Results 1 to 7 of 7

Thread: Gordan Stojović: SA CRNOGORCIMA U GENERAL MADARIAGI

  1. #1
    Join Date
    Sep 2005
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    922
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default Gordan Stojović: SA CRNOGORCIMA U GENERAL MADARIAGI

    Pobjeda, 04.12.2005. Društvo


    Gordan Stojović:
    NAŠI U SVIJETU: SA CRNOGORCIMA U GENERAL MADARIAGI

    Gusle u gradu gauča



    DANAS JE MADARIAGA veoma bogat gradić u kom se živi izuzetno dobro. Već drugi gradonačelnik zaredom je porijeklom Crnogorac. Ime sadašnjeg je Juan Knezević, a njegovog prethodnik bio je Adrian Mirković. Gorko iskustvo podjela. Matica ih zaboravila

    Krajem septembra 2004. godine na poziv crnogorske asocijacije "Zeta” iz Buenos Airesa odlazim u posjetu potomcima naših iseljenika. Kao pisac knjiga "Crnogorci u Argentini” i "Crnogorska emigracija u Argentini“, konačno sam imao priliku da boravim u ovoj zemlji i sretnem se sa svim prijateljima sa kojima sam se godinama dopisivao i sarađivao na prikupljanju podataka i građe o našim ljudima u Južnoj Americi.
    Sa mnom su sve vrijeme bili članovi uprave i osnivači asocijacije "Zeta”, predsjednik don Rodolfo Jokanović, Juan Ćetković i Miloš Deretić.
    General Madariaga je gradić od oko pet hiljada stanovnika, nadaleko poznat po gaučima i izuzetno kvalitetnom mesu. Gauči su inače u Argentini isto što i kauboji u Sjevernoj Americi, dakle ljudi koji se bave uzgojem krupne stoke i imaju veoma specifičan način života, kodeks ponašanja.
    Danas je Madariaga veoma bogat gradić u kom se živi izuzetno dobro u poređenju sa drugim krajevima Argentine .
    Već drugi gradonačelnik zaredom je porijeklom Crnogorac. Ime sadašnjeg gradonačelnika je Juan Knezević a ime njegovog prethodnika je Adrian Mirković.
    Inače, među samim Crnogorcima postoji dosta političkog rivaliteta između peronista i radikala – tako da kad slušah te priče o političkim podjelama činilo mi se kao da se nalazim u Crnoj Gori.
    U stvari, mnogo toga me podsjećalo na Crnu Goru, na svu sreću ne samo priča o političkim konfrontacijama u Argentini nego i neke mnogo prijatnije stvari.
    Još na samom početku dvadesetog vijeka u General Maderiagu su se počeli doseljavati prvi Crnogorci. Kako mi rekoše potomci naših doseljenika, prvi od naših je bio neki Perović, a nakon njega da bi krčili šume, u taj gradić, u provinciji Buenos Aires, počeli su dolaziti i mnogi drugi. Vjerovatno su, kao i u mnogim sličnim slučajevima, ljudi koji bi se iskrcali sa brodova u Buenos Airesu išli tragom glasa da u tim nepreglednim prostranstvima Argentine nađu gdje ima “naših”.
    Osjećaj usamljenosti i udaljenosti mora da je bio nevjerovatno snažan. Gotovo refleksno čovjek počne da traži nešto što liči na ono odakle je došao, na bilo koji trag već poznatog, već viđenog, toplog i sigurnog.Tako da su i Crnogorci u Čako i oni u Tandilu kao i oni u Buenos Airesu, Venado Tuerto i General Madariagi zasigurno išli tragom glasa da u tim mjestima, opet nevjerovatno dalekim, žive i drugi Crnogorci tražeći trag topline doma i srca.
    Danas u General Maderijagi živi oko 150 familija koje su porijeklom iz Crne Gore, procjenjuju da ih u široj okolini ima oko 500, što je veoma značajan broj i što je u velikoj mjeri pomoglo očuvanju običaja i jezika. Crnogorska zajednica u General Maderiagi je od samog početka djelovala organizovano kroz mnoga udruženja koja su uglavnom imala karakter uzajamne pomoći. Bila su organizovana na taj način prije svega zbog toga što su mnogi naši iseljenici ostajali sami, radili su čitavog života kako bi sakupili novac za povratak u Crnu Goru i rijetko su stupali u bračne odnose, pa niko nije imao da ih sahrani. Samo manji broj je zasnivao porodice.
    Prva koja je osnovana tridesetih godina prošlog vijeka je bila Sociedad Montenegrina de socorros Mutuos – Crnogorsko društvo uzajamne pomoći zatim neko vrijeme djelovala je i Sociedad de socorros mutuos Montenegrina- Društvo uzajamne pomoći Crnogoraca kao i Sociedad Montenegrina de beneficienca –Crnogorsko dobrotvorno društvo.
    To isto društvo je i do danas sačuvalo kontinuitet, iako je vremenom mijenjalo ime. U međuvremenu se zvalo i Sociedad Montenegrina Yugoslava de socorros mutuos – Crnogorsko Jugoslovansko društvo uzajamne pomoći, da bi nakon drugog svjetskog rata promjenila ima u Socieded Yugoslava ” NJegos “ kako se i danas zove.
    Nakon četiri sata vožnje od Buenos Airesa kroz nevjerovatno monoton pejzaž, nepregledne ravnice sa poljima prepunim krava, napokon smo naišli na tablu koja označava ulaz u grad gauča.
    Na samom uzlazu nalazi se veoma impresivna statua Hrista koja se vidi i sa velike udaljenosti..
    Tu smo čekali naše domaćine, Vasilija Vasa Jankovića i gospodina Danijela Markovića. Po njihovom dolasku krenuli smo prema domu “Njegoš” gdje nas je čekao ostatak uprave iseljeničkog društva.
    Sa Vasom Jankovićem sam se sreo nekoliko dana ranije na prijemu u ambasadi u Buenos Airesu. I on je bio jedan od ljudi za koje sam slušao iz priča i koje sam želio da upoznam. Ipak sam se iznenadio kada sam vidio da me poznaje po imenu. Vaso je, kako sa ponosom kaže, potomak velikog junaka sa Bobije Kenja Jankovića. Upravo on je najveći među svim entuzijastama i zahvaljujući njemu su dešavanja vezana za našu zajednicu u Genaral Madariagi izuzetno bogata.

    Doček je bio nevjerovatno srdačan, kao i na svim drugim mjestima. Ti ljudi su zaista dali sve od sebe kako bi nas ugostili i kako bih ja imao priliku da vidim sve što me zanima.
    U unutrašnjosti doma postoji veliki kumin u kom se pekao asador – govedina pripremljena na gaučki način, poznati argentinski specijalitet, mnogo poznatih argentinskih vina i još mnogo toga.
    U domu su nas čekali Klisići, Novakovići, Radonjići, Markovići, Jankovići, Bulajići. Na zidovima je bilo jako mnogo slika sa obilježavanja mnogih događaja u General Maderiagi. Među najinteresantnijim su naravno slike sa godišnjeg slavlja gauča, kao što je ova iz 1988. godine kada su Crnogorci predstavili sebe u nošnjama i sa guslama.
    I tako smo svi skupa započeli priču o familijama, o Argentini, poslu, istoriji, životu i naravno Crnoj Gori. Svako od ovih ljudi imao je bezbroj pitanja o tome što se dešava, kako se živi, gdje je ko, koliko je što daleko itd.
    Crnogorce u Genaral Madariagi kao i generalno u Argentini sve koje sam sreo najviše pogađa dugogodišnje gotovo potpuno ignorisanje njihovog postojanja od matične države.
    Jesu se hvalili na mnoge koji su kao pojedinci radili na tome da im se pruži ono neophodno da održe minimum identiteta. To je uspjelo u kolonijama kako u General Madariagi tako i u Čaku, međutim u Buenos Airesu, gdje su hiljade potomaka naših doseljenika, jedva oko 20 odsto njih ima makar i povremenu kopču sa zemljom porijekla, a jezik i običaji su se izgubili još u drugoj generaciji.
    Međutim, i pored svega kod većine ljudi postoji ogromna doza entuzijazma da se prihvati svaki pozitivni pomak ili inicijativa iz Crne Gore prema njima. Mnogi od njih su nam rekli da imaju osjećaj da se u zadnje vrijeme dešavaju neki pozitivni pomaci i da se nadaju da sve to neće ostati samo osjećaj stvoren igrom slučaja ili prilika.
    Politika ih dijelila i svađala
    Žestoke političke podjele u Crnoj Goru tokom dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka nijesu mimoišle ni Crnogorce u Madariagi, međutim o tome ne žele da govore njihovi potomci, vjerovatno ne želeći da se podsjećaju na ružne stvari. Sve što sam uspio saznati je da je rivalitet bio veoma jak i da je čak bilo i obračuna vatrenim oružjem, pa i nesrećnih posljedica na žalost. I dan danas se prepričava slučaj kada je došlo do vatrenog okršaja koji se kobno završio između dva Crnogorca zbog politike. Naime, dugo godina su u Madariagi, a isto tako je bilo i u drugim krajevima Argentine gdje žive Crnogorci, funkcionisala dva društva. Jedno je bilo kako Crnogorci u Argentini kažu "za kralja i Crnu Goru” (misli se naravno na kralja Nikolu), a drugo "za novu zemlju”. Ova situacija je trajala godinama i bezbroj je priča o međusobnim konfrontacijama i nemilim događajima. Sami i izolovani, hiljade kilometara od svoje domovine, vremenom su "popuštali“ i jedni i drugi jer nijesu mogli jedni bez drugih.
    Bez obzira na politička gledanja u "staroj domovini”, ipak su vremenom svi koji su se odlučili na trajan ostanak u ovoj zemlji postajali Argentinci, a bližih nijesu mogli imati od drugih Crnogoraca. Tako da su se mirili i kleli da više nikad politika neće uticati na dobre odnose među samim Crnogorcima, a to se prenijelo i na mlade generacije koje danas ponavljaju istu ovu priču, natopljenu gorkim iskustvima predaka.
    Mnoge druge stvari koje su se dešavale u Crnoj Gori značajno su se reflektovale na naše kolonije u Argentini pa i dan-danas imaju veliki uticaj.

    Poznati kao dobri radnici

    Potomci prvih Crnogoraca koji su se naselili u General Madariagu danas se uglavnom bave stočarstvom, a ima i onih koji su u ovom poslu dostigli nevjerovatno bogatstvo tako da su vlasnici i nekoliko hiljada grla krupne stoke i nekoliko desetina hiljada hektara zemlje.
    Inače Crnogorci su u čitavoj Argentini bili nadaleko poznati kao veoma dobri radnici, a na samom početku radili su najteže poslove. Bili su drvosječe, radili su na izgradnji puteva, postavljanju šina, kamenolomima, radili su i kao lučki radnici i kao radnici na građevinama širom Argentine.

  2. #2
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Vijesti", 23. maj 2009.

    Stojoviću zlatni „Njegoš”


    ISTRAŽIVAČ DIJASPORE U LATINSKOJ AMERICI DOBIO PRIZNANJE OD ISELJENIKA IZ GENERAL MADARIAGE


    Podgorica – Predsjednik Udruženja društvo “Njegoš” iz General Madariage Vaso Janković uručio je nedavno samostalnom istraživaču crnogorske dijaspore u Latinskoj Americi Gordanu Stojoviću posebnu zlatnu plaketu “Njegoš”.
    Stojović je potvrdio “Vijestima” da je tokom svoje posljednje posjete, inače treće po redu, crnogorskih kolonija i potomaka crnogorskih iseljenika u Argentini, dobio zlatnu plaketu.
    “Do sada, za mene lično, to je najvrednije priznanje”, kazao je juče Stojović.
    On je ispričao da je posjetu Genaral Madariage, grada koji se nalazi oko 300 kilometara južno od Buenos Airesa, doživio ne kao odlazak u nepoznate krajeve, već kao “dolazak kući, među svoje”.

    “Pričali smo o Crnoj Gori, svemu što se moglo, a nije se uradilo posljednih deset decenija. Pričali smo i o svemu sto se sad može, a opet se, najvjerovatnije, neće desiti, kao što je kulturna razmjena i pomoć u očuvanju identiteta mladih generacija argentinskih Crnogoraca koje dolaze do fudbala i realnih mogućnosti da nekad neki od tih talenata poput mladog Dragojevića iz Madariage ili već nadaleko poznatog Nikole Pavlovića porijeklom iz Tandila koji već igra u Argentina Juniorsima, ponekad zaigraju u Crnoj Gori ili za Crnu Goru”, ispričao je Stojović, podsjećajući da su mnogi Crnogorci, poput Nikole Vujovića, Miloša Vukasovića, Eduarda Vuletića, Eldora Damjanovića, dr Oskara Ivaniševića i drugih, dali nemjerljiv doprinos, u raznim oblastima, razvoju argentinskog društva.

    Stojović je ispričao i da je u Madariagi nedavno otvoren muzej tog grada, u kojem, osim što živi puno Crnogoraca i što je drugi gradonačelnik po redu bio Crnogorac (prvo Huan Knežević, sada je Adrian Mirković), mnogi eksponati predstavljaju crnogorsku kulturu koja je postala nezaobilazan dio argentinske.
    “Na rastanku, Petar Pedro Marković, posljednji čovjek iz tih krajeva, rođen u Crnoj Gori, poklonio mi je pršut od skoro 30 kilograma, crnogorski pršut napravljen usred argentinskih pampa po crnogorskoj tehnologiji”, kazao je jedini istraživač crnogorske dijaspore u Latinskoj Americi.

    Dolazili su iz svih krajeva

    Grad Genaral Madariage osnovan je početkom dvadesetog vijeka i među prvim doseljenicima su bile i brojne crnogorske porodice koje i danas žive u gradu i velikom broju farmi koje se nalaze u njegovoj okolini.
    “Dolazili su iz gotovo svih krajeva Crne Gore, ali najvećim djelom iz Crmnice, Riječke Nahije, Njeguša, Ćeklića, Grahova. Opet, mnoge familije našeg porijekla su gašenjem kamenoloma u gradu Tandilu, inače prvom mjestu u Argentini koje su masovnije naselili Crnogorci jos na samom kraju 19. vijeka, takođe u provinciji Buenos Aires, preselile su se u Madariagu kod rodbine i drugih Crnogoraca gdje su se posvetili zemljoradnji”, objašnjava Stojović.



  3. #3
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default 22. 07. 2006.

    BASILIO MELEČ (VASILIJE MILIĆ) POTOMAK PODGORIČANA RUŽE JOVANOVIĆ I MILIJE MILIĆA

    Duh Crne Gore u srcu Argentinca




    ~Nikada nije kročio u Crnu Goru, poznaje je samo sa interneta

    ~ Siguran sam da je neko sa majčine ili očeve strane živ. Kada bih našao nekog pretka, bez razmišljanja bih spakovao kofere i sa porodicom došao u Crnu Goru - kaže Meleč

    Njegovim venama teče krv predaka iz Crne Gore. Ime mu je Basilio Meleč. Rođen je u Argeniti, u gradu Resistensija, provincija Ćalo. Ima šezdeset godina i nikada nije kročio u Crnu Goru, iako je smatra jedinom domovinom.
    Basiliovi roditelji Ruža, djevojački Jovanović i otac Milija Meleč (Milić), rođeni su i živjeli u Podgorici, tadašnjem Titogradu do 1926. ili 1929. godine, kada su otišli u Argentinu. Nikada se više nijesu vratili u Podgoricu, niti vidjeli rođake. Izrodili su desetoro djece. Devetoro je rođeno u Argentini, sem najstarijeg djeteta Tunje koji je rođen u Crnoj Gori, a koji, nažalost, više nije među živima. Basilio je najmlađe dijete porodice Meleč.
    Njegovi roditelji su, kako kaže Basilio, u Argentinu otišli u potrazi za boljim životom.
    Njegovih devetoro braće i sestara ostali su da žive u Argentini, dok se on odselio za Kanadu, grad Hamilton, gdje živi već 37 godina.
    Ženio se dva puta. Sa prvom ženom ima kćerku od 30 godina, a sa drugom dvije, koje imaju pet i devet godina. Crnu Goru, njegova supruga, djeca kao i on znaju samo sa interneta i iz priča došljaka iz Crne Gore.
    Njegovoj djeci, a unucima Ruže i Milije, stalno priča gdje su im korijeni, odakle im potiču ima baba i deda i trudi se da na Crnu Goru gledaju kao na svoju domovinu.
    - Roditelji su nam pričali da je u vrijeme kada su oni bili mladi u Crnoj Gori vladalo veliko siromaštvo. Kada su se vjenčali htjeli su da stvore bolji život svojoj porodici. Tada je iz Crne Gore veliki broj ljudi odlazio za Ameriku i Argenitnu, kako bi poboljšali svoj standard. Kada su stigli preko okeana, malo po malo napravili su svoju farmu na zemlji od 80 hektara. Držali su na stotine ovaca, koza, krava. Stalno su pominjali Titograd i Vojvodinu. Ne znam tačno imena sela iz kojeg potiče moj otac, ali se sjećam da je pominjao da se nalazi u okolini Titograda. Mama je umrla u 96. godini života, a otac u 75. od srca - priča Basilio Meleč u razgovoru za “Dan” tečnim srpskim jezikom.
    Basilio kaže da su roditelji u kući govorili isključivo srpski, te da ga zato dobro govori.
    - Bio sam zainteresovan da savladam jezik kraja iz kog potičem. Moja braća i sestre ga slabo govore, ali pomalo razumiju. Jedina mana je što ne umijem da pišem i čitam srpski - kaže Basilio Meleč.
    On godinama pokušava da stupi u kontakt sa rođacima iz Crne Gore ili bilo kim ko nešto zna o njegovim roditeljima, baki, deki, porijeklu, ali bezuspješno. Nada se da će neko pročitati ovaj članak i kontaktirati ga.
    - Siguran sam da je neko sa majčine ili očeve strane živ. Kada bih našao nekog pretka, bez razmišljanja bih spakovao kofere i sa porodicom došao u Crnu Goru - kaže Meleč.
    Na pitanje zašto nikada dosad nije došao u svoj rodni kraj, kazao je da jednostavno, ni sam ne zna. Tunja je jedino dijete koje je od njih desetoro navraćalo u Crnu Goru.
    Basiliovo ime bi na srpskom vjerovatno bilo Vasilije. Njegovo prezime Meleč je preinačeno iz Milić, vjerovatno radi lakšeg izgovora. Basilio se nada da i uz pomoć majčinog djevojačkog prezimena Jovanović može doći do nekog traga.
    - U Kanadi živim 37 godina. Stekao sam veliko bogatstvo i dobro sam situiran. Ali, moja neostvarena želja je da dođem u Crnu Goru - kaže Basilio Meleč.
    Godinama je učio za vrhunskog kuvara. Bio je šef kuhinje u Šeratonovim hotelima u Francuskoj, Italiji, Španiji i Njemačkoj. Putovao je po cijelom svijetu. Pored toga strastveni je zaljubljenik u fudbal. Sjajnu karijeru započeo je u Buenos Ajresu sa 15 godina u FK “Argentina juniors”. Nažalost, igranje fudbala prekinula je bolest očiju, sa kojom je rođen, a koja je što je bivao stariji sve više napredovala. Danas vidi samo ono što mu je u neposrednoj blizini. Skoro ga je potpuno sljepilo zahvatilo, zato je i želja jača da se što prije domogne svoje domovine dok još vidi.
    Fudbal je igrao nekih šest godina. Karijeru je završio na njujorškom “Kosmosu”. Bio je najmlađi golman u Prvoj ligi u Argentini. Sa 18 godina učestvovao je sa omladinskom reprezentacijom te zemlje na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. godine. Sada namjerava da se vrati starom zanimanju, koje je napustio prije nekoliko godina.
    Vlasnik je i trener FK “Hamilton Argentina 78”. Klub nije dobro radio zadnjih petnaestak godina. Prije dvije godine ponovo je stao na noge.
    - Svi poznavaoci fudbala znaju da je broj 78 u imenu kluba podsećanje na godinu kada je Argentina prvi put postala svjetski prvak. Klub se takmiči u Premijer ligi. Za dvije godine planiramo da se uključimo u kanadsku profesionlnu fudbalsku ligu u kojoj će od ovog proljeća igrati i “Srpski beli orlovi” - kaže Basilio Meleč.
    Zanimljivo je da su fudbaleri različite nacionalnosti, samo su dva Argentinca, ostali su Srbi, Portugalci, Italijani i Hrvati.
    - Mene zanima kako ko igra, a ne odakle je - istakao je Meleč.

    Poliglota

    Basilio je svjetski čovjek koji govori šest jezika - španski, engleski, slovenčaki, italijanski, portugalski i norveški. Kaže, kada čovjek nauči da govori srpski, zna svaki drugi.

    Domovina lijepa na internetu

    Basilio kaže da nije kompetantan da polemiše o osamostaljenju Crne Gore iako potiče iz nje, jer nikada nije u njoj živio.
    - To je sve politika. A, politika je teško pitanje. Jedino što mogu da kažem je da je Crna Gora bogata prirodnim resursima. Lijepa je. Ima more i planine i ništa joj drugo i ne treba. To je ono što vidim na internetu, a na njemu je Crna Gora prelijepa. Da li je tako i u stvarnosti nadam se da ću se i sam uskoro uvjeriti - kaže Basilio Meleč.

    Želi da kupi hotel

    - Želja mi je da po dolasku u Crnu Goru otvorim hotel i kupim jedan od crnogorskih fudbalskih klubova u kome bih bio i trener - kazao je Meleč.
    Pošto je i sam u svijetu fudbala, pomno je pratio proteklo Svjetsko prvenstvo. O lošem plasmanu reprezentacije SCG na svjetskom prvenstvu ne okrivljuje igrače, već trenera.
    Za oko mu je zapao jedan crnogorski fudbaler, ali mu ne zna ime. Kaže da je u njemu prepoznao kvalitet i potencijal i da bi ga rado doveo u svoj klub. Kaže da mu ne zna ime, ali da je visok i crn.

    Kontakt za rođake

    Broj telefona putem kog mogu stupiti u kontakt sa Basiliom Melečom svi oni koji nešto znaju o njegovoj rodbini ili sami rođaci je 9919053898837. Takođe mu se mogu obratiti i putem mejla [email protected]


    N. KRSTAJIĆ

    http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2006-07-22

  4. #4
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default 27. 07. 2006.

    “DAN” SPOJIO PORODICE MILIĆ IZ CRNE GORE I ARGENTINE


    Basilio našao rođake posle decenije traganja Nakon pisanja “Dana” Argentincu Basiliu Meleču (Vasiliju Miliću) koji vuče korijene iz Crne Gore ispunila se životna želja da nađe svoje rođake iz zemlje iz koje su njegovi roditelji otišli dvadesetih godina prošloga vijeka. Meleč je za rođacima tragao više od deset godina. Prvi kontakt sa nekima od njih ostvario je tek nakon teksta o njemu objavljenom u našem listu. Srećan što je uspio da uspostavi kontakt sa rodbinom, Basilio je najavio skori dolazak u Crnu Goru.
    - Istog dana kada je objavljen tekst u “Danu”, a u kojem je naznačen moj broj telefona i mejl adresa javilo mi se četvoro ljudi. Zvali su me iz Crne Gore, Amerike, Kanade. Iz Amerike mi se javio rođak sa majčine strane Vesko Jovanović, koji je ljekar po zanimanju. Živi u Podgorici, ali je trenutno u Americi. Zbog prirode posla stalno putuje. Rekao mi je da su njegova majka i moja majka Ruža rođene sestre, te da smo nas dvojica braća od rođene tetke. Po povratku iz Amerike doći će kod mene u Kanadu da se upoznamo i dogovorimo o mom dolasku u Crnu Goru. Kazao mi je da mnogo zna o mom porijeklu i da će me lično povesti kod rođaka. Sa očeve strane, poziv je bio od Milice Milić iz Crne Gore. Nažalost, od nje nijesam ništa saznao jer se veza prekinula. Ali, nadam se njenom ponovnom pozivu. Ono, što je najnevjerovatnije je da sam imao poziv od jednog Milića iz Kanade, ali mu ime nijesam zapamtio. Sada mi krenu suze na oči kada pomislim da smo bili tako blizu, a tako daleko svih ovih godina. Takođe, imao sam i poziv i od jednog Milića iz Toronta. Obojica su mi kazali da smo u krvnom srodstvu. To ćemo sve dokazati kada oni, kako su najavili, dođu kod mene u Kanadu, nakon čega svi zajedno dolazimo u Crnu Goru, najvjerovatnije na jesen - priča vidno potresen Basilio Meleč.
    On kaže da se nikada dovoljno neće moći zahvaliti “Danu” što mu je pomogao i omogućio da ostvari kontakte i vezu sa rođacima iz Crne Gore.
    - Ovo je za mene neočekivani preokret u životu. Napokon ću upoznati porodicu i Crnu Goru o kojoj sanjam godinama - kaže Meleč.
    Obećao je da će nas o svim daljim kontaktima sa njegovim rođacima iz Crne Gore obavještavati i posjetiti redakciju čim dođe u Crnu Goru.
    Da podsjetimo, Basiliovi roditelji, majka Ruža, djevojački Jovanović i otac Milije Milić iz glavnog grada Crne Gore otišli su u Argentinu dvadesetih godina prošlog vijeka u potrazi za boljim životom. Nikada se više nijesu vratili u Crnu Goru. Tamo su izrodili devetoro djece. Basilio, najmlađi od njih, odlučio je da pronađe svoje rođake i posjeti zemlju iz koje potiče.


    N. KRSTAJIĆ

    http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2006-07-27

  5. #5
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Društvo - Subota, 10. januar 2009. godine

    ZAPIS O POTOMCIMA CRNOGORSKIH DOSELjENIKA U MADARIAGI, GRADU GAUČA U ARGENTINI

    Ne zaboravljaju običaje iz zavičaja



    U Madariagi postoji udruženje “Njegoš“ osnovano prije 70 godina, čiji je predsjednik Vaso Janković. Pokidane veze sa maticom. Doseljenici očekuju da će Crna Gora uskoro imati svog diplomatskog predstavnika u Argentini
    Prvi crnogorski doseljenik u Madariagi bio je Milutin Perović, iz okoline Trešnjeva u Katunskoj Nahiji. Doputovao je 1905. godine iz Buenos Airesa, sa grupom doseljenika, uskotračnom željeznicom, 350 kilometara južno od glavnog grada Argentine. Može se samo pretpostaviti na kojem je tehničkom nivou, prije sto godina, bila ova željeznička pruga, lokomotiva i vagoni i koliko se dugo putovalo!
    Po dolasku iz Evrope, Milutin se rastao od svoje grupe, kao i mnogi drugi, jer je većina otputovala u razna mjesta tražeći posao. Milutinov poznanik iz grupe, Todor Jovanović uspio je da nađe posao u luci Sud Dok u Buenos Airesu, što je i bio razlog da se njih dvojica rastanu. Todor se naselio u Madariagi, 1936. godine i u ovom gradu danas žive njegovi potomci.
    Prvi doseljenici, među kojima i Crnogorci, kročili su u šumu i sjekli drva, i od toga živjeli. Stvarali su obradive površine, postepeno ih naseljavali i bavili se poljoprivredom i stočarstvom, a najviše uzgojem goveda, jednom od najunosnijih grana stočarstva na ovim prostorima. Za većinu je to bio težak početak, jer nijesu znali jezik, a bili su udaljeni jedni od drugih, bez puta i kontakta...
    Tek nakon što je osnovan grad, 1907. godine, počinju prvi bolji uslovi življenja. Izgrađena je bolnica i nekoliko osnovnih škola, u kojima su i djeca i roditelji izučavali jezik. Tako počinje masovno naseljavanje ovog prostora... sve do obale mora.
    Crnogorci i manji broj Dalmatinaca masovno su se doseljavali nakon Prvog svjetskog rata i, uglavnom, bavili se poljoprivredom. Većina crnogorskih doseljenika bili su mladići, nezadovoljni nestankom crnogorske države 1918. godine, oni koji su se zatekli u Gaeti, u Italiji, nakon Prvog svjetskog rata, a nijesu željeli da žive u novostvorenoj državi SHS, jer je nijesu smatrali svojom. Po njima, to je bila vještačka tvorevina, u kojoj Crna Gora nije imala svoja prava.
    Dio doseljenika iz Italije naselio se nedaleko od Madariaga, u Azulu i Tandilu, gdje su radili u kamenolomu u teškim uslovima. Mnogi se nijesu oženili, a novac su trošili kako su htjeli i dočekali starost bez svoje familije. Nijemi svjedok njihove prošlosti je danas groblje u Madariagi, gdje će im uskoro, uz podršku Društva „Njegoš“, grad sagraditi zajedničku grobnicu sa obilježjem, u znak zahvalnosti za njihov doprinos razvoju provincije Buenos Airesa.
    Poznato je da su Crnogorci najviše naseljavali ovu provinciju, na prostorima bogatih pampa ravnica (poljoprivredno srce zemlje na kojem dominira uzgoj govedarstva), najveću u Argentini. Glavni grad Argentine, sa obalom Rio de la Plata, poseban je federalni distrikt u kojem živi tri miliona stanovnika. Glavni grad i provincija imaju isti naziv - Buenos Aires, a glavni grad provincije La Plata na obali je Rio de la Plata, gdje je najšire ušće na svijetu, 219 kilometara kod uliva u Atlantski okean.
    Na području Madariage i u gradu živi veći broj potomaka crnogorskih doseljenika, a jedini još živi doseljenik je Petar Marković, zvani Gauča, koji je doputovao sa roditeljima kao osmogodišnjak, 1936. godine.
    - Od prvih naseljavanja do danas mnogo se toga ovdje izmijenilo, kaže Danica Dragojević. Danica je živa legenda, kažu njeni poznanici, mnogo zna, a još više pamti. Dosta je čula i zapamtila od oca Jovana Markovića i njegovih savremenika. Ovdje živi, a bila je u Crnoj Gori i posjetila više mjesta širom nekadašnje Jugoslavije. Član je društva „Njegoš“ i bila je u prilici da upozna mnoge diplomatske predstavnike jugoslovenske ambasade u Buenos Airesu.
    - Ovdje se, kao u mnogim zemljama, toliko izmijenilo da mnogi napuštaju imanja i sele se u veće gradove. Najbolji primjer za to je što danas trećina ukupnog stanovništva Argentine živi u užem i širem području Buenos Airesa.
    Interes za dnevnu politiku nije zaobišao ni potomke naših doseljenika u ovoj zemlji. Mnogi su na visokim položajima, od lokalnih uprava do guvernera pokrajina. Recimo, arhitekta Andrijan Mirković je gradonačelnik Madariaga, a do prije godinu na ovoj funkciji bio je Andrijanov Katunjanin Juan Knežević. Obojica su unuci doseljenika.
    Tokom boravka u Argentini, u malom mjestu Puerto Iguazu, na granici Argentine i Brazila, 30. oktobra 2007. godine slučajno sam saznao da ovdje žive dva brata Mirković i da je jedan od njih visoki službenik.
    U Madariagi postoji udruženje „Njegoš“, osnovano prije 70 godina, čiji je predsjednik Vaso Janković, sin doseljenika. Ovo udruženje redovno je održavalo vezu sa maticom nakon Drugog svjetskog rata, a najviše preko jugoslovenske ambasade i naših predstavništava u Buenos Airesu, kao i preko kulturno-umjetničkih društava iz Jugoslavije. Nakon raspada Jugoslavije, sve ove veze prekinute su.
    Madariaga je 2007. godine proslavila sto godina postojanja. Svečanost je trajala sedam dana. U slavlju su učestvovala kulturno-umjetnička društva svih nacionalnosti iz ovog grada i okoline, kao i brojni gosti. Udruženje „Njegoš“ imalo je značajnu ulogu u tumačenju i prikazivanju običaja i narodnih nošnji iz Crne Gore. Proslavu je prenosila nacionalna televizija, a voditelj je bila dr Ljiljana Marčela Ivanović.
    Vidno mjesto u knjizi „Sto anos General Juan Madariaga 1907/8 de diciembre 2007“ i brošuri povodom 70 godina postojanja Udruženja „Njegoš“ posvećeno je našim doseljenicima. Nadajmo se da će Crna Gora uskoro imati svog diplomatskog predstavnika u Argentini.


    Ilija Kaluđerović

    http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...1-10&id=156342

  6. #6
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default 09. avgust 2012.

    Amfilohijevo sabiranje iseljenika



    “U Argentini je malo građana koji su srpskog porijekla i zato Srpska pravoslavna crkva u nedostatku svoje dijaspore uporno pokušava da privuče u svoje okrilje što više potomaka Crnogoraca“.



    Ovim riječima je Episkop latinoamerički Crnogorske pravoslavne crkve u Argentini Gorazd, u najkraćem pokušao da nama u Crnoj Gori pojasni problem sa kojim se CPC u dalekoj Argentini suočava. Prije samo godinu dana episkop Gorazd je u tekstu za Portal Analitika ukazivao na kompleksnost problema, ali i pohvalio činjenicom da su predstavnici crnogorske zajednice u Mađagaju donijeli odluku da će ubuduće službe u crkvi Svetog Nikole vršiti sveštenik Crnogorske pravoslavne crkve.
    Danas, godinu dana kasnije, stvari su drugačije. Da Mitropolija crnogorsko- primorska Srpske pravoslavne crkve nije odustala od „privlačenja u svoje okrilje potomaka Crnogoraca“ potvrdio je prije nekoliko dana i sam mitropolit Amfilohije. Obznanio je da odlazi u Argentinu i da sa njim idu četiri sveštenika, kako bi pripremili gradnju crkve Svetog Petra Cetinjskog u Madriagi. Takođe, najavio je i obnovu crkve u Venado Tuertu, naglasivši da u “Latinskoj Americi ima na hiljade naših koji su prepušteni sami sebi i da je ovo poslednji trenutak da se nešto uradi kako bi ti ljudi sačuvali svoje samosaznanje, vezanost za svoj stari kraj, svoj jezik, a jedina koja to može učiniti je crkva.“
    Nema sumnje da je SPC “povratak tradiciji” shvatila vrlo ozbiljno i da nijednog trenutka nije zaboravila da misiju treba “prebaciti” i preko okeana. Nedovoljno upućeni, ili oni koje crkvena pitanja mnogo ne dodiruju, pomislili bi da je to problem isključivo crkve, i da je pitanje “prevlasti” nešto što crkva mora sama da riješi.
    Ipak, problem, posebno kada je riječ o Argentini, je mnogo kompleksniji; u njemu se prepliću i sukobljavaju državni interesi Crne Gore i Srbije.

    Gubljenje pozicija CPC: Činjenica je da Crnogorska pravoslavna crkva polako gubi poziciju u Argentini. Najveća i najvažnija crkva u provinciji Ćako, u mjesto Mađagaj, Svetog Nikole, početkom 2012. prešla je u ruke SPC. Crkveni odbor nije zvanično zabranio episkopu Gorazdu ulazak u crkvu, ali tamo sada služi sveštenik SPC i Gorazd osjeća da nije dobrodošao, a nema dovoljno snage da se izbori sa situacijom, jer je prevlast u crkvenom odboru preuzela SPC.
    Kako su se u relativno kratkom roku prilike promijenile u korist SPC, što je na to uticalo, najbolje govori podatak da je mitropolit Amfilohije prošle godine bio više od dva mjeseca u Argentini, da je doveo sveštenika i cijelo vrijeme intenzivno radio na temeljima svoje misije. Ipak, čini se da je suština “uspjeha” SPC - posljedica i djelovanje Kulturnog centra “Nikola Tesla” iz Buenos Airesa, koji se finansira direktno iz Srbije, ali i Ambasade Srbije koja posljednju godinu vodi vrlo aktivnu kampanju davanja pasoša i državljanstava potomcima Crnogoraca u Argentini. Uostalom, Srbija je Ambasadu nasljedila od SFRJ i to joj je omogućilo neprestano prisustvo u Argentini.
    SPC očigledno ima vrlo jasnu strategiju na Zelenom kontinentu, koja je već viđena kod stare crnogorske emigracije u SAD-u, uporno konvertovane u srpsku dijasporu tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka. Crkve koje su sagradili emigranti upisuje u imovinu SPC, dovodi sveštenike koji “propovijedaju” da su potomci naših iseljenika porijeklom Srbi i predano čini sve da osvoji duhovni i identitetski prostor naše emigracije.

    Pozicije Crnogoraca u službi srpske ekonomije: Naravno, koordiniran rad SPC, ambasade i srpskih udruženja je usmjeren i na to da se dobre pozicije potomaka crnogorskih iseljenika što bolje iskoriste za - ekonomske pozicije Srbije! Javna je tajna da Srbija planira da otvori ekonomska predstavništva u Čileu, Venecueli, Peruu i drugdje gdje nema srpskih ambasada, a da postojeće ambasade pojača ekonomskim atašeima.



    Što za svo to vrijeme radi Crna Gora? Očigledno mnogo manje nego što je potrebno. Otvaranje konzulata u provinciji Ćako, u kojoj živi oko šest hiljada naših iseljenika, jeste bio državni gest vrijedan pažnje, ali činjenica je da jedna država ne može kontakte sa dijasporom ostvarivati preko samo jednog počasnog konzula, iako je posvećenost i ljubav konzula Draga Andresa Mićunovića prema Crnoj Gori, bez sumnje, nemjerljiva.
    Nakon otvaranja konzulata u gradu Rok Sanz Penja, počasni konzul Mićunović je u intervjuu za Portal Analitika kazao da se „izgubljeno vrijeme ne može nadoknaditi, ali da se nada da će se pružene ruke ujediniti za dobro svih nas”. To su bila iskrena nadanja i želje počasnog konzula, ali očigledno je da je pored pruženih ruku bila potrebna i veća prisutnost države Crne Gore, koja je izostala.
    Naše iseljenike u Ćaku je prošle godine posjetio ministar vanjskih poslova i evropskih integracija Milan Roćen, koji je zajedno sa guvernerom provincije Horheom Kapetanićem, otvorio renovirani dio pravoslavne Crkve Sveti Nikola u Mađagaju. Tim povodom na crkvu je postavljena ploča na kojoj na španskom piše da je tu postavljena u čast dolaska ministra Milana Roćena. U međuvremenu, Milan Roćen se povukao iz državne službe, ali to ne znači da bi država Crna Gora trebalo da obustavi djelovanje u Argenitini: komunikacija sa potomcima onih koji su davno otišli iz Crne Gore, želeći da svojim porodicama onih teških godina s početka prošlog vijeka pruže lakši i ljepši život, trebalo bi da bude jedna od važnih obaveza države.


    Istorija dijaspore pisana zlatnim slovima
    : Bez stalnog prisustva u Argentini Crna Gora će polako gubiti svoju dijasporu u ovom dijelu svijeta. Dok se mi ovog vrelog predizbornog ljeta budemo prebrojavali, mitropolit Amfilohije će raditi na sabiranju onih koji su željeli da njihovi potomci sačuvaju svijest o porijeklu, o njihovoj Crnoj Gori, za kojom, kako nam je rekao Drago Mićunović, njihovi stari nijesu sušili obraza.
    Skepticima, ili onima koji misle da je očuvanje dijaspore u Argentini izgubljena stvar, jer mnogi od tih ljudi ne znaju crnogorski, ili nikad nijesu bili u Crnoj Gori, možda treba preporučiti knjige o našem iseljeništvu. Istina, i ovdje smo kao država zatajili, pa smo o Timotiju Jokanoviću - koji je Pivu zamijenio argentinskim pampama, ili Nikoli Petanoviću i njegovim snovima o nezavisnoj Crnoj Gori – saznali zahvaljujući uglavnom predanom radu Gordana Stojovića. Veličanstvenu storiju o Džonu Hajdukoviću, čovjeku velikog srca koji je teško zarađen novac trošio pomažući Indijancima na Aljasci, približila nam je - Amerikanka Džudi Ferguson. Priča o Crnogorcima u tom dijelu svijeta je zaista “zlatna priča”: nije među našim iseljenicima bilo mjerkanja, kompromisa, razmišljanja i oklijevanja u najtežim trenucima; kada je trebalo pomoći matici – oni su odgovarali izazovima: nesebično se slao novac, odazivalo na svaki poziv domovine, ginulo za nju…



    Zato danas država Crna Gora mora imati aktivnu politiku prema crnogorskim iseljenicima i njihovim potomcima. Crna Gora će uskoro otvoriti drugi konzulat u Njemačkoj, što je podatak za svaku pohvalu. S druge strane, sigurno je mnogo mjesta na svijetu - počevši i od Argentine - gdje je neophodno imati ambasadu. Svako odlaganje otvaranja ovakve misije može dovesti do rasipanja naše dijaspore. Dok mi razmišljamo, planiramo, možda štedimo, ili loše procjenjujemo, drugi uporno rade.

    Umjesto Gorazda sveštenik SPC: U crkvi Svetog Nikole u Mađagaju, na čijem se zidu nalazi ploča posvećena dolasku ministra Milana Roćena, službu sada vrši sveštenik SPC. Gorazd više nije dobrodošao. U Venado Tuerdu CPC je takođe izgubila poziciju. Možda će neki zamjeriti Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi što nije bila aktivnija, ili prekoriti naše iseljeništvo što zaboravlja na svoje porijeklo.
    No, ko i malo zna prilike u Argentini, svjestan je da su potomci Crnogoraca decenijama jugoslovenizovani, da je njihovo sjećanje na Crnu Goru jako, ali u Crnoj Gori najveći broj „naših Argentinaca“ - nikada nije bio. Što je još važnije: ni mi nijesmo bili prisutni tamo, decenijama unazad. Za razliku od Srbije ili Hrvatske koje su – i u doba Jugoslavije – njegovale specijalne veze sa njihovim iseljenicima.



    Možemo li zato zamjeriti ljudima koji žive daleko od matice, ne gledaju naše programe, ne idu u naše škole, i nisu učili našu istoriju, što ih spretna propaganda SPC, srpskih društava, pa i same srpske ambasade, može pokolebati i učiniti da požele da se priklone „pravoslavnoj braći“? Dok se mi u Crnoj Gori budemo pronalazili, prebrojavali pred izbore, premišljali i možda kao država odlagali pravo prisustvo u Argentini, mitropolit Amfilohije ili neki drugi predstavnik srpske crkve će i dalje predano ostvarivati svoju misiju. Kako je sam kazao, u Argentini će ostati koliko bude potrebno. Mitropolit sigurno zna zbog čega svoje dragocjeno vrijeme provodi tako daleko od sjedišta Mitroplije.

    Suzana KAPETANOVIĆ

    http://www.portalanalitika.me/drustv...seljenika.html

  7. #7
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default 02. februar 2013.

    Porodična večera za sedamdeset pet ljudi


    Po čemu je Argentina jedinstvena za Kotoranina Miša Krivokapića, čovjeka koji je trideset sedam godina proveo na moru, vidio devedeset pet zemalja, i bio na svim kontinentima. Kako je uspio da pronađe oko trista Krivokapića u ovoj zemlji i organizuje večeru za njih sededeset pet u Huninu. Što ga je navelo da krene u istraživanje naše dijaspore, i zašto se sa Zelenog kontinenta vraća punog srca?




    Dok se država priprema da krene u projekat istraživanja iseljenika u Argentini, Mišo Krivokapić iz Kotora vlastito je istraživanje davno završio i uspio da pronađe čak trista Krivokapića u ovoj dalekoj zemlji! Posljednjih desetak godina Krivokapić se bavi našom dijasporom, a sve je počelo od namjere da pronađe svoje rođake.
    "Krenuo sam od porodice, a onda se taj krug sve više širio i danas sam zadovoljan što sam uspio da povežem ne samo Krivokapiće, već i druge potomke naših starih, koji su se davno otisnuli na Zeleni kontinent", priča Krivokapić za Portal Analitika.



    Naš sagovornik je trideset sedam godina bio pomorac, obišao je svojet nekoliko puta, vidio oko devedeset pet zemalja, jedno vrijeme živio u Nju Orleansu, a danas je, kaže, njegova adresa Muo ili Las Palmas. Između Kotora i Tenerifa provodi vrijeme od kada je prije četiri godine završio svoju dugu pomorsku karijeru. Ima biznis sa jahtom u čuvenoj turističkoj destinaciji, ali razmišlja da posao prenese kod nas. U svakom slučaju uvijek je pored mora, ne kao nekad na ogromnim brodovima i dugim putovanjima, već sada svoje „vijađe“ sam organizuje, a najmilije mu je, kaže, poći do Argentine.
    „Posjeta toj zemlji ostala mi je u srcu. Sve je krenulo iz namjere da pronađem ljude iz šire familije, a kada smo se povezali krug je počeo da se širi, broj se umnožavao. Otkrio sam oko trista Krivokapića u Argentini, a ima ih dosta i u Urugvaju. Različita su to zanimanja i različite sudbine. Ima Krivokapića advokata, profesora, poljoprivrednika, doktora nauka, sudija, ali i onih koji žive izuzetno skromno“, kaže naš sagovornik i kao kuriozitet pominje podatak da je organizovao večeru na kojoj je okupio čak sedamdeset pet Krivokapića.
    Veče smijeha, suza i zagrljaja: „Sve se dogodilo u Huninu, želio sam da se okupimo, da saznamo što više jedni o drugima i drago mi je što sam u tome uspio. To veče zauvijek ostaje u srcu. Teško se taj osjećaj može opisati. Svi su bili toliko srećni, ushićeni, bilo je tu i smjeha i suza i grljenja i raznih priča. Prisjećanja na porodicu, na djetinjstvo, priče o Crnoj Gori. Toliko toga smo imali jedni drugima da ispričamo, da pitamo, a vrijeme je proteklo u trenu. Oni su bili oduševljeni što sam ih pozvao, jer niko od familije ranije nije kod njih dolazio, kaže Krivokapić.
    Prisjeća se da je sve oko organizacije ovog nezaboravng događaja išlo nekako spontano. Presudna je bila želja da se nađu i počeli su da se povezuju. Svako se potrudio da pronađe onog drugog, i tako se došlo do broja sedamdeset pet. Bio bi taj broj veći, ali kako je bilo ljeto mnogi su otišli na odmor, neko u gradove Argentine, drugi na ljetovanje do Brazila, neki u Evropu. Nisu se mogli okupiti svi, a kada su čuli bilo im je žao.



    Naš sagovornik je prepun utisaka, kaže da nije mogao da vjeruje da će naići na takvu dobrodošlicu. „Toliko su me lijepo primili, svugdje me vodili, slobodno mogu reći otimali se ko će me zvati na ručak. Pripremali su najčešće njihovu čuvenu teletinu na roštilju, toliko sam pojeo mesa u Argentini, kao nikad u životu“, kaže uz osmjeh Krivokapić.
    Napominje da su potomci naših iseljenika izuzetno topli ljudi, velikog srca, posebno su otvoreni za nas koji dolazimo iz zemlje njihovih starih. Iako su tamo generacijama oni su svjesni svog porijekla. Voljeli bi da dođu i vide Crnu Goru, ali to je, kako kaže Krivokapić, za veliki broj njih prilično skupo putovanje.
    Neposrednost koja se nigdje ne može sresti: Krivokapić je najveći dio svog života proveo po svijetu, upoznao je razne ljude, vidio nevjerovatna mjesta. Nekoliko godina je živio u Nju Orleansu, često bio u Čikagu, Filadelfiji, Hjustonu. Družio se sa našim ljudima, lijepe su to, kaže, uspomene, ali priznaje da nigdje nije naišao na takvu prisnost i neposrednost kao u Argentini.
    „Može mi neko zamjeriti, ali oni u Argentini kao da osjećaju veću čežnju za Crnom Gorom, ima tu neke topline koja se nigdje ne može sresti. Da li je to nešto u mentalitetu, podneblju, energiji koju nosi Južna Amerika, ne znam, biće da ima od svega toga“, kaže Krivokapić.
    Priča da je tek kada je došao na Zeleni kontinent stekao pravu sliku o potomcima naših iseljenika, o njihovom životu, saznao o čudnim sudbinama. „Ti ljudi su tokom decenija najvećim dijelom primili katoličku vjeru. Tamo je bilo vrlo malo pravoslavnih crkva. Pričali su mi rođaci o tim prilikama, nešto i o sukobu između Crnogorske pravoslavne crkve i Srpske i dolasku Amfilohija. Znam samo da podjele iz Crne Gore ne treba nikako prenositi tamo, vršiti pritisak na njih, jer je sve to za njih zbunjujuće. Tim ljudima je prije svega potrebno da ih okupimo, da znaju da nisu zaboravljeni od zemlje njihovih đedova. Potrebno je prisustvo, jer oni vide da Hrvati imaju svoju ambasadu, tu je i ona Srbija, a Crna Gora nema svoju kuću“, podsjeća Krivokapić.
    Želeći da kaže koliko je velika naša dijspora, navodi primjer sela Rafaelo Obligado u kome najvećim dijelom žive potomci Crnogoraca, Lučići, Krivokapići, Bakići. A svugdje nas ima, kaže naš sagovornik, i u Mar de Plati, La Plati, Huninu, Buenos Sairesu, Rohasu, Salti, Santa Feu, Tandilu, Čaku, i mnogim drugim gradovima. Dosta je u Argentini Miljenovića, Kastratovića, Markovića, Perovića, Mićunovića, Banićevića, Šekarića, Milovića, nekoga ću preskočiti, a ne bih volio da se uvrijede, kaže uz osmjeh Krivokapić.
    Napuštanje Cuca: Prisjeća se kako mu je otac pričao da je u Cucama ostalo samo četiri ili pet njegovih bližih rođaka, jer su svi otišli za Južnu Ameriku. Najviše se odlazilo između 1905. i 1915. zbog lošeg ekonomskog stanja, ali i kasnije. Siromaštvo ih je tjeralo da odu i pokušaju da pronađu bolji život. Vjerovatno su odlazili sa namjerom da se vrate, ali najčešće su ostajali, priča Krivokapić.



    Na pitanje ima li namjeru da svoja saznaja o našem iseljeništvu zabilježi u knjizi, odmah odmahuje glavom i kaže da nema takvu želju.
    - Ne želim ja da namećem neku svoju priču, da privlačim pažnju, namjeru sam ostvario i to je meni dovoljno. Okupio sam rođake, pronašli smo jedni druge, sve se poslije nekako spontano širilo i na ostale, sada je tu povezan priličan broj ljudi i ja sam zadovoljan. Ne volim u životu nikakvo reklamiranje, i još jedna stvar koju ne volim je politika - kaže Krivokapić.
    Namjera mu je da, najvjerovatnije u martu, ponovo posjeti drage ljude u Argentini. „Važno je da se viđamo, ja se tamo lijepo osjećam. Prvi put kad sam došao osjetio sam kod njih onu našu neposrednost. Imate utisak kao da se cijeli život znate, ponašate se kao da se gledate svakog dana", kaže naš sagovornik.
    Mišo Krivokapić, čovjek koji je gotovo četrdeset godina bio na moru, preko pedeset puta bio u SAD-u, ko zna koliko puta se usidrio pored obala Rusije, Italije, Španije, Australije, vidio sve kontinente i sva mora, danas kada putuje kaže da uživa u tome što ima vremena da obiđe sve ono što je planirao, da kontaktira ljude, ne ograničava ga kao nekada posao, putovanja od luke do luke.
    - Sjećam se jednog očevog rođaka iz Lovćenca, koji kada je dolazio kod nas u Kotor, uvijek je pominjao starijeg brata koji je otišao u Argentinu dok je on bio još mali. Nikada se više nije vratio. Znao je da mi kaže: “Mišo, molim te, na brodu si, dosta putuješ, pa ako kada odeš u Argentinu, pokušaj da pronađeš familiju mog brata”. Kada sam plovio nekako sam više išao za Brazil nego Argentinu, a i nismo se zadržavali toliko dugo u luci da bih mogao da ih nađem. Mnogo godina kasnije, jednog dana u Kotoru, bilo je ljeto, zove me familija i kaže: “ Mišo, traži te rođak iz Argentine, tu je sa ženom.” Našli su oni nas.
    “Oni koji žele da se nađu obično na kraju to uspiju”, kaže Mišo Krivokapić. Uostalom, njegova priča o Argentini je najbolja potvrda za to.

    Suzana KAPETANOVIĆ

    http://www.portalanalitika.me/drustv...pet-ljudi.html

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Replies: 4
    Last Post: 28-04-11, 17:29
  2. Replies: 7
    Last Post: 28-06-10, 17:33
  3. Replies: 1
    Last Post: 23-09-08, 16:03
  4. Replies: 0
    Last Post: 18-01-05, 10:04
  5. GENERAL FICROJ MEKLEJN O CRNOJ GORI I CRNOGORCIMA !
    By G R A D in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 0
    Last Post: 11-01-05, 02:09

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •