Originally Posted by
ivanbegovac
MOJ MOBILNI TELEFON
Kad su se pojavili mobilni telefoni, pored iščuđavanja, bili su i pokazatelj bogatstva i moći. Teško se nabavljao kao aparat, a još teže se dolazilo do broja. Bili su to aparati koji nijesu bez razloga zvani ’’cigla’’ zbog svoje veličine.
Imao sam Specijalno vozilo za stanovanje. To je moderniji oblik kamp prikolice. Garsonjerica na točkovima sa sopstvenim motorom. U kabini su sjedište za vozača i suvozača, a u zadnjem dijelu: Dnevni boravak – trosjed, koji se potezanjem jedne ručice pretvara u krevet 2X2. Kuhinja sa plinskom i električnom ringlom, frižider na butan, 220 v, i 12 v. Kupatilce sa lavaboom. Garderobni ormar i otvoreni niz od 6 polica. Ispod metalnog krova je bio plastični rezervoar cijelom dužinom od 800 litara. Taj rezervoar je ljeti bio izvanredna termička izolacija. Iznad kabine je bio ležaj 2X2. Ispod zadnjeg dijela vozila je bio rezervoar za prljavu vodu, a u wc je bio wc sa hemijskim dodatkom u rezervoaru za ispiranje. Kako je to bilo registrovano vozilo, mogao sam se parkirati na svakom mjestu gdje parkiranje saobraćajnim znakom nije zabranjeno.
Tim vozilom sam putovao po desetak dana od Beograda do Budve. U Budvi se parkiram na staru autobusku stanicu ispod onog ogromnog platana. Pred sam zalazak sunca odemo nas dvoje da sjedimo na ona sjedišta duž zidina. Sjedište toplo, a zidine zrače toplotom. Banja.
Kad se raziđu gosti sa terase ’’Mogrena’’ dođe grupa budžovana sa Cetinja. Sastave tri stola i posijedaju, a konobar primakne još dva stola pored njih i počne iznositi jela i pića dok ne popuni stolove za kojima sjede zunzalji. Odma donosi i rezervu koju ostavlja na ona dva primaknuta stola. Vidi se da je to stalna i uhodana praksa. Kad zahlade zidine, pređemo ja i žena na terasu da se nasladimo čuvenom mogrenskom kafom.
Jednog dana dođe grupa na čelu sa Predsjednikom Opštine, Direktorom Oboda i ostalim glavonjama. Iju, piju i ćaskaju. Jedan od njih svaki čas ustaje. Odmakne se od njih da ih ne ometa i razgovara preko mobilnog. Nijesam viđao da tih dana u Budvi iko ima mobilni telefon. Doduše, septembar je mjesec, pa i nema mnogo naroda.
Dosadio mi onaj što svaki čas đipa da razgovara mobilnim. Ja sam stari radio-amater i imam radiostanicu širokopojasnu YEASU FT 350, koja je čak manja od telefona onoga koji stalno telefonira i kad pritisneš dugme PTT stanica emituje svoj pozivni znak – tilt, koji je sličan zvonu onog telefona. Iju i piju glavonje, a ja učestao sa pritiskanjem PTT. To sam ponavljao dok svi ne prestadoše da jedu i okrenuše se prema meni. Onaj što je telefonirao ustade i oštro mi reće: A, javi se đa’le jednom.
A, oću. Evo.
- Alo, ko zove? A ti si Baki sine. Što se ne javljaš? Pravim pauzu kao da slušam, pa nastavljam. U redu je. Šalji sva tri šlepera sad odma na Cetinje u Bajovu ulicu. U kuću Kazamanovića će čekati radnici da istovare robu i unesu u avliju Kazamanovića.
Svi zunzalji gledaju u mene. Ne jedu niti piju. Ja nastavljam:
- Slušaj me dobro. Radnici neće početi sa istovarom dok ne daš šoferu Mirku TRI MILIONA MARAKA. Pauza. Ne interesuje me. Pauza. Kako da nemam povjerenje u moje šofere? Oni vazda raspolažu sa po NEKOLIKO MILIONA MARAKA mojih para, inače ne bi radili kod mene. Dogovoreno? Ajde zdravo. Vidimo se.
Ustajemo ja i anuma i odlazimo.
Sjutra dan idem na Cetinje po pozivu urednice Radio Cetinja da se dogovorimo oko mog gostovanja na radiju. Urednica nije bila došla i one službenice Redakcije mi skuvaše kafu, dok čekam urednicu. Ona je Kotoranka, pa dok dođe. Brzo će. Uz kafu pričam onim ženama, njih sedam osam, što sam sinoć činio zunzaljima. Imam utisak da mi ne vjeruju, kad uđe onaj što je telefonirao. Žene sve ustadoše i horski odcvrkutaše: Dobar dan DIREKTORE. On im otpozdravi, pa će meni: Je li bilo sve u redu sa onijama šlerima? Jest, kažem, kako nije. Ode Direktor a one me žene gledaju razrogačenih očiju. Vide da je sve tačno što sam im ispričao. Pitam ko je ovaj? To je naš DIREKTOR Šofranac. Je li jes? Jeste, jeste.
Bookmarks