-taktičkog načina ratovanja. Njegova negativna ocena vidi se već i iz sledećih rečenica:

Svakako je potrebno dati vernu sliku uskoka i ne dopustiti pretpostavku da je njihova smelost izvirala iz prave hrabrosti, jer zločin i hrabrost retko su povezani. Oružje koje su nosili nije odražavalo odvažnost, već više potrebu i običaj povlačenja. Upotrebljavali su sekiricu, laku pušku i bodež. Puška im je korisna u zasedi, bodež u neočekivanom napadu, a sekirica da se reše onih koji bi im dopali šaka. Njihov veliki talenat sastojao se u iznenađivanju. Retko kad su ostali uporni ako bi naišli na protivnika koji je davao otpor. Primenjivali bi povlačenje kao što druge vojske izvode strateške pokrete. (...)

[Petar Mrvaljevic]

Alason sada prelazi na opisivanje Morlaka, njihovog porekla i obi-čaja. Pošto je žigosao njihovu navodnu sklonost ka prevarama, naroči-to ka kradi konja, on, veran želji da bude nepristrasan, kaže:

Ma kako bilo, ako tom njihovom poroku suprotstavimo iskrenost, pouzdanost, jednostavnost, pa čak i čestitost u javnim i ličnim poslovima, gotovo smo skloni da verujemo da su njihova shvatanja o svojini potpuno raz-ličita od naših i da krađa kod njih potiče od nezainteresovanosti, jer smatraju da sve što imaju pripada svima. Drskost i sklonost prevarama verovatno su posledica dugog druženja s Talijanima, koji su ih često prevarili. Međutim, za sve pljačke počinjene u morlačkim planinama ne treba učiniti odgovornim Morlake. Velik deo treba pripisati hajducima. (...) Reč hajduk, koja je prvo značila starešinu ili oficira neke trupe (...), u Dalmaciji predstavlja uvredu. Taj se naziv primenjuje na ubice ili drumske razbojnike, i koristi čak za sve vrste zločinaca i begunaca. (...) Nije neverovatno da se među hajducima koji su izmešani s Morlacima mogu naći i potomci uskoka! (...)

Često prođe i po nekoliko meseci da hajduci nemaju prilike da utole glad koja zna da bude strahovita, sve dok prisiljeni glađu ne izađu iz svojih duplji, napadaju stada, odvlače ih u špilje, pojedu meso, a kože pretvore u pokrivače. U ovakvim prilikama njihova smelost prelazi u slepilo. (...) Hrana ili smrt — to je tada njihovo geslo i onda, u ludilu izazvanom gladovanjem, četiri-pet hajduka neće se kolebati da napadne dvadeset do trideset Turaka. Cesto im polazi za rukom da ih pobede i prigrabe njihove karavane.

Običaji hajduka i Morlaka dokazuju da su posredi različite rase. (...) U prirodi Morlaka sačuvali su se snažni uticaji iskrenosti njihovih pradavnih običaja, naročito one nedužne slobode koja se uvek može naći kod pastirskih naroda. Posebno se ističe njihova međusobna privrženost: oni se nikad ne sretnu na nekom slavlju, sajmu ili u crkvi, a da se pri dolasku nežno ne zagrle. Čovek bi mogao da pomisli da je u pitanju skup velike porodice posle nekog dugog odsustvovanja. Kad sretne zemljaka kojeg pre toga možda nikad nije videla, mlada morlačka devojka ga sasvim nedužno pozdravlja najnežnijim milovanjem. No, što se drugde označuje nepristojnim, kod njih se smatra prirodnim i nedužnim.

Veze između mladića i devo jaka obično počinju na taj način, ali se ne dešava da mladić obeščasti devojku. U stvari, ona je i suviše hrabra da bi popustila napadaču i prisiljava ga da skupo plati takav pokušaj. Ali kad je izabrala svog dragana, što obično pokazuje prihvatanjem malog poklona kao što je staklena ogrlica, prsten od me-singa, nožić ili malo ogledalo, ona mu označi vreme i mesto ispunjenja njegove žudnje. Ove slobode se uvek završavaju ženidbom.

Njihovoj gostoljubivosti nema granica. Strancu je dovoljna i najmanja preporuka da ga Morlak primi kao brata. On nije samo širokogrud u svom domu, nego će, ako mu je poseta najavljena, poslati konje i dopratiti stranca. Pri odlasku, obasuće ga namirnicama za put, a njego-va deca i posluga ispratiće ga jedan deo puta. On je još gostoljubiviji prema pripadnicima sopstvenog plemena. (...) Kako je svakom dopušteno da slobodno uđe u komšijsku kuću i da se služi pri njegovim obrocima, nema razloga za prosjačenje. (...) I najmanji događaj povod je za slavlje. Često će se dogoditi da će pri takvoj veseloj proslavi potrošiti toliko hrane koliko bi njihovim porodicama bilo potrebno za nekoliko meseci. (...)

Ovoj nezainteresovanosti koja zaslužuje divljenje, pridružuje se odanost i izvanredno poštovanje date reci. (...) Zadana reč Morlaku je svetinja koja se nikada ne pogazi. Alason opisuje kako Morlaci čestito postupaju kad treba da vrate neki dug. Ako su pouzdani kad je u pitanju novac, oni su isto tako oduševljeni i kad je u pitanju prijateljstvo. Tu plemenitu i prijatnu emociju (...) shvataju kao neku vrstu religioznog osećanja i posvećuju je posebnim ceremonijama. Alason tu govori o pobratimstvu i posestrimstvu.

Dok je prijateljstvo kod njih tako snažno obeleženo postojanošću i predanošću, i njihova neprijateljstva su podjednako postojana. (...) Morlak je nepomirljiv neprijatelj. Ništa ne može da ga zadovolji, sem smrti čoveka kojeg mrzi. (.. .) Na to ga navodi ubistvo nekog člana porodice, oca, brata ili prijatelja. Želja za osvetom prenosi se kao nasledstvo od oca na sina. Poznato je da se ona nastavlja kroz nekoliko generacija, sve dok nije ispunjena. Oni nikad ne praštaju i njihova omiljena izreka je: »Odustati od osvete nije vrlina.«

Krvava košulja ili odeća ubijenog brižljivo se čuva u porodici i pokazuje deci s primedbama koje u duši deteta mogu da razbuktaju najdublju mržnju. (...) Sve to neprijateljstvo prestaje čim rođaci ubijenog zadovolje svoju želju za osvetom. (...) Od tog trena obe porodice su opet složne i žive kao da nikad nisu bile zavađene. No, u nekim krajevima često se dešava, da se ova neprijateljstva ne završavaju tragično. To je mogućno samo onda ako je ubica još živ. (...) Ako mu je uspelo da pribavi pove-liku sumu novca, on može da se nada da će preko posrednika umiriti uvređenu porodicu. Ako je ta porodica spremna da pregovara o sporu, obe porodice se okupe i ubica srne da se pojavi pred njima. Oružje kojim je izvršen zločin mora da obesi oko vrata i čim je ušao, mora da se ispružen baci na pod. Dok je u tom ponižavajućem položaju, nekoliko rođaka ubijenog, jedan za drugim, izgovaraju nad njim posmrtnu besedu. Jao zločincu ako njihove reci izazovu suviše dubok utisak kod prisutnih. Ali ako izbegne suđenje i ako je prihvaćena odšteta koju je ponudio, zločin se prekriva zaboravom i ceremonija se završava slavljem.

Alason prelazi na verovanja i sujeverja Morlaka i zatim s mnogo detalja opisuje običaje pri prosidbi i u toku svatova. Crnim bojama slika sudbinu mlade udate žene.

Ubrzo posle udaje, žene se prepuštaju gotovo besprimernoj zapuštenosti. To je isključivo krivica njihovih muževa koji s njima postupaju s najvećom nemarnošću i koji o njima govore kao da je u pitanju najodvratnija zver. Zaista nema stanja koje je žalosnije od života morlačke žene. Ona nikada ne deli postelju sa svojim mužem, već je prisiljena da spava na podu, a mora da obavlja najniže poslove koji je teško iscrpljuju. Ni najsvetliji trenuci majke ne izazivaju više simpatije ravnodušnog supruga. Ove zanemarene žene često rađaju svoje nedužne potomke nasred polja i bez ičije pomoći. Ćim se morlačka žena porodi, uzima dete, opere ga u najbližem izvoru, odlazi s njim kući i već sledećeg dana se vraća svojim obavezama.

Morlakinje ne neguju svoju 'decu. Ako, nekim slučajem, majka ubrzo posle porođaja opet zatrudni, prestaje da doji, ali ako prođe nekoliko godina pre ponovne trudnoće, ona nastavlja da daje sisu svom detetu. Tako se ponekad dešava da to dete ima već prilično godina pre no što ga odbije od sise. Za decu se može reći da su napuštena od samog rođenja. Odevena samo u košulju, ona već na kraju drugog ili trećeg meseca počinju (...) da se vuku na rukama i na kolenima po kući, a ubrzo posle toga i u polju. Njihova snaga neprimetno raste i kasnije, bez kape i obuće, ona hrabro podnose užarenu sunčanu žegu i najljuću zimu. Tako stiču onu telesnu snagu i živost koja se po pravilu može naći kod Morlaka.

Pošto je opisao morlačku žensku i mušku nošnju, Alason govori još o nekim drugim osobinama tih ljudi.

[Petar Mrvaljevic]

Bogatstvo njihove nošnje zavisi od određenih uslova, a oružje predstavlja njen značajni sastavni deo. Morlak nikad neće izaći iz kuće bez puške o ramenu. Unutrašnjost njihovih domova, zapravo baraka i koliba, potpuno je crna od dima koji se diže s ognjišta koje se nalazi na sredini. Dim nema drugog izlaza sem vrata. I najbogatiji među njima retko poseduju postelju. Gotovo svi spavaju na slami, pokriveni širokim pokrivačima koje nabavljaju od Turaka. Žene bez izuzetka spavaju na daskama ili na podu. Nije nimalo neobično ako cela porodica spava oko ognjišta, na istom mestu na kojem je večerala. Leti vole da spavaju pod otvorenim nebom. Stan dele sa stokom, od koje ih odvaja samo pre-grada od trske. Zidovi kuća sastoje se od mešavine ilovače i slame ili pak od naslaganog velikog nepravilnog kamenja, koje nije povezano žbukom. Za svetiljke umesto ulja koriste maslo koje širi smrdljiv i gust dim. Ni baklje od tankih borovih cepanica nisu prijatnija zamena. Njihova odeća, sami ljudi i hrana zaudaraju na taj dim, koji je za stranca nepodnošljiv.

Opisujući morlačku ishranu, Alason pominje. pored grubog hleba i mleka, beli luk, kiseli kupus, svezi sir koji se ispeče na buteru, kao i meso koje se uvek ispeče. On kaže da neki pisci smatraju da otporno morlačko zdravlje i dugi vek potiču od velikih količina belog luka. Ja, među-tim, smatram da je više posredi trošenje povrća i mleka, kao i izbegavanje jakih alkoholnih pića (kojima se odaju samo praznicima), ali posebno, to što ne vole kuvano meso koje je izgubilo svoje hranljive sokove i po-stalo jelo koje nije hranljivo i koje se teško vari.

Osobine njihovih igara potiču od zdravog tela. Smatram da razonode koje se mogu posmatrati kod raznih naroda vode više poreklo od telesne konstitucije, nego od duševnog raspoloženja. (...) Morlaci su blistavog zdravlja, pa se i njihove igre sastoje u razvijanju snage, spretnosti i živosti. Oni uživaju u skakanju preko vrlo visoke prepreke, vole da trče neobičnom brzinom i da na znatnu razdaljinu bacaju kamen koji bi drugi ljudi jedva mogli da podignu.
Zato bi Morlak čak i u starosti od 60 godina bio sposoban da se bori za prvenstvo u takvim sportovima s mladićima naše domovine. Više od svake druge zabave obožavaju igru i u njoj čak preterano uživaju. Grube gajde ili samo ljudski glas dovoljni su da podstaknu tu zabavu (.. .), koja se sastoji od smešnih i neobičnih skokova. (. . .)

Zahvaljujući tako snažnoj konstituciji, kod njih se pojavljuje vrlo neznatan broj bolesti, pa zato ne znaju ništa o lekarima. (...) Retko kad pate od neke hronične bolesti, sem od reumatizma, koji je prirodna posledica spavanja pod vedrim nebom leti, kad ima obilno rose. Kao što je to kod svih naroda koji nisu mnogo napredovali u svom razvoju, i oni veruju samo u vrlo žestoke lekove. Biber i barut pomešani u rakiji, njihovo su omiljeno sredstvo za smirivanje zapaljenja. Gotovo je neverovatno, ali ovaj lek je često uspešan, što se možda može objasniti obilnim znojenjem izazvanim ovim lekom. (...) Snažno trljanje ili stavljanje vrućeg kamenja koje je uvijeno u vlažnu krpu, uobičajeno je sredstvo kod reuma-tizma. Poznaju i primenu pijavica na oteklinama. Crveni oker izmešan sa nekom masnom tvari, jedini je balzam koji stavljaju na rane i uboje. (...)

Nemaju ni najmanjeg pojma o anatomiji i građi kostiju, ali su retki Morlaci koji nisu odlični stručnjaci u nameštanju zglobova ili preloma kosti. Krv ne puštaju lancetom, nego čeličnim nožićem, sličnim onom koji se upotrebava kod konja. Ta se operacija uvek obavlja bez nezgoda. Alason zatim opisuje morlačke pogrebne običaje.

Poznato je iz ekstempore pohvala, da se uvek zapažalo da je ovaj narod imao svoje pesnike i da se uvek svojom hrabrošću razlikovao od varvarskih germanskih plemena. Kažem hrabrost, jer kukavički narodi nisu nikad imali pesnika. Kod Morlaka nikad ne prođe neko slavlje ili skup bez jednog od tih pevača. Pesme su na ilirskom jeziku, koji je iskvaren prenošenjem kroz mnoge godine. One govore o nekim slavenskim junacima ili o tragičnim događajima bez oznake vremena.

Nezgrapne su, jednolične i tmurne. Ni instrument koji ih prati ne može da oživi njihovo dejstvo. To je bedna gitara s jednom žicom, koja ima šuplji zvuk, bez modulacija. Same pesme, međutim, nisu bez snage, i, mada im nedostaje divlja lepota Osijana, one ipak imaju onu vrstu plemenite jednostavnosti koja dira dušu. Kad Morlak noću putuje planinom, on po pravilu peva i uvek rado bira stare napeve. Pre svake strofe čuje se dug uzvik ili, pre, dug divljački krik. Često se dešava da njegovu pesmu na izvesnoj udaljenosti čuje neki drugi Morlak, koji nikad neće propustiti da ponovi svaki dvostih uz istu melodiju. Nemoguće je opisati tu vrstu melanholije koja se budi u duši ovim muzičkim dijalogom čije se tužne kadence produžuju dalekim jekama, kao ni svečano raspoloženje, pojačano jezivom tišinom noći i usamljenošću okoline.

Mada su Morlaci izmešani s drugim stanovnicima Istre i Dalmacije, među njima ne postoji ni najmanja privlačnost. U pitanju su sasvim različiti narodi, kako sam to već istakao. Dalmatinci (...) žive u priobalnim gradovima i selima, Morlaci na nekim ostrvima i u dolinama, a hajduci u planinama i divljini. (...) Ovi različiti stanovnici Dalmacije po-java su koja filozofa tera na razmišljanje. Ovde su se srele dve suprotnosti i ostale zajedno: poslednji Pigmeji koji su nosili ime Rimljana i slike gorostasnih varvara sa severa. (...)

Današnji Morlaci su takvi kakvi su Slaveni bili u davnini, dok se kod Dalmatinaca može primetiti sva beda dvorova Istočnog i Zapadnog Carstva. (...)

Ako se uz pomoć istorije potrudimo da proučimo sadašnje stanovnike Dalmacije, moći ćemo, zahvaljujući Dalmatincima, da steknemo odlično poznavanje osobina Rimljana u vreme njihovog najnižeg stanja. Kod Morlaka možemo da upoznamo originalni karakter onih varvarskih plemena koja su položila osnove nekim velikim savremenim vladavinama Evrope. (...)

Dalmatinci naših dana (...) su samo mešavina prave rimske krvi i krvi brojnih naroda koji su doprineli slomu Rima. Malobrojni hajduci koji žive u planinama, talog su ove mešavine, dok su Morlaci ostali nepomešani u toku cele ove zbrke. Oni su šačica, ostatak onih mnogobrojnih plemena za koje se može reći da su se naselila od ušća Dunava do Atlantskog okeana. Oni su stigli posle velikih najezda i bili suviše malobrojni da bi mogli da izazovu neku posebnu pažnju. (...) Bili su više trpljeni no zaštićivani. Njihovi običaji jedva da su podlegli nekom uticaju susednih kraljevina, jer im je priroda bila takva da daje, a ne da prima podstreke. (...) Morlaci su samo promenili klimu u kojoj žive: ostali su onakvi kakvi su bili oni veliki narodi koji su napustili svoju prapostojbinu da bi postali osvajači, ali kad su uspeli u tome osva janju, bili su prisiljeni da stvore društveno uređenje kako bi sačuvali ne zavisnost. Iz uređenja su proizašli propisi, pravila su dovodila do discipline, a disciplinu su sledili zakoni. Posle toga je nestao iskonski karakter, jer zakoni daju narodima samo spoljnji sjaj. Morlaci, međutim, imaju samo običaje i tradiciju.

[The Severed Garden]

Iz uređenja su proizašli propisi, pravila su dovodila do discipline, a disciplinu su sledili zakoni. Posle toga je nestao iskonski karakter, jer zakoni daju narodima samo spoljnji sjaj. Morlaci, međutim, imaju samo običaje i tradiciju.

Istina, živa istina...



Nego... Nijesu Crnogorci potomci nikakavih Morlaka.
Zapravo, ako govorimo o dalmatinskim Morlacima, tj. Morlakima (od naziva "Mauro-Vlasi" = Crni Vlasi) - kako su ih nazivali Mlečani... prije će biti da su oni od Crnogoraca (iz današnje perspektive gledano).
Najveći dio tih Vlaha, tj. "Vlaha" - pošto postoje natezanja još uvijek po pitanju - dal' se radilo o etničkoj grupi, ili socijalnom sloju... ali uglavnom, najveći dio Vlaha u Lici i Dalmaciji (danas poznatih pod imenom - Srbi; ali ima i jako puno onih koji se pohrvatiše) su porijeklom s prostora današnje Crne Gore, i manjim dijelom - istočne Hercegovine *.
Daklen, prije će biti da su Morlaki, Morlaci, ili kako već - Crnogorci, nego obratno.
Iako je i glupo davati im ta ograničavajuća nacionalna imena, koja se u to doba kada su se selili prema Dalmaciji (15. i 16. vijek) uglavnom nijesu koristila.

Znači radi se o potomcima zetskih i hercegovačkih** Vlaha.



------
* Primjera radi, ima jedno seoce kraj Imotskog, zove se Crnogorci. Postalo "popularno" prije par mjeseci, kad su lokalni popovi
htjeli da se krene gradit' pravoslavni manastijer. Al' ne daju braća 'Rvati. Nije im valjda u katoličkom duhu toga kraja
(u stranu to što su tamo u prošlosti dobrim dijelom bili upravo pravoslavci )...
Kažu - ratne"rane" su još "otvorene". Prilično "simpatična" situacija zapravo... pravoslavni Crnogorci (danas Srbi) i katolički Crnogorci
(danas Hrvati) se svađaju oko toga ko će đe da gradi koju crkvu. Kažu jedni: "Ovo je 'Rvacka zemlja, ne može!", kažu
drugi: "Al' i mi Srbi imamo prava!"
Da nije žalosno bilo bi smiješno.
Što drugo reć' nego: "U pamet se Crnogorci!" (Ako vam je što od te pameti ostalo uz ovog Đukanovića na vlasti.)


** misli se na sandžak Hercegovina, i sandžak Crna Gora - koji kasnije postaje dio skadarskog sandžaka.

[Petar Mrvaljevic]

Iz popisa (u Hrvatsku) od 1991-e godine se moze vidjet da se 22-oje izjasnilo da su po nacionalnosti Morlaci.

Neki istoricari tvrde da postoji jos jedno ime za Morlake ili Crne Vlahe: "Nigri Latini".

[SKOJ]

Poznati britanski istoricar H.Dz. Vels tvrdi da se radi o Morlocima.

[The Severed Garden]

Za '91. ne znam, ali 2001. ih je bilo tek 12 ja mislim; i izjasnili su se Vlasima:

http://www.dzs.hr/Hrv/Popis%202001/popis20001.htm



Ime Nigri Latini je i zbog latinskog, tj. latinizovanog govora; ali i zbog shvatanja da su Vlasi (tj. Morlaci, u slučaju Dalmacije) porijeklom zapravo Romani, i romanizovani starosjedioci Balkana; koji su se pred navalama doseljenih Slovena povukli u brda, i tu boravili dugo vremena prije nego su se ponovo počeli spuštati u ravnice - u doba Turaka, tj. Osmanlija - ali sada pod imenom Vlaha.
A pošto im je nošnja (bar Morlacima) bila tamnije boje - zato se nazivaju "Nigri" Latini... To bi bilo jedno od tumačenja porijekla tog naziva.

[Petar Mrvaljevic]

prije će biti da su oni od Crnogoraca (iz današnje perspektive gledano)...
Daklen, prije će biti da su Morlaki, Morlaci, ili kako već - Crnogorci, nego obratno.
Iako je i glupo davati im ta ograničavajuća nacionalna imena, koja se u to doba kada su se selili prema Dalmaciji (15. i 16. vijek) uglavnom nijesu koristila.

Znači radi se o potomcima zetskih i hercegovačkih** Vlaha.

Nesto mi je nelogicno da su oni zadrzali njihov stari jezik, a mi se slovenizirali i da se kaze da su oni od nas.

[The Severed Garden]

Nesto mi je nelogicno da su oni zadrzali njihov stari jezik, a mi se slovenizirali i da se kaze da su oni od nas.

Čuj, većina (ili bar dobar dio) "Vlaha" iz Dalmacije (posebno sjeverne), a i Like; su sa prostora današnje CG. O tome i nema nekog spora. Pitanje je jedino koliko su bili brojni - u procentima (dal' 50, 60, 70 ili koliko već %) - u odnosu na cjelokupno vlaško stanovništvo koje se tamo doseljavalo, uglavnom prateći osmanlijske provale.


Otkuda im ti romanski, ili latinski elementi u jeziku ?...
Prvo, pitanje je koliko je toga uopšte bilo.
I, ko kaže da je to njihov "stari jezik"?...
Ima romanskih elemenata, tj. latinskih i kod nas... na nekom mjestu više, na nekom manje - ali nijesmo zbog toga Latini.
Recimo engleski jezik ima možda i 60% vokabulara iz latinskog, ali je gramatika germanska - a to je najbitnije. Tako da ja ne bih pridavao preveliku pažnju tim pričama o latinskom porijeklu Vlaha... ko zna što se sve tu skupilo u tijem brdima. Treba imati na umu da se u hrvatskoj istoriografiji posebno forsira ideja da su "Vlasi" bili narod, tj., etnos porijeklom od Romana, ili koga već - zato jer im ne paše da je enorman dio današnjih Hrvata (posebno u Dalmaciji i Lici, ali i Hercegovini) porijeklom od Srba - tj. Crnogoraca i Hercegovaca koji se Srbima nazvaše - iz, uglavnom već poznatih razloga.
S druge strane, srpska istoriografija pojednostavljuje sa svoje strane tu problematiku, pa ih gotovo sve proglašava za Srbe, čija je "vlaškost" - isključivo socijalna, tj. "Vlasi" su jer su stočari - ali su etnički gledajući - zapravo Srbi. Znači, opet debilana svoje vrste.

Što se tiče Morlaka u Dalmaciji, ja vjerujem da je učestalost latinskih jezičnih elemenata kod njihovog govora, dobrim dijelom stvar činjenice da su dugo bili pod mletačkom vlašću, ili u neposrednoj blizini mletačkih naseobina.
Jezik je, htjeli oni - li ne, morao doći pod upliv italskih (latinskih) elemenata; i donekle se latinizovati - kao što se naš - našavši se pod osmanlijskim uticajem, ispunio mnogim turskim riječima.
Mislim da to i nije neka metafizika.

Znači na neki način, za te Vlahe s prostora današnje CG, i dijelova 'Ercegovine; bi vjerovatno situacija bila ova:
slovenizacija - seoba u Dalmaciju (dijela tih Vlaha) - ponovna latinizacija pod uticajem mletačkih vlasti,ali i uopšte-primarno latinske civilizacije koja je bila prisutna u gradovima uz obalu; s kojima je to vlaško stanovništvo moralo dolaziti u čest kontakt. (Ovaj puta naravno, latinizacija je prisutna u manjoj mjeri-tako da oni ne gube svoj sada već-uglavnom slovenski karakter).

[Petar Mrvaljevic]

...ponovna latinizacija pod uticajem mletačkih vlasti,ali i uopšte-primarno latinske civilizacije koja je bila prisutna u gradovima uz obalu; s kojima je to vlaško stanovništvo moralo dolaziti u čest kontakt.

Odje ne dijelimo misljenje. Evo zbog cega:

http://www.columbia.edu/cu/romanian/aromani.html

4.The Morlachs (Mavrovlachos). These had been mentioned as "Nigri Latini"(Black Latin Speakers) by the presbyter of Dioclea as early as 1150; they inhabited the old Dalmatian littoral and the mountains of what is now Montenegro, Herzegovina and North Albania. Other colonies extended through a great part of the old Serbian interior, where there is a region still called Stara Vlaka or Old Walachia. They were to be found great commercial towns of the east Adriatic shores in the Venetian republic of Ragusa (Dubrovnik); the republic itself seems to have been a Roman settlement, and many Vlach traces were found in the dialect that would later be spoken there. Philippus de Diversis, who described Ragusa as he saw it was in 1440, writes that the various officers of the republic do not make use either of Slav or Italian, in which they converse with strangers, but a certain other dialect only partially intelligible to us Romance-language speakers; he cites words with strong Romanian affinities. In the mountains above Ragusa a number of Vlach tribes are mentioned in the archives of that city, and the original relationship between the inhabitants of the city of Ragusa and the nomadic Alpine representatives of the Roman provincials, who preserved a traditional knowledge of the old lines of communication throughout the peninsula explains the extraordinary development of the Ragusan commerce. In the 14th century the Mavrovlachos or Morlachs extended themselves towards the Croatian borders, and a large part of maritime Croatia and northern Dalmatia began to be known as Morlacchia. A Major Vlachia was formed about the triple frontier of Bosnia, Croatia and Dalmatia, and a Little Walachia as far north as Po~ega. The Morlachs have now become Slavonized.

[The Severed Garden]

Problem je Vlaha, ili «Vlaha», dosta složen.

Pod dinarske Vlahe svrstavamo one s područja Dinarida, a posebno nekadašnje Zetske banovine – koja je možda i najbolje zaokružila prostor s kojeg je većina njih i dolazi.
I zapravo sve su vlaške seobe na prostore današnje zapadne, severne, i sjevero-zapadne Bosne, te Hrvatske – dolazile s područja upravo nekadašnje zetske banovine – a tek manji dio s drugih prostora, poput dijelova današnjeg Staroga Vlaha.
Ti dinarski Vlasi su jedno, a Aromuni (Cincari) nešto drugo.
Imaju drugačiji dijalekt, a ja lično vjerujem da im je i porijeklo u velikoj mjeri drugačije. Dok su jedni uglavnom «ilirskog» porijekla (dinarski vlasi) – uz eventualne primjese «sa strane» doseljenih vlaških skupina; Aromuni su navodno porijeklom ugl. s prostora današnje Rumunije.
Iako je dobrim dijelom to rumunska propaganda – što je usput i nedostatak sajta koji si stavio. Dakle, uz možebitne primjese nekih drugih «vlaških» skupina, Cincari i Vlasi (dinarski) su dvije različite grupe. Iako ih povezuje stočarstvo kojim se bave, tj. tip života koji vode; a i čest naziv «Vlah» - korišten od ljudi sa strane - i za jedne i za druge. Ali to samo po sebi i ne govori mnogo o njihovom etničkom porijeklu.


Uglavnom da se vrnem, nakon ovog «izleta», na pitanje dalmatinskih Morlaka.

Radi se o tome da su, nakon turskih provala mnogi stanovnici kako Bosne (zapadne , sjeverne, i sl.) tako i dijelova Like, Slavonije, i Dalmacije iselili. To se dešavalo tokom 16. st, a čak i još krajem 15. st. Oni iz Dalmacije (mislim posebno na zaleđe – znači van gradova) su odselili na otoke, u Italiju, i dijelom prema Istri, pa i Sloveniji.
Oni drugi – iz Bosne, i pograničnih dijelova Hrvatske prema današnjoj sjevernoj, sjevero-zapadnoj, i zapadnoj Bosni – iselili su u Mađarsku i Austriju. Tu i nestade veći dio tadašnjih Hrvata. Ovo danas je druga priča.
Na njihovo mjesto doseljavali su se mnogi Vlasi. I to upravo s područja kasnije zetske banovine; tj. – hercegovačkog i crnogorskog (a kasnije skadarskog) sandžaka...
... Posebno s područja hercegovačkog sandžaka.

Što se tiče popa Dukljanina (Grgura Barskog) – u biti on ne govori skoro ništa. Ako si pročitao tekst «ljetopisa» samo kaže u «hrvatskoj» verziji:

«Posli obujaše Sledusiju i pojdoše u Macedoniju, i nju prijaše i svu zemlju latinsku, ki se onada [za] Rimljane držahu, a sada se zovu Crni Latini, kih cesar s onimi ima mnoge rvanje.”

u latinskoj verziji:

“Odatle, ratujući zauzmu cijelu Makedoniju. Poslije ove čitavu oblast Latina, koji su se u ono vrijeme nazivali Romani, a sada se zovu Morovlasi, sto znaci Crni Latini.”

Znači, ne kaže baš mnogo, a i ono što akže, može s etumačiti na svakakve načine.


Osim toga, jedno je stanje bilo 1150. a drugo 1450., ili 1500. – kada turski defteri lijepo pokazuju da su “naši” Vlasi po Hercegovini i Crnoj Gori (pa i raniji mletački dokumenti iz skadarskoga kraja to pokazuju) – uglavnom poslovenjeni.

Za pretpostaviti je da su oni Vlasi iz unutrašnjosti bili pod manjim uticajem priobalja i romanske kulture gradova, pa su i teže čuvali svoj romanizovani govor.
A upravo ti iz unutrašnjosti, u 15. i 16. vijeku već poslovenjeni u najvećoj mjeri; naseljavaju Liku i Dalmaciju.
I to su ti kasniji Morlaci koje pominje onaj putopisac čiji si tekst stavio na prve tri stranice ovoga posta.
Znači, najlogičnijim se čini put:
slovenizacija – pa seoba u Dalmaciju – pa djelimična romanizacija
(ali nedovoljna da bi ih skrenula sa “slovenskog puta” .

Inače, tzv. “starohrvatski” Vlasi, koji su bili u Dalmaciji i Lici prije “naših” Vlaha koji se doseliše u 15. i 16. vijeku; bili su čakavci, što govori dokumenta iz prve polovice 14. vijeka. Znači i ti su Vlasi bili poslovenjeni već tada.

Inače Morlak, ili Mauro-Vlah se najčešće koristi za Vlahe u Dalmaciji.
slovenski ih, pa i osmanlijski izvori ugl. zovu Vlasima. Posebno one u unutrašnjosti.

A posebno treba imati na umu da se pod imenom “Vlah” u raznim razdobljima i na raznim područjima skrivaju različite grupe ljudi - koje može, a ne mora vezivati profesija, tj. pripadnost klasi; ili govor, tj. jezik; ili etničko porijeklo.
Jednostavno rečeno, ima i previše kombinacija.

Dakle, zaista postoji čitav dijapazon značenja riječi Vlah.

[Old Bone]

vala ja morlok nisam...cus ..morloci, oca im hebem...ne no su oni piktsko-dajachkog porijekla, te im je ljudozderstvo kucna tradicija..:ass: :hardrock:

[Corwin]

Poznati britanski istoricar H.Dz. Vels tvrdi da se radi o Morlocima.

Vrh fora! Mada mislim da se malo izgubio u dimenzijama vremena ako baš to tvrdi.

[kmichak]

dalji iko normalan moze da reche da ima chisto porijeklo, bilo kako da je ono?
nidje jebade nije bilo ka proz balkan, pogotovo u dolinama, manje na visinama. iliri, latini, karalatini, kelti, avari, sloveni, mongoli, turci i na kraju boshnjaci, nije se jedno vrijeme znalo ko koga. ovi iz dolomitnih i brckoplaninskih krajeva su ponajvishe branili svoje nevljeste, mada su i one donosile garvu djeci iz shtala u dom. pogledajte samo lobanje nashega naroda, tu mena shta nema, od afrike i shirokij anoseva, preko maloazijskig tankih, ilirsko-vlashkig nosina, do keltskoslavjanskig prchkova. morlaci su naseljavali one katune u koje je izditgao ivan chernojevic sa svojom svitom, ako se to moglo zvat svita, pa je to okolno stocharsko nomadsko stanovnishtvo sve cheshce svracalo na kafu kod novoga komshije i jednu po jednu kucu gradilo. najvishe je radula vlaha potomaka, pa onda martina karavlaha. ponedjekoji kelt i sloven bi nachinio dijete, chisto radi danashnje multietnichke harmonije i sklada. daklem, morlaci, eto vi drzave.

[Old Bone]

Sto bi rekao Robin Trower na poslednjem CD-u *Living Out of Time* u *Another Time , Another Place*:

Even a Serb can find a truth

Hvala i ti , kukali Kamichak, zelis da nam cestitas sto se i mi, kao peti odvajamo, JER STE PRILICNO DRZAK NAROD!

[Zavelim]

Evo i ja nabasa na ovaj vaš forum i najprije da vam čestitam nezavisnu Crnu Goru.

Malo sam proletijo kroz "istoriju" i naletijo na ovo:

Primjera radi, ima jedno seoce kraj Imotskog, zove se Crnogorci. Postalo "popularno" prije par mjeseci, kad su lokalni popovi
htjeli da se krene gradit' pravoslavni manastijer. Al' ne daju braća 'Rvati. Nije im valjda u katoličkom duhu toga kraja
(u stranu to što su tamo u prošlosti dobrim dijelom bili upravo pravoslavci )...
Kažu - ratne"rane" su još "otvorene". Prilično "simpatična" situacija zapravo... pravoslavni Crnogorci (danas Srbi) i katolički Crnogorci
(danas Hrvati) se svađaju oko toga ko će đe da gradi koju crkvu. Kažu jedni: "Ovo je 'Rvacka zemlja, ne može!", kažu
drugi: "Al' i mi Srbi imamo prava!"
Da nije žalosno bilo bi smiješno.
Što drugo reć' nego: "U pamet se Crnogorci!" (Ako vam je što od te pameti ostalo uz ovog Đukanovića na vlasti.)

A kako sam eto Imoćanin rodom i poriklom i kako znadem nešto o našoj povisti mogu vam samo reći par stvari. Stanovnici sela Crnogorci u općini Podbablje su pravoslavci doseljeni 1719. iza uskrsne osmine i doveo ih je mletački povjernik Alviso Mocenigo i to iz Makarske, a u Makarsku su došli par miseci prije iz Popova polja jer su naslutili da će doći do naknadne promine granica iza Požarevačkog mira 1717. i nisu tili ostat pod Turcima. To selo nije po doseljenicima iz Popova dobilo ime već se već prije zvalo Crnogorci što se vidi iz jednog turskog deftera napisanog u 16. stoliću. jer je u njemu živilo katoličko pleme (prezime) Crnogorac (naglasak je kratkouzlazni na prvo "o") koje se davno priselilo u okolicu Posušja di je i danas. A moguće da je naziv nasta jer je selo pod visokim brdom sa sjeveroistocne strane pa mu brdo brzo zakloni Sunce i postane tamno. Katolici tog kraja nisu nikad bili pravoslavci (govorimo o ogromnoj većini, a ne pojedinim slučajevima) niti su se doselili iz Crne Gore, pa niti iz istočne Ercegovine. Većina katoličkog puka tog kraja zapadne Ercegovine i sridnje Dalmacije je domicilno i govori posebnim dijalektom koji se nikad nije govorijo u Crnoj Gori niti istočnoj Ercegovini. Najdalje do Stoca i to davno još u 15. st. prije dolaska Turaka. Također i genetska slika tog stanovništva puno više nalikuje onima u sridnjoj Bosni i po dalmatinskim otocima nego pravoslavcima u BiH koji i onako posve nalikuju današnjem stanovništvu Srbije. Kao što je Stari Vlah bio centar iseljavanja pravoslavnog stočarskog življa, tako je i ovo područje bilo centar iseljavanja katoličkog stočarskog življa koje su obično kad bi otišli u drugi kraj zvali Bunjevcima, dok su ji stranci zvali Morlacima. Turci ih nazivaju Hrvat Eflakani (hrvatski vlasi), a oni još odavno Rvatima i svoj jezik rvatskim. U stvari najbolje rečeno oni su davno kroatizirano preostalo autohtono stanovništvo uglavnom od plemena Delmata s manjim dilom slavenskih došljaka u starohrvatskim župama Imota, Hlivno, Cetina koji su se na koncu utopili među nji dajući im jezik i ime, ali privativši dinarski način života, gospodarenja i običaje. Nešto nalik Crnogorcima koji su rasno isto autohtono ilirsko, a jezično slavensko stanovništvo. No tu je rič o tamošnjim Dioklejima i Autarijatima. Inače se pokazalo da velika seoba i nije bila baš tako brojem velika kao što se mislilo. Baremko južno od Save i Dunava.

Inače pravoslavci sela Crnogorci već odavno imaju pravoslavnu crkvu (druga je u Glavini), a manastir je smislijo neko sa strane (SPC) jer mu očito smeta privelika "rupa" od Žitomislića do Dragovića pokraj Vrlike na Cetini.

[The Severed Garden]

"Evo i ja nabasa na ovaj vaš forum i najprije da vam čestitam nezavisnu Crnu Goru. "

Hvala.


Pitanje je koliko je dijalektalna različitost koju pominješ rezultat viševijekovnih procesa u razvoju štokavice, a koliko neke možebitne autohtonosti ljudi iz tog kraja Hrvatske i BiH.
Koliko ja znam, većina je «starohrvatskih Vlaha» ili asimilovana, ili odselila tokom osmanlijskih provala, i doseljavanja vlaške populacije iz istočnih predjela. Iako su mi i ti «starohrvatski Vlasi» (Čakavci) sumnjivi. Jerbo, doseljenja pravoslavnih Vlaha su učestala na područje današnje HR, još od polovice 14. vijeka. Druga je priča to, što hrvatska istoriografija tu temu «galantno» zaobilazi (bar koliko je meni poznato).
Zato je upitno ko je tu bio katolik, a ko je bio pravoslavac – još u 14. vijeku.
Osim toga, mislim da je poznato da su mnogi od tih doseljenih Vlaha iz 14. vijeka, po Lici i Dalmaciji pokatoličeni u razdoblju nakon dolaska na te prostore, a prije turskih provala.

Inače, poznato je i to, da kad se jedan jezik (u ovom slučaju i dijalekt) proširi; da je čest slučaj - da svoje stare karakteristike (nazovimo ih izvornim karakteristikama) – zadrži na krajevima (rubnim dijelovima svojeg područja rasprostranjenosti), dok pri sredini prostora njegove rasprostranjenosti dolazi do izvjesnih (manjih ili većih) promjena.
To bi takođe mogao biti slučaj i sa situacijom koju imamo kod nas:
da imamo takav raspored štokavskog (istočno hercegovačkog) govora u zapadnoj Bosni i dijelovima Like i Dalmacije, te u istočnoj Hercegovini i CG s jedne strane - dok je s druge strane - u zapadnoj Hercegovini (znači sredini tog prostora o kojem govorimo) nešto drugačija situacija.

Ali, da ne rastežem, jer nemam puno vremena; nisam baš sklon složiti se s tim da se radi o autohtonoj populaciji... dijelom autohtonoj možda da, ali ne bih nikako isključio mogućnost damnogi iz toga kraja potječu od doseljenika iz istočnijih predjela.



”A moguće da je naziv nasta jer je selo pod visokim brdom sa sjeveroistocne strane pa mu brdo brzo zakloni Sunce i postane tamno.”

Moguće, ali bi se onda prije nazvali Tamnogorci :-D . (Ili Tamnobrđani).
Ne bih ja isključio mogućnost da su iz ovih krajeva, tim više što su i istočno-crnogorska (brđanska) plemena bili katolici do 17. vijeka… no dobro… sve je moguće.



“Nešto nalik Crnogorcima koji su rasno isto autohtono ilirsko, a jezično slavensko stanovništvo. No tu je rič o tamošnjim Dioklejima i Autarijatima.”

Takođe i Labeati, a vjerovatno i još koji plemenski savez naših ilirskih predaka.



“Također i genetska slika tog stanovništva puno više nalikuje onima u sridnjoj Bosni i po dalmatinskim otocima nego pravoslavcima u BiH koji i onako posve nalikuju današnjem stanovništvu Srbije.”

O genetici ne bih mnogo, jer ne vjerujem da je dovoljno pouzdana; a osim toga uzorak mora biti zaista “uvjerljiv”; za mene lično - za to je potrebno mnogo više nego što će u skorije vrijeme naučnici moći da skupe, jer je jednostavno preskupo i finansijski neisplativo vršiti tako opsežna istraživanja. Uostalom, vjerujem da je mogućnost manipulacije uzorcima, u razno-razne svrhe, još uvijek sasvim pristojna. Tako da lično ne držim do genetike mnogo.

Inače, ne nalikuju pravoslavci u BiH stanovništvu Srbije, već prije ovi iz Srbije nalikuju onima iz BiH. (I Crne Gore)
Pošto je ionako bar 50% ovih iz Srbije - ili Crnogorskog (u većoj mjeri) ili Hercegovačkog porijekla.

[Zavelim]

O genetici ne bih mnogo, jer ne vjerujem da je dovoljno pouzdana; a osim toga uzorak mora biti zaista “uvjerljiv”; za mene lično - za to je potrebno mnogo više nego što će u skorije vrijeme naučnici moći da skupe, jer je jednostavno preskupo i finansijski neisplativo vršiti tako opsežna istraživanja. Uostalom, vjerujem da je mogućnost manipulacije uzorcima, u razno-razne svrhe, još uvijek sasvim pristojna. Tako da lično ne držim do genetike mnogo.

Genetika je zadnjih dvadesetak godina (ubrzano zadnjih desetak) postala i te kako važan alat u otkrivanju najprije daleke, a onda sve bliže prošlosti. Dovoljno je pogledati ove stranice i shvatiti koliko je to ozbiljna disciplina i koliko se nade polaže u nju.

https://www3.nationalgeographic.com/genographic/

U broju analziranih uzoraka RH i BiH prednjače pre većinom europskih zemalja (preko tisuću) s tim da se stalno uzimaju novi uzorci i prave novi znanstveni radovi. Jedan dio se analizira u Zagrebu (Rudan i ekipa), a drugi u Italiji (Semino). Obje grupe su nezavisne jedna od druge i rezultati im se popriličito podudaraju s tim da je ova prva dosta detaljnija. I nije to tako strašno skupo. Svak može za stotinjak dolara sebi napraviti analizu markera na DNA.

[Zavelim]

Inače, ne nalikuju pravoslavci u BiH stanovništvu Srbije, već prije ovi iz Srbije nalikuju onima iz BiH. (I Crne Gore)
Pošto je ionako bar 50% ovih iz Srbije - ili Crnogorskog (u većoj mjeri) ili Hercegovačkog porijekla

E tu je genetika dala veliku dilemu. Naime uzorci iz Srbije se dobro uklapaju kao prijelazni dio prema Rumunjskoj, Bugarskoj i Grčkoj. Praktično su uzorci iz Makedonije i Srbije vrlo slični (a tamo Hercegovci i Crnogorci nisu išli). Dosta su im nalik i uzorci Srba iz BiH gledano sveukupno. Dakle ne postoje podaci iz recimo istočne Hercegovine skroz odvojeno isto kao što nema ništa iz Crne Gore (ima Kosovo i ima Albanija). Tako da ne možemo još reći jesu li crnogorski rezutati sličniji srbijanskom prosjeku, albanskom ili recimo ovome našem zapadnodinarskom (hrvatskom i bošnjačkom) koje je posve specifičan i teško ga se može pronaći drugdje u svijetu. Po svemu sudeći područje Dalmacije te zapadnih Dinarida bilo je utočište za ledenog doba I1b* haplogrupe. Ukoliko su Srbi u Srbiji te u BiH najvećim dijelom iz istočne Hercegovine i Crne Gore onda je vjerojatno sličan uzorak i u Crnoj Gori, no onda Crnogorci i istočni Hercegovci nemaju velike veze sa stanovništvom zapadne Hercegovine, srednje Dalmacije te središnje Bosne (ikavsko područje).

[Petar Mrvaljevic]

Postoji li mogucnost da je Crna Gora dobila ime po narodu (Crnim Vlasima)?

[Petar Mrvaljevic]

"Vlasi Ovo misticno ime se javljalo vise puta Doznao sam da ime Morlaka, razbojnika, poznatih po njihovim nasrtajima na dalmatinsku obalu, znaci "crni vlasi" - iz grckog MAVRO VLAH - dakle, radilo se o istim ljudima
Bili su to pastiri, ratnici zagonetna podrijetla koje su zbog njihovih ratnickig sposobnosti Bec i Istanbul postavili kao straze odgovarajucih, nasuprotih granica carstva, na staroj MILITÄRGRENZE koja je prolazila istim onim brdima o kojim mi je pricao Lojze, i koja se velikim dijelom podudarala s bosanskom granicom U starim sam knjigama pronasao opise bradatih muskaraca, u dugim, crnim odijelima Legende o selima u zatvorenim i neprobojnim dolinama, mjesta plemenitih hraniteljica, mitskih gostoprimstava, ali i poravnjavnjavanja racuna krvna osveta, incesta i ludila

Otkrio sam da su, od svih Jugoslovena, bas ovi visoki tipovi, nervozni, pogleda i drzanja nedvojbeno prepoznatljiva, bas ovi ljudi koje tako prirodno ostali narodi zele definirati kao kvintesenciju "slavenske rase", zapravo najmanje Slaveni od svih
Njihovo podrijetlo je zagonetno, potjecu s brda Pinda, na prijelazu izmedju Albanije i Epira, juzno od Srbije i Makedonije

Ostavili su tragove svojega barbarskoga prijelaza u toponomastici, izmedju bugarske granice i dinarskih Alpi
Vlasic, Vlahovici, Vlahina, Vlaska: imena rasutih podrucja, neznanih i dalekih
Jedna se grupa ustocila tik uz Sarajevo, na sumovitim uzvisinama po imenu Romanija, dakle na PALAMA
Legende kazu da ovi narodi poticu od Dacana - ljudi vukova

SASVIM SIGURNO ONI IMAJU MALO VEZE SA PRAVIM SRBIMA!
Nisu nikada bili ekstremisti srpskog naroda Stovise, njegovali su svoju ponositu autonomiju cak i protiv Beograda Godine 1929 jedan pravoslavni svecenik, Simo Begovic, kojeg su Habsburgovci vec osuili na smrt zbog urote, predvodio je delegaciju seljaka sa Pala na Sarajevo u znak protesta protiv pretjeranog centralizma jugoslavenske drzave

U stoljecima pastirstva i ratova, neprestano mijenjajuci pasnjake, do vrhinca su razvili svoje ratne taktike, osiguravajuci ratnim glavesinama uvijek prvoklasni ljudski materijal
Tito ih je kkoristio kao elitne trupe za vrijeme partizanskog rata Napravivsi to, nije otkrio nista Napravio je samo ono sto su vec napravili Turci i Habsburgovi
Kad je izbio rat u Bosni, znao sam da su i stanovnici Pala - oni koji su iz visine bombardirali Sarajevo - vecinom, i oni, Vlasi
Bili su potomci onih krijumcara konjima koje sam bio susreo prije trideset godina u Tarnovskoj sumi
Dakle ni Milosevic ni Karadzic nisu nista otkrili

Zanimljivo je primjetiti kakosu, u ovom ratu, koji je u cijelini bio zasnovan na rasnim razlozima, neprijateljstva otocela - U IME SRPSKOG SLAVENSTVA - upravo od najmanje slavenskoga naroda
Razmotren po krinkokm koju bi "zadrta" Srpkinja Plavsicka nazvala "genetskom", cijelokupni sukob doima poput SMIJESNE MONTAZE
Vlasi koji su kao cuvari turskog carstva bili vijerni podanici Turaka, na pragu dvijetusucite pokazuju se stjegonosama stoljetnog otpora protiv Turaka

Ovim imenom nazivaju Muslimane iz Bosne koji su medjutim - buduci da su autohtoni preobracenici - svakako vise Slaveni, dakle, "cistiji od njih" Ali, paradoks ovdje ne zavrsava

Sto reci o cinjenici da je rasni rat bio nametnut pravim Srbima - onima koji su se razvili u NIZINI, koji su pod Turcima dobrovoljno imigrirali u Bosnu s Dunava i s Morave - upravo od strane ljudi s nesigurnim etnosom, koji sudoseljeni ko zna od kuda i koje je PREDVODIO BIVSI CRNOGORAC?

Vlasi su cuvari divljeg autonomizma vise nego srpstva Oni su nositelji ratne kulture
Uostalom zahvaljujuci kome se, ako ne zahvaljujuci nomadima, mogla realizirati teritorijna politika zasnovana na institucionaliziranju istrebljenja?"

PAULO RUMIZ, "Maske za masakr", str 139 - 141

[odli]

E tu je genetika dala veliku dilemu. Naime uzorci iz Srbije se dobro uklapaju kao prijelazni dio prema Rumunjskoj, Bugarskoj i Grčkoj. Praktično su uzorci iz Makedonije i Srbije vrlo slični (a tamo Hercegovci i Crnogorci nisu išli). Dosta su im nalik i uzorci Srba iz BiH gledano sveukupno. Dakle ne postoje podaci iz recimo istočne Hercegovine skroz odvojeno isto kao što nema ništa iz Crne Gore (ima Kosovo i ima Albanija). Tako da ne možemo još reći jesu li crnogorski rezutati sličniji srbijanskom prosjeku, albanskom ili recimo ovome našem zapadnodinarskom (hrvatskom i bošnjačkom) koje je posve specifičan i teško ga se može pronaći drugdje u svijetu. Po svemu sudeći područje Dalmacije te zapadnih Dinarida bilo je utočište za ledenog doba I1b* haplogrupe. Ukoliko su Srbi u Srbiji te u BiH najvećim dijelom iz istočne Hercegovine i Crne Gore onda je vjerojatno sličan uzorak i u Crnoj Gori, no onda Crnogorci i istočni Hercegovci nemaju velike veze sa stanovništvom zapadne Hercegovine, srednje Dalmacije te središnje Bosne (ikavsko područje).

Uh.. Bogami, prije nego sto bih ovako sta zakljucila, pitala bih se o velicini ispitanog uzorka?? Ne vjerujem da je vise od stotinjak ljudi sa tih-ovih prostora poslalo svoj genetski materijal na analizu Genographic-a..?
Odakle si izveo ovakve zakljucke zapravo!?

[ssin]

Ne znam mnogo o ovome, niti sam nešto posebno čitao, ali ipak evo mog laičkog pogleda na stvar.

Zašto su Turci sve hrišćane zvali "Vlasi"? Zato što ni oni nisu sami bili pravi etnički Turci, najvećim delom. Pitanje je koliko je ovde uopšte bilo pravih Turaka, čak ni svi i oni koji su govorili turski nisu nužno došli iz današnje Turske. Najveći deo slovenske elite prihvatio Islam, carsku religiju, i ostali su gospoda i viša klasa. I u predtursko doba, postojala je socijalna podela gde su Vlasi bili na nižoj socijalnoj lestvici. Turcima nije bilo u interesu da celo stanovništvo islamizuju, jer im je pogodovala podela na gospodu i sirotinju raju. Tako da tu postoji neki kontinuitet koji je nametnula upravo slovenska elita, koja je samo prestala da se zove tako. Uz izuzetak Crnogoraca, koji su čuvali sećanje na staro srpsko gospodstvo i careve, jer su to mogli na kamenu koji ih je othranio i sačuvao, zbog ratničkog kulta itd. Ostali su bili malkice pragmatičniji, nije im se išlo u planine, imali su i neko vlasništvo, zemlju itd. Videvši krah hrišćanske ideje postupili su u suštini racionalno. Pretpostavljam da su rekli sebi: "**** ga, takav je vakat, nego da vidim ja kako mogu da i dalje pričam svojim jezikom, sačuvam ovu imovinu i vlast što imam, a Vlasi moraju ostati Vlasi".

Вук Мандушић и Вук Мићуновић
започеше с Хамзом капетаном
око вјере нешто поповати;
док одједном они загустише,
уљегоше у крупне ријечи.
рече Хамза Мићуновић-Вуку:
"Ја сам бољи, чуј, Влаше, од тебе,
боља ми је вјера него твоја!
Хата јашем, бритку сабљу пашем,
капетан сам од царева града,
у њем владам од триста годинах;
ђед ми га је на сабљу добио
ђе су царство сабље дијелиле,
те му трагу оста за господство."

Znači najveći deo tih "Turaka" je govorio slovenskim jezicima, pravoslavcima nije Islam masovno nametan na silu (inače bi sad svi bili muslimani) a ostatak balkanskog romanizovanog stanovništva je sve više prihvatao ostale obrasce dominantne kulture, u suštini slovenske elite koji su bili muslimani, primajući tako i jezik, a zadržavajući hrišćanstvo ) Taj proces nikad nije do kraja završen, čak i danas traje samo mnogo sporije. Da su bile malo drugačije istorijske okolnosti, (da je otomansko carstvo potrajalo recimo do danas) pretpostavljam da bi čak i ljuti albanski brđani do kraja bili slovenizirani. Vlasi, autohtoni romanizovani stanovnici predslovenskog Balkana polako su stapali sa onim Slovenima koji nisu bili islamizovani, tj. precima današnjih Srba, Hrvata, Crnogoraca itd. koji u i ranije bili podvrgnuti slovenizaciji. Iz ovoga proističe da su muslimani najbliži onim starim balkanskim Slovenima ) Naravno Srbi ističu slovenstvo, a Bošnjaci ilirstvo ) Zato što je ovo Balkan i ništa nije kako izgleda. Iz ovoga treba da zaključimo da slovenstvo treba posmatrati samo kao kulturu a ne kao etničko obeležje. To je naša zajednička kultura.

Kada su se stvarale nacije, pravoslavci su postali Srbi, katolici su postali Hrvati, a muslimani, potomci otomanske gospode našli su se u čudu, jer im je pojam nacije bio potpuno stran, iz razumljivih razloga. Otkud sada ovi Vlasi da vladaju? Nikako nisu mogli da se identifikuju sa prostim pukom koji je bio nadahnut bajkama iz predturskog vremena, pričama o Ilirima i jeziku. Zato su ostali ni na nebu ni na zemlji, trpeći od kraja 19. veka ogromne do danas ogromne pritiske nacionalista dok su u suštini oni samo želeli da žive i da ako je to moguće sačuvaju ono što imaju.

Zahvaljujući istorijskim okolnostima, propast balkanskih muslimana je zaustavljen u Bosni, inače bi im se dogodilo ono što se dogodilo u Srbiji, Slavoniji, itd. Bili bi proterani, opljačkani, a njihova kultura bi bila izbrisana.

Međutim, pritisak je i dalje bio i ostao jak, da je bošnjačka nacionalna ideologija na kraju ipak morala da se pojavi kao protivteža agresivnim nacionalističkim susedima. Međutim, usled kulturno-istorijskih razloga, oni su ubedljivo najmanje zaraženi nacionalizmom i ako ikad bude nastao dogovor Balkanaca o bilo čemu zajedničkom u budućnosti, mislim da će balkanski muslimani biti ključni faktor u tome. Njihova tradicija je najviše pragmatična i najtolerantnija na našim prostorima. Jednom rečju, najviše liči na ono što danas zovemo evropskim vrednostima. Žalosno je da se posle ovih ratova i to polako menja. U suštini, područje bivše SFRJ što se poimanja države tiče, nije se pomerio dalje od 19. veka.

[Zvek_Zivi]

Bogomi ako ni je Gorski Vijenac baza istorijskijeh cinjenica onda se ambisalo sve !

[ssin]

Bogomi ako ni je Gorski Vijenac baza istorijskijeh cinjenica onda se ambisalo sve !

Svakako je ogroman kulturni spomenik koji nam pokazuje običaje i shvatanja sasvim verno.