Gordan Stojović: Lovćen u Buenos Airesu

[Regi]

Pobjeda, 25.12.2005. Društvo


Gordan Stojović:
NAšI U SVIJETU, SUSRETI SA POTOMCIMA CRNOGORSKIH ISELjENIKA U ARGENTINI

Lovćen u Buenos Airesu


NAJSTARIJI CRNOGORAC U BUENOS AIRESU Boro Novaković iz Bjelopavlića. Posjeta Lekovićima, jednoj od najistaknutijih crnogorskih porodica u glavnom gradu Argentine. Nezaboravni susret u restoranu "Lovćen"

Sjedosmo u Rodolfov ford sa prepoznatljivom crnogorskom zastavicom na unutrašnjem retrovizoru i zaputismo se nazad kroz pampase, potpuno ravnim putem gotovo bez krivina kroz jutarnju sumaglicu. Krenusmo nazad prema Buenos Airesu.
Stalno sam zamišljao desetine grupa emigranata kako na kočijama i drugim zapregama nakon i više mjeseci iscrpljujućih putešestvija sa čitavim životima spakovanim u par kofera stižu u malo gaučko selo na jugu. Zamišljah pijacu i zemljoposjednike koji svakodnevno dolaziše tu u potragu za svježom radnom snagom, za onim što jednom davno i sami bijahu. Tek pristigli emigranti, željni da što prije osjete novi život na novom kontinentu.
Zamišljah i prvu (ne)prospavanu noć u toj novoj domovini. Nebo prepuno zvijezda, srce puno nostalgije, dušu satkanu od nadanja, želja....
Na putu za veliku prijestonicu ponovo prođosmo kroz beskrajna polja prepuna krava, vidjesmo ljude na konjima, izolovane farme, cijelim putem se osjećao miris sela.
Od izuzuzetno napornog, dugog i monotonog puta odmorismo u jednom od tipičnih argentinskih kafea. Uz kafu sa mlijekom i čuvene medialunas, koje mi, moram priznati, već nedostaju, uostalom kao i cijela Argentina, a najviše njeni topli i otovoreni ljudi.
Medialunas su slatki kolačići u obliku polumjeseca od izuzetno mekanog tijesta. Tradicionalno jelo koje se servira za doručak uz naravno nezaobilazni tost sa dulce de lece (slatko od mlijeka-neka vrsta krema od šećera, mlijeka, vanile itd. )
I onda još neka dva sata do ulaza u Dok Sud, veliki most i lijepi Buenos Aires.
U Ambasadi Srbije i Crne Gore, zgradi koju Nikola Mihanovic, veliki hrvatsko-argentinski brodovlasnik svojevremeno pokloni ambasari kraljevine SHS, gdje sam po pozivu ambasadora SCG Ivana Saveljića pošao zajedno sa upravom "Zete", dočekao me veliki skup sa mnogo ljudi, priređen u čast odlaska službenice, opraštajno veče za nekoga, za mene veče dobrodošlice u ovu prelijepu zemlju.
Tu sam prvi put uživo upoznao „sva lica i naličja naše emigracije“. Od veoma uspješnih mladih biznismena koji posluju u ovoj zemlji, preko stare emigracije svih boja i zastava, onih što još uvjek žive onu lijepu Jugoslaviju gdje se svi tako mnogo voljesmo i u kojoj svi tako srećno živjesmo, onih koji još uvjek sanjaju kralja i stare kod nas već odavno zaboravljene podjele, ali i one Argentince koji znaju da im je neko nekada došao iz daleke zemlje, male kamenite koju vole iz priča, sjećanja koje im ostaviše preci.
Iste večeri na prijemu predstaviše me jednom od najstarijih Crnogoraca u Buenos Airesu, Boru Novakoviću iz Bjelopavlića. Boro, koji inače ima 92 godine, impresionira svakoga. Toliko života, energije teško je sresti i kod mlađih ljudi. To je čovjek koji u sebi nosi određeno nasljeđe, ideologiju koju predstavlja na takav način da i najveći neistomišljenici pa i protivnici mogu samo da ga poštuju, ne samo zbog godina već i zbog izuzetno gospodskog držanja i poštovanja prema drugačijem mišljenu.
Ponovo se okupismo u kući Rodolfa Jokanovića, divna Laura Rodolfova supruga otvorila nam je flašu crnog vina iz Mendoze koju bješe par noći prije donio na degustaciju Miloš Deretić, inače veliki ljubitelj i poznavalac latinameričkih vina. Pričekasmo Ćetkoviće, kako bismo svi zajedno otišli u posjetu jednoj od najistaknutijih crnogorskih familija u Buenos Airesu, Lakovićima.
Nakon uobičajno duge vožnje po ulicama dvanaestmilionske metropole stigosmo u otmeni Palermo, u stan sudije Marte Laković, gdje nas je čekao najveći dio ove uspješne i brojne porodice.
Kad čovjek prošeta Palermom odmah dobije potpuno jasno sliku svih kontrasta Južne Amerike.
Popesmo se liftom koji vodi direktno do stana. Na ulazu nas dočekaše srdačna lica Olge, Marte, Emilije Laković, Martine djece.
Na perfektnom kako oni kažu “naškom” jeziku govori Emilija Laković rođena Zvicer. Gospođa Emilija je majka Martina, Olgina i Juan Karlosova. Rođena je u Argentini od roditelja Crnogoraca (majka joj je od Perovića iz Cuca). Dugo godina kasnije je opet u Argentini kao rođena Argentinka srela čovjeka svog života Radomira Lakovića, koji je u njenu rodnu zemlju stigao iz zemlje njenih roditelja, one zemlje o kojoj je toliko slušala i o kojoj je toliko mnogo znala koju je toliko mnogo voljela.
Rodolfo, Miloš i Juan zajedno sa ostalim prijeteljima u članovima Zete su u dogovoru sa gospođom Vjerom Filipović ugovorili veliki sastanak u restoranu Lovćen. Vozali smo se kroz Buenos Aires uglavnom pričajući o argentinskoj politici i političkoj karijeri mnogih Crnogoraca koji su bili ili još zauzimaju visoka mjesta u argentinskoj politici.
Familija Garivoto, koji se nekada prezivahu Gazivoda, Radonjići, porodica Kapitanić iz koje je sadašnji senator Jorge, Kilibarde u Santa Feu, naravno legendarni Eduardo Vuletić i mnogi drugi, poznati na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou u Argentini.
Baš tada, usred priče o slavnim Crnogorcima koji zadužiše južna prostranstva novog kontinenta, došlo je iznenađenje. Parkirasmo se ispred restorana Lovćen!
Komad Crne Gore usred Buenos Airesa. Na zidu veliki natpis sa nazivom naše svete planine i grb republike Crne Gore. Unutra nas dočeka gazdarica Vjera Filipović sa svojom djecom. "Oni su rekli da ja odaberem naziv, to je bila njihova želja” kaže mi Vjera. Opet se pojavi gorčina zbog višedecenijske nepravde prema ovim divnim ljudima, željnim samo grumena zemlje svojih predaka.
Onda me počeše tapšati po ramenu. Kako je ko prilazio. Godine i godine dopisivanja, razmjena informacija. Sa jedne strane traganja za korjenima, a sa druge za precima izgubljenim u okeanu emigranata koji zakoračiše na tlo lijepe zemlje Argentine. I čarobne, tužne, vesele…Najednom toliko emocija. Preda me stade Rikardo Jokanović, čovjek od kog je sve i počelo, 1999. godine. Čovjek sa kojim je moja sestra stupila u kontakt. Onaj koji je glavni “krivac” za sve što se dogodilo kasnije. Napokon se upoznajemo, rukujemo, grlimo. Eh, da ovo Crna Gora može vidjeti...
Olga Laković mi predaje pisane materijale o svojoj familiji, prilaze mi Sebastijan Vuletić, unuk Eduarda Vuletića jednog od najuticajnijih ljudi u Argentini tokom prošlog vijeka. Čovjeka koji je bio jako blizak saradnik Juana Perona.
Dolazi čitava familija Deretića, Melvin, Pablo, Miloš… Pitaju me o Bijeloj, o rodnom mjestu njihovoga đeda. Pričaju mi sa ponosom o svojoj domovini, nabrajaju mi riječi koje ih je đede naučio. Dolaze i Lakovići, Ćetkovići, Vuletići, Filipovići.... Tu je i naš ambasador. Napokon imamo nekoga ko na pravi način izgrađuje odnose sa dijasporom u ovoj za našu malu zemlju tako značajnoj zemlji, nekoga sa kim se može pričati, sarađivati i što je najvažnije graditi. Na žalost, ni on kao niti jedan pojedinac, pa čak ni institucije pojedinačno, nemamo dovoljno snage da damo onaj odlučujući zalet. Neophodno je da država uradi nešto više kako bi se pokrenula kulturna razmjena, kako bi zaživjeli odnosi između Crne Gore i Argentinaca koji su porijeklom iz Crne Gore.
Zajednička fotografija. Nazvah je uspomena nad uspomenama, iako toga dana iz mnogih razloga, uglavnom zbog prevelike daljine, ne bijaše mnogih sa kojima godinama sarađivah.
Nakon Lovćena, obećah da ću se vratiti, veoma brzo.

Uspjeh i sjećanje

Posjetili smo Lakoviće i u njihovoj vikend kući u okolini Buenos Airesa. Juan Karlos Laković je čovjek izuzetnih manira i stila, veoma uspješan industrijalac i hotelijer, vlasnik hotela u Mar del Plati, najpoznatijem argentinskom ljetovalištu. Njegova kuća, uređena sa nevjerovatnim ukusom, bazen, kamin i kombinacija drveta i kamena nalazi se u jednom od kauntrija u okolini Buenos Airesa. Kauntri su naselja u koje ne mogu kročiti nepozvani i nenajavljeni, koja obezbjeđuju svu moguću sigurnost i komoditete svojim ne baš brojnim stanovnicima.
U kući, na zidu, metalna ploča na kojoj piše Radomir Laković Montenegro, sjećanje na oca i zemlju odakle je došao.

[Regi]

Pobjeda, 31.12.2005. Drustvo


Radovan Martinović: POGLED IZ ARGENTINE

Odavde se vidi Crna Gora


Argentina je zemlja doseljenika. Najbrojniji su Italijani. Na pitanje šta je tipični Argentinac, jedan duhoviti odgovor glasi: “To je Italijan koji govori španski, a trudi se da bude Englez”. Postoji i druga anegdota, koja je ostala od Robertsa Gertharda, njemačkog novinara koji je često posjećivao Buenos Aires. Pošao je da popije kafu u kafani Bijela, koja se nalazi u mondenskoj četvrti Recoleta, pored svjetski poznatog istoimenog groblja za koje kažu da je među najljepšima u svijetu i gdje je sahranjena i Eva Peron. Presretne ga jedan prosjak, a njemu zapadne za oko da dotični nosi kravatu. “Moji principi mi ne dozvoljavaju da dajem milostinju, ali ću vas povesti na ručak”, kaže Roberts. Za ručkom ga upita ono što ga je najviše i intrigiralo - kako to da nosi kravatu, a prosi. “Pa koga ovdje, molim Vas, možete vidjeti bez kravate”? – glasio je odgovor.

U Argentini je našao drugu domovinu još krajem devetnaestog pa tokom čitavog dvadesetog vijeka i veliki broj izbjeglica i emigranata iz Crne Gore. Ima ih iz primorja tj. iz nekadašnje Austrougarske, ali ih je najviše iz stare Crne Gore. Jedva sam dočekao da vidim mog rođaka Nikolu Jovanova Mirkovića. Njegov otac Jovan sa svojim bratom Petrom Špirovim, došao je iz Ćeklića, iz Petrova dola. Bili su crnogorski komiti. Poslije gašenja ustanka (Božićne pobune 1914.), odbijaju da se da se predaju i iz Gaete odlaze u Argentinu. Nikola se rodio ovdje, u General Madarijagi, 1933. Nikada nije posjetio Crnu Goru, a naški govori perfektno. Serhio i Fabijan, Nikolini sinovi sa Italijankom Lilijom, govore španski i engleski. Skromno žive, ali na tipičan argentinski način, što će reći da često izlaze u restorane na “asado”, neprevaziđeno argentinsko meso. Tako su i mene izveli u jednu “estanciju” sa njihovom “parižom” ili ogromnim roštiljom, gdje sam upoznao i Đorđa, još jednog Ćeklića iz Argentine. On je stekao i neki veći imetak, između ostalog ima svoj “kampo”, odnosno imanje i na njemu 800 krava. "E moj Đoko, da si se rodio u Ćekliće i tamo ostao, imao bi sigurno jednu kravu, a ako bi imao osam bio bi poznati proizvođač njeguškog sira, i zarađivao bi više od univerzitetskog profesora«. "Pa što se onda žalite“? "E neće niko da čuva krave, svi se prave univerzitetski profesori". “Svi su sivi sokolovi”! Tu nijesam siguran da me razumio.

Ponio sam im nešto crnogorskih znamenja, zastavu i nekoliko zastavica, par diskova sa filmom, pjesmom, tu je i Car junaka. Pitali su me i za gusle, koje nijesam imao. Ponio sam i jedan disk sa dokumentarnim filmovima Živka Nikolića, mojom omiljenom “literaturom”. Mislio sam se da li da im ga dam. Tumačiti Crnu Goru samo kroz junačke narodne pjesme i spjevove homerovskih dimenzija, kao što je Gorski vijenac, koliko je teško toliko i neodgovorno. Istina o Crnoj Gori bez Živka, međutim, nije ni naslikana niti napisana. Dati Serhiju i Fabijanu da gledaju “Otovića ždrijelo” ili “Izgradnju hidrocentrale u Ozriniće” (gdje niti je splake ni potoka), bilo bi opasno, šokantno, pomislih. Napravio sam prigodni uvod i ipak im dao film. Da li sam uspio da dočaram ono što i sam osjećam - ne znam. Znam da je Nikoli zasijala suza u kojoj se presijavala ljepota doživljenog zavičaja, doživljene istine o snazi koja je Jovana dovela do Argentine. Morao je proći ono Živkovo “Otovića ždrijelo”, moju Pištalinu ili Frulju jednog mog kolege koji trenutno drži predavanja na čuvenom Merilendu. I što su nam opanci bili tanji to smo dublje upisivali poruku “odakle dolazimo i kuda nam valja ići”. Čas istine.

Pozvan sam na rođendan u jednu poznatu kuću crnogorsku. Slavila je njihova Jovanka trinaesti rođendan. Velikim slovima na torti je pisalo- Joše -13. Zakačio sam joj značku sa crnogorskim grbom i šapnuo joj: “Da si Joše u Crnoj Gori, bila bi princeza”! Jovanka je ljepotica i već se pojavljuje u nekim časopisima. Njena baba Marisa, koja je ovdje došla za Crnogorca kada joj je bilo samo 17 godina i to iz ugledne rimske familije, kaže čistim naškim jezikom: “Vala ja dođoh iz samoga Rima i nikada to ne pominjem, a vi sa Crnom Gorom, kao da je to centar svijeta”. E, moja Marisa, šta ćeš, takvi su Crnogorci, sve vile gorske i sivi sokolovi, pa nije ni čudo što im je Crna Gora centar svijeta.

Izgleda da Crnogorac i ne mora da vidi Crnu Goru niti da govori njen jezik da bi bio Crnogorac. On će biti i Srbin i Hrvat i Musliman i Jugosloven i Argentinac, ali mu je srž vezana za crnogorsko biće, ostalo je samo lijepa nadgradnja. Nigdje i nikada to nijesam snažnije osjetio nego te večeri u Buenos Airesu. To me je i navelo da napišem ovaj tekst, upravo sa ovim naslovom, koji je za mene istinit a nekome može biti i čudan.

Ako uopšte može da postoji ekološka država, to je sigurno Argentina. Sačuvana priroda, počev od lama na sjeveru pa do morževa, foka i morskih lavova u Južnom Atlantiku, uključujući i ljude iz cijela svijeta koji su je stvarali. Stigle su u Argentinu i izbjeglice iz svih ratova. Tu su i naši: “ustaše” i “četnici” i “zelenaši”. Uglavnom su tvrdokorno vezani za ideje za koje su se u domovini krvavo borili, a sad sa svojim pričama djeluju prevaziđeno. U Buenos Airesu još postoji “Jugoslovensko društvo - Naš dom”, sa klubom osnovanim 1878. u čiji su znak poslijeratni doseljenici ucrtali petokraku. Neki tamo neće da idu zbog petokrake i Titove biste, neki jer im je jugoslovensko ime omrznulo. Domaćica kluba Rosanda iz Dalmacije kaže: “Pa što ako je Jugoslavija mrtva, i moja majka je mrtva pa mi je majka i volim je”. Društvu pripada i velelepni mauzolej na groblju Ćakarita, gdje je sahranjen Peron i mnoge druge važne ličnosti Argentine. U jugoslovenskom panteonu sahranjeno je dosad oko 500 ljudi koji su nekad pripadali jedinstvenoj zemlji. Ako se ikad budemo odrekli svega onoga što je kompromitovalo ime i ideju Jugoslavije i kada osudimo one koji su njime i nama manipulisali u korist nazadnih velikodržavnih projekata, osjećaćemo isto što i Rosanda. A da bismo do toga stigli, moramo se, prije svega, vratiti sebi, tj. naći put sami sa sobom, pa će nam i put sa drugima biti sigurniji, a i “zalutale” ideologije koje su ostavile bolnu istoriju drugačije ćemo shvatati. Da bismo to postigli, moj je savjet da naučimo da pomalo razmišljamo i “argentinski”.

Drugi pogled na istoriju

Na jednoj od najvećih avenija koja se naziva Libertador, ili u prevodu Oslobodilac, veliki spomenik od bijelog mermera, jedna kompleksna alegorija u stilu klasike. Dominira svojom ljepotom i veličinom. Pitao sam u ushićenju kome je sagrađen ovaj divni spomenik. “Špancima”- bio je odgovor. Od dominacije španske krune Argentina se oslobodila 1807. Najšira avenija u svijetu je u Buenos Airesu i nosi ime dana nezavisnosti - Deveti jul. Ovdje je sve široko, ali mi se čini da su najšire ljudske duše. Zato se drugačije shvata i istorija. Ovdje sam prvi put čuo jednu interesantnu istinu: “Kako možete nekoga ko je vama vladao 400 godina smatrati okupatorom!?” To je izgleda lekcija istorije civilizacije iz koje mi stalno padamo.