Kapetan, netsniper...kad prodjem vashe redove...vene bi posjekla! sTVARNO "RADITE" SA STILOM..
a sad malo ja...
Uzimam ove riječi s tanjura, iz sobe, sa šetnji,
pogleda u Dravu, običnog svakodnevnog razmišljanja,
razgovora u sebi, prelazaka ceste, vožnje tramvajem,
izmišljenih polazaka k tebi, odgovora samom sebi,
uzimam ih i nudim u predvečerje, zauvijek,
po kiši, na suncu, u jesen i hladnoj samoći.
Donosim ti i ovog puta na elektronskom papiru sebe,
da me možeš takvog dodirivati i milovati pogledom
ili ugasiti i sjesti u auto i jednostavno otići,
možda i zaspati u svjetlu mojih slova,
prebrisati ih ili potražiti na karti zvjezdanih snova
i prelistati u sjećanjima svih naših susreta.
Volio bih da sam ih donio sa sobom u laticama ruže,
ostavio ih u tvojoj ruci i na usnama potekao,
ispod krošnje hrasta zagrlio, glasom unio,
volio bih sve to i još i više, nebeske oči da to vide
i da mirisom jesenje kiše umiju naša lica,
volio bih, ali istječem ustajalim vremenom i krivnjom čekanja.
Ne mogu se od bezbrojnih naleta boli povući u riječi
i ne smijem u beskrajnoj tišini pomisliti kako si daleko,
jer ne želim osjećajima prepustiti da mi nedostaješ,
moram opstati snagom slatkih uzdaha i godina što dolaze,
ostati tu gdje jesam i navikama podrediti mir,
izvući srce i prestati kucati, dok me ponovno ne dotakneš.
Moram i hoću, priznajem, ovako sam izložen promjenama,
pomalo izgubljena razuma i podređen svjetovnim nazorima,
neprihvaćen i šutljiv i samo s jednim razlogom dišem,
istina, tako kako osjećam ne mogu, već s naporom
i iako se širim svim horizontima beskrajne mašte,
u meni ravnica još uvijek tiho smiruje nemirne brazde.
Idem, jer i ti ćeš sada sa svakom riječi malo sjesti,
pokrenuti uspomene, pogledati na sat i polako razmišljati,
zašutjeti i pokazati osmjeh, zapaliti cigaretu,
izvući se iz tjeskobnog položaja usamljenosti,
izabrati vrijeme i krenuti mislima prema prohladnoj noći,
da u njoj zajedno sa mnom osjetiš smirenje mjesečine.
Bookmarks