O krvnoj osveti kod Crnogoraca, zabilježio Vuk Karadžić

[Regi]

Iz knjige Vuka Karadžića






Vuk o krvnoj osveti kod Crnogoraca











Vuk Karadzic - najveci posrbljivac Balkana,
koji je na sve sto je nailazio po Balkanu i šire, proglasavao za srpsko, ovdje se mnogim stvarima iskreno isčuđava,
ovi su mu običaji,
njemu i Srbima bili poznati kolko i nuklerna fizika.

[Bugi]

Sada se čini kao varvarstvo, nekad odraz življenja starih Crnogoraca...

[SpuD]

Ma naravno, crnogorci su bili gospoda. Mislim, osim malih obicajnih zackoljica, a inace su mogli pravo preko Rusije i Lamansa u Englesku...

[Titogradjanin]

Iz knjige Vuka Karadžića






Vuk o krvnoj osveti kod Crnogoraca











Vuk Karadzic - najveci posrbljivac Balkana,
koji je na sve sto je nailazio po Balkanu i šire, proglasavao za srpsko, ovdje se mnogim stvarima iskreno isčuđava,
ovi su mu običaji,
njemu i Srbima bili poznati kolko i nuklerna fizika.

Sve je to meni jasno, mada su mogao naci jos jedan u Srba koji je znao jos ponesto, a ne sve Vuk Karadzic... Covjek koji se u sve razumio i stogod je napisao - tacno je... Samo mi nije jasno kako je mogao na osnovu dva dana provedenog u nekoj cuki zabacenoj da sazna, shvati i napise cijelu istoriju tog mjesta... No dobro...

Inace kad je krvna osveta u pitanju zna se da datira jos od prije nove ere i njeni podaci (makar u pravnom smislu) srijecu se kod Hamurabija i njegovom Zakoniku, koji u svojim clanovima 199 do 201 regulise (krvnu) osvetu... Najbolje i najkvalitetnije regulisana krvna osveta je de facto kod sjevernoalbanskih plemena koji su se ponasali po obicajnim uzansama Kanona Leke Dukadjinija, a zatim kod Crnogoraca... Zato i vojvoda Marko Miljanov u svom djelu 'Zivot i obicaji Arbanasa' kaze da je krvna osveta kao institut obicajnog prava kod ova dva susjedna naroda toiko stara i slicna da je prosto nemoguce utvrditi kop je od koga taj obicaj preuzeo...

[Regi]

Vuk etnografski rad je jako dobar, Vukov cisto lingvisticki rad je jako dobar.

Vuk kao istoricar je žalostan i jadan, mogao bih i te jade da pokažem, kad on pokušava da piše nekakve istorije.

[Titogradjanin]

Vuk etnografski rad je jako dobar, Vukov cisto lingvisticki rad je jako dobar.

Vuk kao istoricar je žalostan i jadan, mogao bih i te jade da pokažem, kad on pokušava da piše nekakve istorije.

Ne nekakve, nego se zna kakve... Preteca Garasanina (koji je pokusavao da bude pravni istoricar sveslavjanstva koje je istovjecivao sa srpstvom - u cemu nema niceg loseg ako ga je to bas toliko palilo), a narocito preteca etno-istorijskih zavoda i raznih instituta na celu sa Erdeljanovicem, Cvijicem i sl... I njihovom filijalom u CG pod imenom Andrije JOvicevica, ucitelja iz Zete koji je napisao sve sto je znao... A bogami je malo znao...

[Ćipur]

AMBASADOR NJEMAČKE TOMAS ŠMIT O CRNOJ GORI PRED STUDENTIMA PRAVNOG FAKULTETA

Imate jak oklop ali ste ranjivi

03. maj 2007. Podgorica

- Nekada mi se čini da je Crna Gora kao kornjača - unutra može biti meka i ranjiva, a spolja je kao neki štit koji se ne može lako probiti, ocijenio je juče ambasador Njemačke u Crnoj Gori Tomas Šmit.
Na predavanju koje je održao na Pravnom fakultetu o uključivanju Crne Gore u evropske strukture, Šmit je rekao da Njemačka želi da vidi Crnu Goru kao demokratsku, transparentnu i ekonomski prosperitetnu zemlju sa stabilnim i održivim institucijama.
"Želimo da vidimo Crnu Goru kao integralni dio Evrope i da uklonimo sve barijere", naglasio je Šmit, podsjećajući da su do sada između EU i Crne Gore parafirana tri sporazuma - o stabilizaciji i pridruživanju, viznim olakšicama i readmisiji i da će oni uglavnom početi da se primjenjuju u drugoj polovini ove godine.
On smatra da u Crnoj Gori, zbog istorijskog nasljeđa da su državne institucije bile zamijenjene plemenskim i kumovskim vezama, i danas pleme, kumstvo i bratstvo na skriven, ali efikasan način utiču na donošenje odluka.
"Nekada čak i dominantno. Ali ste srećom prestali da koristite dva tradicionalna instrumenta koji bi bili još više disfunkcionalni u modernom okruženju - junaštvo i krvnu osvetu. Nijesam siguran ko je odgovoran za to: Petrovići ili komunisti, ali to pokazuje da je crnogosko društvo spremno da se mijenja i adaptira na promjene koje dolaze spolja", istakao je Šmit.
On je dodao da mu se čini da je stari sistem i dalje ukorijenjen u podsvijesti Crnogoraca, ali da je on danas retrogradan iako je stotinama godina čuvao identitet Crnogoraca.
"U međuvremenu se spoljni svijet promijenio. EU je nešto različito od onoga što je nekad bilo u Evropi i svijet neće prosto prodrijeti u Crnu Goru i skočiti na tu kornjaču već je to jedan suprotan proces jer Crna Gora takođe želi da dopre u EU. Crna Gora ima koristi od pridruživanja EU, njoj su potrebne profesionalne strukture EU kako bi funkcionisala održivo i moderno u globalnom svijetu. Ako želi prosperitet, ovaj model kornjače više nije od pomoći", kazao je Šmit.
On je poručio da EU ne pokušava da nasilno razbije oklop Crne Gore, već da želi da se crnogorske strukture modernizuju i razviju kako bi se integrisale u modernu Evropu.

-----------------------------

ZABORAVITE VEZE POŠTUJTE ZAKON


Crna Gora treba da zamijeni stara i personalizovana pravila sa novim koja će se zasnivati na zakonu. I to je ono suštinsko gdje mi treba da pružimo pomoć Crnoj Gori. Svuda na Balkanu postoji vidljiv sistem koji se sastoji od modernih zakona i institucija, a on obično nije potpuno prihvaćen od društva. Paralelno postoji nekada dominirajući skriveni sistem koji se bazira na tradicionalnim, a nekada i na kriminogenim strukturama i vrijednostima", istakao je Šmit.
On je dodao da "ljudi treba da shvate da su zakoni u korist svih i da ne treba da ih sabotiraju".
"Znamo da je modernizacija društva dugoročan proces, ali mi smo optimisti da će Crna Gora to postići. Mi smatramo da će na kraju Crna Gora biti uspješna. Moram vam za samog sebe reći da ja, inače, ne bih prihvatio ovu poziciju", poručio je ambasador Njemačke.


Nđ. R.

[Ćipur]

ANDRIJA BAŠANOVIĆ (83), ČUVENI ZETSKI LELEKAČ


Oplakao pola Crne Gore


"Hoće čika Andro da reče dvije-tri", najčešće prozbore pažljiviji pojedinci iz mase kada primijete da se odru pokojnika približava Andrija Bašanović, 83-godišnji penzioner iz zetskog sela Botuna i jedan od najcjenjenijih lelekača na ovim prostorima. Tada najčešće stane žagor prisutnih, a nerijetko utihne i dirljivo oplakivanje tužbalice iznad samog odra. Sve se odigra u par sekundi, kao po nekoj komandi, dok lelekač Bašanović zauzme uobičajeni stav i stavi ruke na kukove.
- Prvi put sam, prije 30 i kusur godina, zalelekao Vida Vratnicu, mog ujaka iz Tološa. Najčešće se ljudi kada prvi put zaleleču ne proslave. Međutim, to nije bio slučaj sa mnom, nijesam imao uobičajenu tremu, za razliku od kasnije ali samo ponekad, već sam se od ujaka biranim riječima dostojno oprostio. Od tada pa do danas, nema sahrane u Zeti gdje se od pokojnika najčešće ne oprostim na naš tradicionalan način, a često zalelečem i nad odrom prijatelja u Lješkopolju, Nahiji, Kučima, Piperima, Baratonožićima, Malesiji, Grblju. Lelekao sam u Ravnom Selu, Vrbasu, Beranama, Lijevoj Rijeci, Nikšiću... U pravu su oni moji prijatelji koji kažu da sam izlelekao pola Crne Gore. Žao mi je jedino što još nijesam bio u prilici da se glasnem na Kosovu i Metohiji, odakle su moji porijeklom. Ali nadam se da će mi se želja uskoro ispuniti, za koji dan treba da krenem na slavu Pećke patrijaršije gdje ću održati prigodan govor - kaže starina Bašanović.
Pored par stotina čuvenih leleka, koji se sa velikom pažnjom slušaju, a kasnije u narodu često prepričavaju, Bašanović je, kao rijetko omiljen čovjek, poznat i po brojnim obraćanjima na parastosima, godišnjicama, četeresnicama, boračkim skupovima i drugim tradicionalnim narodnim okupljanjima. Ljudi vole da ga pozdrave i čuju.
Čika Andrija priznaje da mu je nejteže kada mora da zaleleče mladića koji mu može praunuk biti, ali mu je jednako teško i kada se lelekom ne može oprostiti od svojih najbližih.
- Iz kuće sam već ispratio sina Čeda i suprugu Milju. Dok sam živ za njima ću nositi bol u grudima, a da su mi srpski običaji dozvolili da se nad njima izlelečem, lakše bih taj nenadoknadivi gubitak podnio - sjetno će Bašanović.
Naš neobični sagovornik koji veliko životno breme stoički nosi, "kao da mi je ljeto trideseto", kako se ponekad šali na svoj račun, kaže da mu ožalošćene porodice najčešće daruju "kilenice" rakije, peškire, maramice, čarape, sapune...
- Meni je najdraže priznanje kada mi neko od rodbine, negdje van Zete, iz ožalošćene porodice, poslije završenog leleka i izjavljenog saučešća, priđe u masi i ponovo stegne ruku. Inače, imam toliko košulja, koje sam na dar dobio, da ih ne mogu raskinuti još ovoliko da živim. Raduju me svi ti darovi i sa ponosom ih nosim i trošim, ali me istovremeno žalosti što ih radi nekog veselja nijesam dobio. Ali, šta se tu može, takav je život.

Prešao okean

Priča se da Bašanović među brojnim poklonima ljubomorno čuva i jednu video-kasetu sa sahrane na Kućama Rakića, čija je kopija u međuvremenu prešla okean i stigla do naših iseljenika.
- To je kaseta na kojoj je neko snimo moj lelek nad odrom mladog novinara Marka Ujkića. Bila je to velika žalost na Kućama Rakića, jer je, nesrećnim slučajem, iz koga su pametni Malisori, za razliku od nas, izvukli nauk da se na veseljima više ne puca, ugašena jedna lijepa mladost. Rekli su mi da je porodica Ujkić danima u Detroitu, puštajući kasetu sa mojim oproštajem od Marka, primala saučešće od naših brojnih iseljenika - sjeća se lelekač Bašanović.

V. Miranović

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...&clanak=121035


.

[Novo]

Krvna osveta je nasa trdicija koja je sa jedne strane ucila ljudje kako treba da odgovre na zlo ucinjeno njima a s druge strane i odgovarala od cinjenja zla jer su zanli kake sankcije i cekaju. U to vrijeme to je bilo pravicno i valjano.

[Ćipur]

VASILIJE MUJO SPASOJEVIĆ, AUTOR KNjIGE "VELIKI LjUDI"


“Jednog Malisora osuđenog na smrt, Turci su pitali da li je imao težeg trenutka u životu. On je odgovorio:
“Teže mi je bilo kada jednom prilikom nijesam imao čime dočekati gosta, a ovo što sad dolazi (smrt) samo je trenutak, dok je ono, prvo, bilo vječnost”.
(Marko Miljanov).


Otvori vrata tome što bježi, a zatvori tome što ćera


Nije bez razloga autor Vasilije Mujo Spasojević, u uvodnom dijelu knjige "Veliki ljudi" pribilježio ovu anegdotu glasovitog crnogorskog mudraca i junaka. “Gostoprimstvo kao najuzvišenije stanje ljudske humanosti i solidarnosti, najupečatljivija je slika karaktera jedne ličnosti ili šire posmatrano jednog naroda. Ono pruža obostrano zadovoljstvo i onome ko dijeli ono što ima sa nevoljnikom, a i onome kome takav gest u određenom trenutku vraća vjeru u život i budućnost, kaže za "Pobjedu nedjeljom" Vasilije Mujo Spasojević, koji je još jedan iscrpan istraživački rad objedinio u korice nove knjige "Veliki ljudi" štampane u okviru edicije Tradicija izdavača Stefani 91.

- Ova knjiga nema za cilj da otkrije nešto novo, niti da rasvijetli istorijsko određenje nastanka gostoprimstva na tlu današnje Crne Gore, kaže autor, napominjući da se o gostoprimstvu može još mnogo što šta reći i napisati. Ono je dio crnogorskog morala koji je vjekovima bio imperativ življenja i života napaćenog, ali gordog i ponosnog Crnogorca. Polazeći od toga da je moral skup ljudskih vrlina i mana, s jedne i odnosa među ljudima, s druge strane, onda je gostoprimstvo segment toga morala koji je vjekovima potiskivao mržnju, gnjev, zavist, pakost, a prizivao velikodušnost kao produkt dobre volje i tolerancije. Otuda se može reći da je još uvijek malo rečeno o gostoprimstvu na crnogorskim prostorima i da je to neiscrpna tema, ističe Vasilije Spasojević.

Krilatica "Otvori vrata tome što bježi, a zatvori tome što ćera" najbolje je došla do izražaja u teškim i sudbonosnim vremenima, kojih se bez ikakvog zazora prisjeća i autor knjige Veliki ljudi.

- U toku Drugog svjetskog rata kao dvanaestogodišnji dječak sa porodicom bio sam u zbjegovima po selima i šumama pljevaljske i žabljačke opštine. U početku je bilo dosta porodica koje su izbjegle iz Pljevalja. Mnogi od njih su pošli kod svojih rođaka, kumova, prijatelja, poznanika. Mi nijesmo imali nikoga bližnjeg kod koga bi našli utočište, što nije bilo smetnja da nas u selima Potpeću, Kosanici, Varinama, Maoču, Bujacima, Đuđevića Tari i Lever Tari, ne primi skoro svaka kuća na čija smo vrata zakucali. U nekim kućama nas je bilo 10 do 15 osoba pa i više. Često se dešavalo da nam domaćin ili domaćica kuće u koju smo došli da po nešto da pojedemo. Dobro se sjećam kada nam je na Kosanici u jednoj kući Minića kuvan kačamak od nesijanog ječmenog brašna i kada su ga dijelili svima po jednu grudvu veličinu osrednje pesnice. Kao da sada gledam te grudve kačamaka poređane po niskoj okrugloj siniji i koje bijahu iste veličine kao da su mjerene na vagi. Svako je dobio po jednu grudvu i svi smo bili zadovoljni… kaže Mujo Spasojević, istakavši da je razmišljajući o ovakvim ili sličnim doživljajima došao do zaključka da se dobrotvorima i humanim ljudima ne može bolje odužiti nego da ih ovjekovječi u knjizi.

- Riječ je o ljudima koji su zaslužili orden časti i poštenja. Njihovo mjesto je u čelu trpeze ljudskosti. Međutim, ja dobro znam da ti ljudi nijesu nikada voljeli da se hvale ručkom koji su dali gladnom, ili čašom vode koju su dali žednom. Nijesu tražili priznanje niti zahvalnost za svoje dobročinstvo. Bili su to obični ljudi, pretežno seljaci koji žive u nekim zabitima za koje nikad niko nije čuo. To su mali, nezapaženi ratari, stočari ili to oboje, koji nikada nijesu bili ni u najmanjoj varoši. Najčešće nepismeni, ali umom bistri pametari. U takvim ljudima je smješteno ono najljudskije, ono humano, čovječno, uzvišeno. Tu je u njima sakriven istančani osjećaj prema ljudima, a posebno prema nevoljnicima, stradalnicima, ljudima čiji život često zavisi od šolje tople varenike ili čaja, od zalogaja tvrdog kukuruznog hljeba, od suvote i tople postelje. To su ljudi koji su, evo na ovaj način, čast dočekali do uzvišenja. Istina, mnogo ih je ostalo koji zaslužuju da se na ovaj ili sličan način pomenu. Jedno je sigurno i zajedničko svima njima, a to je da su bili i ostali veliki ljudi koji zaslužuju i mnogo više od ovoga, kaže autor, koji je u novoj knjizi naveo imena mnogih mu znanih velikih ljudi u svim crnogorskim opštinama.

Vasilije Spasojević slovi za jednog od najcjelovitijih istraživača i sakupljača crnogorskih običaja. Pored rodoslova bratstva Spasojevića, napisao je petnaestak knjiga: "Svadbarski običaji u Crnoj Gori", "Običaji u Crnoj Gori", poemu "Nećemo se više ćerati, Ne", "Stara crnogorska trpeza", "Narodni skupovi u Crnoj Gori", "Pogrebni običaji na tlu Crne Gore", "Božji hramovi na tlu Crne Gore...

Dvije strane medalje

Gostoprimstvo samo po sebi ne može postojati. Potrebni su ljudi. Potrebna su najmanje dva čovjeka. Jedan koji pruža gostoprimstvo i drugi kome se pruža. I najmanje gostoprimstvo za nekoga u određenoj situaciji može biti itekako veliko pa makar se sastojalo od date čaše vode. To je pozitivna strana čovjeka prema čovjeku suprotno svom naličju, negostoprimstvu, a koga takođe ima među ljudima uopšte pa i na našim crnogorskim prostorima. Dobro se sjećam kada je u februaru 1945. godine jedan domaćin, neću mu navoditi ni ime ni selo, nije dozvolio meni i mojoj majci da prenoćimo. Nevolja je bila utoliko veća što se spustila noć, snijeg veliki, a u blizini, prema našem saznanju, nije bila više ni jedna kuća. I ovaj neljudski, nehumani i negostoljubivi postupak se dugo pamti, kaže Spasojević.

Čazbenici

Nažalost, u ovoj knjizi pomenut je samo simboličan broj ovakvih ljudi u odnosu na one koliko ih je stvarno bilo i koliko ih sada ima. Ima mjesta u kojima ne bi trebalo izostaviti ni jednu kuću, ni jednog čovjeka koji se ne bi mogli svrstati u velike gostoprimne ljude. Kada sam pitao jednog starca iz Cuca da mi kaže nekog gostoprimnog Cucu, rekao je: “Teško je izdvojiti bilo koga, jer su svi Cuce veliki čazbenici i kod njih se vrata na kućama ne zatvaraju. To isto važi i za Banjane, Tepca, Meljak, Kuče i mnoga druga mjesta. Mnogi od njih će ostati nepoznati, najviše zbog nečije nebrige ili nezahvalnosti.


I. Gligorović


http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...03-19&id=85160

.

[Ćipur]

Foto: Index / Arhiva

OSAMDESETOGODIŠNJI Albanac iz sela Gezic ubio je sa četiri hica iz pištolja svojeg susjeda, osvetivši tako smrt svojega djeda koji je bio ubijen prije punih 70 godina.

Kako prenose albanski mediji, starac Ndue Cupi ubio je susjeda Ndue Leshija u klasičnoj «sačekuši», pričekavši ubojicu svojega djeda na putu kojim je ovaj obično prolazio. Nakon ubojstva starac je mirno otišao kući, a ubojstvo su prijavili prolaznici koji su pronašli tijelo ubijenog Leshija. Jedan od sinova starca ubojice šokiran je postupkom svojega oca, te ga je osobno odveo u policiju. Starac je odmah priznao nedjelo, ispričavši i motive koji su ga nagnali na zločin.

Krvna je osveta stotinama godina bila uvriježena u albanskom društvu, stoljećima utemeljenom na plemenskim zajednicama. Iako je demokratizacija društva donijela promjene, stoljećima ukorijenjeni običaj osvete ubijenih članova obitelji po principu «krv za krv» i danas je prisutan u slabije razvijenim, ruralnim dijelovima zemlje, ali i u razmišljanju starijih stanovnika. Posljednji slični slučaj zakašnjele smrtne osvete zabilježen je prije deset godina, kada je Albanac iz Crne Gore ubio člana jedne obitelji u Albaniji zbog ubojstva izvršenog prije 50 godina.


http://www.index.hr/vijesti/clanak/k...a-/506801.aspx

[Ćipur]

Osvetili pa se kajali

[Ćipur]

TEŠKA TRAGEDIJA NA CETINJU

Kaluđerović ubio Markovića, pa sebe

Na Cetinju se priča da je motiv ovog ubistva krvna osveta, jer je Marković prije petnaest godina ubio Žarka Kaluđerovića, Dragovog sina Na Cetinju se priča da je motiv ovog ubistva krvna osveta, jer je Marković prije petnaest godina ubio Žarka Kaluđerovića, Dragovog sina

Cetinjanin Drago I. Kaluđerović (64) ubio je juče sugrađanina Rajka V. Markovića (36), a potom izvršio samoubistvo. Ubistvo se dogodilo oko 16 časova i 15 minuta u Ulici vojvode Boža, u neposrednoj blizini katoličke crkve na Cetinju.
Kada je Marković naišao iz sporedne ulice, Kaluđerović je iz automatske puške u njega ispalio nekoliko hitaca. Potom je otišao stotinak metara dalje i sebi oduzeo život.
Uviđaj je izvršio istražni sudija Hamid Ganjola.
- Detalje vezane za ovaj slučaj ne mogu saopštiti jer je istraga u toku. Mogu samo reći da je pucano iz automatske puške. Naložio sam da se uradi obdukcija - rekao je Ganjola.
Prema kazivanju jednog od očevidaca, Marković se vraćao iz bolnice, gdje je bio u posjeti ženi, koja se prije nekoliko dana porodila.
- Išao je Ulicom vojvode Boža i nosio kese u rukama. Kaluđerović je izašao iz dvorišta vrtića koji se nalazi u pomenutoj ulici, u blizini katoličke crkve, i ispalio nekoliko hitaca Markoviću u leđa. Iako je bio teško ranjen, Marković je pokušao da pobjegne - kaže naš sagovornik.
Kako on kaže, Kaluđerović je potrčao za njim i sustigao ga kod auto-perionice koja se nalazi u toj ulici.
- Ispalio je rafal u njega i krenuo ulicom pored stare autobuske stanice da se udalji sa lica mjesta. Čim je krenuo začuo je Markovića kako zapomaže i doziva u pomoć. Vratio se unazad, izvadio pištolj i ispalio nekoliko hitaca u već teško ranjenog Markovića. Nakon toga pošao je stotinak metara od tog mjesta i izvršio samoubistvo u blizini stadiona FK "Lovćen" - ističe ovaj očevidac.
Na Cetinju se priča da je motiv ovog ubistva krvna osveta, jer je Marković prije petnaest godina ubio Žarka Kaluđerovića, Dragovog sina.
- Prije 15 godina u nekadašnjem lokalu "Bilijar klub", gdje je Marković radio kao šanker, došlo je do tuče. Tom prilikom upotrijebljeno je i vatreno oružje. Žarko je ostao na mjestu mrtav, dok je Marković bio teško ranjen, ali je preživio - ispričao nam je jedan od prijatelja porodice Kaluđerović.
Prema njegovim riječima, Marković je 1994. godine osuđen na 15 godina zatvora.
- Nekoliko mjeseci nakon što je Rajko osuđen, njegov otac Vlado je izvršio samoubistvo jer nije mogao sve to da podnese. Rajko je zbog dobrog vladanja odležao 10 godina, i prošle godine je pušten na slobodu - kazao je naš sagovornik.
On navodi da ništa nije ukazivalo na to da će se juče desiti takva tragedija i da je ovo veliki šok za obje porodice.
- Drago nikad nije pominjao mogućnost osvete. Bio je tih i miran čovjek. Od ubistva sina povukao se u sebe i nije govorio o tragediji koja ga je zadesila - naglasio je naš sagovornik.
Na mjestu ubistva juče se skupio veliki broj prijatelja Kaluđerovića i Markovića, zatečenih tragedijom koja se desila u crnogorskoj prestonici. Oni su naglasili kako se nadaju da će ovo biti kraj razmirica između ove dvije ugledne cetinjske familije.

D.ŽIVKOVIĆ
I.ČELEBIĆ

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2005-05-21

Poslije najnovijeg oružanog obračuna na Cetinju

Osveta tinjala u Dragovoj svijesti


Pod Orlovim kršem, izgleda, nema onih koji bi pomogli da se između zavađenih i zakrvljenih porodica podižu mostovi pomirenja i nadvladava razum pa zato u crnogorskoj kolijevci kulture i civilizacije i dalje vladaju zakoni Leke Dukađinija - zub za zub, glavu za glavu


Na groblju u Očinićima, odnosno na novom groblju na Cetinju danas popodne, biće sahranjeni Drago Kaluđerović (64) i Rajko Marković (36), žrtve krvavog oružanog obračuna koji se prekjuče popodne, kako smo već javili, odigrao u Ulici vojvode Boža, kada je Kaluđerović, pošto je prethodno sa više hitaca iz automatske puške i pištolja ubio Markovića, i sebi presudio na dvije-tri stoine metara dalje.
Bio je to epilog, tragično finale jedne krvave drame koja je počela još prije četrnaest godina. Tada je u jednom cetinjskom lokalu došlo do svađe grupe cetinjskih momaka, Rajka Markovića s jedne i dvojice-trojice rođaka Kaluđerovića, među kojima je bio i dvadesettrogodišnji Žarko, sin Draga Kaluđerovića, s druge strane. Sijevnule su oštre riječi, potom i pesnice. Marković je, izgleda, u tom obračunu izvukao deblji kraj, pa je otrčao do kuće, uzeo pištolj i vratio se da se razračuna sa Kaluđerovićima. Zapraštalo je oružje sa obje strane. Žarko Kaluđerović, koji nije pucao i u svemu je izgleda bio najmanje kriv, pogođen je samo jednim metkom, ostao je na mjestu mrtav, a Rajko Marković, iako izrešetan sa sedam-osam zrna, pravim čudom je preživio obračun.
Pošto je ustanovljeno da je on prvi potegao oružje, da je to učinio sa predumišljajem i da je metak koji je usmrtio Žarka Kaluđerovića ispaljen iz njegovog pištolja, Marković je osuđen na petnaest godina zatvora. Izdržao je dvanaest. Jedno kraće vrijeme je potom živio van Cetinja, ali se onda, očigledno uvjeren da će se sve završiti na robiji koju je odležao, vratio, zasnovao porodicu i povukao u miran život. Prije desetak dana je dobio i drugu ćerkicu i prekjuče se upravo vraćao iz bolnice, iz posjete supruzi i djetetu, kad ga je presreo Kaluđerović.
- Mi smo svi u šoku, jer se ovom jadu nijesmo nadali – veli Dušan Kaluđerović, brat Dragov.
– Niko nikada od nas nije ga čuo da je spomenuo osvetu i svi smo bili uvjereni da on o tome i ne razmišlja, tim prije što mu je od pokojnog Žarka ostao sin - eto ga već momak pristasali. Šta se to u njemu prelomilo danas to je tajna koju je odnio u grob, a unesrećio je i nas i čestitu porodicu Markovića sa kojom smo, uprkos svemu i poslije svega što se desilo, imali korektne odnose. Nijesmo bili prijatelji, nijesmo se polazili, ali – bio sam uvjeren – ni krvničili. Svako je nosio svoju muku i vjerovao sam da je to završena priča.
U šoku su i stričevi Rajka Markovića, Milovan i Blažo, i svi drugi brojni rođaci koje smo sreli na mjestu tragedije:
- Da smo ikada čuli ikakvu prijetnju, da smo bilo šta naslutili, da nas je iko upozorio, mi bismo, naravno, Rajka sklonili sa Cetinja, da ga ne gledaju i ne sretaju, potražili bi ljude da pomognu da se ovakva nesreća izbjegne – kažu u glas ovi mirni i uvaženi ljudi, pokošeni nesrećama koje se već godinama nižu u kući njihovog pokojnog brata Vlada, Rajkovog oca.
Pogibija Rajka Markovića, naime, samo je jedna u nizu u ovoj porodici. Najprije je tragično završio njegov brat, mladić od kojih petnaestak godina, koji je iz potpuno nejasnih i nikome poznatih razloga digao ruku na sebe. Potom, nekoliko godina pošto se Rajku desilo to što mu se desilo i kad je završio na robiji, njegov otac Vlado, za kojeg svi, pa i najbliži rođaci Draga Kaluđerovića, jednodušno kažu da je bio jedan od najčestitijih Cetinjana, nije izdržao muku – pokušao je sebi da oduzme život. Spašen je za kratko, ali je ipak koju godinu potom preminuo od posljedica samoranjavanja.
A da su i jedni i drugi željni da se spokoj konačno vrati u njihove domove, da ovo bude posljednja njihova nesreća, posljednja kap u čaši žuči koju im je tako nemilosrdna i bezdušna sudbina napunila prije četrnaest godina, možda najbolje govori ispoljena korektnost i lakoća sa kojom su se Kaluđerovići i Markovići prekjuče dogovorili kako danas da obave sahranu, a da niko nikome ničim ne prkosi i ne iskaže bilo kakvu mržnju i pakost. Možda je upravo to svojevrsni poziv ljudima dobre volje, prije svega Cetinjanima, da dignu glas, da umjesto oružja progovore oni i konačno stave tačku na atavističke običaje krvne osvete, na zakone Leke Dukađinija, na zakone iz vremena bezakonja, kad se zub plaćao zubom a glava glavom.
Jer, baš na Cetinju, živi toliko zakrvljenih i mržnjama podijeljenih porodica, željnih pomoći ljudi koje i tuđe rane bole, koji ih mogu izvesti iz pakla straha od osveta – jednako i oni koji duguju krv i oni koji vrebaju priliku, odnosno imaju nepisanu obavezu po tim zastarjelim običajima da krvlju naplate taj dug. Za primjer je u ovoj prilici dovoljno da spomenemo nezapamćenu tragediju koja se na Cetinju desila prije nepun mjesec dana kada je Marko Mašanović, dvadesetrogodišnji mladić, digao oružje i usmrtio ujaka Mirka Uskokovića (31) i prvi put, koliko se zna, prekršio i ono što je odvajkada bilo svetinja, što je i u pjesmu pretočeno: "Ne udari strica kod sinovca, ni ujaka kod dobra sestrića". U krajnjem, to znači da se u ovom slučaju desilo nešto što se nikada i nigdje nije desilo – da je sestra krenula na brata!

Budo Simonović

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2005-05-22

[Ćipur]

Tragedije porodice Kaluđerović


Jedan od najaktivnijih među onima koji su prekjuče na krvavom poprištu na Cetinju pokušavali da smire uzavrelu krv i stišaju strasti, bio je Nikola Kaluđerović, bliski rođak Draga Kaluđerovića, čovjek koji je preko glave preturio već nekoliko sličnih porodičnih tragedija, čovjek koji na duši i srcu nosi više neprebolnih rana - i onih koje su njemu drugi zadali i onih koje je on drugima zadao. Za nauk i opomenu, kao poziv usnuloj cetinjskoj savjesti, podsjetićemo na tragedije koje su samo u proteklih trideset i tri godine zadesile ovu porodicu i Nikolu Kaluđerovića ponaosob, ali i na tragedije drugih porodica kojima je podmukla sudbina tako krvavo ukrstila životne puteve sa Kaluđerovićima.
Prije trideset i tri godine, 10. marta 1972, Nikolin, tada tridesettrogodišnji brat Petar, ubio je šest godina mlađeg Perišu Popovića i krv je podijelila dvije prijateljske porodice. Dok je Petar izdržavao desetogodišnju robiju, Perišin otac Vaso uvreba priliku i pokuša da ga ubije dok je kao robijaš radio u Nikšiću, ali ga promaši. Zbog toga je osuđen na dvije i po godine zatvora, iako ga Kaluđerovići, posebno Nikola, nijesu uopšte teretili.
Vaso je ubrzo i umro u zatvoru, a strašno breme neosvećene krvi je palo na njegove sinove Vukašina i Jovana. Da li pod pritiskom tog grozomornog tereta, da li stoga što nije želio drugome da uzme život – tu tajnu je odnio u grob - tek Vukašin Popović je sebi oduzeo u život, a Jovan je onda tačno posle 24 godine, 8. marta 1996, ipak osvetio brata; na sred Cetinja se tog jutra sreo sa Petrom Kaluđerovićem koji je već bio izdržao kaznu i odavno izašao iz zatvora, i ubio ga. Kaluđerovići, prvenstveno Nikola, i na Petrovoj sahrani su javno kazali da je to posljednja stranica ove krvave knjige osveta i da se oni ne pridružuju krivičnom gonjenju Popovića (Popović je osuđen na 14 godina zatvora i prije neku godinu je u zatvoru i umro).
Ovo, međutim, nijesu najveće muke i najteže rane Nikole Kaluđerovića. Jedne vrele avgustovske noći 1987. godine, još jednom je uzavrela krv grupe cetinjskih momaka, a nevina žrtva je bio Nikolin dvadesettrogodišnji sin jedinac Željko kojem je nešto stariji Rade Grdinić ispalio metak u glavu. Izbezumljen bolom za sinom, još više nedoličnim i provokativnim ponašanjem Grdinićevog brata Rajka i svakovrsnim nepravdama koje je doživljavao tokom istrage i suđenja krivcima za njegovu nesreću (smatrao je da ih ima mnogo više), Nikola Kaluđerović je uzeo pravdu u svoje ruke i pola godine kasnije na Svetom Stefanu ubio Rajka Grdinića. Pri tom je, ni kriv ni dužan, od Kaluđerovićevog, kako do danas tvrdi, nenamjerno ispaljenog metka, stradao i Grdinićev drug Dragan Šofranac...

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2005-05-22

[Mstislav]

Misljenje moje (kao laika) je da je krvna osveta kod nas primljena od sjeverno albanskih plemena. To je jos jedna od stvai koja nas povezuje sa njima. Slican smo (bili) narod ma kolko cudno zvucalo nekima.

[Bugi]

- Prije 15 godina u nekadašnjem lokalu "Bilijar klub", gdje je Marković radio kao šanker, došlo je do tuče. Tom prilikom upotrijebljeno je i vatreno oružje. Žarko je ostao na mjestu mrtav, dok je Marković bio teško ranjen, ali je preživio - ispričao nam je jedan od prijatelja porodice Kaluđerović.
Prema njegovim riječima, Marković je 1994. godine osuđen na 15 godina zatvora.
- Nekoliko mjeseci nakon što je Rajko osuđen, njegov otac Vlado je izvršio samoubistvo jer nije mogao sve to da podnese. Rajko je zbog dobrog vladanja odležao 10 godina, i prošle godine je pušten na slobodu - kazao je naš sagovornik.

Loše mi ide matematika...

Pošto je ustanovljeno da je on prvi potegao oružje, da je to učinio sa predumišljajem i da je metak koji je usmrtio Žarka Kaluđerovića ispaljen iz njegovog pištolja, Marković je osuđen na petnaest godina zatvora. Izdržao je dvanaest.

12 ili 15 ili možda 10??

[FORMICA]

Misljenje moje (kao laika) je da je krvna osveta kod nas primljena od sjeverno albanskih plemena. To je jos jedna od stvai koja nas povezuje sa njima. Slican smo (bili) narod ma kolko cudno zvucalo nekima.

Tačno tako a čak mislim da nijesmo sličan no isti narod.

[Mstislav]

Vjera, jezik i neki drugi obicaji nas ipak razdvajaju i vise nego dovoljno.
Da ne spominjem istoriju.

[Ćipur]

Mstislav, 1711. Vladika Danilo Petrović nije tako mislio:

https://forum.cdm.me/showpost.php?p=588587&postcount=1

[Mstislav]

On u pismu navodi i brojna albanska plemena i gradove i traži od ruskog cara da "ogradi" te gradove da se drugi "kraljevi ne bore i ne ratuju za njih".
Ja da sam na njegovo mjesto bih ogradio ne samo to no bih i juznu italiju trzio od njega.
Lako je njemu bilo mastat i slat caru pisma no je trebalo sa albancima stvorit drzavu. Sto naravno nije uradio.

[Ćipur]

On u pismu navodi i brojna albanska plemena i gradove i traži od ruskog cara da "ogradi" te gradove da se drugi "kraljevi ne bore i ne ratuju za njih".

Da ih ogradi u zajednici sa crnogorskim plemenima. Tako Mstislave, prouči dobro ovaj podforum, istorija nije SPC bajka.

[Mstislav]

Citam citam, nisam ja ucenik spc al ni cpc me nece gledat.
Samo kazem da je Danilo moga mastit caru svasta al da se nikad nista nije ucinjelo da se srnogorska i albanska plemena uvedu u jendu drzavu.
I da se albanci nikad nisu odusevljavali idejom da budu pod crnogorcima (iskljucujuci primjer marka miljanova).
Jezik i vjera su prvi razlog. Mozda i mrznja kao treci.
Sto ne znaci da nismo bliski u nekim stvarima.
To je moj stav bar.

P.S.
Sta vise cuo sam za izreku kokju se ko kuc i kilment.
Ako se dobro sjecam.

[Ćipur]

Samo kazem da je Danilo moga mastit caru svasta al da se nikad nista nije ucinjelo da se srnogorska i albanska plemena uvedu u jendu drzavu.

Prije 300 godina izgleda da nije bilo tako.

I da se albanci nikad nisu odusevljavali idejom da budu pod crnogorcima (iskljucujuci primjer marka miljanova).

To što si napisa važi za 19. vijek (možda) i za 20. vijek. Ali ne bi Vladika Danilo tek tako pisao ruskom caru ove političke težnje.

[Mstislav]

Mozda i ne bi, ali zar ne mislis da su ljudi u tom dobu bili skloni pretjerivanju?
Naravno razjedinjena albanska plemena izgledaju kao lak plijen ali crni danilo nije mogao ni svoja plemena obuzdat a kamoli razmisljat o uvodjenu drugog naroda (iako smo slicni) u svoju drzavu (ili da kazem pokusaj nje posto se tad crna gora nije mogla nazvat drzavom).
Opet, ja sam laik, volim istoriju, nemam dokaze, citam dosta, zakljucujem sam, nisam nicim optercen.

[cartuning kotor]

Tačno tako a čak mislim da nijesmo sličan no isti narod.

to reci za sebe