Naposletku
Ti si dobro znala ko sam ja
Otkud sad te suze, moja mila?
Rekla si da se za točak bršljan ne hvata
Zalud izgužvana svila
To je tako, ne pravi od tuge nauku
Mani svetlo na sledećem bregu
Okopniće moj otisak na tvom jastuku
Kao "jezuška" u snegu...
Razbiću gitaru, crn je mrak ispunjava
Odavno se svoje pesme bojim
Pomera u meni one gene Dunava
Pa ja tečem i kad stojim
Ali opet...
Dal' bi ikad bila moja ti da sam vojnik u armiji ljudi?
Rekla si da baš ne umem novce brojati
I da je ništa sve što nudim
Naposletku, ti si navek znala da sam svirac
Brošić što se teško pribada
Da me može oduvati najblaži Nemirac
Da ću u po reči stati, da se neću osvrtati
Nikada...
Ređaš po vitrini fini, porculanski svet
Al' ja sam figurica bez žiga
Pazi, to je bajka što ti pada na pamet
Fali ti baš ovaj cigan?
Tek u jesen otkriju se boje krošanja
Sve su slične u leto zeleno
Naposletku
Ti si dobro znala ko sam ja
Čemu suze lepa ženo?
Draga moja, ti si navek znala da sam pajac
Moj je šešir šatra pomična
Usne, tice-rugalice, a u oku tajac
Da sam kaput sa dva lica
Da sam Gospo'n Propalica Obična
Naposletku, ti si navek znala da sam svirac
I da je nebo moje livada
Da me može oduvati najblaži Nemirac
Da ću u po reči stati
Da se neću osvrtati
Nikada...
--------------------------------------------------------------------------------
Na jastuku,
bdim na ponoćnoj straži kao stari posustali ratnik
K'o svaki put, od riznice neba jedva zapadne mesečev zlatnik
Po oklopom drhti košuta plaha
večno gonjena tamnim obrisima straha
koja strepi i od mirnih obronaka sna.
Nedostaje mi naša ljubav, mila,
bez nje se život kruni uzalud
nedostaješ mi ti kakva si bila
nedostajem i ja, onako lud.
Ja znam da vreme ne voli heroje
i da je svaki hram ukaljalo
al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo.
Kad potražim put u središte sebe
staze bivaju tešnje i tešnje
I skrijem se u zaklon tvog uha kao mindjuše
od duple trešnje
Al' uspevam da još jednom odolim da prošapućem
da te noćas ruski volim
šta su reči, kremen što se izliže kad-tad.
Nedostaje mi naša ljubav, mila,
a bez nje ovaj kurjak menja ćud
nedostaješ mi ti kakva si bila
nedostajem i ja, onako lud.
Ja znam da vreme svemu menja boje
i da je silan sjaj pomračilo
al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije značilo.
Ponekad jošu moj filcani šešir spustiš osmeh
ko čarobni cekin
I tad sam svoj, jer, ma kako me zvali ja sam samo
tvoj lični Harlekin
Ponekad jos suza razmaže tintu i k'o domina
padne zid u lavirintu, tako prosto
ponekad još stignemo do nas.
Nedostaje mi naša ljubav, mila,
bez nje uz moje vene puže stud
nedostaješ mi ti kakva si bila
nedostajem i ja, onako lud.
Ja znam da vreme uvek uzme svoje
i ne znam što bi nas poštedelo
al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo.
--------------------------------------------------------------------------------
Vesnik svadbe po sokaku svuda je
Brinu snajke šta će koja mesiti
Neko m'i se, kanda, skoro udaje?
Moralo se i to jednom desiti
Tu livadu ja sam prvi kosio
Ma ... Pričam više nego što bih smeo
Ajde ... Odavno bih je zaprosio
da sam samo hteo...
Vetrić glanca krune granja
Tamiš nosi par lokvanja
Račun svedi: šta sad vredi mladost, tričava?
Nevažno je to sve skupa
Sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava
Oprezno s tom violinom, Ona čezne za tišinom
Ko da škakljaš andelčiće vrhom gudala
A nju nemoj pominjati
Neće svet zbog toga stati
Neće biti prva što se udala
Ništa lakše nego sebe slagati
Ništa lakše neg se na smrt opiti
Ništa teže nego zalud tragati
Od sto drugih nju sam probo sklopiti
Srce cupka, al misao okleva
čeka da se stvari same dese
Tuga lepše zvuči kad se otpeva
Pesma sve podnese
Bog je katkad pravi šeret
Na strmini doda teret i potura nedohvatno da se dohvati
Bog je dobar, kako kome
Bolje ne pitaj o tome
Ućutaću ili ću opsovati
Polagano, šanji-bači
Ti si znao šta mi znači
Ko da heklaš paučinu vrhom gudala
Kad pred crkvom baci buket, neka padne, kao uklet
Neka bude zadnja što se udala
Samo bol je u životu siguran
Sreću nosi neki poštar jako spor
Neka, samo ovu noć da izguram
Sutra ću već naći dobar izgovor...
--------------------------------------------------------------------------------
Jutro me zatiče samog, kao školjka u pesku...
Svu noć su senke na zidu skicirale fresku...
Tražio sam jedan stih, skoro da ga osetih, al' mi je iz ruku nestao.
Protura se novi dan, al' taj trik je providan,
samo da bi prošli prestao...
Jutro me zatiče u pravom haosu tema...
U mojim strofama lagani raspad sistema...
Al' u tajnim vezama s nekim davnim brezama, ponovo se pesma primiče
Zasad nema imena, samo bluza svilena,
Kako mi iz ruku izmiče...
Zaboravljam imena, samo lica ostaju,
u prolazu ljude otkrivam kroz šifre...
Dovraga, sve mi to govori da starim...
Zaboravljam dosadne cifre.
Zaboravljam imena malih bircuza uz put
i curica, što su uvek dobre bile.
Neke bistrine se nepovratno mute
ali nikad dodir svile...
Jutro me zatiče opet u smišljanju bekstva...
čim malo usporim stignu me davna prokletstva...
To su samo momenti, lošim vetrom doneti, to su samo male večnosti...
To su samo godine kad se čovek otkine,
Kao od one gorke tečnosti.
Zaboravljam...
--------------------------------------------------------------------------------
Napiši mi pesmu, mazila se
I nisam znao da li ću umeti
Reči jesu moje igračke
Cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa
I svaki put mi je druga slika u očima kad zažmurim
Ali postoje u nama neke neprevodive dubine
Postoje u nama neke stvari neprevodive u reči
Ne znam
Napiši mi pesmu, molila je
I nisam znao da li ću umeti
Voleo sam je tako lako a tako sam teško to znao da pokažem
A onda odjednom, raspored mladeža na njenim leđima
Kao tajna mapa pokazao mi je u koje zvezde treba da se zagledam
I tako...eto ti pesma, ludo jedna
--------------------------------------------------------------------------------
"...patim zbog osoba kojima sam poklonila svoje srce i uvidjam da oni koji su dotakli moju dushu nisu uspeli da probude moje telo, a oni koji su doticali moje telo nisu uspevali da dosegnu do moje dushe. “
Bookmarks