O CRNOGORSKOM PITANJU

Danas se ponovo postavlja crnogorsko pitanje kao conditio sine qua non - zivotno pitanje Crne Gore i svih njenih gradjana, opstanka crnogorskog naroda, njegove kulture, drzave, identiteta... Naravno, ono se moze postaviti i kao aktuelno, dnevnopoliticko, kalkulantsko, manipulatorsko, narocito uoci izbora, popisa stanovnistva, referenduma... Ono u sebi sadrzi citavu lepezu socijalno-politicko-ekonomsko-kulturnih sadrzaja koji su odredjivali i odredjuju razvoj drustva. Crnogorsko pitanje je, takodje, i par exellence demokratsko pitanje. Njegovim demokratskim rjesenjem stvaraju se mogucnosti za prevazilazenje drasticnih podjela i iskljucivosti, iskorak iz izolacije i primitivizma u slobodu. Ono je, istovremeno podloga na kojoj je moguca realizacija pravde, slobode i jednakosti za sve gradjane, polazna tacka za veze s okruzenjem, pa i citavim svijetom.
Crnogorsko pitanje je viseslojno, nedovoljno prouceno i nedefinisano. Za jedne je svojevrsna religija, a za druge iluzija. Ono i jeste i nije potvrda moralne odlucnosti izabranih pojedinaca; ono se ne iscrpljuje ni u konvencionalnom “narodnom i drzavnom jedinstvu”.
Crnogorsko pitanje negiraju i nipodastavaju i nazivaju ga takozvanim i neki akademici SANU i CANU dajuci mu nacionalisticki karakter nadobudnih separatista iliti “dukljanskih zanesenjaka” koji rade na “pokatolicavanju srpstva”. Treba li uopste dokazivati da teznja za sopstvenom drzavom nije nikakav nacionalizam vec prirodno pravo ljudi.
Medjutim, crnogorsko pitanje valja posmatrati u kontekstu vremena i zbivanja u njegovoj egzistencijalnoj sustini, kao drzavno, ekonomsko, kulturno, nacionalno, moralno, crkveno, jezicko – rijecju civilizavijsko. Moguce ga je rjesavati u sferi savremenih civilizacijskih tokova prolagodjavajuci se modernom svijetu i bez balkanske nadutosti i iskljucivosti cuvati vlastiti identitet, svoje kulturne i duhovne vrijednosti.
Kroz istoriju crnogorskog opstanka ono se uvijek iznova postavljalo. Cijela crnogorska istorija je svojevrsni referendum za slobodu i opstanak, pravo na zivot male zemlje i malobrojnog naroda, pravo na izbor i sopstvenu sudbinu.
Crnogorsko pitanje je staro evropsko pitanje. U XIX vijeku ono je internacionalizovano, tako da je preslo i granice starog kontinenta. Sada kada je uspostavljen evropski i svjetski poredak, kada su se raspale slozene, vjestacke drzavne tvorevine – koje nijesu izdrzale probu vremena – one koje su iz jednog istorijskog komada ne bi trebalo da brinu za svoju buducnost pod uslovom da izgradjuju i slijede racionalnu drzavnu politiku. Istina, hazarska sudbina malih naroda i drzava se nastavlja. Crnogorski slucaj je u tom pogledu jedinstven.
Na crnogorsko pitanje treba, prije svega, da odgovore sami Crnogorci: kuda ce i kako ce, svi gradjani Crne Gore. Quo vadis Crna Goro?
Medjutim, mnogo se toga cini da se Crnoj Gori i Crnogorcima, svim njenim gradjanima ne dozvoli da sami neposredno i slobodno, plebiscitom, odgovore na svoje – crnogorsko pitanje. Na to nastoje da odgovore drugi, posto poto. Srpski politicari i drzavnici u vecini smatraju da je crnogorsko pitanje srpsko, svesrpsko pitanje i da su oni najvise pozvani da na njega odgovore, jer je, navodno, crnogorsko pitanje samo segment nebesko-zemaljskog srpskog pitanja, koje je, uzgred budi receno, o velikom jadu zabavilo ne samo juznoslovenske zemlje i drzave nego i bezmalo citav svijet. Otjelovljenoj ideji, njenoj glavi, stoglavoj, velikodrzavnog pitanja sudi se u Hagu.
Posto crnogorsko drzavno rukovodstvo nije imalo snage da iskoristi sansu u vrijeme raspada SFR Jugoslavije, kada su medjunarodno priznate i neke jugoslovenske republike koje ranije nijesu imale drzavu, kao ni jos nekoliko kriznih momenata u odnosima Srbije i Crne Gore, medjunarodna zajednica je promijenila svoj stav prema novonastalim teznjama Crne Gore za osamostaljivanjem. Crnogorsko drzavno i partijsko rukovodstvo (sa izuzetkom tri politicke stranke) sve do raskola u najvecoj politickoj partiji (DPS) 1997. godine, nalazilo se pod Milosevicevim kisobranom, izraslo ispod njegovog sinjela, nije ni htjelo ni moglo da promijeni status quo u zemlji. Kada je doslo do otvorenog suprotstavljanja velikodrzavnoj politici personifikovanoj u Slobodanu Milosevicu, unionisticke snage u Srbiji i Crnoj Gori podrzane od Armije, otvoreno su se suprotstavljale svakom pokusaju mijenjanja postojeceg drustveno-pravnog stanja. U veoma zategnutoj i kriticnoj situaciji za gradjanski mir uslijedile su sankcije medjunarodne zajednice a zatim NATO agresija, bombardovanje Srbije i dijela Crne Gore. Sve je to negativno uticalo da se crnogorsko pitanje energicnije postavi u zemlji i inostranstvu. Poslije pada s vlasti Slobodana Milosevica, odnos medjunarodne zajednice prema teznjama Crne Gore za osamostaljenjem i medjunarodnim priznanjem se izmijenio. Hapsenje Milosevica i njegova predaja Haskom sudu bitno su uticali na stav Evrope i SAD prema Saveznoj Republici Jugoslaviji. Na taj nacin mocnici su jos jednom pokazali da “velike sile nijesu velike pravde”, koje se ne sluze moralnim nego interesnim postulatima.
Istrajavajuci na svom konceptu o svrsishodnosti postojanja zajednicke drzave, Evropska zajednica je prije tri godine “kumovala” novoj drzavnoj konstrukciji Srbija-Crna Gora. Ovim aktom Evropa je pokazala da nije odlucna da ispravi staru nepravdu prema Crnoj Gori i da na crnogorsko pitanje odgovori autenticno evropski a ne po despotsko-otomansko-srpskom konceptu gusenja malih naroda i gazenja njihovih prava, cak i prava na drzavni i nacionalni opstanak.
Na crnogorskom pitanju ne provjerava se samo mjera evropske savjesti i pravde nego i demokratski temelj Evrope, njena ne samo civilizacijska i kulturna sustina, politicki smjer nego i evropska buducnost. Zar time sto kroz prste gleda velikodrzavnom projektu koji i dalje ostaje aktuelan, svojatanju istorije i kulture drugog naciona, Evropa ne pokazuje da tolerisanje takvog koncepta ne potvrdjuje da su ispod kore ostale slicne evropske klice, kvasac koji lici na onaj srpski. Jer, ako nije tako, Evropa bi trebala da se zapita zasto ona ne razumije Crnu Goru, koja hoce da povrati svoju nezavisnost, a razumije Srbiju koja nastoji da Crnu Goru posto-poto zadrzi u bilo kom okviru, da je “ne pusta iz svog bratskog zagrljaja”. Kako to da je Srbiji vise stalo da zadrzi Crnu Goru nego da sama postane samostalna nezavisna drzava pod svojim imenom? Zaista tu mnogo sto nije u redu!
Koji su to interesi medjunarodne zajednice da na crnogorsko pitanje jos uvijek gleda kroz srpske naocare? Pred sve uvjerljivijim argumentima Crne Gore, medjunarodna zajednica sporo popusta, drzeci se jos uvijek neuspjele drzavne konstrukcije Srbija-Crna Gora. Njeno posredovanje posljednjih mjeseci otvara demokratske perspektive slobodnog izjasnjavanja gradjana, a to je jedino sto vecinska Crna Gora trazi.