Dana 13. januara, ove 2015. godine umro je ĐOKO ŽIGALJ.Attachment 129810

Đoko je živio na ''ravnom'' Cetinju, i nema živoga stvora koji je izlazio u cetinjsku pjacu, koji nije vidio i znao Žigalja. Nešto nije značio stojserima, koji su brigu brinuli u koje doba od noći je najbolje pośeći koje drvo u koji od parkova. Nijesu oni imali kad ni pozdraviti se sa Žigonijem.
Ja ne znam da li postoji u svu cetinjsku pjacu živi stvor sa kojim je Đoko ima grke riječi. Posvađao se ni sa Nikšićaninom nije.
Da se ne posvađaš sa Nikšićaninom, prosto nije moguće, a eto, Đoko se ni sa njima nije svadio.
Što se čini Đoko, šćah ga pitat po susretu kad bih se dovuka na Cetinje. Ništa. Prevukujem se po ovija kafana, ne bih li naletio na neku zaEbanciju, i tako svaki dan.
Misliš li skoro umirat?
Uuuuuu, nemo mi tu muku pominjat.
Moraćeš kad tad.
Znam, omrčove, no kad mi nam pane kako će primati saučešće oni gabelj, oću reć sestrić kovač, pa kad osekne nos i očisti prste o onu glibavu kožnu travezu da se rukuje... ada, neću umirat u ovu svijes... bježat ću u goru ka oni Bajica.
Malo će ko doć na saučešće, moj Đoko. Nema nas mnozina, no su osvojili ovi te još dižu noge kad idu, bojeći se da ne ugaze na zmiju.
Nema nas, no smo, evo, otanjali ka fuštanj. Ajmo da śednemo tu neđe, i ja plaćam piće kad nalježe Cetinjanin. Nećeš se mnogo napit.
Ovo je malo tužno sjećanje na naš potonji susret.
Umrije Đoko i kao da nikad nije prolazio cetinjskim ulicama.
Oću da pitam GLAVNOG I ODGOVORNOG urednika CETINJSKIH NOVINA i RADIO CETINJA što se ne oglasi niko tim povodom.
Danima sam tražio UREDNIKA, a da ga ''ufatim'' trijeznoga, kako bih ga pitao o tome, a da mu dopre do mozga pitanje. Nekako, baš onaj dan kad sam polazio iz Cetinja stuštismo se kod Vile. Učinje mi se e nije vas nagrđen majci, te počeh nekako izokola, pominjući okupacione došljake, ma mi nedade završiti. Veli, nemoj da te zavara moje prezime. Moji jesu porijeklom sa obale Drima u Albaniji, ma mi živimo na Cetinju evo više od trista godina. To za Đoka, nemoj da se zajebaješ. Barem još jedna pjandura manje na Cetinje. Da pišemo o njemu? Nikad dok sam ja urednik.
Ajde u zdravlje da se srijećemo i nastavih kuđ sam krenuo.
Tebi Đorđije, Đoko, A. Živković - Žigalj duša carovala.
P.S.
Ženio se neki Cetinjanin. Snijeg zapa samo tako. Kuđ to da na Cetinje pane snijeg, nije mi jasno? Elem, pokupila se kita svatova, pa kako se ne mogaše autima, slože se da idu pješke i da se mijenjaju ko će prtit snijeg cijelac. Đoko Žigalj se taman u to vrijeme vratio iz inostranstva. Spuštio sijede kose niz pleći, a obukao sivu bundu do zemlje.
Prolaze svatovi pjevajući kroz Dobrsko selo. Narod izaša, po običaju, na prozore i vrata da vide ''svadbu''. Đoko malo zaostao ''zbog sebe'' i trči onom prtinom da sustigne ostale svatove. Jedna dokonica sa prozora zove komšinicu i veli joj.
Blago nevjesti za vavijek. Viđi kako joj je svekrva ćeperna.