Jokic dobio sedam godina zatvora

[laufer*]

Jokic dobio sedam godina zatvora

Penzionisani admiral JNA Miodrag Jokic, optuzen za bombardovanju Dubrovnika 6. decembra 1991. godine, osudjen je danas pred Haskim tribunalom na sedam godina zatvora. Kao olaksavajuce okolnosti sdusko vije je uzelo u obzir Jokicevu dobrovoljnu predaju, priznanje krivice i njegovo ponasanje.

[sh0cker]

Pa dobro nije mnogo, mada je bruka da mu oni sude.

[laufer**]

IZA SCENE
ADMIRAL JOČIĆ, KRIVAC I SVJEDOK
Prelomilo se
Na pitanje novinara da li su žrtve bile uzaludne, s obzirom na to da će se vojska iz Dubrovnika povući, admiral Jokić je odgovorio da nijesu, jer je Prevlaka napadnuta i moralo se uzvratiti - tako da je odluka da se hrvatske snage odbace od granice bila potpuno ispravna. Admiral Jokić bio je izričit da u komandovanju na dubrovačkom području nije bilo krupnijih promašaja. Možda je bilo nekih manjih, kao što je onaj od 6. decembra 1991. godine, kada su jedinice JNA napale na Srđ i Dubrovnik nakon žestokih provokacija, oko čega se u svijetu "digla ogromna prašina".
Tako je, vojnički odsječno, admiral Jokić, u ulozi komandanta Vojno-pomorskog sektora "Boka", raportirao u Komboru, maja 1992. Dvanaest godina kasnije, zbog granatiranja Dubrovnika u zimu 1991. osuđen je pred Haškim tribunalom na sedam godina zatvora. Admiral je prethodno, 27. avgusta prošle godine, pred haškim sudijama skrušeno izustio: "Časni sude, kriv sam!", priznavši krivicu za granatiranje zaštićenog istorijskog jezgra Dubrovnika s položaja jedinica JNA oko grada, u kojem su tog istog 6. decembra 1991. poginula dva civila, tri ranjena, a pričinjena je i velika materijalna šteta kulutrno-istorijskim i religijskim objektima u Starom gradu.
Ovo je prvi put da pred haškim sudijama jedan visoki oficir bivše JNA prizna krivicu, koju je, nakon što se dobrovoljno predao, pred tim istim sudom, 14. novembra 2001, strasno poricao: "Ničega se ne stidim. Kao admiral, izvršavao sam svoje dužnosti profesionalno i savjesno. Bila je to moja vojnička odgovornost. Nadam se da će moja zemlja stati iza mene."
Eto, prelomilo se. Sad možda i nije najbitnije koji su sve razlozi uticali da admiral u razmaku od dvije godine tako drastično izmijeni stav. Naročito ne treba posmatrati kao visokomoralni čin činjenicu da je admiral izrazio kajanje zbog zločina i uputio izvinjenje žrtvama. Umjesto bilo kakve banalizacije, valja konstatovati kako, poslije ove presude, ništa više neće biti kao prije. Nakon Jokićevog priznanja, sva buduća poricanja krivice za vođenje "rata za mir" gube uvjerljivost.
To će se vrlo brzo odraziti i na druga suđenja. Sada se Jokić pojavio u ulozi svjedoka na suđenju generalu Pavlu Strugaru, takođe optuženom za bombardovanje grada pod zaštitom UNESKO-a, koji poriče svoju odgovornost kao komandant Druge operativne grupe. "Strugar je imao najveća ovlašćenja"; "komandovao je svim jedinicama Druge operativne grupe"; "ja sam mu bio potčinjeni"; "cilj operacija bio je blokada grada Dubrovnika", svjedoči Jokić. On je već priznao da je bio odgovoran po svih šest tačaka optužnice: za kršenje zakona i običaja ratovanja - ubistva, okrutno postupanje, napad na civile, neopravdano uništavanje objekata, nezakonite napade na civilne zgrade i uništavanje kulturnih, istorijskih i vjerskih zdanja. Priznanje krivice Miodraga Jokića moglo bi pomoći da mnogi u Crnoj Gori konačno shvate - u Dubrovniku nijesu "gorjele gume". Zločin je bio stvaran i organizovan - admiral je to ovjerio. Time se otvara put za odstupnicu od kolektivne odgovornosti za taj ratni zločin. Ali to je tek početak - slijedi otvaranje pitanja odgovornosti svih ideologa i praktičara nasilnog prekrajanja granica.
Tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović je, da bi oprao ruke, u svojem najnovijem viđenju rata za Dubrovnik napisao da se JNA (ne pominje Teritorijalnu odbranu i specijalce crnogorske policije, kao ni spuške zatvorenike koje je sam otpremio) pridržavala Ženevske i svih međunarodnih konvencija. "Nije bilo ratnih zločina protiv civilnog stanovništva", vergla Bulatović, čak i poslije suprotnog Jokićevog priznanja.
Naravno, u svom najnovijem sjećanju Bulatović ne spominje da se ranije više puta pravdao Kadijevićevom "ratnom zamkom", kojom je Crna Gora uvučena u opsadu Dubrovnika, već razglaba ono što mu nije struka - "strateški smisao operacija" na dubrovačko-hercegovačkom ratištu, kao da to već nije general Kadijević razložio do detalja. Više Bulatović ne pominje da je Dubrovnik "bio i ostao tačka naše najveće nacionalne sramote i mamac na koji su se brojni ljudi na Zapadu uhvatili tretirajući nas kao ratničke i neodgovorne ljude".
A u svojoj knjizi Moje viđenje raspada bez države (Politika, 1993) sam general je dao mnogo tema za razmišljanje i istraživanje, "priznavajući" da se radilo o direktivama za stvaranje "Velike Srbije" okupacijom dobrog dijela hrvatske teritorije. On je u knjizi do u detalje opisao zadatke i ciljeve mostarske i crnogorske grupacije JNA, pa su u nju "zalutale" i takve stvari poput "osvajanja juga Hrvatke i doline Neretve kao pripremne osnove za dalja dejstva prema Splitu". Kadijević je takođe "priznao" da "oslobađanje" Dubrovnika nije preduzeto zbog toga što su "ustaše" krenule na Crnu Goru, još manje iz "razloga humanosti" zbog blokiranih kasarni JNA ili "rata za mir", "nepravednih granica"... i kako su sve to već definisali tadašnji politički moćnici, Bulatović, Marović, Kostić, Đukanović, Kilibarda i Amfilohije...
Prema saznanjima Monitora, u Hagu posjeduju obimnu dokumentaciju o umiješanosti crnogorskih državnih organa u rat oko Dubrovnika. Neki dokumenti iz toga doba, označeni kao državna tajna, sa potpisima crnogorskih političara, već su objavljeni u hrvatskoj i crnogorskoj štampi. Momira Bulatovića posebno tereti naredba koju je potpisao 1. oktobra 1991. godine, a kojom naređuje da se "izvrši mobilizacija Posebne jedinice milicije, jačine ojačane pješadijske čete, sa zadatkom izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu između Republike Crne Gore i Republike Hrvatske".
Poslije Biljane Plavšić i Milana Martića, Jokićevo priznanje krivice ima najveću težinu, jer izaziva "domino efekat" - otežava drugim optuženim, kao i ideolozima rata, lako izvlačenje. Poricanje krivice, inače, pravilo je, a njeno priznanje izuzetak pred Haškim tribunalom. Od prvog "kriv sam", koje je u maju 1996. izgovorio Dražen Erdemović, do danas je samo desetak optuženih priznalo krivicu za neke od zločina za koje su optuženi.
Sa izuzetkom Erdemovića, koji je svoj zločin priznao i prije nego što je stigao do Haga, svi ostali su na prvim pojavljivanjima pred Tribunalom izjavljivali da su nevini.
Za sada se u Hagu sudi za vojnu odgovornost. Admiral Zec je oslobođen zbog nedostatka dokaza, pritvorenom kapetanu Vladimiru Kovačeviću najvjerovatnije se neće suditi zbog toga što je mentalno obolio. Ne bi bilo logike da na red ne dođu i oni iz samog vrha ratne politike, odgovorni za počinjene zločine oko Dubrovnika. Dok se to ne dogodi, "sitne ribe" gutaće krupne, umjesto obrnuto.

Pravila ćutanja
I Momir Bulatović sada tvrdi da je Jokićev prethodnik, admiral Krsto Đurović, kad je oboren njegov helikopter, poginuo od tzv. prijateljske vatre. "Neko je, izgleda, tragičnom greškom pucao, misleći da se radilo o neprijateljskom helikopteru", piše u knjizi Pravila ćutanja. Istoga dana Bulatović i Đukanović obreli su se u Beogradu da sa Kadijevićem obave konsultacije oko novog komandanta VPS "Boka", ali uzalud - Jokić je već bio određen.
"Nismo odmah bili primljeni. Tadašnji šef kabineta saveznog sekretara za narodnu odbranu, perspektivni pukovnik Vuk Obradović, ljubazno nas je obavijestio da moramo sačekati da se završi važan sastanak kolegijuma. Čekali smo, činilo mi se, satima, dok je u obojici ljutnja smjenjivala nevjericu. Konačno, sastanak je završio i sreli smo se sa vidno umornim Kadijevićem. Rekao je da se sastanak neplanirano odužio, jer su morali da nađu zamjenu za poginulog admirala Đurovića i da su se opredijelili za admirala Jokića", piše Bulatović.

[laufer**]

JOKIĆ: HRVATSKE SNAGE U DUBROVNIKU NISU BILE PRETNJA ZA JNA | 17:04 | Izvor: Beta

Hag -- Na suđenju generalu Pavlu Strugaru pred Haškim tribunalom, svedok optužbe Miodrag Jokić rekao je u četvrtak da hrvatske snage u Dubrovniku 1991. nisu predstavljale ozbiljnu opasnost za višestruko nadmoćnije trupe JNA pod Strugarovom komandom. "Hrvatske snage nisu predstavljale opasnost za jedinice JNA - nisu mogle zaustaviti napad, poraziti nas ili nam naneti ozbiljne žrtve. Ali, žrtve smo imali tokom njihovih provokacija, naročito posle sklopljenih primirja. Napali bi, pa se povlačili, a mi smo žestoko uzvraćali", rekao je Jokić, tada komandant Vojnopomorske oblasti Boka i potčinjeni generala Strugara.

Jokić je, u nastavku svedočenja, precizirao da su hrvatske paravojne snage oko Dubrovnika u oktobru 1991. brojale između 1.500 i 2.000 boraca. Nakon što su jedinice JNA uspostavile blokadu grada, u njemu je posle sprovedene mobilizacije bilo 2.500 do 3.000 naoružanih ljudi. Nasuprot tome, na području Dubrovnika je početkom operacije delovalo između 10.000 i 12.000 pripadnika JNA, a tokom blokade se taj broj smanjio do 4.000, rekao je svedok.

Ponavljajući da su komande JNA imale velike probleme sa nedisciplinovanim jedinicama oko Dubrovnika, naročito sa Trećim bataljonom Trebinjske brigade, Jokić je kazao da je komandant tog bataljona Vladimir Kovačević zvani Rambo bio štićenik generala Strugara koji nije preduzeo ništa da ga disciplinuje.

Svedok je ispričao da je Strugar 1992. Kovačeviću dodelio stan u Podgorici, a da mu je Kovačević zauzvrat dao putnički automobil. Haški tribunal Kovačevića je optužio za zločine u Dubrovniku zajedno sa Strugarom i Jokićem, ali mu najverovatnije neće suditi zato što je mentalno oboleo. Na Kovačevića i druge mlađe oficire i vojnike, a naročito rezerviste, porazni uticaj imao je gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurović koji je zagovarao snažnije napade na Dubrovnik i otvoreno se mešao u komandovanje jedinicama JNA, optužujući zapovednike da ofanzivu ne vode dovoljno energično, rekao je Jokić.

[SKOJ]

...
Tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović je, da bi oprao ruke...

Uporni li su ovi pokusaji da se zaboravi uloga tadasnjeg i sadasnjeg premijera, Velikog Vodje male Crne Gore, koji je uzvikivao "Nase je sve do Neretve!!".

Tako mi profesionalnog novinarstva Monitora...

[simm]

Uporni li su ovi pokusaji da se zaboravi uloga tadasnjeg i sadasnjeg premijera, Velikog Vodje male Crne Gore, koji je uzvikivao "Nase je sve do Neretve!!".

Slažem se sa tobom. Neđe imam onu njegovu izjavu iz Pobjede u kojoj govori o "konačnom razgraničenju... ".

Ljudi brzo zaboravljaju stvari.