Kad sam u tom stanju (mislim kad stvarno zavolim nekoga), ja kao da zaboravim na sve ostalo i ne obazirem se oko sebe jer sam sva u nekom delirijumu, poletu, puna ispada energije, cuvene kreativnosti i inventivnosti, konstantno mi misli lete put te osobe jer hocu sve da podijelim sa njim i hocu da on udje u moj zivot preko prica, djeljenja interesa, hobija i ostalih stvari koje meni mnogo znace... Tu su nepregledne mogucnosti za buducnost, sto cini da nista vise nije uobicajeno...
Ali, moje velike ljubavi su bile nekako sumanute zbog svakakvih ispreplitanih okolnosti i razloga, da je sreca dolazila na intervale u nekim kratkim periodima, dok su poslije toga nastupali periodi ne razumijevanja ili odvojenosti tokom kojih ja imam obicaj da se totalno uvucem u sebe u ponasanju prema toj osobi, tako da se na kraju svega osjecam bukvalno emotivno opustoseno...
"U stanju sam da prihvatim vruce i hladno, lepo i ruzno, crno i belo, ali nikad ne mogu da podnesem prosecnost"
Bookmarks