Ekonomsko (ne)polemisanje!
Neshvatljivo je koliko je monolog zavladao ekonomskom svijescu Crne Gore, gdje se veoma mali broj ekonomista ukljucuje u iznosenje drugacijeg misljenja od ovog vec ustaljenog profesora Vukotica
Piše: Dzavid Kahari
Nedavno ili, bolje reci, ustaljeno, pisanje i isticanje prof. Vukotica (Veselina), gdje se drzavna umjesanost u ekonomskom vodjenju privredjivanja manje vise karakterise kao uzrocnik krize, je veoma jednostrano izneseno i potkrepljeno tesko shvatljivim navodima, cinjenicama i nepotpunim citatima.
Bilo bi zaista obimno pisanje, kada bi se navelo angazovanje i strucno savjetovanje profesora Vukotica u kreiranju ove danasnje ekonomske razglednice Crne Gore. Zanemarivanjem proslosti u ponavljanju istovjetne ekonomske opcije od strane profesora je pojednostavljeno tumacenje razvoja u kontekstu istorisko-ekonomskih kretanja. Tako uopsteno predstavljanje preduzetnickog ili slobodnog kapitalizma i naglasavanje da je jedini nacin crnogorskog razvoja upravo oslanjanje na takav koncept je, u najmanju ruku, izigravanje proslosti i daleko od ekonomske logike danasnjice.
Crnogorska kriza nije prouzrokovana drzavnom intervencijom, vec, naprotiv, vidjenjima gdje se cjelokupno privredjivanje, oslanjajuci se na teoretskim prezentacijama profesora, najprije nacionalizovalo, a zatim privatizovalo ili otudjilo. U preduzetnickom razvoju, a po svemu ucinjenom fondovskom razvoju, elementarne substance ekonomskog razvoja su unistene ili doveden u stanje nemoguce za bilo kakvo slobodno preduzetnistvo i odrziv razvoj. Privredni subjekti su podredjeni sveukopnoj kontroli od strane vlasnika fondova, ili vecinskih vlasnika privatizovanih preduzeca, i svako slobodno planiranje razvoja je u zavisnosti od ekonomskog shvatanje pomenutih, gdje je kratkorocni profit ili nesrazmjerna zarada u odnosu na ulozeno u prvom planu.
Kupovina i preprodaja privrednih kapaciteta, turistickih objekata, fabrickih postrojenja, voznih parkova i kreditno zaduzenje na osnovu fiktivnih pokazatelja poslovanja je jedan od glavnih uzroka privrednog stanja, socijalnih problema i sve veceg oslanjanja na drzavu. Pristup privatizaciji, gdje su mnogi preduslovi uspjesnosti poslovanja zanemareni, gdje su mjere kontrole ispunjenih obaveza po osvajanju tendera jednostavno nestale, gdje se modernizacija i potrebna finansijska potpora, nasuprot obecanjima, ignorisu i mnogo toga je dio vidjenja koje profesor ne zeli ili namjerno iskljucuje iz svojih izlaganja.
Takva shvatanja ili insistiranje da je jedini nacin za Crnu Goru da se izvuce is sada nezavidne stvarnosti je najmanje ozbiljno i sve vise lici na predizbornu kampanju, a ne analitican pristup u preovladavanju ekonomskih prilika.
U mnogu cemu bih se slozio da su slobodno privredjivanje, inovacije, ideje i preduzetnistvo praceno rizikom, oslonci razvoja, kada bismo razgovarali o nekom drugom vremenu ili ekonomskom okruzenju, medjutim mnogo je izgubljeno na jednostranom insistiranju ili oslanjanjem na priliv stranog kapitala, (privatizaciji) i svega ostalog sto se trebalo tim prilivom ostvariti.
Vrijeme nije za politiziranje ili teoretsko raspravljanje preko novinskih clanaka gdje se po svaku cijenu pokusavaju pravdati jednostrano shvacanje slobodnog privredjivanja. Vrijeme je za ozboljno sagledavanje stanja, iznosenje gresaka bez osuda i osjecaja odgovornosti, iznalazenje najboljih rjesenja, pristupanje u otklanjanju slabosti i kreiranju sveobuhvatne atmosfere slobodnog privredjivanja, gdje ce se najboljima pruziti sansa za dokazivanje i potvrde njihovih kvaliteta. Vrijeme za priznavanje slabosti, slobodno istaci da je sve uradjeno u najboljoj namjeri i u mogucnostima nasih spoznaja. Vrijeme je istaci da se ekonomski pravci razvoja ne ostvaruju po utvrdjenim planovima i da se mnogo toga moglo izbjeci. Priznati greske i raditi na preobrazaju ekonomskog shvacanje je mnogo znacajnije od potvrde svog misljenja potkrepljene knjiskim zapisima ekonomskih teoreticara.
Moramo svi zajedno pogledati jedne druge u oci i bez svojih politickih predrasuda usmjeriti napore u prevazilazenju stanja, raditi na ubrzanom ekonomskom razvoju, bilo to drzavnog ili privatnog iniciranja, i sagledati svjetska iskustva u preovladjivanju slicnih propusta.
Crna Gora je suvise mala da bi se odrekla misljenja kako onih lijevo ili udesno orijentisanih - mora se bez ikakvih preduslova razgovarati o svim kocnicama razvoja, stvoriti uslove za stabilan razvoj i omoguciti slobodno nadmetanje u pravcu istinskog i dugorocnog razvoja.
Nemam namjeri biti kriticar svega uradjenog, mora se pisanju dodati pozitivni pomaci u uredjenu drustvene nadgradnje, mnogim regulativnim odnosima, preobrazaju sredine, odlucnosti politike i vec uradjeno u stvaranju uslova za evropske i svijetske integracije.
Mora se istaci da su mnogi faktori okruzenja i poslednjih zbivanja umnogome doprinjeli u zauzimanju pojedinih ekonomskih odrednica i da je privredna stvarnost bila u zasjenku svjetskih trendova.
Mora se istaci da se mnogo energije trosi u bezpotrebnom politickom sukobljavanju i odbrani vec stecenog.
Mora se istaci da Crna Gora ne posjeduje prirodne resurse ciji bi se prihodi bez dodatnih ulaganja i ulozenog rada mogli jednostavno prelivati u drzavnu kasu i time ublazili negativni efekti privrednog prestruktuiranja.
I pored uradjenog, nije vrijeme za isticanje uspjeha i vec postignutog, vrijeme je sveobuhvatno razmatranje neuradjenog i iskoristiti prednosti koje su nam na dohvatu a koje se mogu zauvjek ispustiti.
Mora se dodati da nije vrijeme za polarizacije i prenaglasavanje slabosti, izvlaciti pojednostavljenje zakljucke na osnovu dnevne politike i koristiti ekonomske (ne)prilike za osvajanje politickih poena i licnu afirmaciju.
Neshvatljivo je koliko je monolog zavladao ekonomskom svijescu Crne Gore, gdje se veoma mali broj ekonomista ukljucuje u iznosenje drugacijeg misljenja od ovog vec ustaljenog profesora Vukotica. Nisam u mogucnosti da razlucim uzroke takvog ponasanja crnogorske ekonomske misli, vjerovatno obaveze akademskih predavanja ili dugogodisnji uticaj profesora preko njegovih vidjenja onemogucavaju polemicno istupanje. Slobodarska misao je i kroz stihove Gorskog Vijenca mnogo vise imala smisla u objasnjenu ekonomske logike, gdje su Med i Zuc predstavljene kao opcije.
Vratimo se na neka od razmisljanja profesora Vukotica i iz drugacije perspektive sagledajmo alternativne mogucnosti uz realno prikazivanje stvarnost, slikovito - kako to profesor uglavnom praktikuje.
Slazem se sa isticanjem da je globalizacije realnost koje se ne moze izbjeci ili, u najmanju ruku, zanemariti, medjutim moraju se stvoriti uslovi za ucesce na globalnoj utakmici. Globalizacija nije pojednostavljenjo shvatanje ekonomskog pristupa da je sve uslovljeno ekonomskom utakmicom i da ce rezultati doci sami po sebi. Globalizacija je preduslov, obaveza, odgovornost i poslednja ocjena uspjesnosti jedne nacionalne ekonomije. A da bi se takva ekonomija odrzala, u vec odmakloj utakmici, u mnogome zavisi od medjusobno uslovljenih odnosa drzave i privrede.
Nije zadatak drzave zastititi privredne subjekte i insistirati na obeveznosti takmicenja, ali je uloga drzave da pruzi privrednim subjektima polje za takmicenje i markira granice dozvoljenog i nedozvoljenog. Nije uloga drzave da podstice i neograniceno pomaze one najslabije i nesposobne, ali je uloga drzave da ih stiti od onih najagresivnijih i onih koji ne biraju sredstva u ekonomskoj utakmici. Nije na drzavi da bira sudije utakmice, ali je na drzavi da ocjenuje njihov rad i odstranjuje one pristrasne, kao i da zastiti njihov integritet u slucaju bezobzirnog napada. Nije uloga drzave da ocjenjuje kome ce se finansiska potpora stavljati u upotrebu, vec je uloga drzave da stvori institucije javnog servisa gdje ce se sami privrednici naci ispred ogledala sopstvenih ocjena. Nije uloga drzave u odredjivanju na koji ce se nacin obucavati buduci kadrovi, ali je i te kako potrebna drzavna pomoc institucijama obrazovanja dok se ne stvore uslovi slobodnog nadmetanja i sposobnosti stanovnistva da podnesu troskove sve vecih obaveza. Nije uloga drzave da gradi turisticke objekte, energetske izvore, saobracajnice, sportske hale i tako redom, ali je drustvena uloga u odredjivanju smjernica razvoja, planiranju potrebne infrastrukture, sagledavanju i podredjivanju drustveni razvoj potrebama stanovnistva i ocuvanju prirodnog okruzenja.
Uloga drzave je u iznalazenju balansa izmedju privrednog razvoja i drustvene nadgradnje, potrebama privatnog sektora u ostvarivanju zacrtanih planova i potrebama gradjanja za odrziv standard. Nije uloga drzave u mnogo cemu kada bi mnogim igracima te svjetske utakmice pobjeda bila cilj, a fer plaj obaveza. Medjutim, nalazimo se u okruzenju svjetskih takmicenja gdje mnogi takmicari ne biraju sredstva za ostvarivanje cilja i gdje su mnoge sudije uglavnom svoje arbitraze unapred predodredile za odredjene pobjednike. Tako da se za slobodno privredjevinje, gdje ce oni najuspjesniji biti nosioci progresa, gdje ce se, osim profitabilnog privredjivanja i raspodjele dobiti na osnovu doprinosa bilo kapitalnog ili radnog, voditi racuna o okruzenju i drustvenoj nadgradnji i gdje ce se, osim privrednog uspjeha, cijeniti i cjelokupni doprinos za razvoj obrazovnih, kulturnih, sportskih i ostalih cinilaca drustvene nadrgradnje.
Uloga drzave je neophodna i obavezujuca u stvaranja uslova kapitalistickog preobrazaja, a na privrednicima je da takve uslove iskoriste i postave sebe u najpovoljnijoj poziciji za super ligu.
Zato je nerazdjeliva uloga privrednih subjekata i drzave u medjusobnoj podrsci i obostrajnoj saradnji za dugotrajan i stabilan ekonomski razvoj. "Casu meda jos niko .........."
New York, 13.4.2010.
Bookmarks