Da, tvoje detinjstvo sada je prica fontane.
Vlak i zena sto ispunja nebo.
Tvoja divlja samoca u hotelima
i tvoja cista maska drugoga znamenja.
To je detinjstvo mora i tvoja tisina
gdje se razbijaju ucena stakla.
I tvoje kruto neznanje gdje bijase
moj torso ogranicen vatrom.
Donijeh ti zakon ljubavi, covjece Apolone,
plac za slavujem u zanosu,
ali ti si pobjegao, krmo rusevine,
zbog kratkih, neodredjenih snova.
Misao sa lica, svijetlo jucerasnje,
kazala i znakovi slucaja.
Tvoj neumorni pojas od pijeska
dopusta samo tragove sto se ne uspinju.
Ali ja hocu da trazim po uglovima
tvoju mlaku dusu bez tebe sto te ne shvaca,
s tugom nepomicnog Apolona
kojom sam razbio masku sto je nosis.
Ovdje, lave, ovdje, nebeski bijesu,
ostavit cu te da pases na mojim obrazima;
ovdje, plavi konju moga ludila,
maglicasto bilo, kazaljko za minute,
trazit cu kamenje skorpiona
i odjecu tvoje majke djeteta,
plac ponoci i razbijeno rublje
sto je otelo mjesec sljepoocici smrti.
Da, tvoje detinjstvo sada je prica fontane.
Cudna dusa praznine mojih vena,
trazit cu te malu i bez korijenja.
Ljubavi oduvijek, ljubavi od nikada!
O da! Ja volim. Ljubavi, ljubavi! Ostavi me.
Neka mi ne zatvore usta oni sto traze
klasove Saturna u snijegu
ili uskopljuju zivotinje na nebu,
klinika i suma anatomije.
Ljubav, ljubav, ljubav. Djetinjstvo mora.
Tvoja mlaka dusa, bez tebe sto te ne shvaca.
Ljubav, ljubav, let kosute
na beskrajnim grudima bjeline.
I tvoje detinjstvo, ljubavi, tvoje detinjstvo.
Vlak i zena sto ispunja nebo.
Ni ti, ni ja, ni zrak, ni lisce.
Da, tvoje djetinjstvo sada je prica fontane.
Reply With Quote
PopCorn 
Bookmarks