Gordan Stojović: SUDBINA CRNOGORSKE KOLONIJE U VAJOMINGU

[Regi]

Gordan Stojović:
SUDBINA CRNOGORSKE KOLONIJE U AMERIČKOJ DRŽAVI VAJOMING


Nekada rudari i dobrovoljci, danas uspješni Amerikanci


KRAJEM 19. I POČETKOM 20. VIJEKA u rijekama ljudi koji su odlazili prema Americi našao se i veliki broj Crnogoraca. Godine 1912. uglavnom im je odredište bio Vajoming, zbog otvaranja rudnika uglja. Danas u gradiću Gebo postoji samo Crnogorsko groblje, priča Donald Bolić, jedan od potomaka prvih crnogorskih doseljenika u Vajoming

Za razliku od nekih drugih naroda, Crnogorci su se iseljavali uglavnom sa namjerom da se nakon nekoliko godina vrate i zaradom poboljšaju život svojih familija.
Sa tim ciljem su se raspršili po čitavom novom svijetu, od najisturenijih tačaka Ognjene zemlje do ledenih bespuća Aljaske.
U najvećem broju su se koncentrisali oko mjesta gdje se već bio naselio jedan broj njihovih sunarodnika i tako su formirali prve kolonije kako u Južnoj tako i u Sjevernoj Americi.
U Sjevernoj Americi najpoznatije i najveće kolonije su bile u Montani i Pensilvaniji, ali veće grupe Crnogoraca su se mogle pronaći u gotovo svim značajnijim rudarskim centrima SAD, od Aljaske, Jute, Kalifornije, Arizone, Nevade, Kolorada, preko najznačajnijih industrijskih centara Čikaga i Detroita ( Detroit je bio grad sa daleko najvećim brojem naših iseljenika) na sjeveru zemlje, pa do atlanske obale, Pensilvanije i Njujorka.
Do sada se gotovo ništa nije znalo o Crnogorcima koji su se nastanili u Vajomingu, jednoj od najmanjih američkih država po broju stanovnika i ne mnogo poznatu.
Prije nekoliko godina, tačnije 2002, istražujući po raznim rudarskim dokumentima došao sam do prvih podataka o Crnogorcima koji su živjeli u Vajomingu. Nešto kasnije mi se posrećilo i preko našeg poznatog iseljenika iz Denvera g. Darka Labudovića uspio sam da stupim u kontakt sa jednim od potomaka prvih Crnogoraca koji su se naselili u Vajomingu gospodinom Donaldom Bolićem.
Gospodin Bolić je ispričao autentičnu priču o životu naše kolonije u toj američkoj državi. Jedan je od rijetkih ljudi koji su na takav način, iz prve ruke, mogli da kažu toliko dragocjenih podataka.
- Moj otac je iz jednog malog sela u sjeverozapadnom dijelu Crne Gore, udaljenog 11 kilometara od granice prema Hercegovini. Došao je u Ameriku kada je imao tek 10 godina, zajedno sa jednim rođakom i stricem. U to vrijeme oni su imali po 19 godina. U Ameriku je stigao kao Obrad Bjelica, ali veoma brzo nakon dolaska dogodilo mu se što i mnogima, zbog poteškoća u izgovoru njegovog pravog imena i prezimena prozvali su ga John Bolich, a rođak i stric su samo „izbacili“ slovo „j“, promijenili prezime u Bielica i otišli prema Detroitu u državi Mičigen.
Moja majka je bila porijeklom iz Krivošija, od porodice Radulović.

Otac gospodina Bolića bio je jedan od onih koji su u to vrijeme odlučili da oprobaju sreću u Vajomingu.
- Najveći broj Crnogoraca je tamo počeo stizati 1912. godine, nakon otvaranja rudnika uglja, u gradić koji je tada nazvan Gebo. To je oko 16 km od Termopolisa u sjeverozapadnom Vajomingu. Sjećam se dugog razgovora mog oca i još jednog Crnogorca koji se zvao Mihailo Škuletić, kako su 1923. godine, prebrojavajući naše doseljenike nabrojali ukupno 124 Crnogorca koji su živjeli u tom gradu. Na žalost, nema ih više živih koji bi mogli pričati o svojim porodičnim istorijama i tadašnjem životu naše kolonije.
Rudnici su se počeli zatvarati oko 1937. i tada je došlo do velikog raseljavanja prema drugim rudarskim centrima.
Šeridan u sjevernom djelu Vajominga koji se nalazio sa druge strane Big Horn planina, je postao atraktivan zbog izuzetno bogatih rudnika, tako da je jedan broj njih pošao tamo. Drugi su otišli u gradić Rok Springs u Vajomingu, takođe poznatom po dobrim rudnicima, kao i prema gradiću Hadston u blizini Rivertona.
Mnogi su napustili Vajoming i otišli prema drugim državama, najviše prema Kaliforniji, kaže Donald Bolić.
Crnogorci u Americi su pratili zbivanja u zavičaju, nimalo nisu bili ravnodušni prema ratnim dešavanjima. Naprotiv. Poznato je da su se mnogi vraćali u domovinu kako bi se pridružili svojoj vojsci, dok su se drugi dobrovoljno javljali američkoj vojsci i na taj način takođe pomagali svojoj zemlji. Gospodin Bolić o ovome priča:
- Da, upravo tako, bilo je i jednih i drugih. Moj otac, sa još dosta Crnogoraca, bio je dobrovoljac u Američkoj vojsci. Godine 1917. borili su se u Francuskoj, gdje su ostali do 1919. Upravo to što su se borili protiv istog neprijatelja protiv kog bi se borili i da su otišli ili ostali kod kuće ( Njemačka i Austro–Ugarska imperija), bio je najveći motiv za njihov odlazak, na taj način su se osjećali kao da istinski pomažu svoj narod.
Na pitanje kako je tamo danas, ima li naših, Bolić kaže:
- Danas u Termopolisu živi nekoliko naših porodica, ali, kao što sam rekao, većina je otišla, a u Gebu više nije ostao niko.
Svi smo živjeli u malom rudarskom kampu koji nije pružao dobre uslove za život, posebno mlađim generacijama.
I pored teškog života mnogi od naših su se iškolovali, završili koleye, dosta njih je radilo u prosvjeti, neki su se bavili i politikom. Tu bih posebno istakao Radosava Đurovića koji je bio poslanik iz Termopolisa. Prvo je učestvovao u korejskom ratu kao visoki oficir američke vojske, kada se vratio kupio je restoran i počeo se baviti politikom, i tako je izabran u skupštinu države Vajoming kao predstavnik Hot Springs okruga. Mislim da je jedini razlog zbog kog se nije kandidovao za senat bio to što je imao jako dobrog prijatelja na toj poziciji, pa nije želio da ulazi u konflikt sa njim, inače je bio političar blistave karijere.
U svakom slučaju, kako su djeca stasavala tako se povećavala potreba za daljim školovanjem, polako su odlazili i preostali stanovnici Geba. Moja familija se, na primjer, odselila iz Geba čim sam počeo da stasavam za srednju školu. Preselili smo se u Termopolis kada sam ja imao 10 godina i išao u šesti razred. Nakon srednje škole, pošto sam dobro igrao košarku dobio sam stipendiju za koledž u Montani, ali uslovi mi nijesu odgovarali, tako da sam se vratio u Vajoming, pa odatle se upisao na Čikaški stomatološki fakultet. Kasnije sam došao u Kolorado gdje sam punih 40 godina, sve do 1998. godine, radio kao zubar.
Isto ovako su, iz istih razloga - školovanja i posla otišli i svi ostali, danas u Gebu postoji samo Crnogorsko groblje.
Veoma slična sudbina je zadesila i ostale manje i veće crnogorske kolonije u Sjevernoj Americi, mali broj ljudi je ostao da živi tamo, a mnogi su se vratili i u Crnu Goru. U svakom slučaju, poručuje gospodin Bolić, koji je Crnu Goru posjetio dva puta,1989. i 1990. godine, ono na šta treba svi da budemo ponosni je to da su djeca i potomci naših rudara širom Amerike uglavnom postali uspješni i veoma obrazovani ljudi koji su dali, a i danas daju veliki doprinos razvitku i napretku ove velike zemlje.

-------------------------------------------------------------------

Crnogorske porodice


Šta je danas sa svim tim porodicama, gdje su potomci? - Što se tiče te prve generacije koja se doselila, nikoga od njih više nema među živima, a bogami i dobar dio njihove djece danas više nije među nama. A sjećam se porodica Đurović, Đukanović, Radović, Škuletić, Šćepanović, Bandić, Mirić, Škorić, Raičević, Rogić, Maravić, Gajović, Pavković, Radetić, Vuković, Todorović, Jovetić i mnogih drugih, ali ima i onih čijih se prezimena više i ne sjećam. Znam da sam jednom dok sam boravio u Termopolisu, na groblju vidio i spomenik sa prezimenom Labudović, to sam zaboravio reći Darku, a pretpostavljam da je to grob oca Marka Labudovića, koji je kasnije postao poznati psiholog.

[Ćipur]

MILOŠ NIKOLIĆ, NIKŠIĆANIN, POSTIPLOMAC UNIVERZITETA U DžORDžIJI


Vraćam se punog srca


Od grada Augusta u američkoj državi Džordžija, do rodnog mu Nikšića, prevalio je oko 16 hiljada kilometara da bi stigao u svoju Crnu Goru i na istorijskom referendumu olovkom zaokružio, za njega, kako reče, od sada dva najmilija slova- DA!

Miloš Nikolić, gorostas prijatnog glasa sa veselim izrazom na licu, na tlo daleke Amerike obreo se prije skoro sedam godina kao odličan đak nikšićke Gimnazije i uspješan košarkaš "Ibona" gdje je prošao sve selekcije. U Majamiju na Floridi je učio školu, a zatim nastavio studiranje. Na univerzitetu u Teksasu, u gradu Aringtonu za čiji tim je igrao košarku, za uzvrat je dobijao punu stipendiju koja mu je pokrivala troškove školovanja i ishrane. Studije na menadžmentu završio je prosječnom ocjenom 9,17 po našem sistemu ocjenjivanja, što je, s obzirom na sportske obaveze, bilo visoko cijenjeno. Postdiplomske studije je nastavio kao asistent u gradu Augusta u Džordžiji i već je dao četiri ispita. Krajem maja iduće godine, on će u redovnom roku, kako sa optimizmom ističe, biti postdiplomac ovog prestižnog univerziteta.

- Duša mi je puna, osjećam se presrećnim, nikad srećnijim u životu. Moja država Crna Gora za kojom sam evo gotovo sedam godina čeznuo pateći od nostalgije, konačno je povratila državnost, priča Miloš i naglašava da za njega više dilema nema. Nijesam sumnjao u uspjeh referenduma. No, opet tamo, u tuđini, prije nekih pet godina, razmišljao sam kuda ću. U zajednici kakva je bila teško se mogla očekivati ljepša budućnost za nas mlade, školovane ljude, kada je riječ o zaposlenju. Sada sam veliki optimista. Nezavisna Crna Gora je probudila optimizam kod brojnih mladih Crnogoraca koji se školuju i rade po svijetu. U nezavisnoj Crnoj Gori stvoriće se uslovi za rad i ljepšu budućnost.

Nije Milošu Nikoliću bilo lako doći iz Džordžije. Kao asistent na Fakultetu nije imao baš razumijevanja kod profesora za odlazak u svoj zavičaj. Međutim, uspio je da ih ubijedi.

- Amerikanci malo znaju o našoj zemlji. Tamo postoje pravila po kojima se mora živjeti i raditi. U Americi je teško dobiti slobodne dane. Nema puno druženja, niti neke veće intimnosti. Radi se mnogo. Amerikanci, kaže Miloš, misle da je čitav svijet Amerika. Stiče se utisak da nijesu ni zainteresovani da upoznaju druge države i narode van granica svoje zemlje. Razlog takvog njihovog shvatanja i ponašanja možda leži u činjenici što se u "obećanu zemlju" od vajkada najviše dolazi, a iz nje se manje odlazi.

Miloš Nikolić kaže da se u Ameriku vraća punog srca i da će sa više elana savlađivati studije. Srešće se tamo sa ljudima iz država bivše Jugoslavije, koje je ratni vihor naselio na američko tlo. Sve moje prijatelje ću častiti jer imam razloga za to. Dobio sam nezavisnu demokratsku državu u kojoj će biti mjesta za sve njene građane bilo koje nacije i vjeroispovijesti. A kad se vratim, prenijeću američka iskustva u moj zavičaj i naravno, prilagoditi ih našim prilikama. Nadam se da će to uraditi i mnogi naši mladi ljudi koji se školuju i rade po svijetu. Uostalom, na to nas obavezuje patriotizam i ljubav prema našoj domovini Crnoj Gori. Zar nije lijepo patriotski razmišljati. To je pozitivna energija, kojom ćemo graditi našu ljepšu zajedničku budućnost u našoj Crnoj Gori, kaže na kraju Miloš Nikolić.


Mišo Drašković

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...05-28&id=91023

[Ćipur]

Plivao do slobode


EDMONTON JOURNAL, EDMONTON:
CRNOGORAC KOJI JE DRŽAO RESTORAN U KANADI, OSTAĆE UPAMĆEN PO SVOJOJ HRABROSTI I ŠARMU


Skoro nag noseći odjeću u plastičnoj vreći na glavi, vlasnik restorana Slobodan (Sem) Kotri je još bio tinejdžer kada je pobjegao iza Gvozdene zavjese. Išunjao se iz njegovog rodnog grada Nikšića, u Crnoj Gori, i preplivao rijeku Muru koja je odvajala bivšu Jugoslaviju od Austrije, kako bi stigao slobode 1956.
Kada je umro prošlog mjeseca u 70. godini nakon kratke borbe sa rakom, njegovi prijatelji i porodica su se i dalje divili junačkom podvigu koji je izgleda primjer njegove odlučnosti i hrabrosti.

Igor Bojić se sjeća priča koje mu je majka pričala o ujaku koji je plivao do slobode, ali nije upoznao svog hrabrog rođaka dok Sem nije sponozirao njegovu migraciju u Edmonton prije deset godina.
Bojić, 39, koji sada slijedi stope njegovog ujaka u ugostiteljskoj industriji Edmontona sa svojim restoranom, kazao je da su četiri dječaka planirala da pobjegnu, ali jedan nije došao na sastanak u ponoć, a ostala dvojica su se uplašili kada su stigli do rijeke.
„Predomislili su se u posljednjem trenutku“, kaže Bojić. „Međutim, Sem je bio previše ponosan da se vrati i jednostavno je preplivao. Nakon toga je odlučio da dođe u Kanadu“.

Luiza Kotri, Semova žena 28 godina, kaže da kada su se vratili na mjesto prelaska 2003. godine, Sem joj je rekao da su čuvari pucali na njega. Rekao joj je da je zaronio u vodu i ispala mu je tašna u kojoj su mu bile stvari.
Sem je proveo godinu dana u austrijskom izbjegličkom kampu, dok nije dobio imigraciona dokumenta. Radio je u Njemačkoj godinu dana kako bi prikupio novac za odlazak u Kanadu, i na kraju obezbjedio sebi mjesto na brodu koji je plovio za Halifaks 1958. godine. Dobio je posao na željeznici i radio širom zemlje, a na kraju je dobio posao pomoćnog konobara u Hotelu Vankuver. Kada se jednog dana na poslu nije pojavio šanker, on je uskočio i odmah odlučio da je to posao za njega. Angažovan je da upravljava barom u Besborou hotelu u Saskatunu, a zatim je otišao u Edmonton, gdje je radio u restoranima poput Seven siz i Olivers. Kada su on i nekoliko njegovih partnera otvorili restoran „Gas pamp“ (Benzinska pumpa), brzo je postalo jasno da je to jedno od najpopularnijih mjesta u gradu. Franko Nisati, koji je radio kao konobar u Gas pampu, rekao je da je ovaj restoran u kalifornijskom stilu sa lampama, velikim prozorima i dugim šankom od mahagonija, bilo mjesto gdje su stanovnici Edmontona dovodili ljude koje su željeli da impresioniraju.

Međutim, uprkos jedinstvenom dekoru koji je krasio restoran, Nisati, koji sada ima 64 godine, kaže da su ljudi uglavnom dolazili da vide Sema. „Sem je imao sljedbenike“, prisjeća se on. „On je bio tip čovjeka koji će vas razmaziti. On će se potruditi da se vi osjećate dobro“.

Trkač zapregama Bob Magu je upoznao Sema kada je radio kod Olivera, i brzo su postali prijatelji, družeći se i odlazeći na trke zaprega u zapadnoj Kanadi i Sjedinjenim Državama. Tada Oileri i Eskimi su bili česti u predvorjima, prisjeća se. „Čak je i Vejn Grecki dolazio ovdje, ali nije mogao da pije jer je bio maloljetan. Da ste tada naručili Grecki, dobili biste veliku čašu mlijeka“.
Sem je upoznao njegovu spurugu Holanđanku, Luizu, u Gas pampu i zaprosio je u ponoć na Novu godinu na plesnom podijumu, izvukavši prsten iz buketa ruža. „Bio je šarmantan“, prisjeća se ona. „Bio je potpuno drugačiji od svakoga koga sam poznavala“. Ona kaže da je bio pošten čovjek. Jedna njegova mala prevara je porodična šala. Dugo godina, uprkos njegovom izraženom slovenskom naglasku, on je naveo gazde da vjeruju da je njegov otac bio gradonačelnik Barselone. Čak je i njegov sin Šon godinama vjerovao da je Španac.
Kada je otvorio italijanski restoran, Pisanos, 1988, njegovo porijeklo se ponovo promijenilo. „Odjednom je bio Italijan“, smije se njegova ćerka, Kerolin, koja je tada zajedno sa sestrom Dženifer radila sa njim. Kod kuće, bio je zaštitnički nastrojen roditelj, koji je momcima svojih ćerki držao predavanja o lijepom ponašanju. Kada se njegov sin Endrju razbolio od multiple skleroze, on je ostajao do kasno svake noći kako bi ga prebacio iz kolica u krevet.

Ja sam prvi put upoznao Sema prije više od deset godina kada sam pokušavao da popločam stazu do kuće. On se pojavio nepozvan iz njegove kuće niz ulicu u radničkim čizmama i lopatom i pridružio mi se kao da smo najbolji prijatelji. Veoma brzo smo to i postali. Prošle godine mi je dao japanski javor i pomogao mi da ga posadim u dvorištu. Čuvaćemo ga kao živi podsjetnik na čovjeka koji je dirnuo sve nas i ovaj grad više nego što će ikada znati.

Darsi HENTON


http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=295122

[Old Bone]

Dirljivo i korisno...UZORITI LJUDI!
hVALA Gordane!
Pozdrav,

[Ćipur]

ISTORIJA

Dr Nataniel Smit: Džekson i Crna Gora



Džon B. Džekson je bio američki diplomata, koji je odigrao ključnu ulogu pri donošenju odluke o priznavanju Crne Gore 1905. godine, postavši prvi američki državni predstavnik u Crnoj Gori. Džekson je radio u američkoj diplomatskoj službi od 1890. do 1915, širom svijeta, od Zapadne i Jugoistočne Evrope, do Latinske Amerike i Srednjeg Istoka. Dobitnik je akademskih nagrada, kao i priznanja Crvenog krsta za svoj humanitarni rad na Balkanu.
Džekson se razlikovao od tipičnih američkih diplomata svog vremena u smislu njegove sposobnosti da izgradi karijeru u spoljnoj diplomatiji. Naime, standardno iskustvo njegovih kolega se svodilo na jedan mandat ambasadora, nakon čega bi se vratili u SAD i tamo nastavili karijeru u profitabilnijem privatnom sektoru. Džekson se trudio da izgradi karijeru efikasnog profesionalnog diplomate. Održavao je lične odnose sa liderima političkih i kulturnih elita, a govorio je njemački, francuski, španski, italijanski i grčki jezik. The New York Times je o njemu pohvalno govorio, nazivajući ga “pametnim i produktivnim diplomatom”.
Džekson je radio u diplomatskoj službi tokom jedinstvenog perioda istorije američkih inostranih odnosa. Špansko-američki rat i predsjedništvo Teodora Ruzvelta simbol su snažne ekspanzije međunarodnog angažmana SAD. Predsjednik Ruzvelt je prihvatio i produbio ulogu SAD u svijetu, utičući na vladu SAD da bolje promoviše svoje interese u inostranstvu. On je, takođe, reorganizovao osoblje Bijele kuće, kako bi bolje reagovalo na spoljno-političke događaje, a takođe je radio na unapređivanju sistema napredovanja američkih diplomata, uspostavljajući sistem ocjenjivanja njihovog rada isključivo zasnovanog na profesionalizmu, umjesto na partijskoj pripadnosti. Džekson je bio spreman da iskoristi ove trendove, koji su mu i pomogli u njegovom radu vezanom za Crnu Goru.
A upravo je Džekson bio taj koji je ubijedio vladu SAD da uspostave diplomatske donose sa Crnom Gorom. To mu je pošlo za rukom zbog njegovog poznavanja situacije u zemlji, kao i poštovanja koje je uživao u Vašingtonu zbog svojih diplomatskih vještina. Godine 1903. Džekson je saznao da će Bugarska postati još jedna zemlja u kojoj će zastupati SAD (pored Grčke, Srbije i Rumunije). On se tada obratio državnom sekretaru Džon Heju, sugerišući da bi i Crna Gora, takođe, trebalo staviti na tu listu. Džekson je mislio da bi priznanje same Bugarske, a ne i Crne Gore – bilo nediplomatski čin, jer je Bugarska još bila pod turskim suverenitetom, dok je Crna Gora bila nezavisna. Štaviše, on je naglasio da je crnogorski knjaz tast kraljeva Italije i Srbije, kao i da postaje sve jači njegov uticaj u regionu, posebno među Albancima i širom jadranske obale. Džekson je predvidio da će izgradnja željezničke i telegrafske infrastrrukture zainteresovati američke poslovne ljude, kao i da će američko diplomatsko poslanstvo u Crnoj Gori biti od komercijalne koristi. Džekson je, takođe, ukazao da bi dodavanje Crne Gore njegovoj diplomatskoj misiji učinilo njegov posao “mnogo zanimljivijim, a po cijenu zanemarljivog povećanja troškova.”
On je pažljivo objasnio svojim pretpostavljenima da bi potencijalni finansijski troškovi priznanja Crne Gore bili minimalni, što je bilo posebno bitno, jer federalni budžet tada bio prilično ograničen, a novonastale troškove je odobravao Kongres. Državni sekretar Hej prihvatio je Džeksonove argumente, informišući Kongres da je “važno za naš javni interes da SAD uspostave diplomatske odnose sa Crnom Gorom”. Kongres se kasnije složio i u martu 1905. omogućio Džeksonu da postane ministar za Grčku i Crnu Goru, kao i diplomatski agent za Bugarsku.
Kao rezultat Džeksonovih urgiranja, SAD su priznale Crnu Goru i Džekson je postao prvi američki zastupnik u zemlji. On je, tokom velikodušnog prijema, predao akreditivno pismo crnogorskom knjazu na Cetinju, u oktobru 1905. Iako je Džekson mogao posjećivati Cetinje samo jednom godišnje, on je razvio veoma bliske odnose sa knjazom i pažljivo je vodio računa o svim događajima u zemlji. Slao je izvještaje u Vašington o knjaževim javnim govorima, novom ustavu, kao i o tekućem razvoju parlamentarne vlade. Džekson je opisivao i ekonomske poduhvate, kao što su izgradnja luke i osnivanje nacionalne banke. Ukazao je na knjaževe napore u cilju unapređivanja nacionalne odbrane i sukobima na albanskoj granici. Džekson je pružao pomoć i crnogorskim građanima koji su tražili informacije o svojim rođacima koji su emigrirali u Ameriku. Većina Džeksonovih izvještaja o Crnoj Gori se može naći u zvaničnoj američkoj dokumentarnoj publikaciji Spoljni odnosi SAD (Foreign Relations of the United States).
I sami Džekson je imao koristi od toga što se posvetio Crnoj Gori i regionu. Krajem posljednje godine službe u funkciji ministra za Crnu Goru, Džekson je tvrdio da je toliko temeljno učio o Balkanu, da je on najinformisaniji živi Amerikanac o toj temi. On je, takođe, uspijevao da iskoristi svoje ranije diplomatsko iskustvo i lična poznanstva s ciljem ostvarivanja komplikovanih zadataka. Čak i danas, kao da možemo osjetiti emocionalne naboje njegovih napora da opiše svoje obaveze tokom tog perioda. “Očigledno je nemoguće”, napisao je Džekson, “da jedan čovjek istovremeno ostvari dovoljno znanja o različitim zemljama i da uspostavi neophodne lične odnose, kako bi mogao da 'uradi' bilo što od važnosti, jer je nemoguće posvetiti pažnju ijednoj zemlji bez zanemarivanja tekućeg rada vezanog za ostale, kao i bez rizika od stvaranja nepovoljnog stava državnih vlasti, kao rezultata takvog zanemarivanja”.
Ipak, Džekson je uspio da osvjedoči i svoja uspješna ostvarenja u regionu. On je precizno opisao američke interese u Crnoj Gori i susjednim državama, tokom svoje službe, kao “više platonske negoli aktivne”. Ovo je bila iskrena ocjena skromnog američkog uticaja i angažmana u Jugoistočnoj Evropi na početku XX vijeka. Američka politika prema Crnoj Gori bila je ograničena i nije prevazilazila čisto politička pitanja. Ipak, Džekson zaslužuje pohvalu za otvaranje američkih odnosa sa Crnom Gorom. Nije bila mala stvar ubijediti Vašington da poslušaju njegov savjet, jer, po pravilu, američki Kongres nije želio da troši novac za slanje američkih diplomata u zemlje, s kojima nisu postojale jasne i bliske ekonomske i političke veze. Džon Džekson je to uspio da prevaziđe, zahvaljujući svojoj teško stečenoj reputaciji uspješnog diplomate, kao i svojim naporima da edukuje svoje pretpostavljene u Vašingtonu o Crnoj Gori.

Autor je istoričar u Odjeljenju za istoriju Stejt departmenta SAD

[Ćipur]

Svečana akademija povodom 105. godišnjice uspostavljanja diplomatskih odnosa između Crne Gore i SAD

Kralj Nikola postavio temelje neraskidivih veza



Podgorica – Između Sjedinjenih Američkih Država i Crne Gore postoje čvrste, neraskidive veze i međusobni odnosi su u stalnom usponu – kazao je ministar inostranih poslova Milan Roćen na svečanoj akademiji povodom 105. godišnjice uspostavljanja diplomatskih odnosa između Crne Gore i SAD.
- Iskreno vjerujem da osnova snažnih veza između naše dvije zemlje leži u njihovim počecima. Malo je država u svijetu koje se mogu pohvaliti dugom tradicijom međusobnog uvažavanja kao Crna Gora i Amerika. Diplomatski odnosi uspostavljeni su 1905. godine, kada je knjazu Nikoli akreditivna pisma predao opunomoćeni ministar SAD Džon Džekson i ponovo prije četiri godine, razmjenom pisama predsjednika Filipa Vujanovića i Džordža Buša. Nakon priznanja crnogorske nezavisnosti imenovan je prvi američki ambasador Roderik Mur. Od Džona Džeksona do Roderika Mura, više od jednog vijeka, period je koji će biti inspiracija za mnoge istoričare, naučne poslenike i diplomate – kazao je ministar Roćen.
On je podsjetio da je crnogorska emigracija u SAD, svih nacionalnosti i generacija, neraskidiva spona crnogorsko–američkih veza.
- Procenat naših emigranata koji su se vratili kući, da ovdje prožive starost, mnogo je veći nego kod bilo koje druge grupe emigranata u Americi. Priče koje su oni ispričali, prenošene sa generacije na generaciju, stvarale su vezu sa Amerikom i kod Crnogoraca koji je nikad nijesu posjetili – rekao je Roćen.
On je podsjetio da, od demokratskog zaokreta sredinom devedesetih godina, Crna Gora ima snažnu političku i finansijsku pomoć SAD, bez koje ne bi bilo današnje Crne Gore.
- Sjedinjene Američke Države od 2001. godine bespovratno su finansijski pomogle Crnu Goru sa 300 miliona dolara, što našu zemlju stavlja na treće mjesto u svijetu po visini američke pomoći po glavi stanovnika, nakon Izraela i Egipta. Posebno je za nas značajna podrška SAD na putu ka članstvu u NATO. Crna Gora je već u MAP, u predvorju Alijanse i vjerujemo da je to formula krajnje stabilnosti našeg regiona – kazao je Roćen.
On je dodao da su SAD jedna od zemalja koja pomaže da, u skladu sa svojim kapacitetima i realnim mogućnostima, budemo dio progresivnog svjetskog pokreta u procesu traženja odgovora na savremene izazove. Značajna je i njihova podrška evropskim i evroatlantskim integracijama Crne Gore - rekao je on.
Ambasador SAD u Crnoj Gori Roderik Mur ukazao je na snažne odnose dvije zemlje i istakao da ministar Roćen igra glavnu ulogu u održavanju tih odnosa posljednjih godina.
- Moje čvrsto ubjeđenje je da razumijevanje naših odnosa ima veliku važnost. Iskreno vjerujem da snažne veze koje postoje između SAD i Crne Gore u velikoj mjeri leže u samom njihovom osnivanju – kazao je ambasador Mur.
Akademiji su prisustvovali predstavnici javnog i naučnog života Crne Gore, kao i diplomatskog kora.

Istorija i dalje oblikuje odnose dvije zemlje

Ministar inostranih poslova Milan Roćen podsjetio je na raniju ocjenu američkog ambasadora Roderika Mura, koji je rekao: "Od kada živim u Crnoj Gori shvatio sam u koliko velikoj mjeri istorija i dalje oblikuje i utiče na odnose naše dvije zemlje i naša dva naroda. Crna Gora proizvela je više istorije po kvadratnom kilometru teritorije nego bilo koja zemlja u Evropi, izuzev Vatikana”.

H.M.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...6-25&id=187439

[Ćipur]

NA NAUČNOM SKUPU POVODOM 105 GODINA OD USPOSTAVLJANJA ODNOSA IZMEĐU CRNE GORE I SAD CITIRAN IZVJEŠTAJ PRVOG AMERIČKOG AMBASADORA


Očekivanja velika ali promjena nema dok je gospodar tu




Podgorica - Iako su samo jednom mjesečno dolazili u Crnu Goru i odsjedali u jedinom cetinjskom hotelu, američki diplomatski predstavnici bili su odlično upoznati sa društvenom situacijom u Crnoj Gori, stepenom siromaštva, neodrživim ekonomskim planovima i nemogućnošću političkih promjena dok god je knjaz i gospodar Crne Gore bio na vlasti.
Na jučerašnjoj međunarodnoj naučnoj konferenciji o istoriji diplomatskih odnosa Crne Gore i SAD, održanoj pod okriljem Istorijskog instituta Crne Gore, direktor Instituta dr Radoslav Raspopović osvrnuo se na izvještaje prvih američkih diplomatskih predstavnika o situaciji u Crnoj Gori.
“Ostaje pitanje, kako su američke diplomate, akreditovane u Atini, koji su u periodu od 1905. do 1912. jednom mjesečno dolazili u Crnu Goru, bili tako dobro informisani o svemu što se dešavalo u Crnoj Gori, sa potpunim razumijevanjem suštine njenog političkog bića, kao i tačnih procjena – poput one vezane za izbore 28. septembra 1906. godine, da su očekivanja velika, ali da se u vladi zemlje neće desiti nikakve velike promjene, dok god je knjaz vladar živ”, rekao je on.

Raspopović je rekao da se u izvještajima prvog američkog ambasadora Džona Džeksona nalaze njegove ocjene o slabom kvalitetu prisutnih proizvoda u Crnoj Gori, siromaštvu i maloj ekonomskoj snazi zemlje. Raspopović je ukazao i na dobre strane knjaževe politike, notirane od strane američkih diplomata, navodeći planove za razvoj putne infrastrukture, pretvaranja Bara u slobodnu luku, kao i izgradnju kratke pruge od luke do unutrašnjosti, ali je ukazano i na njihov “skepticizam u pogledu ekonomske konsolidacije zemlje, jer su se svi glavni investicioni radovi zasnivali na stranim sredstvima.”
Raspopović je kazao da je Džekson već 1906. informisao svoju vladu o prvoj ustavnoj crnogorskoj vladi nakon uvođenja parlamentarnog sistema, ističući pozitivnost promjena, koje su se nakon donošenja Ustava mogle očekivati.
“Ocjenjujući da je rano govoriti o političkim strankama, nagovještavao je podjelu izabranih predstavnika u parlamentu na dvije grupe: konzervativnu, za očuvanje postojećeg sistema, i progresivnu, koja teži novim idejama”, rekao je on.

Na svečanoj akademiji, koja je prethodila naučnoj konferenciji, rektor Univerziteta Crne Gore dr Predrag Miranović kazao je da organizacija ovog naučnog skupa služi obilježavanju značajnog datuma istorije Crne Gore, koji je istovremeno vezan za jednu “od onih tema, čije sagledavanje može pomoći boljem razumijevanju sadašnjosti”, posebno imajući u vidu “da je ova tema nedovoljno obrađena u crnogorskoj istoriografiji”.
Ambasador SAD Roderik Mur izrazio je svoje oduševljenje “istraživačkim radom u polju naših bilateralnih odnosa”, navodeći da je uspostavljanjem diplomatskih odnosa 2005. godine otpočela nova faza. “Nadajmo se da će nakon 100 godina, neka nova grupa istoričara odati počast nama, iz ovog vremena, za sjajno partnerstvo, koje će nas nadživjeti.”

Ministar inostranih poslova Milan Roćen, osvrnuo se na prirodu sadašnjih odnosa dviju država, navodeći ogromnu pomoć koju su SAD pružile Crnoj Gori, po kojoj se ona nalazi odmah iza Izraela i Egipta po njenom obimu po stanovniku, kao i direktna pomoć tekućim reformama u Crnoj Gori. Što se tiče istorijske pozadine tih odnosa, Roćen je kazao da su “Crnogorci prije otkrili Ameriku, nego što je ona otkrila Crnu Goru”, ukazujući na ogroman broj građana Crne Gore koji je emigrirao u SAD, navodeći i podatak da je “procenat crnogorskih imigranata koji su se vratili nazad, mnogo veći nego kod drugih naroda.”

Knjaz nudio Valdanos za bazu

Po riječima profesora Džona Tredveja, američki diplomatski izvještaji o situaciji u Crnoj Gori, uglavnom su se fokusirali na političke okolnosti i ekonomske uslove, koji su bili prilično ograničeni u tom periodu. Po njegovim riječima, jedan od izuzetaka bila je iznenađujuća ponuda knjaza Nikole iz 1909. godine, kojom je Sjedinjenim Državama nudio ustupanje skoro četvrtinu tadašnje crnogorske obale za izgradnju pomorske baze u Valdanosu. Američka vlada ljubazno je odbila ovaj predlog.

Američki mediji pisali o „tiraniji”

Po riječima mr Biljane Vučetić, ratnička tradicija i hrabrost Crnogoraca u periodu balkanskih ratova je posebno pozitivno ispraćena u američkim medijima. Međutim, napisi iz ranijeg perioda, u kojima se govorilo o prirodi apsolutističkog režima knjaza Nikole nijesu bili toliko pohvalni. Kako je navela Vučetić, većina takvih negativnih članaka, objavljena je u Kaliforniji, gdje je bilo i najviše crnogorskih doseljenika, koji su vjerovatno i služili kao izvor informacija o knjaževoj tiraniji.


Bo. RISTOVIĆ

[Ćipur]

IZA OGLEDALA

Prof. dr Šerbo Rastoder: Velike sile i mali narodi



Ne postoji obrazac, ustaljeni model ili definisano pravilo u ponašanjima velikih sila prema malim narodima - svako istorijsko iskustvo je značajno i primjer sam po sebi. Time je jubilej 105. godišnjice diplomatskih odnosa Crne Gore i SAD, koji pada ovih dana, inspirativan ne samo kao podsjećanje.
Istorija ovih odnosa počinje od 1905. kada su SAD za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra pri crnogorskom dvoru na Cetinju imenovale Džona Džeksona. Džekson je 30. oktobra te godine predao kralju Nikoli I akreditivna pisma, i taj dan se uzima kao zvaničan datum uspostavljanja diplomatskih odnosa SAD i Crne Gore. Od tada, pa do zvaničnog raskida diplomatskih odnosa 1921, odnosi Crne Gore i SAD su imali i zvaničnu, protokolarnu i diplomatsku osnovu i uglavnom su se odvijali u okviru napora crnogorske strane da veliku svjetsku silu zainteresuje za svoju perspektivu i budućnost.
Prva protokolarna razmjena pisama na najvišem državnom nivou zabilježena je 1910, kada je Crna Gora uzdignuta na nivo kraljevine, a kralj Nikola slavio pedesetogodišnjicu svoje vladavine. Tim povodom upriličena je svečanost krunisanja kralja na Cetinju i tada je među brojnim čestitkama bila i ona od američkog predsjednika Vilijema Hauarda Tafta, koju je uručio tadašnji američki diplomata na Cetinju Džordž Mozes. Inače, do 1918. poslove diplomatskih predstavnika SAD u Crnoj Gori su obavljali Džon Brikerhof Džekson (1905-1908.), tokom 1908-1909. izvanredni poslanik SAD u Crnoj Gori je bio Rišmon Pirson, dok je od 1909. do 1913. izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar SAD sa sjedištem na Cetinju bio Džordž Mozes. Mozesa je naslijedio 1913. godine G. Šurman, a ovoga od 1913. do 1915 . Džordž Fred Vilijams koji je stalno boravio u Atini i po potrebi dolazio u Crnu Goru. Poslije kapitulacije Crne Gore početkom 1916. i odlaska dvora i vlade u Francusku, odnosi između Crne Gore i SAD su održavani posredstvom američkog ambasadora u Parizu Grejvsa Šarpa.

U to vrijeme SAD postaju i značajan subjekt interesovanja crnogorske zvanične politike u pokušaju involviranja ove svjetske sile u zamršeni čvor crnogorskog pitanja pri kraju prvog svjetskog rata. Američki predsjednik Vudro Vilson je 8. januara 1918. iznio pred američkim Senatom platformu za uspostavljenje pravednog mira, poznatu kao Vilsonovih Četrnaest tačaka. Za tadašnju poziciju Crne Gore posebno značenje su imale 11. i 14. tačka. U jedanaestoj tački Vilson je predviđao državnu restauraciju Rumunije, Srbije i Crne Gore, te obezbjeđivanje Srbiji izlaza na more. Odnosi među balkanskim državama trebalo je da budu uređeni na prijateljskoj osnovi, u granicama određenim istorijom. Tim državama bi se dala međunarodna garancija koja će im obezbijediti političku i ekonomsku nezavisnost, kao i cjelokupnost njihove teritorije. U 14 tački Vilsonovog mirovnog plana bilo je predviđeno uspostavljanje međunarodnog udruženja koje bi "i velikim i malim državama omogućilo uzajamne garancije u vezi sa političkom nezavisnosšću i teritorijalnim integritetom". U završnici rata, njemačka vlada je zatražila pregovore o miru na osnovu Vilsonovih Četrnaest tačaka i 11. novembra 1918. uspostavljeno je primirje.
Crna Gora je pokušavala još od početka rata da podigne na viši nivo diplomatsko predstavništvo u SAD. Poslije teške i duge diplomatske borbe i opstrukcije od strane Srbije i Francuske, Crna Gora je uspjela da uspostavi diplomatsko predstavništvo 1. avgusta 1918. Crnogorsku akciju u otvaranju poslanstva su podržali vlada i dvor kraljevine Italije, savezničke države koja je ušla u rat na strani sila Antante 1915. Zvanična nota od strane crnogorske vlade je američkoj strani dostavljena 22. avgusta 1917. posredstvom američkog ambasadora u Parizu i uz insistiranje italijanskog ambasadora u SAD Di Čelerea. Konačan odgovor je stigao 8. oktobra iste godine kada je od strane administracije u Vašingtonu ambasador u Francuskoj bio obaviješten da je vlada SAD poslije razmatranja zahtjeva Crne Gore odlučila da primi njenog akreditovanog poslanika.
Time je formalan pristanak SAD trebalo da jedno značajno pitanje svede na protokolarnu realizaciju. Međutim, kada je izgledalo da će otvaranje poslanstva u Vašingtonu postati izvjesno, pokrenuta je nova kampanja protiv Crne Gore.
Poslije nauspjeha da se na mjesto crnogorskog poslanika postavi Petar Plamenac, pominjalo se i ime Filipa Dobrečića, brata barskog nadbiskupa Nikole. Konačno je bilo odlučeno da se za to mjesto predloži dr Anto Gvozdenović. Takav zahtjev je proslijeđen američkoj vladi 22. aprila 1918. Borba oko otvaranja crnogorskog poslanstva i permanetna opstrukcija od strane Srbije i Francuske odložila je do sredine juna 1918. konačno rješavanje ovoga pitanja. Tada se u čitav posao uključio Aleksandar Devin, najveći prijatelj Crne Gore u anglosaksonskom svijetu, koji je nagovorio kralja Nikolu da se na mjesto crnogorskog konzula u Njujorku imenuje Vilijam Frederik Diks, potpredsjednik jednog njujorškog osiguravajućeg društva i stari Vilsonov prijatelj. On se obratio pismima Vilsonu, državnom sekretaru Robertu Lansingu i drugim istaknutim funkcionerima američke administracije, predočavajući im crnogorski pogled na pitanje otvaranje poslanstva. Konačno je Frenk Polk, zamjenik državnog sekretara SAD, ovlastio američkog amabasadora u Parizu Šarpa da obavijesti crnogorsku stranu da SAD prihvataju dr Anta Gvozdenovića. Kralj Nikola je i formalno dekretom od 19. jula/1. avgusta 1918. postavio za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra Kraljevine Crne Gore u SAD generala dr Anta Gvozdenovića. Diks se krajem juna 1918. obratio Vilsonu i ovaj ga je 12. jula obavijestio da će američka vlada izdati agreman za dr Gvozdenovića, dodavši da je srećan što će Diks zastupati interese "neustrašive, male kraljevine u Njujorku".

Ovoga puta pokušaj diskreditacije dr Gvozdenovića od strane Andrije Radovića, predsjednika Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, nije uspio te je konačno 1. avgusta 1918. za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra Crne Gore u SAD postavljen general Gvozdenović. Pokazaće se da će boravak Gvozdenovića u SAD biti mnogo kraći od vremena čekanja agremana, jer će se već sredinom decembra 1918. vratiti u Pariz, gdje se rješavala sudbina svijeta poslije kataklizme izazvane svjetskim ratom. Privid trijumfa crnogorske diplomatije iskazivan je veličanjem uspjeha organizovanja dana Crne Gore u Njujorku 11. oktobra 1918. Naime, u čast saveznika, u svim većim američkim gradovima organizovane su svečanosti. Najmanjem savezniku, Crnoj Gori, je pripao najveći grad Njujork. Na čelu ogromne povorke "u kojoj je učestvovalo više duša nego što je Crne Gora imala stanovnika" bila je vojska, muzika i crnogorska zastava. Svečanost je obavljena pred spomenikom Slobode na kojem je pored američke bila istaknuta i crnogorska zastava, a sama povorka se kretala Petom avenijom. Održani su brojni govori u slavu Crne Gore i SAD. To je svakako bilo najveće prisustvo Crne Gore u SAD. Crnogorskog poslanika u zvaničnu audijenciju primio je predsjednik Vilson 20. oktobra 1918, kada mu je i predao akreditivna pisma.

Uloga dr Anta Gvozdenovića u SAD nije bila samo formalna i protokolarna. Ona je bila okrenuta naporu da se suzbije sve jača anticrnogorska kampanja provođena posredtsvom Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, da se izdejstvuju materijalna i finansijska pomoć prijeko potrebni Crnoj Gori. Naklonost prema Crnoj Gori koju je iskazivao predsjednik Vilson i američka administracija počivala je na pokušaju afirmacije principa za koje su se zalagali. U međuvremenu su se krajem 1918. i početkom 1919. odigrali događaji koji će presudno uticati na sudbinu Crne Gore. SAD su negativno odgovorile na crnogorske zahtjeve iz oktobra 1918. za dodjelom kredita za obnovu i razvoj zemlje. Istovremeno je dozvoljeno širenje crnogorske diplomatske mreže u SAD, onda kada ona više nikome nije trebala. Početkom septembra 1918. data je dozvola za otvaranje crnogorskog konzulata u Njujorku. Za počasnog konzula je postavljen američki državljanin Vilijam Frederik Diks. Vlada SAD je dekretom od 18. decembra 1918. priznala Diksa za počasnog konzula Kraljevine Crne Gore u Njujorku, što je značilo da se odluke Podgoričke skupštine smatraju ništavnim.

Diks će ostati na tom položaju sve do 21. janaura 1921. kada će Norman H. Davis, v.d. državnog sekretara obavijestiti Diksa da "uzimajući u obzir sadašnji status Crne Gore, ova vlada ne smatra više za potrebno da odaje priznanje nekim diplomatskim i konzularnim zvaničnicima". To je bio akt formalnog raskida diplomatskih odnosa sa Crnom Gorom. U međuvremenu, u pokušajima da pridobije dodatnu naklonost američke diplomatije, crnogorska strana je nastojala da svoje važne diplomatske istupe uskladi sa osnovnim principima američke diplomatske aktivnosti. Otuda se s pravom uočava povezanost proglasa kralja Nikole "Jugoslovenima" od 20. oktobra 1918. sa načelima Vilsonove politike, te potonji proglasi crnogorskog suverena u kojima se veoma često pominje 11. tačka Vilsonovih načela, kojom je predviđena restauracija Crne Gore. Sve kasnije aktivnosti američke diplomatije prepoznavane kroz akcije slanja raznih misija u Crnu Goru i razmatranje njihovih izvještaja bile su uslovljene, sa jedne strane, naporom da se zadovolji proklamovani princip i da se ne poremeti savez sa glavnim strateškim partnerima, s druge strane. U takvoj politici najbolje čemu se mogla nadati Crna Gora bilo je - sažaljenje i žaljenje. U datom trenutku taman ono što joj je najmanje trebalo.