Jednom zauvijek
Gdje smo, ljubavi moja? Na pučini tijela!
Gdje idemo? Pod požudne valove!
Sad kad nas plavo i raspuknuto nebo umata,
i žednimo rukama kao krhkim kristalima krila,
silini će vjetrovi s pokretima leptirovih misli
razdvojiti hridi naših neumornih bokova,
i dušo moja; uvijek u duši izrastimo,
jer ucrtani poljupci, put su konačnoj ljubavi.
Jednom zauvijek, samo jednom zauvijek,
osjetimo kako smo već odavno voljeni.
Ljubljena moja, ljubavlju dočekajmo svijet.
Tamo podno utrobe svemira, voljena moja,
gdje nezaustavljivo izgara doba samoće,
u naborima sjećanja, proširimo se glasom strasti.
Izgovorimo li noć s dušom istovremeno,
a svoje srce, prokrvljen i čist oblik savršenstva,
na uzdah ili dva prepustimo vremenu,
uhvatit će nas, mila moja, beskonačni prostor,
i na dodir ili dva, u samom vulkanu svemira,
sjajni bridovi oblaka natočiti orošenim cvjetovima.
Za uzvrat, nije važno sa koliko moći,
imat ćemo svoje prste na njihovim laticama.
Uspjet ćemo, mila moja, zajedrimo li pomoću duge.
Zato odzvanjajmo s plavetnilom duše istovremeno
i smjestimo naša njedra u cijeli svijet ruže.
Nagnimo se preko svih oznojenih noći,
i kao kad razbacana ogrlica iskri po našem tijelu,
isklijajmo kroz svaku poru u jednom dahu.
Iznesemo li struk na obale bijelih krošnji mjesečine,
i poput rijeka natočimo beskrajno nebo u sebe,
uspet ćemo se dragocjenim krikom zvjezdane slave,
i napokon, nakon svih neprospavanih noći,
zauvijek pristati u zasluženu milost sazviježđa,
u njihove obrise koji nas takve i trebaju imati.
Zal Kopp
Bookmarks