Pobjeda, 04.12.2005. Društvo


Gordan Stojović:
NAŠI U SVIJETU: SA CRNOGORCIMA U GENERAL MADARIAGI

Gusle u gradu gauča


DANAS JE MADARIAGA veoma bogat gradić u kom se živi izuzetno dobro. Već drugi gradonačelnik zaredom je porijeklom Crnogorac. Ime sadašnjeg je Juan Knezević, a njegovog prethodnik bio je Adrian Mirković. Gorko iskustvo podjela. Matica ih zaboravila

Krajem septembra 2004. godine na poziv crnogorske asocijacije "Zeta” iz Buenos Airesa odlazim u posjetu potomcima naših iseljenika. Kao pisac knjiga "Crnogorci u Argentini” i "Crnogorska emigracija u Argentini“, konačno sam imao priliku da boravim u ovoj zemlji i sretnem se sa svim prijateljima sa kojima sam se godinama dopisivao i sarađivao na prikupljanju podataka i građe o našim ljudima u Južnoj Americi.
Sa mnom su sve vrijeme bili članovi uprave i osnivači asocijacije "Zeta”, predsjednik don Rodolfo Jokanović, Juan Ćetković i Miloš Deretić.
General Madariaga je gradić od oko pet hiljada stanovnika, nadaleko poznat po gaučima i izuzetno kvalitetnom mesu. Gauči su inače u Argentini isto što i kauboji u Sjevernoj Americi, dakle ljudi koji se bave uzgojem krupne stoke i imaju veoma specifičan način života, kodeks ponašanja.
Danas je Madariaga veoma bogat gradić u kom se živi izuzetno dobro u poređenju sa drugim krajevima Argentine .
Već drugi gradonačelnik zaredom je porijeklom Crnogorac. Ime sadašnjeg gradonačelnika je Juan Knezević a ime njegovog prethodnika je Adrian Mirković.
Inače, među samim Crnogorcima postoji dosta političkog rivaliteta između peronista i radikala – tako da kad slušah te priče o političkim podjelama činilo mi se kao da se nalazim u Crnoj Gori.
U stvari, mnogo toga me podsjećalo na Crnu Goru, na svu sreću ne samo priča o političkim konfrontacijama u Argentini nego i neke mnogo prijatnije stvari.
Još na samom početku dvadesetog vijeka u General Maderiagu su se počeli doseljavati prvi Crnogorci. Kako mi rekoše potomci naših doseljenika, prvi od naših je bio neki Perović, a nakon njega da bi krčili šume, u taj gradić, u provinciji Buenos Aires, počeli su dolaziti i mnogi drugi. Vjerovatno su, kao i u mnogim sličnim slučajevima, ljudi koji bi se iskrcali sa brodova u Buenos Airesu išli tragom glasa da u tim nepreglednim prostranstvima Argentine nađu gdje ima “naših”.
Osjećaj usamljenosti i udaljenosti mora da je bio nevjerovatno snažan. Gotovo refleksno čovjek počne da traži nešto što liči na ono odakle je došao, na bilo koji trag već poznatog, već viđenog, toplog i sigurnog.Tako da su i Crnogorci u Čako i oni u Tandilu kao i oni u Buenos Airesu, Venado Tuerto i General Madariagi zasigurno išli tragom glasa da u tim mjestima, opet nevjerovatno dalekim, žive i drugi Crnogorci tražeći trag topline doma i srca.
Danas u General Maderijagi živi oko 150 familija koje su porijeklom iz Crne Gore, procjenjuju da ih u široj okolini ima oko 500, što je veoma značajan broj i što je u velikoj mjeri pomoglo očuvanju običaja i jezika. Crnogorska zajednica u General Maderiagi je od samog početka djelovala organizovano kroz mnoga udruženja koja su uglavnom imala karakter uzajamne pomoći. Bila su organizovana na taj način prije svega zbog toga što su mnogi naši iseljenici ostajali sami, radili su čitavog života kako bi sakupili novac za povratak u Crnu Goru i rijetko su stupali u bračne odnose, pa niko nije imao da ih sahrani. Samo manji broj je zasnivao porodice.
Prva koja je osnovana tridesetih godina prošlog vijeka je bila Sociedad Montenegrina de socorros Mutuos – Crnogorsko društvo uzajamne pomoći zatim neko vrijeme djelovala je i Sociedad de socorros mutuos Montenegrina- Društvo uzajamne pomoći Crnogoraca kao i Sociedad Montenegrina de beneficienca –Crnogorsko dobrotvorno društvo.
To isto društvo je i do danas sačuvalo kontinuitet, iako je vremenom mijenjalo ime. U međuvremenu se zvalo i Sociedad Montenegrina Yugoslava de socorros mutuos – Crnogorsko Jugoslovansko društvo uzajamne pomoći, da bi nakon drugog svjetskog rata promjenila ima u Socieded Yugoslava ” NJegos “ kako se i danas zove.
Nakon četiri sata vožnje od Buenos Airesa kroz nevjerovatno monoton pejzaž, nepregledne ravnice sa poljima prepunim krava, napokon smo naišli na tablu koja označava ulaz u grad gauča.
Na samom uzlazu nalazi se veoma impresivna statua Hrista koja se vidi i sa velike udaljenosti..
Tu smo čekali naše domaćine, Vasilija Vasa Jankovića i gospodina Danijela Markovića. Po njihovom dolasku krenuli smo prema domu “Njegoš” gdje nas je čekao ostatak uprave iseljeničkog društva.
Sa Vasom Jankovićem sam se sreo nekoliko dana ranije na prijemu u ambasadi u Buenos Airesu. I on je bio jedan od ljudi za koje sam slušao iz priča i koje sam želio da upoznam. Ipak sam se iznenadio kada sam vidio da me poznaje po imenu. Vaso je, kako sa ponosom kaže, potomak velikog junaka sa Bobije Kenja Jankovića. Upravo on je najveći među svim entuzijastama i zahvaljujući njemu su dešavanja vezana za našu zajednicu u Genaral Madariagi izuzetno bogata.

Doček je bio nevjerovatno srdačan, kao i na svim drugim mjestima. Ti ljudi su zaista dali sve od sebe kako bi nas ugostili i kako bih ja imao priliku da vidim sve što me zanima.
U unutrašnjosti doma postoji veliki kumin u kom se pekao asador – govedina pripremljena na gaučki način, poznati argentinski specijalitet, mnogo poznatih argentinskih vina i još mnogo toga.
U domu su nas čekali Klisići, Novakovići, Radonjići, Markovići, Jankovići, Bulajići. Na zidovima je bilo jako mnogo slika sa obilježavanja mnogih događaja u General Maderiagi. Među najinteresantnijim su naravno slike sa godišnjeg slavlja gauča, kao što je ova iz 1988. godine kada su Crnogorci predstavili sebe u nošnjama i sa guslama.
I tako smo svi skupa započeli priču o familijama, o Argentini, poslu, istoriji, životu i naravno Crnoj Gori. Svako od ovih ljudi imao je bezbroj pitanja o tome što se dešava, kako se živi, gdje je ko, koliko je što daleko itd.
Crnogorce u Genaral Madariagi kao i generalno u Argentini sve koje sam sreo najviše pogađa dugogodišnje gotovo potpuno ignorisanje njihovog postojanja od matične države.
Jesu se hvalili na mnoge koji su kao pojedinci radili na tome da im se pruži ono neophodno da održe minimum identiteta. To je uspjelo u kolonijama kako u General Madariagi tako i u Čaku, međutim u Buenos Airesu, gdje su hiljade potomaka naših doseljenika, jedva oko 20 odsto njih ima makar i povremenu kopču sa zemljom porijekla, a jezik i običaji su se izgubili još u drugoj generaciji.
Međutim, i pored svega kod većine ljudi postoji ogromna doza entuzijazma da se prihvati svaki pozitivni pomak ili inicijativa iz Crne Gore prema njima. Mnogi od njih su nam rekli da imaju osjećaj da se u zadnje vrijeme dešavaju neki pozitivni pomaci i da se nadaju da sve to neće ostati samo osjećaj stvoren igrom slučaja ili prilika.
Politika ih dijelila i svađala
Žestoke političke podjele u Crnoj Goru tokom dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka nijesu mimoišle ni Crnogorce u Madariagi, međutim o tome ne žele da govore njihovi potomci, vjerovatno ne želeći da se podsjećaju na ružne stvari. Sve što sam uspio saznati je da je rivalitet bio veoma jak i da je čak bilo i obračuna vatrenim oružjem, pa i nesrećnih posljedica na žalost. I dan danas se prepričava slučaj kada je došlo do vatrenog okršaja koji se kobno završio između dva Crnogorca zbog politike. Naime, dugo godina su u Madariagi, a isto tako je bilo i u drugim krajevima Argentine gdje žive Crnogorci, funkcionisala dva društva. Jedno je bilo kako Crnogorci u Argentini kažu "za kralja i Crnu Goru” (misli se naravno na kralja Nikolu), a drugo "za novu zemlju”. Ova situacija je trajala godinama i bezbroj je priča o međusobnim konfrontacijama i nemilim događajima. Sami i izolovani, hiljade kilometara od svoje domovine, vremenom su "popuštali“ i jedni i drugi jer nijesu mogli jedni bez drugih.
Bez obzira na politička gledanja u "staroj domovini”, ipak su vremenom svi koji su se odlučili na trajan ostanak u ovoj zemlji postajali Argentinci, a bližih nijesu mogli imati od drugih Crnogoraca. Tako da su se mirili i kleli da više nikad politika neće uticati na dobre odnose među samim Crnogorcima, a to se prenijelo i na mlade generacije koje danas ponavljaju istu ovu priču, natopljenu gorkim iskustvima predaka.
Mnoge druge stvari koje su se dešavale u Crnoj Gori značajno su se reflektovale na naše kolonije u Argentini pa i dan-danas imaju veliki uticaj.

Poznati kao dobri radnici

Potomci prvih Crnogoraca koji su se naselili u General Madariagu danas se uglavnom bave stočarstvom, a ima i onih koji su u ovom poslu dostigli nevjerovatno bogatstvo tako da su vlasnici i nekoliko hiljada grla krupne stoke i nekoliko desetina hiljada hektara zemlje.
Inače Crnogorci su u čitavoj Argentini bili nadaleko poznati kao veoma dobri radnici, a na samom početku radili su najteže poslove. Bili su drvosječe, radili su na izgradnji puteva, postavljanju šina, kamenolomima, radili su i kao lučki radnici i kao radnici na građevinama širom Argentine.