Dugo sam zaobilazio ovaj topic dok me ova pandemijska radoznalost ne naċera da i končno uljegnem…
Teke da nijesam, jer su me sjeċanja, slike i mnogobrojni podaci iz vremena mladosti, ne samo bolno podsjetili na vremena „Obnove i Izgradnje“ i to u mjeri da sam se razbolio od – Nostalgije ili Domotožja – kako tto lijepo vele naša pametna i pitoma braċa Slovenci. Zata sam došao na brdsko-brzinsku pomisao da priložim moju uspomenu tim vremenima… (Sa foruma Cetinje: "Svaka cast omladini Cetinja)
- M -
Kad pomislim na sve cetinjske mamine i tatine „kuronjice“ koji, bez svoje krivice, odrastaju u „staklenim baštama“ dječjih vrtiċa i (ili) u udobnnim „samicama“ roditeljskih kuċa i porodičnih stanova, ne mogu a da ne napišem poneku od svojih „požuċelih“ uspomena na vremena kad su slične moguċnosti, za đecu iz vremena tadanje „Obnove i Izgradnje“, odnosno, 70 ( i slovima; sedamdeset godina) prije današnje tzv. tranzicione ere, u potpunosti pedstavljale jednu od mislenih - imenica.
Zbog toga se, uprkos (ili bas zbog) odmaklih godina, iznova vraċam ovome forumu, kako bi im mogao predočiti mnogo toga čega su sve poštedeni u vremenima tzv. „tranzicije“ i uputio na moguċnosti koje ona nude. U tom pogledu bi moglo biti dovoljno, da im opišem subotnji odlazak na „Ivanov Pazar“ , kako je tada narod zvao današnju Rijeku Crnojeviċa, koja je u to vrijeme, za narod Riječke Nahije bila, ne samo administrativni nego i centar od životne važnosti.
Bio je to jedinstven ugodjaj, u kasno jutro stupiti na užareni šoder glavne ceste, koji je me je, bez milosti, nabijao kroz tanku kožu opanaka iz „domaċe radinosti“ dok užareni vazduh treperi nad rasušenim kamenjarom bez imalo zelenila. A onda se, poput kakvog broda za spasavanje, u oblaku prašine, pojavi i lijeno zaustavi raskutarena „pruga“ (autobus) cetinjske „Tare“. Kondukteru, uokvirenom vratima, hitro doviknem da nemam para, na što me on pozove da ipak udjem, uz napomenu, da se hitro smjestim u „prkno“ atobusa koje je, ionako, vazda prazno. Bilo je to, u stvari, kao da me je uputio na galeriju pozorišta, jer se u autobusu odvijao uobičajeni „program“ koji se sastojao od „pjesme“ (rike!) uspaljenih djilkoša i dovikivanja svih onih kojima pazar i nije bio od potrebe, no su krenuli kako bi im „guzica viđela put“. Pa da li je onda uopšte čudno da me ovaj cetinjski forum podsjeca na putovanje autobusom „Tare“ sa stanicom ispred nekadašnjeg hotela „Obod“, danas u ruševinama, na čijoj je udobnoj terasi smještenoj nad samom rijekom, veselo nastavljan jednako uzbudljiv – podforum…
Koliko je ovaj forum „Tare“ uticao na moje shvatanje stvarnosti, dovoljno je da podsjetim opċinstvo koje zalazi na ovaj forum, na moj često upotrebljavani pojam – razornog – komplimenta, koji ponekad upotrijebim, kako bih ukazao, da kompliment nije drugo do podmuklo lažinjanje e da bi se došlo do nekog (sumnjivog) cilja. U neposredno iskustvo koje se tiče "razornog“ komplimenta, uputio me je moj voljeni stric Panjo Mrgudov, koji mi ispriča kako je jednom prilikom autobusom od Rvaša putovao jednim od autobusa „Tare“ a slučilo se da śedne prekoputa jedne mlade i kršne nevjeste, pa kako nije znao kakvu priču da s njom otpočne dodje na ideju da joj, onako, iz zajebancije, zaśede učini ništa manje no – kompliment – da tako lijepe oči poput njenih, ne samo da nikad do tada nije vidio, no da do ovog momenta nije čak ni znao da tako čudesne oči uopšte i - postoje.
Kako striko Panjo napomenu, posljedica ovog (razornog) komplimenta se iskaza u tome, da ona nevjesta, prvo porumeni, pa svoje hvaljene oči razrogači da bi se, onda, otvorenih ustiju zagledala u njega a onda nenadno prevrnula a nakon toga, ispod njenog (drvenog) sjedišta, odjednom nastala povelika lokva, poslije čega je, striko Panjo, izbezumljeno uzviknuo:
„-Au, a ti se popiša..!?“
Prije nego što „dežurni“ autobusa i svjesni putnici sunuše na ovu nesretnu nevjestu, striko Panjo ustade i ispriječi pred njima, da bi nakon toga glasno i odlučno podviknuo:
-„Puštite je na mir, jer ona ništa nije kriva no ja, ċutuk, koji sam u nevakat krenuo da kupim govn@…“
Bookmarks