Originally Posted by
vikky
Molim te, poslusaj ono što ne kažem
Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, hiljade maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Bozje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam sigurna
da je sve med i mleko u meni
i oko mene
da mi je ime samouverenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da mi ne treba niko.
Ali, ne veruj mi.
Možda se čini da sam smirena, ali
moja smirenost je maska
uvek promenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoca.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da iko zna.
Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da će me otkriti.
Zato freneticno kreiram masku da bi iza nje sakrila
nonsalantno, sofisticirano procelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zastiti od pogleda koji zna.
Ali bas takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega sledi prihvatanje.
Ako sledi Ijubav.
To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene same,
od zatvora sto sam ga sama sagradila,
od prepreka sto ih sama tako bolno podizem.
To je jedino sto će me uveriti u ono u što ne mogu uveriti sama sebe,
da zaista nešto vredim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usudujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslediti prihvatanje,
da neće uslediti Ijubav.
Bojim se da ćeš me manje ceniti, da ćeš se smejati,
a tvoj bi me smeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vredim,
i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
sa sigurnim proceljem spolja
i uplasenim detetom unutra.
Tako pocinje svetlucava ali prazna parada maski,
a moj zivot postaje bojiste.
Dokono cavrljam s tobom uctivim tonovima povrsnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa,
i ništa o onome sto je sve,
i sto place u meni.
Zato kad sam u kolotecini,
neka te ne zavara to što govorim.
Molim te pazljivo slusaj i pokusaj cuti ono što ne kažem.
Sto bih volela da mogu reci,
sto zbog opstanka moram reci,
ali sto reci ne mogu.
Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati umjetne, lazne igre,
želim prestati s igrama.
želim biti iskrena i spontana te biti ja,
ali mi ti moras pomoći.
Moras pruziti ruku
čak i kada se čini da je to posljednje sto želim.
Samo ti možeš iz mojih ociju ukloniti prazan pogled zivog mrtvaca.
Samo me ti možeš prizvati u zivot.
Svaki put kad si Ijubazan, nježan i kad me hrabris,
svaki put kad pokusas razumjeti jer zaista brines,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moći da me ozivis možeš udahnuti zivot u mene.
Želim da to znaš.
Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izaberes.
Samo ti možeš srusiti zidove iza kojih drhtim,
samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga senovitog sveta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlucis.
Molim te odluci. Ne mimoilazi me.
Neće ti biti lako.
Dugotrajno uvjerenje o bezvrednosti gradi snažne zidove.
Sto mi blize prides
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali uprkos tome sto o covjeku kažu knjige,
ja sam često nerazumna.
Borim se bas protiv one stvari za kojom ceznem.
Ali rekose mi da je Ijubav jača od snaznih zidova,
i tu lezi moja nada.
Molim te pokusaj pobediti zidove
cvrstom rukom
jer dete je vrlo osetljivo.
Ko sam, možda se pitas?
Ja sam ona koju znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki covek na koga naides
i ja sam svaka žena na koju naides.
Bookmarks