Najljubavniji stihovi...

[epimen]

Mea Culpa

Priznajem!
Lagala sam svet da ništa mi nije. Da ista sam ona čije lice pamte. Obmanula prostor i promakle sate. Ćutala istinu pred Porotom pravde.
Mea Culpa!
Isušila mora, podvezala reke ispod samog toka, jezerske vode usahla sa gora. Ispravila željom vrh planine bedne, pokosila livade i pašnjake medne. Ugasla mesec i zvezde bele.
Sunce u malenu šaku skrila. Da bih sa njim bila.
Mea Culpa!
Obila sam reze na vratnici sreće. Ćelije tuge stopila na plamenu sveće. Razbila katance i pustila dan. Sebe prodala za jedan san.
Mea Culpa!
Ukrala sam svemir da ga njemu dadnem. Sa nebom u džepu, pred njega da padnem.
Ponornici svetla zatvorila puta, da mi ljubav, sa njom, ne odluta.
Mea Culpa!
Ubila sam prošlost. Bez stida. Bez srama.
I sve sam svoje, njemu dala.
Mea Culpa!

[epimen]

Mnogostruki zivot - Vesna Krmpotić

Bit ce da zivimo istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih zivota,kad smo tako cudno iznemogli
od ceznje za jedninom,
a sve nam zivote veze tanka nit,
I kad umiremo,umire nas mnogo.
I ja koja tvrdom zvijezdom vecernjom slutim,
da samo karika sam golemog mog zica,
samo jedno svoje culo,dimenzija jedna,
samo miljuntina svoje snage
sto svemirom trosi se
i luta
ja osjecam,
da ni u ovom casu nisam presjekla nit
koja me veze s tvrdom zvijezdom vecernjom,
i da nisam svoja ni u casu kad sam to naslutila,
jer i sad me skrope necije daleke misli
neosjetno,
ko ponocna rosa.

[epimen]

Beskonacni san

Uspinjem se tvojim tijelom i ti ne dvojiš,
među grudima gdje me pogledom smještaš,
otkrivaš razlog svih mojih uzdaha i čežnji.
U zvjezdanom obrisu tvoje kose zastajem,
a ti vrelinom usana smiruješ moje molitve,
premještaš otkucaje u bedra i sazrijevaš.
Plamtim silinom dok se oko struka izvijaš.
Među nogama pratim sve tvoje pokrete
i kao mjesečina razvlačim prstima dodire.
Vlažnom dolinom rajskih mirisa prilazim
i savijen u želju tiho promatram usjeke,
kojima se plodovi nižu u probirljive strasti.
Ljubim po trbuhu odsjaj zvjezdanih noći
i jezikom klizim prozirnim kapima požude,
pa me u zanosu dočekuješ, opijaš i sladiš.
Nježnim milovanjima zatvaraš moje pore,
u beskrajnu dubinu blaženstva me uvlačiš
i oko sebe tople privijaš, osjećaš i čuvaš.
Preko vrhova tvoga tijela gledaš kako stižem
i kako se dolinom puti nezaustavljivo širim,
pružaš ruke i u njima moj osmjeh odmaraš.
Ljubavnice, kad me tako mekom kožom maziš,
a bezbrojnim uzdisajima dojiš i stalno primaš,
tad u beskonačnom snu moje tijelo držiš.

[epimen]

Bezimena pesma - Željko Krznarić

Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svijetlo u očima prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali... ovo
ti moram reći:
previše je gorkog i ljudi su grubi
pa,ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše
u meni
voli i ljubi...
update:
unatoč ne izgovorenim riječima, unatoč tišini medju nama, "ono" što nosimo u sebi je - još uvijek ljubav

[epimen]

Smiraj - Milos Crnjanski

Setim se, kako su u ljubavi,
dragi prvi dani.
Kad su ruke tople,
kad se oci slede,
preletajuci one kolutove blede,
oko usana...
Sto drhte, protkani,
mutnom tisinom,
u kojoj su osmeh i tuga pomesani
nesigurno i tamno.
Klatno zvona
tesko i tmurno
u grudi udara me.
Tad se dizem,
i, u mutna oka prozora,
puna sitnih glasova veceri,
sapucem, nesigurno,
i moje ime.

[epimen]

Proci ce godine - Veronika Porumbaku

Srebrne pehare ne volim,
Niti pozlacene bokale:
Od svega najdraze mi je
Udubljenje u dlanu tvom.
Proci ce godine. I stalno nova,
Sa istom ljubavlju devojke,
Picu iz tvog dlana, kojeg se
Necu zasititi nikada.
Kao na pocetku, na putu istom,
Lice ce nam se stalno sprziti,
I prvu brazdu poljubicu ti
Na celu obelezenu zivotom!
A ako bi mi ti, istog dana,
Dao da pijem iz velikih bokala,
Ja bih se ipak zaustavila
Opet kod udubljenja tvoga dlana.

[epimen]

Sve je kao - Enes Kisevic

Dan je kao sunčan
Ti si, kao veseo
Prolaziš, kao, ne vide te
Svima je jako lijepo
Svima je, kao, dobro
Svima je, kao, ludo...
I ti si, kao, sretan!
Živi se, kao u moru
Ptice su, kao slobodne
Budućnost, kao na dlanu
Savjest je, kao, čista
I sunce je, kao jasno
O srce, kao, pjevaj
Svi, kao brinu o svima
Svatko je prijatelj, kao
Svima je, kao stalo do tebe
I do svijeta...
I dan, kao ode
I ti se, kao smiješiš
I ništa te, kao ne boli...

[epimen]

I ti bi morao znati - Violeta Milicevic

Laura je sigurno znala
da mora postojati neko
ko će je voleti ko Petrarka
I Francuska je morala znati
Da će se za nju boriti neko
Kao Jovanka pd Arka.
I Zemlja bi morala znati
Da će od sunca ugaslih
Do nje, kad-tad, stići poneki zraci
I svemir bi morao znati
Da ga jos vecim cine
Svaka mrva, senka i oblacak.
Tako bi i Ti morao znati
Da postoji ja
Da bihTe volela
Sve dok me ima.
Makar se zauvek sretali
Samo cudesnim putevima
Koje gradimo od zelja
Neostvarljivih.

[epimen]

Samoca - Dusan Matic

Tugu ne mozes opisati.
Ona je poplava koja nosi sve pred sobom
podriva kuce,
rije nasipe,
valja bregove.
Covek je premlaceno pseto nikom potrebno.
Mrzim tugu.
Tugu ne mozes izraziti.
Ona je pozar koji tinja godinama
i bukne,
ocas planu sume,
nestanu gradovi.
Covek je vaseljenski les koji niko
ne moze poznati.
Mrzim tugu.
Tugu ne mozes suditi.
Ona je uvek kamen o vratu davljenika
zanavek vezan.
Smiraj je samo na dnu
koje se izmeriti ne da.
Covek - plamen
vraca se u kamen.
Mrzim tugu.

[epimen]

Ti ostaješ - Ljiljana Matković-Vlašić

I kad svi odu
napuštajući svoja mjesta u srcima voljenih,
ti ostaješ, Gospodine.
I kad pustoš zamijeni radost
u predvečerje nada,
ti ostaješ, Gospodine.
I kad se svijet promijeni,
a prijatelji iščeznu na svome putu,
ti ostaješ, Gospodine.
I kad na obzorju za sva očekivanja
čista praznina blista,
ti ostaješ, Gospodine.

[epimen]

Komadić sunca - Štefan Žáry

Komadić sunca u bočici nosim ti,
nek se u tvojim očima rasvijetli.
Šareno dugino stakalce sam ti dao,
ako ti možda pogled nečiji učini nažao.
Komadić svjetla u bočici mirisni,
atom sunčanog jutra dražesni.
Kad ostaneš sama i noć se spusti,
ti malo njega iz bočice pusti.
Zrake će zaigrati posred stijene,
crtati kvadrate, bacati zlatno prstenje.
Komadić sunca u bočici zarobljeni
s tajnama o svakoj alkemijskoj mjeni.
Prašak da uzmeš kad želiš na spavanje poći
i ja ću ti noću opet u san doći.
Komadić svjetla ukradoh nebeskom svodu
tom za tvoje grudi, kao za broš s topazom.
Oboma nama da jasno svijetliti stane
kad više ni sunce nad zemljom ne grane.

[epimen]

Ako se Zemlja prepolovi - Jovanka Uljare

Hajde da se pravimo
Nista se nije dogodilo
Sjedi pored mene
i
Zavuci ruku
Gdje ti je najtoplije
Ja skliznucu ti niz jezik
Prije nego me pozoves
i
gozbu spremiti
rijecima navklim
mjesto tebe da me ljube
ne zamjeri mi na neredu
i
razloge neulaska iznevjeri
ja meta osmjehu sam
strpljiva za sve promasaje
i udaljena po mjeri oka tvog.

[epimen]

Ne volim te zato sto te volim - Pablo Neruda

Ne volim te izuzev zato što te volim;
Od voljeti te do ne voljeti prelazim ,
Od čekanja do kada te ne čekam
Srce mi prelazi od studeni do plama.
Volim te samo zato što si ti ta koju volim;
Duboko te mrzim, i mrzeći te
Privijam se uz tebe, i mjera moje promjenljive ljubavi prema tebi
Je da te ne vidim već slijepo volim.
Mozda će januarsko svjetlo uništiti
Moje srce sa svojom okrutnom
Zrakom, kradući mi ključ ka potpunom smiraju.
U ovom dijelu priče sam ja onaj koji
Umire, jedini, i umrijeću od ljubavi zato što te volim,
Zato što te volim, Ljubavi, u plamenu i krvi.
(Soneta LXVI iz: "100 ljubavnih soneta")

[epimen]

Volio bi da me voliš - Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi
Ako si noć,ja biti ću zora
i bljesak svjetlosti u rosi
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma
Ako si izvor,i ja ću biti
u živoj stjeni bistra česma...

[epimen]

Ana Akhmatova

Grčih ruke ja pod tamnim velom ...
''Od čega si danas bleda, čega?''
- Zato što sam tugom neveselom
Do pijanstva napojila njega.
Pamtim. On je izašao tada
Iskrivivši usta najbolnije.
Ne taknuvši drvo s balustrada
Trčala sam za njim do kapije.
Zadihana viknuh: ''Šala sve je.
Ako odeš - ode život moj.''
Jezivo, a kao da se smeje,
Reče mi: ''Na promaji ne stoj''

[epimen]

Milan Kundera

Zašto si tako lepa?
Ne budi tako lepa.
Hoću da budeš od mesa,
ne od sunčevog sjaja.
Zašto si tako lepa?
Kad bi bar imala pege
da ih večno po tvom licu skupljam.
Kad bi bar bila razroka!
Celog bih života na kolenima
ubedjivao razroko oko.
Ali, ti si lepa.
Da, od sunčevog si sjaja.
Ali ja ne mogu stalno živeti u tom sjaju.
Ne mogu na pozornici živeti.
Sve mi se vidi!
Svaka moja ružnoća.
Svaki posrtaj.
Ne mogu živeti pod reflektorima.
Shvati to.
Nemoj plakati.
Ne mogu živeti s tobom.
Suviše si lepa.

[Oljce]

Pozovi me kad ti trebam ja
u ovoj rupi izmedu vekova
Da zajedno stignemo do sna
sami na raskrsnici svetova

I daj mi znake dovoljno jake
daj mi snage i hrabrosti.
Sto ne moze niko mozes ti

Pokazi mi da je igra dar
koji nikad nismo gubili
Nebitna, vrlo bitna stvar
u koju smo se odmah zaljubili

I daj mi znake dovoljno jake
daj mi snage i hrabrosti
Sto ne moze niko mozes ti

Ubedi me da je zivot lep
protiv svih pravila i zakona
Izadji sa mnom medu svet
ovo su dani visokog napona

Nek zvona zvone za sampione
daj mi snage i hrabrosti
Sto ne moze niko mozes ti

[Oljce]

Kraju mog detinjstva, ja o tebi sanjam,
kao o djevojci očiju plavih.
I kad mi se u snu tvoje nebo javi,
od radosti plačem - rad tvojih svitanja.

I sve ti opraštam, kao sinu mati,
il kao sin majci - kako ti drago -
i sreću nestalu, za kojom sam trago,
a koju mi nijesi, nijesi htjelo dati -

i oca bez humke, i majku u grobu,
djevojku Evu - djetinjstva krin sveli -
i sve to, i sve to, što su mi odnijeli
potoci tvoji, potoci bijeli...

I sve ti opraštam i o tebi sanjam,
kao o djevojci očiju plavih.
I kad mi se u snu tvoje nebo javi,
sa suzom u oku sanjam ti svitanja.

[Iva V.]

Evo i mog doprinosa ovoj temi Jedan neponovljivi Mika

Kroj

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.

[Iva V.]

PESMA ZA NAS DVOJE




Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.
Pijana kisa siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da,mora da je tako..

[Iva V.]

MOSTOVI

U meni večeras jedna reka
razbija ogromna brda daleka,
muči se,
urliče,
razmiče klance
i kida svoje zelene lance
i rije kroz moje srce
i peče
i kroz oči mi kipi i teče.

U tebi večeras ista reka
čudno je meka.
Sva je od mleka.
I čas je srebrna.
I čas je plava.
U njoj se tišina odslikava.

Svako u sebi reke druge
pod istim mostovima sretne.

Zato su naše srece i tuge
uvek drugačije istovetne.

[Iva V.]

Bolest


Volim te kao sveži beli zalogaj seljackog znoja i truda
i dana jesenjih na crnoj popucaloj ravnici.
Proci ce prolece kao san razbarušen i cudan
što lici crvenoj ptici.

Doletece i odleteti danas sva cvetanja
bicemo i meki i okoreli, i u radost i u setu cemo zaroniti.
Izgazicu tvrdim usnama tvoja ramena detinja,
a zvezde ce zvoniti ... zvoniti ...

Ima u nama prostranstvo za koje ne znamo.
Izgubicemo se u njemu i opet dohvatiti.
Ima u nama srce, u krpe smeha i placa vezano.
Kako cemo se iz sebe vratiti ?

Proci ce proleca ... Ona nose tragove i cvrkutanja.
Ona nose mir od kog se ruke ježe.

Mir. Samo malo mira, malo kiša, šaputanja,
tamo gde se nebo za njive zakiva i veže.

Mir radi buducih nemira, radi ludovanja,
na uzglavlju od tvojih toplih detinjih šaka,
pa da dugo zvezdama mašem i odzvanjam
prepun kikota i cvetnih naramaka.

Volim te. Eto. A nebo je u prolece plavo
kao nešto cega se nikad setiti necu.
Ništa ... Samo crvene ptice nad glavom uzlecu ...

[Iva V.]

Bosonoga pesma

Ovo je pesma
za tvoja usta od višanja
i pogled crn.
Zavoli me,
kad jesen duva u pijane mehove.

Ja umem u svakom novembru
da napravim jun.
I nemam obične sreće.
I nemam obične grehove.

Moja je sreća srneća,
a grešno mi je smešno
Ako me neko čačne
u ove oči plačne,
nije to neutešno:

ja umem od suza da pravim
klikere lepe, prozračne.

Podeliću sa tobom
sva moja šašava zdravlja.
Zavoli moju senku
sto se klati niz dan.

Sutra nas mogu sresti
ponori ili uzglavlja.
Ludo moja,zar ne znaš:
divno je nemati plan.

Iziđi iz tog detinjstva
kao iz starih patika.
Zavoli moj osmeh,dubok
kao jezerske vode.

Evo, i ja sam se izuo.
Pod vrelim tabanima
rastapa mi se asfalt.

Budi uz mene kad odem.

[Iva V.]

Najzad,
u prvoj ljubavi rađa se i prva bora
ovde negde na čelu
i celog života te prati
Rađa se prva tuga i prva ljubomora
i prvi put se pati.
I odjednom ti drugčije izgleda čitav svet.
Nešto u glavi gori,
nešto tutnja
i vri.
To nije kao matematika.
Tu su dva i dva često - pet
A često - nisu ni tri.
Ne pitaj zašto odkud odjednom košava briše.
To možda i nije vetar.
To prva ljubav uzdiše.
Ne pitaj odkuda kiše odjednom pljusnu jače.
To možda i nije pljusak,
već neko zbog ljubavi plače
i trepavice mu slane
i rukavi mu slani
kao presoljeni ručak i kao okeani.
Uostalom
šta vredi o prvoj ljubavi i dalje da se soli.
Izvoli,
samo izvoli,
pa ako je tebi isto ovako - ti kaži,
a ako nije isto - onda sve se ovo ne važi.

[Iva V.]

Najtužnija pesma
Jovan Dučić


Znam za neizmerne i bolne samoće,
Kad sat mre nečujno, kao cvet što vene,
I kad srce prazno prestaje da hoće
Ni vence pobede ni ljubavi žene.
Znam za neprohodne samoće bez daha,
Kad konci sa svačim padnu pokidani,
I u kojim srce zastane od straha;
Kad svemu oko nas izgledamo strani.
Kad nas oči stvari ravnodušno motre,
I duša pred sobom prestravljena stane;
I sopstvena povest kad se cela potre;
I kad je od leda suza koja kane.
Ni seme u brazdi, ni stopa na putu,
I kako je teška sena koju vučem!
Kanda tuđe srce bije u mom kutu?
Sve svetle palate života pod ključem!...
Vaj, koliko puta umiremo? Ko bi
Znao za sve tmine pod suncem! I zna li
Iko sva bespuća u sutonu dobi?...
I kako smo često oči zatvarali...