KAKO JE NIKOLA DEDIĆ ŠESNAEST LjETA TRAŽIO OCA PO NEDOĐIJAMA JUŽNE AMERIKE

[JUSTICE]

Maršal je sredio sve


GODINA 1951. U ispijenoj šoljici kafe jedna žena nalazi da je prota Ilija Dedić preživio Drugi svjetski rat, da je emigrirao i da negdje daleko, u tuđini, sniva o svom domu i bližnjima. Pred očima devetnaestogodišnjeg Nikole Dedića, u tom trenu, vaskrsavaju slike djetinjstva. U mislima gleda oca sa krstom u ruci i dugo, dugo korača u njegovoj sjeni. Momentalno donosi odluku i kreće da traži roditelja...
-U trenu kada sam odlučio, pored kuće je prolazila omladinska radna brigada koja je išla na izgradnju pruge Banjaluka-Doboj. Prekrstio sam se i stupio u stroj - priča danas ostarjeli Nikola, i dodaje da već od Ljubljane počinje borba za goli život. Spava po parkovima. More ga glad i žeđ. Policija ga pritvara i naređuje mu da napusti grad. Bio je avgust, trinaesti (1951). Bez novca i dokumenata, ulazi u voz za Trst. U vagonu otvara vratanca iza kojih se nalazi prostor od nepunog kubnog metra. Ulazi i tako kreće u neizvjesno putovanje prema Italiji...
-Kad me je primijetio, nakon prelaska granice, italijanski kondukter je počeo da se smije i krsti. Dao mi je cigaretu. U Trstu američka vojska me sprovela u njihovu komandu. Pitali su me zašto sam pobjegao iz Jugoslavije. Odgovorio sam da nijesam pobjegao, već ilegalno izašao, da tražim oca koji je odstupio sa četnicima. Prebacili su me u jedan logor gdje sam imao hranu i spavanje i obećali mi da će se raspitati o sudbini popa Ilije Dedića...
Nikoli nude da studira vojnu akademiju u Njemačkoj i postane američki građanin. Odbija, uz obrazloženje da ga jedino interesuje sudbina njegovog oca Ilije. Nakon nekoliko dana, saopštavaju mu da je jedan Dedić stigao živ i zdrav u Argentinu...
-Rekli su mi da ubrzo polazi jedan brod za Brazil, Rio de Žaneiro, pa, ako želim, daće mi dokumenta i platiti kartu, a poslije da se snalazim kako znam i umijem. Pristao sam i ukrcao se na brod koji se zvao „Đovani Ći”. Mojoj sreći nije bilo kraja. Neočekivano, sve je išlo po planu...
A na obali Brazila, na brdu Pan de Asukar, raširenih ruku, čekao je ogroman spomenik Isusa Hrista.
Pirane i zmije
U Brazilu, Dedić se odlučuje da oproba sreću i odlazi da traži dijamante. Kupio je soli, ulja, šibice, pirinač i sablju, koja se u Brazilu naziva mačeta. Odlazi u divljinu, oblast Farla Verdaži, što na portugalskom znači „govori istinu”...
-Noću, oglašavao se hor divljih životinja. Kosa mi se od straha tako ježila da sam je trljao, ne bih li umanjio strah. Zarastao sam u bradu i kosu. Obuća i odjeća su mi postale previše široke. Čak i pantalone. Kaput nijesam imao. Velike su vrućine i nije ni potreban. Prolazili su mjeseci. Polako gubim nadu da ću ikada pronaći dijamante. Jedino što je i poslije tri mjeseca išlo u moju korist je to što nijesam imao ogledalo, pa nijesam znao kako izgledam. Za ta tri mjeseca samo sam jednom sreo čovjeka koji me okuražio da nastavim da radim, kopam, jer, kako reče, priča se da u Brazilu postoje dijamanti veličine ananasa... To mi je dalo povoda da nastavim dalje. Rekoh sam sebi: taj dijamant ću siguno ja naći, meni je to suđeno, jer sam došao iz daleke Crne Gore.
Više nijesam ni brojao koliko sam vremena tu. Vrijeme za mene i nije igralo neku ulogu. Bilo je važno da nađem dijamant, pa će o meni pisati sva štampa svijeta... A, u hrani nijesam oskudijevao. Bilo je limuna, banana i mnogo drugog voća. Ipak, poslije jednog sna pokupio sam sve stvari u jednu vreću i krenuo kud me noge ponesu...
A noge su Nikolu Dedića nosile u urnebesne avanture, blizu granice sa Bolivijom, na obali rijeke Paragvaj, po kojoj je istoimena država dobila ime, šira od Dunava i plovna od izvora do ušća, prepuna pirana, te krokodila dugačkih do tri metra. Nazivaju se žakari. Na obje obale se prostiru ogromne prašume, u čijem kobnom krilu vrebaju sukure, zmije dugačke i do sedam metara...
-Išao sam sa jednim Rusom, Ivanom Kozlovom, čiji je cilj bio da stigne u Santjago de Čile, gdje su živjeli njegova majka, otac i brat. A da li ću ja svoga oca naći, to je samo Bog znao. Prašume su prepune majmuna, ptica, svakakvih životinja. Sve to bježi od čovjeka, tako da sam se katkad osjećao kao car tih životinja. I, pokušali smo da pređemo granicu sa Bolivijom. Da je zaobiđemo. Brazilska vojska nas je primijetila i uhapsila. Kad su čuli ko smo i odakle smo, jedan vojnik reče da smo ruski špijuni. Tog istog časa bilo mi je žao što stvarno nijesam ruski špijun, jer bi došli novinari da nas slikaju i moja slika bi izašla u svim novinama i časopisima. Prvo su ispitivali Ivana Kozlova, vjerovatno zato što potiče iz Rusije. Bio sam malo ljubomoran. Jer, ja sam Crnogorac, i po rastu veći od Ivana, i, trebali su prvo ispitivati mene...
Brazilski oficiri brzo donose odluku da Dedića i Kozlova predaju policiji. No, kada joj je saopšteno o kakvim je „zvjerkama” riječ, policija odbija da ih preuzme. Odlučuju da ih oslobode. Zbog dobre i obilne hrane u zatvoru i koliko-toliko udobnog smještaja, Nikola i Ivan uzalud mole oficire brazilske vojske da ih još malo zadrže. Ali, od ostalih zatvorenika saznaju kako da bez problema pređu granicu. Pred njima se pružala Atakama, jedna od najvećih pustinja na planeti. Milje i milje bespuća. Strašna tišina. I ništa više.

Fatamorgana i žeđ

Sunce je zalazio kad su dvije iscrpljene prilike tražile mjesto za prenoćište. Nalik grobovima, iskopali su dvije jame i legli u njih, skriveni od zvijeri. Dugo su slušali stravične zvuke iz prašume. Pričinjavalo im se da ih neko sluša, gleda i čeka da sklope oči...
Kad su dva prijatelja stupila na tlo Atakame (nadmorske visine blizu 4.000 metara) unedogled se pružala bjelina. So - dokaz da je tu nekada bilo more. Nikola i Ivan satima su koračali u pravcu brda koje je trebalo da zaobiđu...
-Kada se okrenem nazad da vidim koliko smo prešli, činilo mi se da brda idu za mnom. Kad je sunce počelo da napušta Atakamu, činilo mi se da se skrilo iza veličanstvenih brda Andes. Ovdje kiša nikada ne pada - nastavlja Nikola da niže žive slike kao da se ponovo nalazi u Atakami - nije nas strah jer nema divljih životinja. Društvo nam čine brda i zvijezde. Od hladnoće, ruke počinju da se koče. Stalno treba biti u pokretu. Brdo pred nama ličilo je na jaje od kokoške, presječeno na pola. Na vrhu, oko 6.000 metara nadmorske visine, izbijao je dim. Imao sam utisak da kad bih se popeo na vrh, da bih dotakao nebo, ili bih, možda, vidio Crnu Goru. U podnožju brda, u ravnici, primijetili smo jezero koje se talasalo. Požurili smo da se napijemo vode. To je već treći dan bez hrane i vode. Kad smo stigli u podnože brda, imali smo šta da vidimo: jezero je opet ispred nas. Okrenem se da vidim koliko smo prešli, a, jezero iza nas. Ivane, rekoh, jesmo li počeli da ludimo?!
Četvrtog dana Nikola Dedić i Ivan Kozlov naiđu na kanjon. Nikola uzme kamen i baci ga u rijeku. Čuje: buć. Voda. Bili su spaseni. Spaseni. Savladali su Atakamu. Atakamu...
Pismo i Tito
Prošle su godine. Duge, Tavne. Konačno, Nikola Dedić se našao na granici Argentine. Godina je 1967. Treba da pređe rijeku Urugvaj po kojoj je istoimena država dobila ime, domogne se Bueons Airesa i susretne se sa svojim ocem. Rijeka je široka oko 100 metara i jako brza...
-Oko ponoći, skinuo sam robu, svezao u nailon, pa oko vrata, i zaplivao. Stalno sam ponavljao: „Pomozi mi, Gospode Bože”. Ne znam za koliko vremena sam preplivao rijeku. Uputio sam se prema gradu. To malo urugvajskog novca sam zamijenio za argentinski. Izvadio sam kartu i vozom krenuo za Buenos Aires. Bila je noć kada sam stigao. Prespavam u parku...
Sjutradan, u glavnom gradu Argentine, Nikola Dedić nailazi na klub koji je nosio ime Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Očekuje susret sa ocem. No, Dedić za kog je kao devetnaestogodišnjak čuo u Trstu, - nije bio njegov otac. Saznaje da je njegov otac, prota Ilija Dedić, ubijen krajem Drugog svjetskog rata...
-Izašao sam iz kluba i nikad se nijesam vratio. Plakao sam kao malo dijete. Sada nijesam imao šta da tražim. Vratiću se kući, neću nikome ništa pričati. Bilo je porodica koje su izgubile sve. I oca i majku, braću i sestre... Mi smo samo izgubili oca, i to je bila jedina utjeha... Ali, tada, nijesam znao šta da radim... Nijesam znao kako da se vratim u Jugoslaviju... Nijesam imao niti novca, niti ikakva dokumenta... Sjetim se i napišem pismo Titu i kažem da sam tražio oca koji je bio u četnicima, da sam saznao da je poginuo u ratu, i da bih sada da se vratim kući, da ga molim da mi plati kartu i naredi našoj ambasadi da mi izda pasoš. Ostavio sam svoju adresu, tu đe sam tada stanovao. I, poslije dva-tri mjeseca, pozove me naš ambasador u Urugvaju. Mogao sam da putujem natrag. Maršal je sredio sve. Kući sam krenuo tačno 30. janura šezdeset osme...
Na brodu, Nikola Dedić je imao samo 75 centi džeparca. Hladno pivo je koštalo 25 centi, i, odmah je, navodi, naručio i popio tri. Sve što je donio u Jugoslaviju je jedna školjka u kojoj vječito huje valovi sa obala Južne Amerike...
-Donio sam i jednog malog krokodila. Živoga. Mladunče. Da poklonim bratanićima, da se igraju...



Nebojša Bošković

[Andrija]

Богоми ова Куч се нашета по ципцјелу Латиску Америку.