Prvog oktobra 1915, general Bojadžijev, sa 60.000 Bugara i 250 topova, napao je generala Stepanovića na liniji Negotin-Pirot, a general Todorov, sa 30.000 Bugara i 150 topova, napao je četrdeset makedonskih bataljona pod komandom srbijanskog generala Damjana Popovića od Zaječara do Pirota. Srbijanci su se povlačili pred Bugarima, ali im je put prema Solunu bio prepriječen, dok je drugi pokušaj da se probije kod Kačanika takođe bio neuspješan. “Srbijanska vojska se brzo topi”, priznao je general Stepanović u svojoj poruci generalu Pešiću. “Naše snage su svedene na manje od jedne četvrtine početne snage”, kazao je vojvoda Putnik takođe pukovniku Pešiću, načelniku Generalštaba crnogorske komande. “Moramo se povući kroz Crnu Goru”, rekao je, na kraju, Nikola Pašić. To iskušenje bilo je nadljudsko. Vojvoda Putnik, stariji, plemeniti i časni komandant srbijanskih snaga, apelovao je, preko pukovnika Pešića, na crnogorskog kralja Nikolu, “za bratsku pomoć u nuždi”. Za kralja Nikolu to je bila prilika da prepusti Srbe njihovoj sudbini i tako se oslobodi svog rivala. Ali on nije mogao da učini nešto takvo. Nasuprot, kazao je pukovniku Pešiću: “Vojska je moja, ali komanda je tvoja!” A onda je kralj gorštaka dodao: “Koristi moje vojnike kako misliš da je najbolje za zajedničku stvar Saveznika”. Pešić, sa takvim ovlaštenjem od strane Kralja, smjesta je povukao sve crnogorske snage iz Hercegovine, sa Drine i iz Albanije i poslao ih najvećom brzinom u Srbiju “da spasavaju što se dalo spasti”. Crnogorci su uspjeli da ispune ovaj težak zadatak: pokrili su i omogućili srbijansko povlačenje, i tako spriječili rasipanje posljednje preostale četvrtine srbijanske vojske.
Dok je Nikola na Cetinju odavao počast Pašiću, ovaj je tajno naređivao Pešiću da izda crnogorsku vojsku
Sve to se desilo u posljednje dvije nedjelje oktobra.
Petnaestak dana kasnije, sredinom novembra 1915, srbijanska Vlada stigla je u Skadar, kojeg su držali Crnogorci; a krajem mjeseca ostaci armija generala Mišića i generala Stepanovića, sa onim koje su branile Beograd, stigle su u Podgoricu. Ukupan broj tih razbijenih snaga bio je tačno 63.000 vojnika, ali oni više nijesu ličili na vojsku. Većina oficira nije izgledala mnogo bolje od vojnika, a oni koji jesu bili su uglavnom ne-borci. Tokom čitavog tog vremena koje su Srbijanci koristili da izvedu svoje povlačenje - kako kroz staru Srbiju tako i kroz Crnu Goru - crnogorska vojska se hrabro borila u Srbiji i Sandžaku, zaustavljajući napredovanje 60.000 Austro-Mađara pod komandom generala Fon Keveša!
Sedamnaestog novembra 1915. godine Aleksandar Karađorđević, regent Srbije (sada kralj Jugoslavije), otišao je u Cetinje da se zahvali kralju Nikoli. Devetog decembra Nikola Pašić je stigao u Cetinje da izrazi poštovanje kralju Nikoli i da mu zahvali za velike usluge koje je njegova vojska učinila Srbiji u vrijeme njene katastrofe. Srbijanski premijer je ostao u Cetinju do 11. decembra, a Kralj Nikola je priredio večeru u njegovu čast. Jedan od diplomata - francuski ministar u Cetinju - uputio je krajem novembra 1915. notu svojoj vladi u kojoj se kaže: “Srbijanci su napustili svoju zemlju pod zaštitom Crnogoraca... Mnogo potcjenjivani Crnogorci su se pokazali vrijednim potomcima svojih slavnih predaka”.
Čim je Nikola Pašić čuo za ovo, zaboravljajući sasvim da je upravo crnogorska vojska spasila njega i srbijansku armiju, svu svoju pažnju posvetio je jednoj ideji koja se degenerisala u sramotnu želju. Znajući dobro da nekih 50.000 Srbijanaca i isto toliko Crnogoraca ne mogu odlučiti pitanje Svjetskog rata - bilo da su ih saveznici Antante koristili ili ne - i uvjeren da je sudbina Srbije bila u potpunosti u rukama njenih velikih Saveznika, njegova jedina politička preokupacija bila je svedena na brisanje suvereniteta Crne Gore i potčinjavanje njene teritorije i stanovništva pod vlast Srbije. U tom trenutku crnogorska vojska bila je u rukama srbijanskog komandanta pukovnika Pešića. Desetog decembra, dok je još bio u Cetinju, srbijanski premijer je, neposredno prije ili odmah nakon večere koju je kralj Nikola priredio u njegovu čast, izdao tajno naređenje pukovniku Pešiću da izda crnogorsku vojsku i kralja Nikolu. Pukovnik Pešić je primio naređenje i obećao da će ga izvršiti; i uradio je to.
Dvadeset petog decembra 1915. godine neprijatelj je imao oko 60.000 vojnika koji su se suočili sa crnogorskom vojskom u Sandžaku, i oko 30.000 na mojkovačkom frontu koji se protezao od rijeke Tare do Rožaja. Nakon dva dana krvave borbe, austro-ugarske trupe počele su da se povlače predveče 27. decembra. Prethodnog dana, u šest sati ujutro, neprijateljske snage od nekih 46.000 vojnika, napale su Lovćen koji je branilo 7.000 Crnogoraca, koji su takođe bili odgovorni za odbranu regiona od obale Jadranskog mora do Grahova. Neprijatelj je dovukao kompletnu artiljeriju iz kotorskih tvrđava, kao i mornaričke topove iz Boke da bi pojačao svoju kopnenu artiljeriju koja se - prema podacima bečkog Ratnog arhiva - sastojala od dva velika 40-milimetarska topa, tri 13-milimetarska, trinaest teških baterija, i dvadeset baterija brzometne planinske artiljerije. Protiv Lovćenskog sektora, na potezu Solar-Mirac-Krstac, koji je bio najlakše mjesto za proboj crnogorksih linija, neprijatelj je imao nekih 25.000 pušaka pod komandom generala Vebera, Strejta (Štrajta!) i Soršiča. Ovaj sektor, dug nekih deset kilometara vazdušne linije, branilo je svega 700 Crnogoraca. Prirodna konfiguracija njegovog terena bila je izložena djelovanju artiljerije, pa je austrougarska pješadija pod njenom zaštitom mogla da se slobodno kreće bez najmanje opasnosti sve do samog podnožja planine. Po svoj prilici, ideja pukovnika Pešića bila je sasvim drugačija. On je smatrao da je čak i jedan nekompletan bataljon dovoljan za odbranu Lovćena; upravo stoga je tri petine crnogorske vojske uputio u Srbiju i Sandžak. Na Lovćenu je od artiljerije bila samo jedna brzometna baterija; sve ostalo bila je čista gvožđurija. Kuk - ključ za sve položaje na Lovćenu - pao je u ruke austrougarskih trupa 28. decembra u šest sati popodne. On se odupirao samo tri dana i dvije noći. Prema podacima iz Ratnog arhiva u Beču, neprijatelj je priznao da su Crnogorci Lovćen branili veoma hrabro i da su se austrougarske trupe suočile sa žestokom otporom čak i na mjestima gdje ni miš ne bi mogao da nađe sigurno sklonište!
Dvadeset šestog i 27. decembra, Crna Gora je napadnuta duž čitave austrijske granice od strane austrijskih generala Keveša i Sarkotića, prvi sa 60.000 vojnika na Sandžak, a drugi sa 76.000 boraca na Lovćen i Hercegovinu. Crnogorci su se hrabro borili na svim frontovima, kako je neprijatelj uvijek priznavao.
Na Lovćenu (Kuk - Krstac) 700 Crnogoraca je tri dana i dvije noći zadržavalo 25000 Austro-Mađara
U Sandžaku, iako je tamo bilo dva Austro-Mađara na jednog Crnogorca, gorštaci su porazili okupatora. U Grahovu, gdje je odnos bio četiri prema jedan na štetu Crnogoraca, napredovanje neprijatelja bilo je zustavljeno. Na Lovćenu (Kuk-Krstac), crnogorska pozicija bila je mnogo teža: naime, na svakog Crnogorca bilo je dvanaest Austro-Mađara; u stvari, 700 Crnogoraca protiv 25.000 neprijatelja. Kako sam kazao, naša vojska branila ga je tri dana i dvije noći. Ta odbrana jako podsjeća na Spartance kod Termopila.
Crnogorci su otišli jedino kad na Lovćenu nije više bilo mjesta ni za samog đavola!
U čitavom Svjetskom ratu niije bilo primjera slične disproporcije snaga između bilo koja dva neprijatelja. U pismu (br. 0-8274) od 27. decembra 1915, pukovnik Pešic obavještava kralja Nikolu da "neprijatelj napreduje; da nije dalje od Cetinja od tri sata marša i da on (Pešic) ljubazno predlaže da se Cetinje odmah evakuiše zarad mira i spokoj". Međutim, u trenutku kad je ova poruka došla u ruke kralja Nikole, Kuk nije bio pao, niti je neprijatelj bio na tri sata marša od Cetinja. U stvari, tačno je da je neprijatelj bio na oko tri i po sata marša od Cetinja, ali to je inače bila razdaljina od crnogorske prijestonice do austrougarske granice. Neprijatelj je tamo bio već dvjesta godina! Niti je, pak, neprijatelj napredovao tako brzo. Trebalo mu je tačno pet dana i četiri noći da pređe prostor od "tri sata marša", jer je tek 1. januara 1916. okupirao Cetinje. A neprijatelj ne bi bio u stanju da zauzme Cetinje čak ni 1. februara da je na čelu Generalštaba bio neki crnogorski oficir. U tom slučaju bi neprijatelj najvjerovatnije bio čak otjeran sa crnogorske granice, jer je 27. decembra austro-ugarska armija bila potučena u Sandžaku i povlačila se bez poretka, dok je na Grahovu napredovanje Austrijanaca bilo potpuno zaustavljeno.
Bookmarks