Milo Od Crne Gore: Kako Su Izdali Moju Domovinu

[Regi]

MILO OD CRNE GORE: KAKO SU IZDALI MOJU DOMOVINU



Članak princa Mila Petrovića pod naslovom "Izdaja Crne Gore",
prvi put je objavljen u časopisu "Ninettenth Century and After" (Devetnaesti vijek i poslije),
London, februara 1933.



Crnogorci su došli do Sarajeva, ali, zahvaljujući Nikoli Pašiću, niko nije znao za naše vojne uspjehe


Skoro je dvadeset godina otkako sam počeo da aktivno učestvujem u vojnom i političkom životu moje zemlje - Crne Gore. Mnogo je bilo gorkih dana koje sam morao da izdržim kroz taj period, bezbrojna su teška iskustva i temeljite lekcije. O svim važnijim događajima koji su se desili tokom tog vremena, u mojoj zemlji vodio sam tačnu evidenciju i ukratko registrovao karakteristike svih značajnijih ličnosti sa kojima sam dolazio u kontakt, opštio ili poslovao. U ovom trenutku, dok se vodi živa rasprava o raznim zemljama i ulogama koje su imale u Svjetskom ratu, savremeni istoričari - namjerno ili ne - prolaze zatvorenih očiju pored malene Crne Gore i herojske uloge koju je odigrala u zajedničkoj borbi, dok neki od njih, sramno i cinično, žele da je smatraju mrtvom. Stoga je moja dužnost, kao Crnogorca, da kažem i dokažem sljedeće:
Nakon pažljivog proučavanja teksta ultimatuma koji je Carska austrijska vlada poslala Srbiji, iz kojeg se sasvim jasno vidi da je rat pred vratima, Kraljevska crnogorska vlada je notom od 11. jula 1914. godine obavijestila Beograd da je Crna Gora spremna da pomogne Srbiji. Nikola Pašić, tadašnji srbijanski premijer, uvjeravao ja Vladu Crne Gore da je Srbija, zauzvrat, spremna da sa Crnom Gorom bratski podijeli sve što Srbija ima. Međutim, njeno prijateljstvo sa Crnom Gorom trajalo je tačno sedam dana! Čim je Britanija objavila rat Njemačkoj i Austro-Ugarskoj, Nikola Pašić, osjećajući se uvjerenijim da će pobjeda biti na našoj strani, počeo je otvoreno da Crnoj Gori pokazuje znake da više ne želi njenu pomoć i njeno društvo, jer ga nije zanimalo da sa njom dijeli teritorije unutar granica Austro-ugarskog carstva. Upravo od tog časa on je počeo da kuje plan za uništenje Crne Gore - zemlje koja je bila prva da pritekne Srbiji u pomoć u času opasnosti.

KAKO JE PAŠIĆ DIJELIO POMOĆ OD SAVEZNIKA

Nikola Pašić je u ime i za račun obije zemlje - Srbije i Crne Gore - apelovao kod velikih Saveznika za ratni materijal i novac. I redovno je dobijao oboje, uz ovlaštenje da dijeli tu pomoć između Srbije i Crne Gore na dva proporcionalna dijela. Pašić je ovako dijelio pomoć saveznika: svaki crnogorski borac dobijao je za hranu, odjeću i obuću 1,5 dinara na dan, dok je svaki srbijanski vojnik dobijao 7 dinara dnevno za iste potrebe, iako su troškovi života u obije zemlje bili isti. Suprotno Pašićevim očekivanjima, Crnogorci nijesu gunđali iako su, sa praktično praznim naprtnjačama, morali da se bore rame uz rame sa srbijanskim vojnicima čiji su ranci bili uvijek puni. Ukupan broj crnogorskih boraca i onih mobilisanih za vojnu službu nije prelazio 53.000. Ali ta brojka je obuhvatila sve zdrave muškarce između sedamnaest i šezdeset i dvije godine starosti. Do septembra 1914. godine cjelokupna crnogorska vojska bila je stacionirana na neprijateljskoj teritoriji i ostala tamo do kraja 1915. U Bosni, neki od crnogorskih bataljona su se probili do same kapije Sarajeva, ali je crnogorskoj Vladi bilo zabranjeno da daje bilo kakve izvještaje štampi tako da niko ko nije stvarno bio na tom ratnom poprištu nije znao ništa o uspjesima koje je crnogorska vojska postigla u svojoj borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Srbijanska vrhovna komanda tvrdila je da bi takva informacija koristila neprijatelju koji ne smije da zna o pokretima crnogorskih snaga; kao da neprijatelj nije znao za ono što su Crnogorci postigli! Ipak, vijesti su obilno širene Evropom iz Niša, u Srbiji, u kojima se tvrdilo da se srbijanske trupe bore kod Sokolca, u šumama Romanije, i drugim mjestima u Bosni, uprkos činjenice da ni jedna jedina srbijanska jedinica nikad nije bila ni na jednom od tih položaja.
Početkom oktobra 1914. crnogorski bataljoni su bili primorani da se povuku iz Sarajeva sve do desne obale rijeke Drine. To su uradili pod najtežim uslovima jer je Užička divizija (srbijanska), tajno napustila crnogorsko desno krilo. Ohrabreni tom izdajom od strane srbijanske komande, austrijski general Poćorek je napao Srbijance i Crnogorce na čitavoj liniji fronta od sastava Drine i Save do Foče u Hercegovini, snagom od 130.000 vojnika i 400 topova. U isto vrijeme uputio je drugu armiju od 105.000 ljudi da napadne Srbijance na potezu Bijeljina-Višegrad. Procijenio je da su njihove snage oko 160.000. Takođe je rasporedio dvije pune divizije (18. i 50.) koje su, prema bečkom Ratnom arhivu, morale brojati oko 25.000 ljudi, na sandžački front (od Višegrada do Foče) koji je činilo, kako je mislio, svega 10.000 vojnika. U stvari njih je bilo oko 25.000. Sudarivši se sa srbijanskim snagama neprijatelj je prešao Drinu i napredovao prema srcu Srbije, tako da je 8. novembra 1914. godine Beču uputio depešu da je uspjeh siguran. Ali ubrzo nakon toga bio je poražen i njegove snage su izbačene iz Srbije.


”Srbijanska vojska se topi”, priznao je general Stepanović u poruci nakon napada bugarskih snaga


Drinski front su branili Crnogorci, čija je brojnost bila kao i neprijatelja; ali snage generala Poćoreka nijesu uspjele da u nekoliko pokušaja pređu rijeku, uprkos činjenice da je imao dovoljno topova a da Crnogorci uopšte nijesu imali artiljerije! Tako, da je on porazio Crnogorce na Drini i prodro u Sandžak, veoma je vjerovatno da bi - bar što se tiče Crne Gore i Srbije - rat bio završen kao što se desilo nakon godinu dana, u zimu 1915. godine. Međutim, ovaj uspjeh je iskorišćen isključivo u korist Srbije: ni jedne jedina dobra riječ nije rečena za Crnu Goru i njenu vojsku, iako su u stvarnosti Crnogorci bili ti koji su spasili kritičnu situaciju i postigli pobjedu. Tokom čitavog rata crnogorsko naoružanje bilo je u svakom pogledu neadekvatno. Nikola Pašić nije ispunio svoje obećanje da pomogne Crnoj Gori u hrani, odjeći, i oružju. Nasuprot, čak su i male količine oružja koje je Rusija s vremena na vrijeme slala da se podijeli između Srbije i Crne Gore zadržavane skoro u cjelosti od strane Srbijanaca, u Srbiji. Pašić je vjerovatno rezonovao da, ako su se Crnogorci borili protiv snaga islama skoro goloruki punih pet vjekova u odbrani svoje nezavisnosti i nacionalne časti, oni će se sigurno suprotstaviti visoko obučenim i dobro opremljenim austrijskim snagama na skoro isti način!
Nakon razbijanja generala Poćoreka, u Srbiji se mislilo da više nema opasnosti koja joj prijeti od neprijatelja. Započelo se sa političkom akcijom za neku vrstu ujedinjenja. Da bi se to postiglo, smatralo se potrebnim da nezavisnost Crne Gore nestane. I tako je jedan broj srbijanskih agenata upućen iz Niša u Sandžak, gdje su bile stacionirane dvije trećine crnogorske vojske, da nagovaraju i ubjeđuju Crnogorce da proglase - na glasomet od poraženog neprijatelja - apsorpciju Crne Gore od strane Srbije. Načelnik Generalštaba crnogorske komande bio je u to vrijeme srbijanski general Boža Janković. Njega je, međutim, 21.juna 1915. zamijenio pukovnik (sada general) Petar Pešić - takođe Srbijanac. Ovo su samo neki od primjera koji pokazuju zvanični stav Srbije prema nama koji smo bili njeni prvi saveznici. Kao uspravni gorštaci, mi Crnogorci smo smatrali nezamislivim da su naši saveznici u stanju da propagiraju jednu podmuklu kampanju protiv Crne Gore, njene Vlade, i vojske u čijoj su vrhovnoj komandi bili srbijanski oficiri. Stoga smo sve takve informacije primali sa rezervom, shvatajući da smo, ipak, još bili usred rata.
Ali ovdje bih dao letimičan prikaz glavnih događaja koji su slijedili. Dvadesetčetvrtog septembra 1915. godine general Fon Makenzen napao je Srbiju na frontu koji se protezao od sastava Drine i Save, duž Save i Dunava sve do Orsove. Snage pruskog generala u svemu su brojale 200.000 bajoneta i 800 topova, od kojih je jedna trećina bila velikog kalibra. On se suočio sa većinom srbijanske vojske, čiji je manji dio bio podignut protiv Bugarske sa glavnim korpusom stacioniranim u Pirotu pod generalom Stepanovićem; a četrdeset bataljona makedonskih snaga pod generalom Damjanom Popovićem bilo je stacionirano duž bugarske granice. Prema bečkom Ratnom arhivu, Srbijanci su imali 1.000 topova. Dva dana kasnije, 26.septembra 1915, čitava srbijanska vojska duž Dunava bila je u povlačenju. Srbijanska vlada i Generalštab srbijanske vojske odlučili su da se na povlačenje duž rijeka Morave i Vardara do Soluna, u nadi da se stave pod zaštitu velikih Saveznika. Ali, je li iko mislio o Crnoj Gori?