NTERVJU - General Jovo Kapičić, narodni heroj, legenda i Crnogorac s dna kace
Srce je Crna Gora!
Referendumom je Crna Gora je dobila svoj vrhunac, najveći domet koji je, iz često mračne perspektive 20. vijeka, nekada bio teško zamisliv. Kada kažem da je ovo vrhunac Crne Gore, onda mislim na to što je crnogorski narod svojoj zemlji vratio nezavisnost dobrovoljno, demokratski, sa osjećanjem i sa željom da to bude njegova i njegovih nasljednika zemlja, zemlja blagostanja, povjerenja, dobrih ljudskih odnosa – kaže general Jovo Kapičić (88), hodajuća legenda, crnogorski brend u Beogradu, čovjek koji je svojom biografijom utemeljen u crnogorsku i jugoslovensku istoriju 20. vijeka.
Rođen u Gaeti 1919. godine, u izbjegličkom kampu Crnogorske vojske, od oca Mila, profesora bogoslovije i člana Crnogorske stranke, i majke Anđe, domaćice, general Kapičić je tokom decenija bio student medicine, komunista, komesar partizanskih brigada, divizija i korpusa, prvi crnogorski ministar policije, prvi general UDBE, čovjek koji je učestvovao u pokušaju stvaranja jugoslovenske nuklearne bombe, diplomata u Budimpešti i Stokholmu, penzionisan zbog ljubavnih afera u 44 godini, jedan od rijetkih generala koji se javno deklarisao, zapravo javno bombardovao velikosrpski projekat i davao javnu potporu projektu nezavisne Crne Gore. On kaže kako je ponosan što je konačno ostvaren san decenija Crnogoraca i što je Crna Gora napokon opet samostalna država.
KAPIČIĆ: Ta država tek treba da se izgradi. Sada se gradi Azurna obala na Crnoj Gori! Neko može da kaže “to su pare Marka, Janka”, ali to je manje važno. Pare su svačije, ali ako se ulože u Crnogorsko primorje, na Žabljak, u bilo koji crnogorski grad - to je dobro.
Crna Gora je stara država. I nije Crnu Goru stvorila Demokratska partija socijalista, ali je tačno da su to oni uradili mudro, bez onih nevolja koji prate tako velike istorijske procese. A ti se procesi prave nekada i sa zlim posljedicama. Mnogo se krvi za crnogorsku državu prolilo. Međutim, referendum je prošao u redu, miru, kulturno i pod kontrolom svijeta i zato je svijet dao priznanje toj novoj Crnoj Gori. Mi smo imali vrlo teške bolesti crnogorskog društva, ulazil smo u neke nepredviđene i nepotrebne avanture i one su nam donijele teške posljedice, posebno u bivšoj Jugoslaviji. Crna Gora ima amblem 13.jula. Najpametnija i najbolja stvar koju je ova vlast napravila jeste činjenica da se na njega poziva. Crna Gora je bila zemlja ideala. A 13.jul je ideal! Niko nije znao kako će se završiti, ko će ostati živ, ko će propasti, neko je planirao da će to brzo da završi, neko je planirao da nikad se ne vrati svojoj kući, ali crnogorski narod je dao taj svoj 13. jul bez ustezanja, bez potrebe da mu neko zahvali i da ga neko za to nagradi. I to se, na neki način i isplatilo, kao veliko dostojanstvo jednoga naroda koje je konačno krunisano referendumom.
Radio sam za Crnu Goru kao i drugi Crnogoraci. I nikad mi niko nije za tu svoju ulogu dao ručak ili večeru. Nikada. Ni institucija ni pojedinac. Ta tranzicija je jedan fenomen, jedno posebno stanje, kojeg nikada nije bilo u istoriji do komunizma, odnosno sloma komunizma. Nije bilo tranzicije jer komunizma nije bilo, komunizam je bio jedna nova istorijska pojava. I sada, u toj tranziciji, svako gleda svoj interes. Nema više velikih ideologija. Čitam kako vlast u Podgorici ruši neke kućice na periferiji. Vlast hoće da napravi veliku Podgoricu, ali ti ljudi ne daju te svoje kućice, te svoje baštice, to je njihovo, njihova muka, mada nije napravljeno u skladu sa zakonom, ali oni se bore. To su sukobi interesa, to je život i realnost. A ne da se sjekiramo i zanosimo svjetskom politikom.
REPUBLIKA: Generale, Vi ste cjelokupnom biografijom, premda i nijeste živjeli u Crnoj Gori, neraskidivo vezani za crnogorsku sudbinu. Što za Vas znači biti Crnogorac?
KAPIČIĆ: Biti Crnogorac - to je moj život. Svaki život, svako biće koje egzistira, trudi se da bude na nekom sunčanom mjestu, da ga sunce vidi, da ga grije, da ga stopli. Meni Crna Gora grije srce. Ja nemam od nje ništa, nikad nijesam niti ću tražiti. Dao sam joj što sam mogao da joj dam i do groba sam joj odan. Majka nas je odvela, njena tri sina, u partizane, a otac i sestra odvedeni su u internaciju, u Italiju. Ali, mi smo ponosni, mi smo svoj zavjet ispunili. Ispunjenje zavjeta - to je unutrašnja sila koja te nagoni, koja te čini ponosnim - to je više od para, od vlasti, od nekakve materijalne pozicije, itd. Sve su to stvari prolazne. Od jednog izbjegličkog logora crnogorskog u Italiji, gdje su 1918. pošli dio poštenih, časnih i hrabrih Crnogoraca, pa do današnjeg dana - učinio sam sve što sam mogao da uradim nasljeđujući ideju svoga oca, svoje majke, poštujući Crnu Goru. Meni srce bije za Crnu Goru, to je jedan moj osjećaj ljudski, starački, duboko intimni.
REPUBLIKA: Rođeni ste u doba kada je kralj Nikola Petrović bio još živ. Kao mladić ste se borili protiv Aleksandra Karađorevića. Bili ste Titov saradnik. Opet ste se borili kada je Slobodan Milošević došao na vlast. Potom ste, nakon što je 1997. došlo do raskola u crnogorskoj vlasti, podržali Mila Đukanovića.
Kako vidite Đukanovićevu ulogu u još svježim istorijskim događajima?
KAPIČIĆ: Milo Đukanović? Mogao bih reći ovako: Crna Gora nikad nije imala većeg političara, možda i državnika, od Mila Đukanovića! Nikad nije imala vještijeg, sposobnijeg i odanijeg u poslu tome crnogorskome nego što je Đukanović. Njegova je zasluga istorijska. I to treba priznati. E sad, druga je stvar što je on tu svoju zaslugu možda koristio za ovo ili ono.
Nema bezgrešnih ljudi u politici. Posmatrao sam brojne istorijske ličnosti in vivo i tvrdim da ih nema bezgrešnih. Milo je na vrijeme shvatio svoju zabludu. I krenuo je na drugu stranu.
Organizovao je i okupio oko sebe - one ljude koji su trebali da se okupe - i da u konačnom uspije u svom poslu. Vaskrsnuo je Crnu Goru. To je Crna Gora utemeljena u svojim velikanima, u Vojislavljevićima, Balšićima, u Crnojevićima, Petrovićima. Crna Gora koja je u oskudici svega na svijetu, koja je bila jedno divlje i surovo mjesto, ali se i na tom Cetinju, pod Ivan-Begom vazdigao Manastir, napravila Štampariju...Dočekao sam da vidim uspravljenu Crnu Goru. I ja sam zadovoljan.
Pljujem na milione koje su neki drugi skupili, koji su oko Mila kao mravi oko šećera, to su ljudi koji ne znače ništa i ja sam to jedanput njemu rekao, u četiri oka, Milu. Sat i po sam sa njim razgovarao: “Ti vučeš te debile za sobom, koji ništa ne vrijede Crnoj Gori, a imaju sve od Crne Gore”, rekao sam mu. Crna Gora je velikim dijelom Milovo djelo i to mu istorija neće zaboraviti. Ali, neka ne misli da može tim da pokrije svaku drugu brljotinu. Ni Milo nije iznad ostalih ljudi Crne Gore. Iznad Crne Gore je samo orao lovćenski, koji je u našim srcima i niko drugi neka ne pokuša sebe staviti iznad Crne Gore - jer će ga istorija samljeti!
REPUBLIKA: Da Crna Gora prošle godine nije izglasala nezavisnost šta bi se desilo sada?
KAPIČIĆ: Srbija umire na nogama. Ima tri teške bolesti; prva njena je bolest jeste raspad društva, druga bolest je raspad sistema, a treća bolest je nesuvislost ljudi, bezvrjednost ljudi kojima je povjerena ta zemlja. To je jedan tor u koji bi ušle, odnosno ostale i crnogorske ovce. I onda bi to bila kompletna bruka Balkana. Jedna stara pjesma je poučna za Crnogorce, mislim Mahmut-paše Bušatlije, gdje u njoj stoji : Dok je meni u kesi novaca, u Crnoj Gori trgovaca, Crnogorci lakomi na blago, učiniće što je meni drago! To je prije 200 godina napisano. Da je Crna Gora ostala sa Srbijom - to bi bilo jedno zlo. Crna Gora bi se istražila.
REPUBLIKA: Kako vidite Crnu Goru u budućnosti?
KAPIČIĆ: Ta generacija mladih Crnogoraca sada stasava, to su ljudi koji govore jezike i koji razumiju informatičko društvo, koje će dominirati ili već dominira svijetom. Iz njih će se rađati veliki ljudi. Ne sumnjam u to. Crna Gora je sve više biser mediteranske Evrope. Ja sam Crnogorac i Budvanin i Cetinjanin. Već decenijama dolazim u Budvu. Ali, nikada nijesam znao vrijednost toga kraja. Danas to postaje jedan biser evropski, mediteranski, jedan vjesnik blagostanja crnogorskog. I taj crnogorski razvoj, taj progres će uticati da se stvori jedna nova plemenitost duše Crnogoraca, da se stvori novi način života koji će omogući Crnogorcima da znaju što je muzika, što je slikarstvo, da znaju što je moderna tehnologija, informatika. A bili smo u jami! Jedna jama bez dna. Do juče je ta Crna Gora spavala sa ovcama i kozama, đeca su naučila da hodaju po zemljanim podovima kuća u kojima se dimio oganj i čađ se zavlačila u svaku poru. Ja to dobro znam, rođen sam i odrastao u toj Crnoj Gori. Bili su to pošteni ljudi, gostoprimljivi, hrabri, kavaljeri, dobri domaćini. I sa svojom mukom nijesu nikome skakali za vrat. Nijesu nikome otimali. Ali su, na tom surovom crnogorskom kršu, dali veličanstven otpor svakom ko je htio da ih ponizi i da sramoti njihov narodni i lični ponos. Ovu novu Crnu Goru treba pozdraviti.
Razgovarao: Vladimir Jovanović
###
To što su neki kokošari napunili džepove i šetaju se okolo, prave se neki kneževi neki vitezovi, to je sprdnja, to nijesu Crnogorci, to su bitange. Nijesu oni po duhu Crnogorci. Ja sam da svako ima šansu da napravi sebi neku egzistenciju, neko više neko manje, ali mora biti granica koju će kontrolisati institucije a u te institucije Crnogorci da vjeruju. Crnogorci vole pravdu, to su ponosni ljudi, osjetljivi su na nepravdu do samouništenja. I niko neka ne potcjenjuje njihov osjećaj za pravdu. Crnogorcima trebaju ljudi kojima će vjerovati. Takvih je među nama vazda bilo i vjerujem da ih i sada ima dosta.
Bookmarks