Narode, matuf časti...

[metuzalem]

PIŠI KAKO TI SE ....

Odavno nijesam svraćao na forum „Književnost“, čini mi se skoro od onda kad sam za sobom bacio kamen na njegovu ondašnju „žabokrečinu“ na kojoj je ostala poprilična rupetina a kako vidim, još uvijek nije niti zarasla...

No ipak vidim da ni nekog naročitog napretka nije bilo, no nešto mislim, može biti da je to zbog novih mogućnosti, kao što je blogovanje.com, na kome mnozina ovdašnjih učesnika ima svoj blog, tako da je pravo zadovoljstvo prebirati po onom jedinstvenom „dragom kamenju“ stvaralačkog duha CG literarnog podmladka. No ipak me čudi, kako to da je ovaj forum spao na nekakav bezvoljni „buvljak“ ličnih stavova i mišljenja o tome koji je pisac; bolji, ljepši, dublji, plodniji i... što je, u stvari, htio da kaže!

Mene ne čudi, jer mi je dovoljno sjetiti se vremena kad se znalo „ko kosi a ko vodu nosi“ dok nas istorija uči da „samo čelni ima što da kaže (i napiše) a to se najbolje vidi iz činjenice da su se, u prošlosti, pera i pisanja fatali jedino CG vladari, pa je taj uslovni reflex ostao sve do sada a, kako izgleda, tako će biti i u (ne)doglednoj budućnosti...

Osim toga, i ono malo elana koju djeca ponesu iz doma, sjebe školsko obrazovanje u kome je dosta autoriteta kojima bi više odgovarala zatvorski ili logorski ugođaj, no tome su Jezuiti krivi koji školu i izmisliše... da li je onda ikakvo čudo, da skorosvaki mlad čoek koji uzme da zapiše neku svoju misao, ima neodoljiv osjećaj da čini nešto nedozvoljen ako ne i sramotno.

Ostaje pitanje; isplatili se, uopšte, gubiti vrijeme na ovom forumu kao član porodice duhovnih „preživara“ ili na njega ulaziti s pojerenjem da se, kao u sportu, i besmislenim aktivnostima sasvim solidno može nabijati prijeko potrebna (duhovna) – kondicija.

Da ne bi ispalo kako vam Matuf drži lekciju bez pokrića, uputiću vas kako je divna stvar pisati o bilo čemu onako kako čoeku pane na pamet, otprilike po onoj narodnoj; kako bi više volio:

„S kurca na plot ili s plota na – kur@c!“

No, da ne dužim, evo vam jedna spontana pričica, teke da ve častim....

ZIMSKO POKAJANJE

Bilo je to u jednom omanjem selu i jedne dosta oštre zime, kad stari Mitar odluči da umre i njegova čeljad to objavi par dana ranije, tako da narod odmah stade dolaziti da „čuva mrca“ uz dobru rakiju i još bolju priču, po susjednim kućama koje su, rodbina i komšiluk, pokajnicama stavile na raspolaganje i oganj obezbijedili sa dosta drva kako se ne bi smrzavali...

U najprostranijoj od tih kuća, na ognjištu je goreo dobar oganj i oko njega sjatilo starije i raspričano društvo, dok se u susjednoj, omanjoj kužini, na omrčenom šporetu, varila kafa koju su mlađa muška celjad redovno i hitro raznosila po okolnim kućama. Nije oganj zračio samo toplotu, već i osvjetljavao prostoriju omrčenih zidova po kojima su lelujale sjenke ljudi stisnutih oko ognjišta na kome su dogorijevali čvornovati i rogati čapuri, koje su pokajnice od dosade neprestano gurkali i obrtali da bolje prime vatru.

Među njima, na prostranom i upotrebom oglodanom stolovaču, dostojanstveno je sjedio uredan i čist starac sa crnogorskom kapom na glavi, desnom rukom u kožnoj rukavici nespretno pridržavajući čvornovati štap koji je nemušto svjedočio da je invalid iz nekog od brojnih ratova koje je preživio... Do njega je sjedio čovjek u najboljim godinama, obučen (gradski) moderno i još od sijedanja na onizak škanj uzeo uvodnu riječ i nije više ispuštao a izgledalo je da je više i neće ipustiti u toj noćnoj smjeni...
Nešto zbog dima a nešto od dosade, ostali oko ognja su neprestano žmirkali ne usuđujući se ni da međusobno šapću, tako da cijela priča postade nalika na uobičajeni referat jednog samoupravnog funkcionera...

Međutim, govornik se nije zadovoljavao svojom pričom, već ju je dosta često prekidao, onom dostojanstvenom starcu pod CG kapom se obraćajući pitanjem nalik na naređenje: „Je li ovako, đede...?“, na koje bi pomenuti đed u dogovor samo potvrdno podigao obrve i klimnuo glavom, sve dok mu nije i konačno dosadilo te on, značajno zamuckujući ovome verbalnom napasniku nije odgovorio:

-„ Jes´, jes´, čoče, kako da ne...! E, zanago jes´, pa da je i za polovinu tako te zboriš...“

Oko ognja se začu potmuli smijeh a nekolicina hitro strkoše u mrak kako bi svome smijehu postili na volju, dok se govornik zbunjeno osvrtao oko sebe još uvijek ne shvatajući što bi da bi i konačno ustao i hitro nestao u pomrčini...

U maloj kužini su uglavom sjedjele žene i pokoji od muških među kojima se isticao stari Blažo M. sa svojim zavodničkim brčićima i prostranim kačketom na velikoj glavi. Iznenada ga neko od prisutnih glasno upita:

- „E, Blažo, čujo sam da ti je oni komšija oženio sina..., pa rekoh da te pitam, kakva je ta nevjesta, čoce...?“

- „ E, a kakva je... Eto, mala, fina... ima pičku što je najvažnije!“

- Eh, đugume stari.. hitro se javi jedna od starijih đevojaka koje su varile
Kafu - ...kakve su ti priče sram te bilo... E baš ti znaš ima li je...“

- „E znam, zesto, pošto se nije žalio a znam i da je ti imaš iako je nijesam vidio, no pušti priču...“

- „A kako da puštim, jadi te našli, ka što jesu, đe si baš sada naša da pričaš takve priče a drug ti je, eto, na odru i s dušom se bori... Kako ti ga nije ža´ matufe jedan...?“

- „ E odma´ iz tebe progovori „zdrav seljački elemenat“ jer odma´kreneš sa konstruktivnom kritikom i pričom ka „s konja, taman ka´da si pojahala onu mašinu iz „Oboda“ kojom su te „udomili“ ovi usrećitelji radničke klase... A što veliš da bih svoga druga treba žalit`, batali imena ti..., jer jedva čekam da i konačno počine, samo kad se sjetim njegovog „partizanskog“ života sa roditeljima i brojnom rodbinom, u jedinoj prostoriji, u kojem je svoje potomstvo morao „švercovati“ barabar ka ja kontrabandu u svoje vrijeme...“

- „Opet ti to ne daje pravo da u ovakvoj prilici pričaš svašto...“

- „ E neću, zesto, ni čekat ba mi to pravo neko da, no ću ga sam uzet´... jer mi, eto, baš on ove noći poručuje, da smo duže mrtvi nego živi... No pušti priču, amanati...“

- M -

[metuzalem]

-
-
- Hm, vjerovatno bih postao pisac da me nije sudbina opomenula riječima jednog poznatog, d´al pisca d´al filosofa, ne znam, ali su one mene uputila da prihvatim njihovu poruku koja je glasila; "prvo (od)živi svoj život pa onda piši!" Osim toga moju je odluku uslovila i öinjenica da nema tako jalove rabote kao üto je; "u milionima ljubavnih romana tragati za bilo kakvom -jebačinom..." Posljedica ovih dilema jeste u tome da sam, za vrijeme svoga boravka 60. godina u uzavrelom Parizu, odživio sopstvene "Mirne dane u Clichi-u ( o burnim noćima da i ne govorimo) prije no sam doznao za istoimenu knjigu američkog pisca H. Millera...

No sva priznata imena svjetske literature nijesu uspjela navesti me da i sam počnem pisat, sve dok se nijesam počeo dopisivati sa jednom 50-godišnjom udovicom sa njemačko-švajcarsske granice koja se, priučeno ali bez kompleksa, obratila internetu sa željom i nadom da nađe novog životng saputnika a ja se zadesio da joj preporučim jednog kuratog 25-godišnjeg Marokanca za koga je ona smatrala da joj nije primjeren zato što je upola mlađi. Nakon što sam joj matematički dokazao da 50 kroz 25 ide dva puta, pristala je da ovaj zadatak iz životne matematike pokuša riješiti, što joj je uspjelo iznad svakog očekivanja a mene, svojim načinom pisanja, uputila na jedini pravi stil.

Ako neko hoće više o tome evo mu link:

http://www.forum.cdm.me/showthread.p...are-rupe/page4

- M -