Gomila ljudi katoličanstvo potpuno izjednačava s hrvatstvom, a pravoslavno kršćanstvo sa srpstvom (srpska vjera, srpski pop, srpski Božić, srpska Nova godina, srpski Badnjak, srpska crkva). Vjeroispovijest bi trebala biti potpuno odvojen pojam od pripadnosti narodu. Albanaca ima katoličkih i pravoslavnih kršćana i muslimana, ali su svi Albanci. Nijemaca ima katolika i protestanata, ali su svi Nijemci. Kolju se Irci katolici i Irci protestanti, ali su opet svi Irci. Zašto se na Balkanu poistovjećuju pripadnost narodu i vjeroispovijest? Čak je od 1971. do 1993. vjerska odrednica smatrana i narodnom - Musliman. Zanima me postojanje Hrvata nekatolika (osobito pravoslavnih kršćana i muslimana) kroz povijest.

HRVATI PRAVOSLAVNI KRŠĆANI

Budući da se Banja Luka našla u prostornom središtu NDH, iznesena je ideja da ona postane prijestolnicom države. U njoj je već bilo sjedište potpredsjednika hrvatske državne vlade. Projekt Banje Luke kao glavnoga grada NDH prihvatili su i geografi, argumentirajući da je grad samim smještajem u "gotovo idealnom središtu" države, unaprijed predodređen "za važne zadaće i veliku ulogu u okviru hrvatskih zemalja". U travnju 1942. tisak prenosi izjavu N. Peršića da "svi znaci pokazuju" da će Banja Luka "u najskorije vrijeme u državnoj upravi i sudstvu zadobiti kud i kamo veće značenje".(N. PERŠIĆ, "Banja Luka u prošlosti i sadašnjosti", Spremnost, 7. travnja 1942.) U istom tonu o Banjoj Luci piše se tijekom kolovoza, primjerice, u Hrvatskom narodu može se pročitati sljedeće: "Banja Luka grad na zelenom brzom Vrbasu, bosanska kasaba i europski velegrad. Iztok koji nestaje i budućnost koja dolazi. Banja Luka je budući glavni grad Nezavisne Države Hrvatske." (Hrvatski narod, 22. kolovoza 1942.)

Ideja o premještanju državne uprave u Banju Luku nije bila strana ni Paveliću, možda bi tako izbjegao pritisku talijanskih predstavnika u Zagrebu. Njemački poslanik Siegfried Kasche stekao je utisak da Pavelić nije doživljavao Zagreb kao urbanu i gospodarsku jezgru države: "Pavelićeva misao bila je da se kasnije glavni grad premjesti u Banju Luku, dakle u srce zemlje. Moj utisak je bio da mu Zagreb kao glavni grad iz austro-ugarskog vremena ne odgovara za tu svrhu u NDH. Privrednom značaju grada nije u tom pogledu pridavao osobitu važnost".(HDA-1561 RSUP SDS 013.14: Siegfried Kasche, Utisci o Poglavniku dr. Anti Paveliću.) Za Banju Luku bio je osobito Ademaga Mešić koji je 1942. izjavio da "prijestolnica ne može biti na periferiji", a Banja Luka se nalazi u centru NDH pa u tom gradu treba "uspostaviti političku vlast". On je zaključio da je Pavelić "velik u svemu", pa tako i u pitanju glavnoga grada, premda bi, po Mešiću, Zagreb i dalje ostao "kulturni i privredni centar" Hrvata.(HDA-211, HDS NDH: Zapisnik 78. sjednice Odbora za rizničarske poslove 20. kolovoza 1942.) Plan o premještanju prijestolnice u Banju Luku Pavelić je smatrao "Zukunftmuzik", kako je u kolovozu 1941. kazao bugarskom poslaniku Mečkarovu.(M. TODORAKOVA (priredila), Bulgarija i Nezavisimata Hrvatska Država..., 46., Izvješće J. Mečkarova Ivanu Popovu o muslimanskom stanovništvu u NDH, Zagreb, 15. kolovoza 1941.)

Hrvatska ćirilica (arvatica, bosančica) je hrvatska redakcija ćirilice. Morfološka je, grafijska i ortografijska inačica ćiriličnog pisma. Pojavljuju se još i nazivi: harvacko pismo (Dmine Papalić), rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo (Povaljska listina, dodatak Poljičkom statutu iz 1655.), bosanica (Stjepan Zlatović), bosanska azbukva (Ivan Berčić), bosanska ćirilica (Franjo Rački), hrvatsko-bosanska ćirilica (Ivan Kukuljević Sakcinski), bosansko-dalmatinska ćirilica (Vatroslav Jagić), bosanska brzopisna grafija (E. F. Karskij), zapadna varijanta ćirilskog brzopisa (Petar Đorđić), zapadna (bosanska) ćirilica (Stjepan Ivšić), poljičica, poljička azbukvica (u narodu Poljicâ - Frane Ivanišević), serbska slova (Matija Divković). Ćiro Truhelka, hrvatski arheolog i povjesničar umjetnosti prvi daje naziv ovoj ćirilici, bosančica.

Utemeljitelju hrvatskog nacionalizma Anti Starčeviću majka je bila pravoslavna kršćanka, a sam je bio žestoki protivnik katoličkog klera. Utemeljitelj ekstremnog hrvatskog nacionalizma iz kojeg je iznjedren Ustaški pokret bio je judaist Josip Frank. Poglavnik NDH Ante Pavelić odrastao je u većinski islamskoj sredini, a supruga mu je bila judaistica. U Zagrebu je dao izgraditi džamiju s četiri minareta, te je pokrenuo osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve. Oko 30% Ustaške vojnice činili su bosanski muslimani. Jedine tri džamije na ozemlju današnje Hrvatske su ona u Zagrebu izgrađena zahvaljujući Paveliću, ona u Gunji na samoj granici s BiH i ona u Rijeci izgrađena ove godine. Od svih generala NDH njih 28 ili 21.4% bili su judaisti. To su: Hinko Alebanda, Ladislav Aleman, Edgar Angeli, Emanuel Balley, Oton Ćuš, Julije Fritz, Josip Gramberger, Ferdinand Halla, Dragutin Helbich, Đuro Isser, Oskar Kirchbaum, Rudolf Kraus-Tudić, Rikard Kubin, Josip Metzger, Milan Miesler, Milan Praunsperger, Julio Resch, Dragutin Rumler, Julio Sach, Julio Simonović, Nikola Steinfel, Ivan Šnarbek, Ivo Šnur, Josip Šolc, Kvintijan Tartaglia, Rudolf Wanner, Mirko Zgaga i Božidar Zorn. 10 generala NDH (7.63%) bili su pravoslavni kršćani: Milan Desović, Đuro Dragičević, Fedor Dragojlov, Đuro Gruić, Jovan Iskrić, Mihajlo Lukić, Lavoslav Milić, Dušan Palčić, Zvonimir Stimaković i Milan Uzelac. Tri generala NDH bili su muslimani: Junuz Ajanović, Salko Alikadić i Muhamed Hromić. Katolika je bilo 90. Zaključno, po nekim dosadašnjim tvrdnjama, prema vjerskoj pripadnosti ustaških i domobranskih generala (ne ulazeći u raspravu o njihovu istinskom uvjerenju ili tek formalnoj pripadnosti) rimokatolicima se izjašnjavalo njih 90 (68.7 posto), judaistima 28 (21.4 posto), pravoslavnim kršćanima 10 (7.6 posto) i muslimanima 3 (2.3 posto).

"U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su 'pravoslavni Hrvati' koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice." - Srbobran, 4(16)10.1894, br. 113

"Zabilježena je zgoda iz 1908. godine kad je hrvatski hajduk Andrijica Šimić nakon višedesetljetnog tamnovanja obilazio Zagoru. U jednoj su ga gostioni između Ciste i Lovreća zapitali kakav mu je pouzdanik u hajdučkoj družini bio Srbin Jovo Kadijević, na što im je Šimić odbrusio da Jovo Kadijević nije nikakav Srbin, nego Rvat rišćanske vire."

Prilikom popisivanja iseljenika iz Habsburške Monarhije na Ellis Island u SAD-ma 10. kolovoza 1913. upisivala se etnička pripadnost po samoizjašnjavaju. Brojni su se pravoslavni kršćani izjasnili Hrvatima. Nositelji mnogih poznatih prezimena za koja bi danas većina ljudi bez oklijevanja kazala da su srpska (Tesla, Paspalj, Mrkalj, Desnica, Lazarević, Ciganović, Milošević, Vukosavljević, Štrbac, Vukodinović, Dimitrović, Rašković) upisali su se kao Hrvati.