Results 1 to 21 of 21

Thread: Dr Živko M. Andrijašević: Ne zna se da je Karađorđe ubio oca i brata ...

  1. #1
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Dr Živko M. Andrijašević: Ne zna se da je Karađorđe ubio oca i brata ...

    Dr Živko M. Andrijašević:
    Ne zna se da je Karađorđe ubio oca i brata, da su Obrenovići poženili sestre, ali svi znaju za Zeka manitog



    Crna Gora je imala četiri dinastije: Vojislavljeviće, Balšiće, Crnojeviće i Petroviće-Njegoše.
    O Vojislavljevićima, Balšićima i Crnojevićima Crnogorci znaju malo ili gotovo ništa, dok o Petrovićima uglavnom znaju propagandne izmišljotine koje ih prikazuju u ružnom svjetlu. Vjerujemo da nema Crnogorca koji nije čuo za pretpostavku da je Njegoš umro od neke venerične bolesti ili da je ranjen iznad oka sporeći se oko tuđe žene. Da je Njegoš osnovao Senat i prvu osnovnu školu, zna zasigurno samo manji broj ljudi. A najvećeg državnika dinastije Petrović-Njegoš, knjaza Danila, mnogi ne razlikuju od vladike Danila, ali kada kažete Zeko maniti, svi znaju o kome je riječ. Da je taj Zeko maniti nametnuo “crnogorsko pitanje” evropskoj diplomatiji, malo ko zna, ali da je bio ludak i ubica - to zna svaka rovačka baba. Isto važi i za kralja Nikolu: njegove vrline i državnički uspjesi poznati su uglavnom istoričarima, dok o njegovom “izdajstvu” u toku Prvog svjetskog rata i njegovom šurovanju s Austrijom, zna širi krug ljudi.
    Začudo, kada su u pitanju “bratske dinastije”, tj. srpske dinastije Obrenović i Karađorđević, crnogorska obaviještenost nije ni na približnom nivou. O ovim dinastijama, posebno o Karađorđevićima, koji su između dva rata vladali Crnom Gorom, zna se samo ono što ih afirmiše i uzdiže iznad Petrovića. To i nije toliko neobično, budući da ne mali broj ljudi u Crnoj Gori smatra Karađorđeviće “svojom” dinastijom. Vjerovatno zbog takvog političkog sentimenta, mnogi Crnogorci nemaju želju da saznaju nešto više o poročnosti novovjekovnih srpskih dinastija. No, za sve one čije je znanje o Karađorđevićima i Obrenovićima u ovoj sferi nepotpuno, evo nekih podataka koji su plod istraživanja eminentnih srpskih istoričara.
    Karađorđe Petrović, osnivač dinastije, imao je veoma naprasitu prirodu. Srpski istoričar Radoš Ljušić, u svojoj knjizi “Vožd Karađorđe” navodi interesantne detalje o karakternim osobinama vođe Prvog srpskog ustanka: “Vožda je na mahove obuzimao neki čudan gnev i bes. U tim periodima, a oni su ponekad duže trajali, kao 1806. i 1808. godine, od njegove ruke stradali su mnogi Srbi, pa tako i njegov brat. On se u tim trenucima nije mogao kontrolisati...” No, Karađorđe nije ubio samo rođenog brata, već i oca! Oceubistvo se dogodilo 1786. godine. Karađorđe je, kako navodi profesor Ljušić, oca teško ranio iz puške, a zatim je naredio jednom od svojih momaka da ga dotuče.
    Izvjesnih karakternih sličnosti sa Karađorđem imao je i njegov unuk Petar Karađorđević, koji je na srpski presto došao 1903. godine. I on je ponekad gubio kontrolu nad sobom, ispoljavajući pri tom neuobičajenu agresivnost. Da je ova agresivnost kod Karađorđevića nasljedna, potvrđuje slučaj Petrovog sina, princa Đorđa Karađorđevića. Za njega se pouzdano zna da je uzrokovao smrt svog sluge Stevana Kolakovića. U nastupu bijesa princ Đorđe je udario Kolakovića nogom u stomak, i pet dana kasnije on je preminuo od perforacije tankog crijeva. Uzrok smrti utvrđen je obdukcijom, koju je izvršio francuski hirurg Mihel. Zbog ovog skandala Đorđe je ubrzo morao da abdicira u korist mlađeg brata Aleksandra (1909). Pola vijeka kasnije, Đorđe je u memoarima objasnio da je Kolakovića udario jer je zaboravio da mu odnese pismo nekoj gospođici. “Na nesreću, ruke su mi bile sputane šinjelom, koji još nisam bio svukao, pa sam podigao nogu i snažno odgurnuo Kolakovića. Učinilo mi se da je posrnuo, ali je moja svest bila nesposobna da to registruje”, objašnjava Đorđe kako se sve odigralo. A kada je Kolaković preminuo, izbio je novi skandal, jer je otkriveno da je na samrti bio primoran da potpiše izjavu da se “slučajno” okliznuo na stepeništu!
    Đorđev brat, kraljević Aleksandar, istina, nije ubio nijednog slugu, ali je rođenog brata, Đorđa, zatvorio u ludnicu. Aleksandar je, naime, primorao ljekare da Đorđa proglase ludim i opasnim, iako je Đorđe bio samo pomalo čudan i neuravnotežen. U duševnoj bolnici Đorđe je bio zatočen sve do 1941. godine. Za vrijeme zatočenja, Đorđe je Aleksandru često slao pisma koja su uvijek bila naslovljena na isti način:
    “Kralju Aleksandru - trovaču, iznuđivaču i podmećivaču”. U jednom pismu iz 1931. godine, Đorđe ovako “čašćava” brata: “Užasno si mi odvratan podli iznuđivački trovački gade. Decu ti blesavu pečenu j...m.”
    Pored problematičnih moralnih osobina, Karađorđevići su u poređenju sa moralnim profilom većine Obrenovića bili pravi božiji ugodnici. Miloš Obrenović (1815-1839; 1858-1860), to je barem poznato, bio je ozloglašeni nasilnik i razvratnik. Ubijao je ljude zbog očuvanja vlasti (najprije Karađorđa, pa onda njih stotinjak), ali i iz čistog zadovoljstva. Vuk Karadžić navodi da je Miloš naredio da se jednom pijancu “na silu povade svi zubi i zato siromah onaj dan umre i ne otreznivši se više.” Ovaj nesrećni slučaj Miloš je smatrao običnom šalom.
    Milošev sin knez Mihailo (1839-42; 1860-68.) nije imao očev ljubavnički temperament, ali je, ipak, pokazivao jednu vrstu emotivne i seksualne izopačenosti. Naime, Mihailo je najprije bio u ljubavnoj vezi sa sestrom od strica Ankom, potom sa drugom sestrom od strica Jekatarinom, i napokon sa Ankinom kćerkom Katarinom, sa kojom se i vjerio 1868. godine. Kada je počela njihova veza Mihailo je imao 42, a Katarina 16 godina. Koliko se zna, krivac što je do ove neprirodne veze došlo je Katarinina majka Anka, Mihailova sestra, koja je prije toga bila kneževa ljubavnica.
    O psihičkoj nestabilnosti i moralnoj problematičnosti Mihailovog nasljednika, kralja Milana Obrenovića (1868-1889), postoji takođe obilje podataka. Brojna svjedočanstva o njemu ostavili su njegovi politički savremenici, ali i njegova žena kraljica Natalija. U svojim uspomenama kraljica Natalija navodi da je Milan bio “nevaspitan, grub i surovo sebičan, slabog karaktera, podložan laskanju i ženskom uticaju... nedovršena priroda, nesreća za sebe i nesposobna da pruži sreću drugima. Zaista dostojan sažaljenja”. Za razliku od njegove supruge, politički savremenici opisali su Milanovu političku i vladarsku narav, i njihov sud je uglavnom ujednačen: Milan je bio prevrtljiv, podmukao, zao i moralno nepostojan.
    O Milanovim ljubavnim avanturama dosta se toga zna, pa i činjenica da je, kao i knez Mihailo, bio sklon incestu. Postoje nepobitni podaci da je bio u ljubavnoj vezi sa svojom sestrom od tetke Simkom Germani. Začudo, i njegova ženidba sa Natalijom Keško bila je jedna vrsta “blažeg” incesta: supružnici su bili rođaci u šestom stepenu (druga bratučad).
    Čak i ovaj kratki osvrt na neke lične osobine srpskih vladara 19. i 20. vijeka pokazuje da su na srpskom prestolu uglavnom bili ljudi koji su po ovom ili onom osnovu veoma problematični. Da je, kojim slučajem, neki od crnogorskih vladara imao i deseti dio obrenovićevske ili karađorđevićevske mentalne izopačenosti, vjerujemo da bi dobar dio Crne Gore o tome do u detalje bio upoznat. I naravno, o tome ne bi prestajalo da se priča. Zamislite koliko bi ljudi u Crnoj Gori “plivalo” u najvećoj radosti da je knjaz Danilo ljubavio sa tri bliske rođake ili da je kralj Nikola ubio oca. A što bi tek o ovim našim dinastima pisala beogradska štampa? No, kako ove moralne brljotine ne pripadaju nama, već “bratskim dinastijama”, onda - nikom ništa.

    “Mila moja tico, kako ću te ćapiti”

    I posljednji Obrenović, kralj Aleksandar (1889-1903), bio je ponekad psihički neuravnotežen, o čemu se dosta zna. Istoričar Radoš Ljušić navodi da je Aleksandar od oca naslijedio “slabe nerve”. Kao i svi Obrenovići, psihičku neuravnoteženost iskazivao je u politici, ali i u ličnom životu. Njegova djetinja vezanost za deset godina stariju Dragu Mašin imala je neke odlike patološkog. Prije vjenčanja pisao joj je cvrkutava pisma: “Mila moja tico! Ah, tico moja, dušo moja, kako sam bio onomad srećan da te vidim, da te imam, ljubavi moja, da te osetim svu onako slatku i nežnu, kao što si mi ti, ljubavi moja slatka... kako ću te ćapiti, kako ću uživati kad budemo u našem malom slatkom krevetiću, tico moja...” Inače, ova “tica” je uspjela da ubijedi mladoga kralja da je u blagoslovenom stanju i da ga nekoliko mjeseci oko toga zamajava, iako je kralj prije toga imao ljekarski nalaz da mu je žena nerotkinja. No, kralj Aleksandar neće biti zapamćen u srpskoj istoriji samo kao tragični i naivni muž, već i kao vladar koji je naredio vojsci da puca u njegovog oca. U to vrijeme kralj Milan je živio van Srbije, a “zahvalni” sin mu je zabranio povratak u zemlji, naredivši pograničnim jedinicama da pucaju na Milana ako stupi na teritoriju Kraljevine Srbije.

    Đorđe je vrijeđao riječima i mimikom koja ne dolikuje lijepo vaspitanom čovjeku

    Da princ Đorđe Karađorđević ima izvjesnih psihičkih problema, primijetio je i Ilija Đukanović, koji je bio vaspitač Đorđevog brata od strica - princa Pavla. U svojim “Zabeleškama o ponašanju kraljevića Đorđa” Đukanović navodi da on ponekad nije mogao da se kontroliše. Jednom prilikom, kada se princ vozio motornim čamcem po Dunavu, iz obijesti je izazvao sukob sa nekim mornarima, vrijeđajući ih i upućujući im nepristojne gestove. O tome Đukanović veli: “Za vreme ovoga palo mi je u oči da se prestolonaslednik Đorđe služi takvim rečima i izrazima, koji ne samo što ne dolikuju lepo vaspitanom čoveku nego mi je bilo zagonetno od kuda ih zna?! Osim toga, bilo mu je malo rečima naružiti i opsovati, već je propraćao i mimikom, koja je bila nerazumljiva knezu Pavlu. Tako, na primer, raskreči se, podigne desnu nogu, pozadi između nogu proturi desnu ruku sa stegnutom pesnicom i mašući njome pišti kao pastuv?!”

    .

  2. #2
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Dr Živko M. Andrijašević: Njegoš je umješno stvarao istoriju po mjeri politike

    Dr Živko M. Andrijašević:
    Njegoš je umješno stvarao istoriju po mjeri politike




    Uobičajeno je da vladajuće političke elite žele da utiču na stvaranje afirmativne istorijske predstave o svom djelovanju, zaslugama i učinku, vjerujući da na taj način obezbjeđuju, ne samo poželjnu sliku o sebi, već i istaknuto mjesto u istoriji. Iako je prilično naivno vjerovanje da se na osnovu apologetskih i glorifikatorskih istoriografskih radova može uticati na konačni istorijski sud o nečijoj vladavini ili epohi, malo je koja vladajuća politička grupacija odoljela ovom iskušenju.
    Prvi vladar za koga se zna da je ovom iskušenju podlegao, potiče iz jedne sumerske dinastije (oko 2. 500 godina prije Hrista). Od tada pa do naših dana, postoji težnja političkih elita da kreiraju idealnu istoriografsku sliku o sebi i svom učinku, u čemu su im istoričari, prilježni pomagači i revnosni izvršioci njihovih zamisli. Ovi istoričari tvorci su udvoričke istoriografije, koja svojim sadržajem prvenstveno ima za cilj da glorifikuje vladajući režim, da afirmiše njegove političke ciljeve ili da divinizira ličnosti koje su na čelu režima.
    U Crnoj Gori udvorička istoriografija je disciplina koja ima dugu i bogatu tradiciju. Čak je novovjekovna crnogorska istoriografija i nastala kao apologetska i glorifikatorska disciplina, u službi jedne političke ideje. Prvi novovjekovni crnogorski istorik, vladika Vasilije, napisao je "Istoriju Crne Gore" (1754), s namjerom da afirmiše dinastiju kojoj je pripadao i političku koncepciju koju je zastupao. Njegov cilj nijednog trenutka nije bio da kaže "kako je uistinu bilo", već mu je namjera bila da kreiranjem poželjne predstave o Crnoj Gori ostvari političku dobit. On je lagao iz najboljih namjera, vjerujući da ta njegova laž može više koristiti Crnoj Gori nego istorijska istina.
    Želju da bude tvorac "poželjne istorije", koja će služiti političkim ciljevima i njegovoj ličnoj vlasti, imao je i vladika Petar II Petrović Njegoš, o čemu je najutemeljenije pisao prof. Novak Kilibarda. Njegovi radovi potvrđuju da je Njegoševo pjesničko djelo u velikoj mjeri u funkciji stvaranja poželjne istorijske vizure, koja služi politici i vlasti na čijem je čelu Njegoš bio. Kada se zna ova činjenica, onda nije neobično što je Njegoš za glavne likove svog najznačajnijeg djela odabrao pretke svojih političkih saveznika i pomagača, ili što se njegovi junaci prosto utrkuju u veličanju Batrića Perovića, čiji je potomak i plemenik bio Andrija Perović, Njegošev zet i crnogorski senator. Ovaj je Perović uzeo za ženu Njegoševu rođenu sestru, iako je imala jednu tjelesnu manu. Zauzvrat, Vladika je Andriju Perovića imenovao senatorom i uveo ga u krug svojih trgovačkih ortaka. Jedan od rezultata ove njihove bliskosti bilo je i diviniziranje Batrića Perovića, beznačajne istorijske ličnosti, koja je uz to bila i moralno problematična.
    Vladika je, naravno, znao zbog kakve je nečasne rabote poginuo Batrić Perović, ali mu to nije smetalo da ga predstavi kao moralnu i istorijsku veličinu. Ne slučajno, knez Rogan veli da nikada nije vidio takvu "mladu glavu", a Vuk Tomanović dodaje da je Batrić bio "junak pod krilima", koji je svojim osobinama nadvisio sve svoje vršnjake. Ovom afirmativnom sudu o Batriću Peroviću, pridodao je nekoliko lijepih riječi i Vuk Mićunović:
    "Onakvoga sivoga sokola
    Crnogorka jošt rađala nije...".

    Nakon toga, Mićunović nabraja Batrićeve ljudske i junačke vrline koje ga preporučuju za najznačajnijeg Crnogorca svih vremena. Eto takav je u Njegoševoj interpretaciji otprilike bio Batrić Perović, predak senatora Andrije Perovića.
    Ovo je samo jedan detalj koji ukazuje kako je Njegoš umješno radio na stvaranju poželjne istorijske vizure, koja treba da posluži dnevnoj politici i snaženju njegove vladarske pozicije. Kada je ovoliko pažnje posvetio glorifikaciji samo jedne ličnosti, možemo samo zamisliti sa koliko je koturova zlatne ideološke žice "izvezao" lik vladike Danila, rodonačelnika dinastije. Ideološka osnova "Gorskog vijenca", koja je bila u funkciji stvaranja "poželjne" istorijske svijesti, tek treba da bude predmet ozbiljnijeg istraživanja.
    Posljednjih decenija 19. vijeka vladare koji pišu "udvoričku istoriju" zamijenili su istoričari. Crnogorska udvorička istoriografija imala je krajem 19. vijeka svoje najznačajnije predstavnike u Lazaru Peroviću, Marku Dragoviću, Lazaru Tomanoviću, Živku Dragoviću, Milu Kovačeviću...
    U to vrijeme ovi istoričari počinju da stvaraju kult kralja Nikole i da glorifikuju njega i njegovu dinastiju. Iako izvorna osnova za izricanje ovakvih sudova nije bila velika, njihovo idealisanje kralja Nikole ne može se pravdati pukom neobaviještenošću. Svi oni su znali da prilike u Crnoj Gori nijesu najbolje, i da je po prirodi stvari najveći krivac za nazadovanje Crne Gore vladar koji o svemu neprikosnoveno odlučuje. Ipak, oni nijednom riječju nijesu spominjali to katastrofalno stanje, niti kraljevu krivicu. Čitajući njihove radove o Crnoj Gori čiji su savremenici bili, stiče se utisak da je to zemlja blagostanja i napretka.
    Pored laskavih ocjena o kraljevom ukupnom vladarskom učinku, istoričari su se trudili i da podilaze Gospodaru pričama o njegovom neviđenom junaštvu, mudrosti, dobroti, pobožnosti, pravednosti. Posebno je bila na cijeni priča o Gospodarevom junaštvu u toku bitke na Vučjem dolu, budući da je bilo dosta svjedoka koji su u povjerenju pričali da se knjaz Nikola tada nije baš junački držao. Da li se knjaz u vrijeme bitke uplašio, mi to danas ne možemo znati, ali je nepobitno utvrđeno da je bio nekoliko kilometara udaljen od mjesta sukoba.
    Budući da se znalo za Gospodarevu osjetljivost na priče o njegovoj prevelikoj opreznosti tokom rata, zvanični istoričari su se trudili da mu zaliječe "ranu" koja ga je najviše boljela. Prvi su "vidari" bili pisci školskog udžbenika istorije, koji su sa najvećom ozbiljnošću ustvrdili:
    "U svijem ratovima Knjaz, praćen Božijim Promislom, pokaza lično junaštvo. Zato je s pravom stekao kao neustrašivi vođa ime "Car junaka"... Umio je junački sokoliti svoju vojsku i ulijevati u nju neustrašivi duh junaštva i samopožrtvovanja. U svemu im je bio živi primjer, i u malo što i životom svojijem nije platio."

    Istoričar Lazar Perović bio je nešto slikovitiji u opisu knjaževog držanja u vrijeme bitke na Vučjem dolu. On tvrdi da je knjaz Nikola, kao vitez iz narodne pjesme, na konju jurio ispred turskih položaja:
    "Često Knjaz, posred najžešće vatre, na Labudu obigrava, ulivajući lično duh junaštva u svoje vitezove: i ni puščana tanad, usred kojijeh se nalazaše, ni molbe narodnje ne pomogaše - usred tog ognja on sebi šanac gradi."
    Eto što veli Perović: ni pred kišom kuršuma Gospodar se nije sklanjao.

    Naravno, svi ovi udvorički istorijski radovi nijesu mnogo pomogli Gospodaru. Istorijski sud o njemu i njegovom državničkom učinku formiran je nezavisno od istoričara njegovog doba, i bez uticaja njihovih udvoričkih radova. Sve im je bilo uzalud. Istoričari koji su u njegovo vrijeme dobili status "režimskog mislioca", i sve privilegije koje uz to idu, danas su beznačajne ličnosti crnogorske istoriografije. Njihove knjige, i oni sami, jedino su upotrebljivi kao materijal za istoriju crnogorskog udvorištva. Sličnu sudbinu doživjeće i neki od aktuelnih crnogorskih istoričara, koji su čitav svoj stvaralački vijek posvetili dokazivanju da je Gospodar kojem služe - neustrašivi junak sa Vučjeg dola.


    Crna Gora za sve ima da blagodari neumornom trudu i radu svoga Gospodara


    Lazar Perović je 1896. pisao da knjaz Nikola "kiti svoju zemlju i usrećuje svoj narod", te da zahvaljujući njemu Crna Gora napreduje "nepojmljivim gigantskijem uspjesima". Nešto kasnije istoričar Živko Dragović je tvrdio da je knjaz Nikola preuzeo "usiljen rad oko unapređenja Crne Gore", tako da su sve grane državnog života unaprijeđene do krajnjih granica. Dragoviću je to bilo malo, pa je Gospodara označio kao jedino zaslužnog za taj preporod:
    "Za sve napretke što ih je Crna Gora učinila za potonjih 50 godina, ima da blagodari jedino neumornom trudu i radu svoga danas sretno vladajućeg, omiljenog Gospodara."

  3. #3
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default ........................nastavak.................. ........

    Kako je Petar II redigovao pjesmu svog prethodnika


    Pored "Gorskog vijenca", Njegoš je i svojim pjesničkim zbirkama htio da utiče na istorijsku svijest svojih podanika, koja bi mogla koristiti njegovoj politici. Ponekad, zbog takvih interesa on nije prezao ni od falsifikovanja postojećeg pjesničkog nasljeđa. Ta njegova sklonost najuočljivija je u zbirci pjesama "Ogledalo srpsko" (1846), koja je sve do 1868. korišćena kao jedini udžbenik istorije u crnogorskim školama, a kasnije kao osnovno priručno sredstvo u nastavi istorije. Evo jednog primjera koji potvrđuje Njegoševu namjeru da epsku poeziju prilagodi politici.
    Pjesmu "Miloradović poslanik Petra Velikog", Njegoš je preuzeo od vladike Petra I Petrovića Njegoša, i unio je u "Ogledalo srpsko".
    U originalnoj verziji pjesma završava stihovima:
    "Mihailo pođe u Rusiju,
    a ostavi u rat Crnogorce.
    Kako tader, tako i dosade."
    Ovim vladika Petar I sugeriše da su Rusi najprije uvukli Crnogorce u rat, a onda ih ostavili da se sami brane od turske odmazde. Vladika Petar I hoće da kaže i da su to Rusi radili u vrijeme vladike Danila, ali da takvu vrstu nekorektnosti pokazuju i kasnije ("kako tader, tako i dosade"). Međutim, njegovom nasljedniku učinilo se da ne bi bilo politički pametno objaviti stihove koji kritikuju rusku nepostojanost i nekorektnost prema Crnoj Gori, pa je pjesmi dodao nekoliko stihova, kojim je trebalo anulirati prvotni vladičin stav. Sa ovim pridodatim stihovima pjesma je najprije objavljena u Milutinovićevoj "Pjevaniji", a zatim u "Ogledalu srpskom".
    U Njegoševoj verziji pjesma ima drugačiji završetak:
    "Mihailo pođe u Rusiju,
    a ostavi u rat Crnogorce.
    Kako tader, tako i dosader
    vino piju, s Turcima se biju,
    i braniće s` dok jednoga ima..."
    Dakle, nijesu Rusi ostavili Crnogorce bez zaštite "kako tader, tako i dosader", već Crnogorci vino piju i biju se s Turcima - "kako tader, tako i dosader".
    Eto koliko može biti važan samo jedan dopisani stih.

  4. #4
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Dr Živko Andrijašević: Crnogorci protiv dinastije



    Beogradska štampa 1904. objavila da je Nikola trovač, vampir i davitelj



    U pojedinim djelovima Crne Gore, ili preciznije, u dijelu koji istoričari romantičarske škole zovu crnogorskim Brdima, postoji tradicionalni animozitet prema dinastiji Petrović-Njegoš. Istorijsko izvorište tog animoziteta uglavnom su dva kontroverzna događaja: navodno nasilje nad bjelopavlićkim ženama u manastiru Ostrog (1854) i pohara Kuča (1856). Krivcem za “ostroški slučaj” plemenska istorija je označila knjaza Danila, a njegovog brata, vojvodu Mirka, smatra najodgovornijim za tzv. poharu Kuča. Iako su istoričarima uglavnom poznate činjenice u vezi sa ovim događajima, njihova plemenska verzija, koja dva čuvena Petrovića prikazuje nasilnicima, i dalje dominira u svijesti ljudi. Pod uticajem takve svijesti mnogi će i danas ustvrditi da su knjaz Danilo i njegov brat Mirko bili surovi prema Bjelopavlićima i Kučima, ali se nijednom neće zapitati: zašto je knjaz Danilo morao da šalje vojsku na Kuče i Bjelopavliće? Naravno, zna se da su vojne ekspedicije protiv Bjelopavlića i Kuča preduzete zbog postojanja snažnog turskog uticaja u ovim plemenima.
    Nepobitni istorijski izvori svjedoče da su u periodu od 1853. do 1856. mnogi Kuči i Bjelopavlići, među njima i oni najugledniji, pristupili ruci skadarskog Osman-paše. Uticaj Crne Gore u ove dvije važne pogranične oblasti (jedna prema Podgorici, druga prema Skadru) time je bio ozbiljno doveden u pitanje. Knjaz Danilo je najprije sa nekoliko pisama pokušao da brđanske turkofile odvrati od Osman-paše, a kada njegove poslanice nijesu dale željeni rezultat, knjaz je na Brđane poslao vojsku. Prema tome, nijesu se Bjelopavlići i Kuči sukobili s Petrovićima braneći svoju čast, nego su se Petrovići sukobili s njima da bi ih od nečasnih stvari odučili. Naravno, plemenska istorija, jasno je zbog čega, oba događaja prikazuje kao posljedicu nasilničke prirode dvojice Petrovića. I sve dok takva istorijska vizura postoji, današnji potomci ovih turskih saveznika iz Brda mogu držati u pozlaćenom ramu svoje nesolidne pretke. Na taj način turski prijatelji iz opjevanih plemena, umjesto jedinice iz “istorijskog vladanja”, dobijaju oreol žrtava i stradalnika, a istinski borci za crnogorsku nezavisnost, Danilo i Mirko, postaju nasilnici i tirani.
    Naravno, dvojica velikih Petrovića - Danilo i Mirko, nijesu baš bili državnici mirotvoračkog profila. Da su prilikom obračuna sa turskim pristalicama u Brdima Petrovići bili netaktični, isključivi, surovi i ponekad nepravedni, ne treba ni sumnjati. Pa ipak, nije njihov katunski mentalitet glavni uzrok takvog odnosa prema pobunjenicima iz Brda, već je glavni uzrok sama priroda političkih obračuna s veleizdajnicima. Kada se država obračunava sa svojim životnim neprijateljima, onda tu, po prirodi stvari, nema mnogo suptilnosti i obzira. Tako je to i kod najcivilizovanijih naroda, a ne samo kod Balkanaca iz plemensko-patrijarhalnog kruga. Uostalom, da su se neki Kuči i Bjelopavlići borili protiv zvanične vlasti novinama i brošurama, vjerovatno bi im vojvoda Mirko razvalio štampariju, ali budući da su se Cetinju pokušali suprotstaviti oružjem, sudbinu koja ih je snašla sami su izazvali. Ni Kučima ni Bjelopavlićima Petrovići nijesu krivi što su između Cetinja i Skadra, izabrali Skadar. Država čijem su stvaranju nesumnjivo doprinijeli, surovo ih je kaznila zbog počinjene izdaje. Iako su Petrovići ponajmanje krivi za njihov nesrećni izbor, animozitet prema ovoj državotvornoj dinastiji postoji do današnjeg dana.
    Za razliku od Danila i Mirka, animozitet prema kralju Nikoli ima dominantno izvorište u političkoj, a ne plemenskoj svijesti. Kraljevi protivnici uglavnom mu zamjeraju dvije stvari: nedemokratsko vladanje i nacionalno-političku ambivalenciju.
    Stvaranje animoziteta prema kralju Nikoli počinje još krajem 19. vijeka, i to u beogradskoj štampi, koja je o njemu pisala kao o surovom tiraninu, pokvarenjaku i lihvaru. Krajem 1904. u beogradskom “Dnevnom listu” objavljen je članak u kome se pridodaje da je crnogorski gospodar trovač, vampir i davitelj! Kasnije, u vrijeme svjetskog rata, kampanju protiv kralja Nikole nastavili su pripadnici “Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje”, koji nijesu žalili truda da ubijede javnost da je crnogorski vladar omraženi tiranin, nacionalni izdajnik i zločinac. Za vrijeme okupacije 1916-1918, u Podgorici je nastala i najčuvenija crnogorska rugalica: “Kralj Nikola ukro vola...” Pjesmu su, prema jednom svjedočenju, pred džamijom Glavatovića najprije pjevali neki podgorički muslimani. U prvobitnoj verziji, pjesma je glasila:
    “Kralj Nikola ukra vola
    a kralj Petar stara кola
    pa se voze preko mora...”

    Nedugo zatim, u vrijeme jugoslovenske kraljevine, pjesmu je “napustio” kralj Petar, a kralj Nikola je ostao da sa ukradenim volom bježi preko Kotora. O tome kako je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije unižavan i diskreditovan kralj Nikola mogla bi se napisati čitava knjiga.
    Vjerovatno zaveden tim nekritičkim pristupom, nedavno je jedan istoričar mlađe generacije napisao da je kralj Nikola bio apsolutista, koji je besomučno progonio “napredne ljude”. Da je kralj Nikola bio apsolutista, to je tačno - i logično! Vladar koji s 45 upravlja državom koja nema Ustav i parlament, i koja nema uslova da ga ima, može jedino biti apsolutni vladar. I što je tu neobično? Međutim, svaki apsolutista nije obavezno i tiranin. Za istoričara koji je iznio konstataciju o kraljevom progonu “naprednih ljudi”, to ide jedno s drugim. Zaveden ideološkim parolama, ovaj istoričar u “napredne ljude”, koje je kralj Nikola početkom 20. vijeka progonio, ubraja: Lazara Sočicu, Todora Božovića, Marka Dakovića, Andriju Radovića... Zamislite pamet istoričara za koga je vojvoda Lazar Sočica “napredna ličnost”! Vojvoda koji je čitavu Pivu pretvorio u svoj spahiluk, i koji je bio poznat kao jedan od najvećih crnogorskih zelenaša, u očima istoričara postaje “napredna snaga”, samo zato što ga hapsi jedan apsolutista. Kakva je tek “napredna snaga” Marko Daković, koji zajedno sa svojim istomišljenicima, pripada terorističkoj organizaciji “Crna ruka”. Zamislite demokratski sistem nad kojim bdije “Crna ruka”. Uostalom, koliko su uistinu bile napredne političke grupacije koje su okupljale protivnike kralja Nikole, uvjerili smo se poslije 1918. godine.
    Kakav je kralj Nikola “tiranin”, najbolje se može spoznati na osnovu njegovog odnosa prema podanicima. Opšte je poznato da je kralj Nikola bio vjerovatno jedini balkanski i evropski vladar koji je svojim podanicima pozajmljivao novac (bez kamate), nezavisno od njihovog porijekla, položaja ili zasluga. Potrebiti podanici nijesu se ustručavali da od ovog “tiranina” traže novčanu pozajmicu, odnosno, da im kupi kravu, sjeme ili đeci knjige za školu. I Gospodar je ozbiljnom moliocu najčešće pomagao. Onda kada nije mogao udovoljiti zahtjevu, kralj Nikola je sa nekoliko riječi obavijestio molioca o tome. Na jednoj neobjavljenoj molbenici kralj je napisao: “Što se mene tiče ja ti ne mogu uzajmiti, premda si mi prvi zajam pošteno povratio.”

  5. #5
    Join Date
    Nov 2006
    Location
    MNE PG
    Posts
    1,974
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    9
    Thanked in
    9 Posts

    Default

    FantastiČno!!!!

  6. #6
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default koliko sam samo ja puta izrekao ovo što sam crvenim slovima označio ....

    Njegoš ni slamka Novaka!

    V. KADIĆ, 21.12.2007 18:09:22

    NIKŠIĆ - Novak Kilibarda, čovek koji je devedesetih godina prošlog veka bio jedan od nosilaca srpstva i svetosavlja u Crnoj Gori, poštovao mitropolita Amfilohija, kosovski mit i Miloša Obilića, Njegoša i "Gorski vijenac", u svom poslednjem romanu - "Jevanđelje po Amfilohiju", suprotstavlja se nekadašnjem - sebi. U organizaciji kanonski nepriznate "Crnogorske pravoslavne crkve", Kilibarda je u četvrtak u Nikšiću promovisao svoje delo.
    Priznao je on da je svojevremeno bio "pritisnut mitologijom koju je uzela klerikalna Srpska pravoslavna crkva", kao i da se "uspeo nje osloboditi". Kritikovao je i Njegoša što je u "Gorskom vijencu" preko kulta Miloša Obilića stvarao uragansku obilićevsku ideologiju, koju su lako prihvatali nepismeni ljudi.
    - Ne postoje činjenice da je živeo Miloš Obilić. O Muratovoj smrti na Kosovu najbliža mi je varijanta da je njega ubio Bajazit, kao i brata Jakupa. Vidite šta čini mitologija. Na jednoj strani imamo despota Stefana koji čini čuda od junaštva, ali na strani Turaka, dok Vuk Branković nastavlja borbu protiv Turaka, ali ideologija od njega pravi izdajnika - kazao je Kilibarda. - Pa sva naša usmena epika ima 1.300 stihova, a o Milošu je svega 60, dok Njegoš od njega pravi idola i Boga. "Gorski vijenac" za neuka čoveka je isto što i žilet u rukama deteta!
    Profesor dr Tatjana Bečanović ocenila je da je reč o antiklerikalnoj knjizi, jevanđeljskog, biblijskog žanra.
    - Autor iznosi stav prema svetosavlju, kao antihrišćanskoj ideologiji. On priča o srpstvu i krstu, nosiocima svetosavske ideje od Svetog Save pa sve do danas. U romanu je prisutan i kosovski mit. Ovo je peto jevanđelje koje sve vrline hrišćanstva pretvara u suprotnost. Njegošev "Gorski vijenac" je u naopakoj interpretaciji ubojitiji od džeferdara. Dela počinjena na svetosavskom putu pretvaraju se u zlodela - kazala je Bečanovićeva.

    Istoričar Živko Andrijašević primećuje da se Novak Kilibarda javlja kao svedok-književnik jednog burnog vremena.
    - Roman je posvećen preobraćanju Crne Gore, koja je živela u zabludama s kraja dvadesetog veka. Govori se o ideologiji koja je bila većinska u to vreme, sa srpskim predznakom. Amfilohije je sveštenik takvog političkog mišljenja, poput bižuterije koja blešti u fokusu čobanskog nacionalizma u kojima nebulozne pričice uzimate za istinu - rekao je Andrijašević.

    .

    http://www.novosti.co.yu/code/naviga...tum=2007-12-21


    .

  7. #7
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Karađorđe, porijeklo, teško oborivi dokazi

    Nove tvrdnje o poreklu Karađorđevića


    Deda po ocu Karađorđa Petrovića, vođe Prvog srpskog ustanka, bio je Albanac i zvao se Đin Maraš Klimenta, navodi se u knjizi "Karađorđevići - sakrivena istorija".

    Piše: Beta

    Knjiga je objavljena prošle sedmice, a autori su Milorad Bošnjak, novinar, i Slobodan Jakovljević, mašinski inženjer, koji je direktni potomak Jakova Obrenovića, polubrata srpskog kneza Miloša Obrenovića.

    Izdavač knjige je "Lio" iz Gornjeg Milanovca, a autori su objavili i dokumenta, rukopise i razne prepiske, kojima se, kako oni tvrde, dokazuje da Karađorđevići vode poreklo od "pokatoličenog albanskog plemena" iz okoline Skadra.

    Međutim, istoričar Radoš Ljušić rekao je danas agencija Beta da ne postoje pouzdani podaci o Karađorđevim precima, niti o tome kada su oni došli u Srbiju.

    "Za to nemamo pouzdanih istorijskih izvora, dokumenata, sve je u narodnom predanju", rekao je Ljušić.

    Prema njegovim rečima, postoje razne verzije o Karađorđevim precima - da su iz Francuske, Hercegovine, Crne Gore ili Albanije, ali nijedna teorija još nije dokazana.

    Autori knjige "Karađorđevići - sakrivena istorija" pozivaju se na "Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine" iz 1910. godine, broj 22, u kome se navodi da je deo plemena Klimenta stigao oko 1737. godine u okolinu Rudnika, za vreme povlačenja austrijske vojske iz Novog Pazara.

    Dodaje se da je tada stiglo oko 500 albanskih porodica koji su "bili niska rasta, pritom zle i surove naravi", da su jedva govorili srpski, a voleli su stočarstvo i bili postojanog karaktera.

    Bošnjak i Jakovljević se posebno pozivaju na dela Andrije Luburića, koja su štampana 1937. godine, i navode da je pravoslavno pleme Klimenta slavilo Svetog Klimenta Rimskog, što su navodno slavili i Krađorđevići.

    Autori tvrde da je tu slavu slavio Karađorđe, njegov sin Aleksandar i unuk Petar, koji se "iznenada, na Cetinju odriče svoje krsne slave i počinje da slavi Svetog Andreju Prvozvanog".

    Oni tvrde da je kralj Petar znao za poreklo svojih predaka, kao i da je pleme Klimenta štitilo kralja Petra, kao svog potomka, tokom povlačenja srpske vojske preko Albanije na početku Prvog svetskog rata.

    http://www.pcnen.com/detail.php?module=2&news_id=19717

    Ostrašćeni srpski istoričar-političar Radoš Ljušić, takođe nema dileme da su Karađorđevići slavili Svetog Klimenta (vjerovatno bi danas promijenio stav, ili prećutao)

    Quote Originally Posted by Dnevna novina DAN:

    Francuski vojskovođa Merijaž 1810. godine u svom izvještaju kaže:

    Tvrđava Klimenata je postojbina Crnog Đorđa i najveći broj njegovih rođaka tu stanuje i oni su poglavice ovog kraja.

    U drugom izvještaju od 1811. godine on dodaje i citira:

    Karađorđeva porodica je iz Klimenta, visoke Crne Gore, čija su plemena pod njegovim uticajem.

    DAN, 08. januar 2006.
    Quote Originally Posted by Karađorđevići sami tvrde:

    Pre nego što su počeli da slave Andrijevdan, Karađorđevići su kao krsno ime proslavljali Svetog Klimenta (koji je u crkvenom kalendaru 8. decembra po novom, odnosno, 25. novembra po starom kalendaru).

    Na zvaničnom sajtu Karađorđevića
    Last edited by Ćipur; 27-05-10 at 19:27.

  8. #8
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Večernje Novosti", 25. 08. 2003., rubrika feljton

    Quote Originally Posted by Ćipur View Post
    Dr Živko M. Andrijašević:
    Ne zna se da je Karađorđe ubio oca i brata, da su Obrenovići poženili sestre, ali svi znaju za Zeka manitog


    Začudo, kada su u pitanju “bratske dinastije”, tj. srpske dinastije Obrenović i Karađorđević, crnogorska obaviještenost nije ni na približnom nivou. O ovim dinastijama, posebno o Karađorđevićima, koji su između dva rata vladali Crnom Gorom, zna se samo ono što ih afirmiše i uzdiže iznad Petrovića. To i nije toliko neobično, budući da ne mali broj ljudi u Crnoj Gori smatra Karađorđeviće “svojom” dinastijom. Vjerovatno zbog takvog političkog sentimenta, mnogi Crnogorci nemaju želju da saznaju nešto više o poročnosti novovjekovnih srpskih dinastija. No, za sve one čije je znanje o Karađorđevićima i Obrenovićima u ovoj sferi nepotpuno, evo nekih podataka koji su plod istraživanja eminentnih srpskih istoričara.
    Karađorđe Petrović, osnivač dinastije, imao je veoma naprasitu prirodu. Srpski istoričar Radoš Ljušić, u svojoj knjizi “Vožd Karađorđe” navodi interesantne detalje o karakternim osobinama vođe Prvog srpskog ustanka: “Vožda je na mahove obuzimao neki čudan gnev i bes. U tim periodima, a oni su ponekad duže trajali, kao 1806. i 1808. godine, od njegove ruke stradali su mnogi Srbi, pa tako i njegov brat. On se u tim trenucima nije mogao kontrolisati...” No, Karađorđe nije ubio samo rođenog brata, već i oca! Oceubistvo se dogodilo 1786. godine. Karađorđe je, kako navodi profesor Ljušić, oca teško ranio iz puške, a zatim je naredio jednom od svojih momaka da ga dotuče.


    Radoš Ljušić: Zbog čega je Karađorđe pobjegao iz Srbije

    Pouzdanije je kazivanje Topolca Đurđa Milojevića o Karađorđevoj porodici i zagoričkom čitluk-sahibiji, koje je zabeležio Vuk Karadžić. Turčin je jednog dana došao na svoj čitluk i tek oženjenog Đorđa poslao da mu kupuje jarčeve. Udaljivši budućeg vožda od kuće, ovim rečima obratio se Karađorđevoj majci:
    - E, Marice! I ti se sačuva od mene i kćeri sačuva; ali snaju nećeš sačuvati - pa joj pruži dukat. - Na, uzmi to, pa Jelena doveče da spava sa mnom.
    Karađorđe se u međuvremenu vratio i kad je čuo čitluk sahibijine reči, hteo je odmah puškom da ga ubije, ali ga je u tome sprečila majka. Kad je Turčin posvršavao svoje poslove ona mu je rekla, ispraćajući ga svom domu: "Dok mlada omiriše svoje cveće, pa će onda i tuđe."
    Ovim umirujućim rečima majka je privremeno spasavala sina i snaju. Da bi sprečio Turčina da ostvari "pravo prve bračne noći", Đorđe se odlučio na bekstvo iz Srbije s celom porodicom i grupom seljana.
    Prelazak u Srem dogodio se neposredno posle ženidbe.

    Radoš Ljušić: Kako je Karađorđe ubio oca


    PUCANJ U - LEĐA

    PETAR, već u godinama, sputan podaničkim životom, uobičajenom posledicom vekovnog robovanja, u strahu od turske potere i neizvesnosti koja ih je očekivala u susednoj državi, predomislio se u putu i predložio povratak u zavičaj. Moguće je da u početku nije znao pravu nameru zbegovođe i da je za nju saznao tek u putu. Odluka koju je doneo nije bila nimalo neobična. On je pripadao onom krugu ljudi koji su rajinski život na baštini pretpostavljali neizvesnosti seobe. Odgovornost za porodicu, s jedne, i neizvesnost, s druge strane, činili su da, kad su begunci zastali da se za trenutak odmore, Petrov unutrašnji nemir, koji je on dotad vešto skrivao, dosegne vrhunac. On tada ne samo da je otkazao poslušnost, već je pripretio da će ih odati Turcima. Strah od Turaka, još uvek dominantan u životu ondašnjeg srpskog sveta, unosio je nespokojstvo u Petrovu rajetinsku dušu.
    NJegovim stavom, a posebno pretnjom da će ih odati, svi su bili zbunjeni, ponajviše predvodnik zbega. Prisebnost i odvažnost iskazala je, odmah samo Marica, kojoj nisu slučajno pridodali nadimak "katana". Kad Đorđe nije uspeo da ubedi oca da ne napušta zbeg, Marica je stala pred njega i zaklela ga: "Đorđe, aram ti mleko moje koje si ti podojio iz ove sise, ako onoga psa ne ubiješ. Ubite ga da ne javlja Turcima za nas. Bolje da on jedan pogine, no 30 duša da padne u robstvo". Odgovornost za ubistvo prihvatila je na sebe. Đorđe i Marica su dva puta molili i preklinjali Petra da ih ne napušta. Zanemeli članovi zbega netremice su gledali i slušali mučnu raspravu oca i sina podržavanog od majke:
    "Povrati se, Gospodom me kumim,
    Ne meraj me na zlo iskušenje."
    Ubeđivanje nije pomoglo, Petar im je okrenuo leđa. Dok se udaljavao od zbega, pogodilo ga je tane iz Đorđeve puške "toska". Potom ga je dotukao jedan od momaka iz pratnje. Oceubistvo se desilo uvrh pustog Stojnika. Petar je sahranjen u obližnjoj Crvenoj jaruzi. Zbeg se, posle neuobičajene sahrane, bez sveštenika i opela, uputio prema Savi prolazeći kroz "Klještevicu, veliku planinu kao more". Između Paleža i Umke prešli su Savu, uvereni da su se oslobodili ropstva.
    Oceubistvo (1786/6), bratoubistvo (1806) i bekstvo iz Srbije (1813), tri su najteža momenta u Karađorđevom životu....
    LINK :arrow: http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=16&status=jedna&datum=2008-09-28&feljton=3688


    Istoričar Dr Radoš Ljušić
    Last edited by Ćipur; 28-09-08 at 18:34.

  9. #9
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Tajna groba ljubavnice kneza Miloša

    http://www.glas-javnosti.rs/clanak/g...e-kneza-milosa

  10. #10
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default www.montenegrina.net objavila

    Bajku da je Karađorđe iz Vasojevića, izmislio je Njegoš, a ko bi drugi?
    Pojavio se originalni, izvorni dokument na www.montenegrina.net

    :arrow: :arrow: http://www.montenegrina.net/pages/pa...vukicevic.html

  11. #11
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Pobjeda, Kultura i društvo - Subota, 25. decembar 2004. godine

    INTERVJU: ŽIVKO M. ANDRIJAŠEVIĆ, ISTORIČAR



    Krivicu bih tražio u nama samima



    Istorija kod nas nije obična priča o prošlom, već kolektivna fikcija koja čini temelj našeg identiteta. Svaku priču o prošlom ljudi doživljavaju kao priču o njima sadašnjim, tako da im nije nevažno kako će ta priča o prošlosti izgledati. Posebno im je važno da očuvaju mitsku građevinu koju zovu nacionalnom istorijom, jer im je ona najpouzdaniji dokaz da nijesu potomci običnih ljudi. A ako nijesu potomci običnih ljudi, onda su oni bolji od drugih. Zaista je mnogo truda trebalo da se ta građevina uspenje do oblaka i da se više od dva vijeka očuva neokrnjenom. Zbog toga razumijem naše opterećenje istorijom i toliko interesovanje za posao kojim se u normalnim društvima bave isključivo istoričari. Međutim, kod nas, da parafraziram jednu poznatu misao, postoji uvjerenje da je nacionalna istorija previše ozbiljna stvar da bi se prepustila samo istoričarima. Drugim riječima, naša uzorita nacija ne želi da nekakvi novi istoričari upropaste laž koju je ona izabrala za svoju Istoriju. Zato se svaki naš neuki sunarodnik osjeća kompetentnim da vam kaže: “To nije tako bilo”. On nije dužan da objašnjava otkud zna, niti da dokazuje da vi ne znate. Dovoljna mu je kvalifikacija to što je rođen u okolini Cetinja ili što je doselio u Crnu Goru poslije Kosovske bitke, a kasnije natakao onu kapu s točkićima, kaže specijalno za subotnji dodatak “Pobjede” istoričar, Živko M. Andrijašević.

    * U kojoj je mjeri danas moguće vjerovati našim istoričarima?

    - Po pravilima koja važe kod nas, istoričari se dijele na “naše” i “njihove”. Ako je istoričar “naš” onda mu bezrezervno vjerujemo, jer bi ga inače bilo glupo držati za svog. No, ukoliko je u pitanju “njihov” istoričar, onda unaprijed znamo da laže. Hoću da kažem da ljudi bezrezervno vjeruju onim istoričarima u čijim stavovima prepoznaju sebe i svoje ideološko-političke nazore, smatrajući da je istorijska istina samo ono što oni smatraju za istorijsku istinu. Od istoričara se stoga jedino očekuje da potvrdi ono što 650.000 crnogorskih građana zna i bez njih. Da li će neko vjerovati istoričarima, ponajmanje zavisi od stručnosti i istraživačke utemeljenosti istoričara, već, prije svega, od lične percepcije koja se ne temelji na vrijednosnom sistemu koji važi u istorijskoj nauci. Ipak, ja moram reći da većina istoričara, mojih kolega, strogo poštuje principe nauke kojom se bavi i da se zaista ne služi neistinama. Ima, nažalost, njih nekoliko za koje se to ne može reći, ali oni nijesu toliko ni značajni ni pametni da bi se po njima naša struka prepoznavala. To što postoje političke strukture koje upravo njih smatraju za mjeru svih stvari, nije problem crnogorskih istoričara.

    * Koliko se kod nas istorijografija zloupotrebljava u dnevno političke svrhe?

    - Od pojave “Ljetopisa popa Dukljanina” istoriografija se zloupotrebljava u dnevnopolitičke svrhe. To uopšte nije neobično, jer istoriografija zbog svoje važnosti za formiranje svijesti i uvjerenja najizdašnije “hrani” politiku. Političke strukture ne snose krivicu što je istorična obmana - najuvjerljivija obmana, već je krivica u društvenim strukturama koje su na tu obmanu neotporne, i naravno, u istoričarima koji pristaju da budu pouzdani posrednici. Međutim, nepravedno je stalno pripisivati crnogorskim istoričarima krivicu zbog služenja dnevnoj politici. Zar crnogorski novinari ili pravnici nijesu veće sluge dnevne politike? I to sluge koje snose dio krivice za hiljade unesrećenih ljudi. Pogledajte film Koče Pavlovića “Rat za mir” pa ćete vidjeti kakav su moralni zločin novinari počinili. A sjećate li se uglednih crnogorskih pravnika, univerzitetskih profesora i predsjednika ovog i onog, čiji je osjećaj za pravo i pravdu bio zamro od 1991. do 1995. godine? Danas im potekne suza kada se spomene rijeka Tara. Ako hoćemo da budemo pošteni, onda moramo reći da i ostali imaju svoje dežurne cirkusante i režimske viteze, a ne samo istoričari. I među crnogorskim hemičarima ili agronomima bi se našlo isto toliko poslušnika režima, samo da je režimu stalo da ih učini poslušnicima.

    * Budućnost društva treba posmatrati kroz obrazovni sistem. Profesor ste Istorije Crne Gore na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta u Nikšiću. Kakav status ima taj odsjek?

    - Nažalost, na Filozofskom fakultetu još postoji zajednički odsjek za istoriju i geografiju, što nikšićki Filozofski fakultet čini jedinstvenim u svijetu. Zajednički Odsjek za istoriju i geografiju relikt je nekadašnje Više pedagoške škole koja je osnovana nedugo poslije Drugog svjetskog rata. Ako je u to vrijeme bilo razloga da takav dvopredmetni studij postoji, danas nesumnjivo nema nijednog razloga da se od Odsjeka za istoriju i geografiju ne formiraju dva odsjeka. To je ne samo prirodno i opravdano, nego u posljednje vrijeme i neminovno. Međutim, lični interesi i jedna nakaradna forma lokal-patriotizma, sprječavaju da do toga dođe. Mi smo na Katedri za istoriju odavno napravili kvalitetan i moderan elaborat za studij istorije, ali uprava Fakulteta uporno onemogućava da se to realizuje. Zanimljivo, na Filozofskom fakultetu je očas otvoren Odsjek za pedagogiju i Odsjek za njemački jezik, ali Odsjek za istoriju ne može. To je meni, jednostavno, nepojmljivo, dok nekolegijalnost, nepotizam i protekcionaštvo koje postoji na Fakultetu, mogu da razumijem. No, i pored svih tih problema, zaslugom mojih starijih kolega odnedavno su se stvari na Katedri za istoriju uveliko promijenile. Na bolje, razumije se. Ima mnogo profesionalnih i stručnih pomaka, o čemu će se, vjerujem, tek pisati.

    * U jednom eseju kažete da se crnogorska istoriografija početkom 21. vijeka vraća romantičarskom periodu. Kako to objašnjavate?

    - U najkraćem, krivicom školovanih istoričara. Većina školovanih istoričara, zbog razloga o kojima nije umjesno da govorim, povlači se pred raznim mitomanima i “guslarima”, koji se tobože bave istorijom. Oni, nažalost, osvajaju crnogorsku istoriografiju i svoje budalaštine nameću kao crnogorsku istoriju. U takvim okolnostima školovani istoričari morali bi da nespornim činjenicama i intelektualnom superiornošću razbiju u paramparčad plemensko-mitomanske građevine koje su nazidali ovi kvazi-istoričari. Umjesto toga, neki školovani istoričari, koji predaju na Univerzitetu ili su akademici, pristaju da im budu argati, dok većina ćuti u hladovini i streca od svakog guslara koji ima pisaću mašinu. Pravo da Vam kažem, strah me da ovi istoričari, koji vijek provode u hladovini, ne navuku nešto na plućima.

    * Vi ste javno kritikovali pisanje nekih istoričara, posebno nekih akademika.

    - Moram Vam najprije reći da za kritiku nekih naših akademika uopšte nije potrebna hrabrost, pa ni preveliko znanje. Potrebna je samo dobra volja. Međutim, ja radove naših uvaženih akademika uopšte nijesam kritikovao, već sam njih i njihovu “nauku” ismijavao. Istorijska kritika je ozbiljan posao i podrazumijeva ukazivanje na slabosti naučnog djela, no budući da radovi ovih akademika ne spadaju čak ni u loša naučna djela, ja nijesam imao što kritikovati. Nadam se da će se uskoro pojaviti knjiga koja će biti isključivo njima posvećena i u kojoj ću objaviti svaku njihovu riječ sa partijskih sastanaka, raznih ideoloških i statutarnih komisija. Neka crnogorska javnost sazna da su današnji ravnogorski istoričari bili zaista uzorni članovi SKJ.

    * Kako objašnjavate činjenicu da Crna Gora jedna od najstarijih evropskih međunarodno priznatih zemalja, nakon skoro vijek i po još uvijek traga za sopstvenim državnim identitetom?

    - Većina naših velikih umova kada hoće da odgovori na ovo pitanje stavi dvije tačke, pa nabraja: Srbija, Garašanin, Pašić, Francuska, Turci, car Murat... Ja bih najprije krivicu tražio u nama samima. Ako smo 1918. godine morali da izgubimo ono što smo imali, od 1990. do danas mogli smo da vratimo ono što smo tada izgubili. Neko će reći: bilo je teško i opasno. Međutim, to nikada neće ići lako i bez velikih problema. Uvijek postoje “nepovoljne okolnosti”, a najnepovoljnija okolnost je u tome što za sada, barem prema mom uvjerenju, želja za sopstvenim državnim identitetom nije dominantna kod pravoslavnog dijela crnogorske populacije. O razlozima takvog opredjeljenja napisao sam u “Monitoru” nekoliko eseja, tako da ih ovdje ne bih prepričavao. No, objasnili vi takvo opredjeljenje ovim ili onim istorijskim razlozima, u pitanju je legitiman politički stav. Što prije uvažimo tu činjenicu, biće bolje za sve nas.

    * Iz ugla istoričara kako vidite sudbinu državne zajednice Srbije i Crne Gore?

    - Istoričari se, kao što znate, bave prošlošću, a Vi od mene tražite da se bavim budućnošću. Ja Vam o tome ne mogu govoriti kao istoričar. Kao čovjek koji čita novine, mogu Vam reći da ja ne osjećam da zajednica Crne Gore i Srbije postoji. Da li ona uistinu postoji i da li ima budućnost, neka vam kažu dokazani crnogorski patrioti i mislioci, a ne ja. Mene možete pitati o Turskom carstvu.

    Pokušavam da živim od svog zanata

    * Da li i Vi živite od prodaje ideologije, budući da se u svojim tekstovima bavite i nekim politički aktuelnim temama?

    - Ja sam istoričar koji pokušava da živi od svog zanata. I ne bavim se politički aktuelnim temama, već istorijskim temama koje nekome izgledaju, ili to uistinu jesu, politički aktuelne. Meni je najvažnije da saopštim nepobitne činjenice i na osnovu njih izvedem utemeljene konstatacije, a da li je to politički aktuelno ili nije, zaista mi nije mnogo stalo. Svako ima pravo da istoriju čita na svoj način i da u njoj prepoznaje trag sadašnjosti. No, najstrašnije je kada vas za politizaciju istorije optuže istoričari koji su svojevremeno doktorirali na “podobnim” temama. Danas niko tako strasno ne zagovara objektivnost istoričara kao oni.
    Last edited by Ćipur; 16-07-09 at 18:24.

  12. #12
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default ...........nastavak intervjua

    Ideologije su skup dopadljivih laži

    * U knjizi “Nacija s greškom” pišete o preprodavcima ideologija i uopšte o ljudima koji žive od ideologije.

    - Crnogorci, kao i većina siromašnih Balkanaca, pokušavaju da žive od ideologije, tj. od prodaje “velikih” riječi i krčmljenja svakojakih ideja. To je, ne samo kod nas, najlakši i najunosniji posao, tako da nije neobično što postoje ljudi koji od svog nacionalnog sentimenta prave zanimanje. Tokom čitavog 20. vijeka Crnogorci su živjeli, a i danas žive, od prodaje srpstva, crnogorstva, jugoslovenstva... s tom razlikom što se od crnogorstva može živjeti samo u Crnoj Gori, a od srpstva, i nekada jugoslovenstva, lijep imetak može se steći u Beogradu. Fenomenološki gledano, između ovih ideologija nema razlike, jer su sve ideologije skup dopadljivih laži koje imaju političku svrhu.


    Olivera Ugrin


    http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...12-25&id=50759

    .

  13. #13
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default ДА ЛИ СУ КАРАЂОРЂЕВИЋИ АЛБАНЦИ (1. dio)

    ЕКСКЛУЗИВНО: ДА ЛИ СУ КАРАЂОРЂЕВИЋИ АЛБАНЦИ



    Паклени план Обреновића

    Потомак полубрата кнеза Милоша тврди данас у својој књизи да се деда по оцу вође Првог српског устанка звао Ђин Мараш Климента и да је у Шумадију стигао са севера Албаније. Слично мисле и неки аутори из албанских, америчких, хрватских редова. И „домаћи издајници”, речено популарним жаргоном


    Можда су преци Александра Другог Карађорђевића стигли из Скадра

    Књига “Бој на Косову, албански еп”, ауторке Ане ди Лелио, добрано је узбуркала јавност у Србији. Чак и они који о Косовском боју знају мало, најчешће ништа, закључују да је њоме гурнут прст у “зеницу ока” српског народа, да је намера била да нам се доведе у питање сопствена митологија и сруши темељ на којем почива читав народ и држава. И док једни сматрају да Албанци, након отимања земље, крећу и у фалсификовање историје без које, сасвим природно, нема ни државе, други, опет, оптужују домаће политичаре да ће нас својим пасивним односом довести на праг новог, можда и најтежег пораза, оног историјског!

    Шта нам је то највише засметало у публикацији америчке ауторке италијанског порекла, која претендује да креира једну посве нову, “инстант историју”? Много тога, али понајвише, можда, тврдња да су наши национални јунаци, попут Милоша Обилића или вожда Карађорђа, заправо Албанци. Ако је то тачно, логично је питање, шта смо у ствари сви ми?


    Први у реду за српски престо: престолонаследник и његова породица

    Чињеница је да нас од јужних, условно независних, комшија више ништа не може изненадити, али, руку на срце, тврдње да вођа Првог српског устанка води порекло са севера Албаније нису ни нове, а нису ни посве албанске. Још је познати српски историчар Владимир Ћоровић својевремено записао да је Карађорђе преко племена Васојевића пореклом Албанац, а често се износи да је и сам краљ Петар Карађорђевић, вождов унук, наводно говорио да Карађорђевићи потичу из знаменитог албанског племена Кељменди!?

    Ипак, књига која је највише узбуркала духове у Србији није писана у Тирани, Приштини или Вашингтону, већ у срцу Шумадије, у Горњем Милановцу! Реч је о делу “Карађорђевићи - сакривена историја” аутора Милорада Бошњака, новинара, и Слободана Јаковљевића, машинског инжењера. Случајно или не, тек, Јаковљевић је и директни потомак Јакова Обреновића, полубрата српског кнеза Милоша Обреновића. Тим пре, занимљиво је видети шта потомци друге, супарничке, српске династије кажу о пореклу својих вечитих такмаца.

    Аутори књиге износе низ докумената, рукописа и разних преписки, а главна порука је да је деда по оцу Карађорђа Петровића био Албанац и да се звао Ђин Мараш Климента. Наводно, Карађорђевићи воде порекло од покатоличеног албанског племена из околине Скадра, при чему се позивају и на “Гласник” Земаљског музеја Босне и Херцеговине из 1910. године, у ком стоји да је део племена Климента стигао у околину Рудника око 1737. године из Новог Пазара, повлачећи се заједно с аустријском војском.



    Драгомир Ацовић: „занимљива измишљотина”


    У књизи наводе да је православно племе Клименти славило светог Климента Римског, истог оног којег су Карађорђевићи славили до пред крај 19. века, када се краљ Петар, сасвим неочекивано и изненада, одрекао старе славе и почео да слави светог Андреју Првозваног. Штавише, тврде Бошњак и Јаковљевић, Карађорђев унук је добро знао порекло своје породице, што му је и користило током повлачења српске војске преко Албаније, јер га је тамо, наводно, као свог потомка чувало племе Климента!

    - Није први пут да се лансира таква неутемељена прича - тврди за “Илустровану” Драгомир Ацовић, члан Крунског савета дома Карађорђевића. - Признајем да, можда, има занимљивих потенцијала, али је историјски потпуно неодржива. Реч је о чистом сензационализму. То се посебно види на примеру тезе о промени славе, чиме се, наводно, требало нешто прикрити. Чињеница је да су Карађорђевићи, тачније краљ Петар, мењали славу после низа породичних несрећа, понајвише после трагичне смрти краљеве супруге Зорке. То је учињено уз знање и сагласје тадашњег митрополита и чуди да то постаје занимљиво тек сада, 100 година касније.

    (У следећем броју: Хрвати и Обреновићи на истом задатку)

    Владимир КРСТИЋ

    http://www.ilustrovana.com/tekst.php?broj=2635&tekst=02



  14. #14
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default ДА ЛИ СУ КАРАЂОРЂЕВИЋИ АЛБАНЦИ (2. dio)

    Француз Кељменди и Црни Ђорђе Васојевић


    Иако већина историчара сматра да о спекулацијама појединих публициста и квазинаучника не треба ни расправљати, чињеница је да свако тенденциозно прекрајање прошлости може имати и далекосежне последице по један народ


    Вожд Карађорђе


    Ко се на Косову, 28. јуна 1389. године, супротставио вишеструко јачој отоманској сили? Да ли је на Видовдан турског султана Мурата убио српски витез или албански јунак? Да ли је вођа Првог српског устанка био Србин, Црногорац, Албанац или Француз? Иако сва ова питања на први поглед делују прилично дилетантска, многи публицисти и квазинаучници сматрају да историја на њих није дала прави одговор. Па кад је већ тако, својски се труде да то они учине.

    Тако, на пример, америчка новинарка италијанског порекла Ана ди Лелио пише књигу “Бој на Косову, албански еп” која ће, према њеном скромном мишљењу, потпуно променити слику о свему што смо до сада знали о бици на Газиместану. И хоће, наравно, под условом да поред обичних спекулација понуди и конкретне доказе. Доказе који ће потврдити њене тврдње да су Албанци на Косову имали пресудан значај у борби против Турака, односно да је и сам Милош Обилић албански херој који је прекршио бесу и пресудио неопрезном цару.

    Није свеједно

    Међутим, није проблем само у боји пасоша несрећног витеза, чије рођење, па чак и цео живот, званична историја још није документовала. Спорно је и порекло Карађорђа, врховног вожда Првог српског устанка, који све чешће у публицистици постаје аутохтони Црногорац, Албанац, па чак и Француз. Шта год да је, тврде “стручњаци”, Србин није! Наравно, поставља се и питање зашто је то сада важно, ко покреће таква питања и шта се, заправо, њима жели постићи?

    Радослав Љушић: „Нема доказа за вождово порекло”



    Наш познати историчар Радош Љушић тврди да нико поуздано не може рећи које је порекло Карађорђевића, а све што се тренутно пише о њима, то су приче за малу децу које немају никаквог основа у историографији.

    - У својој књизи о династији написао сам да највероватније воде порекло од лозе Васојевића, али чак ни за то нема конкретних доказа - каже Љушић. - Постоје теорије да Карађорђева породица потиче из Француске, па и да је пореклом од албанског племена Клименти, али све то није доказиво. Не постоје историјски извори који би могли да докажу вождово порекло, а не верујем ни да ће историјска наука у догледно време успети да одговори на ово питање. Наравно, када имате једну такву “рупу”, односно празнину, разумљиво је да свако може да пише шта и како хоће. И ово што знамо је крајње непоуздано, јер се углавном све заснива на традицији и народном предању, а знамо да то не може бити историјски доказ.

    Слично тврди и историчар Чедомир Антић, члан Крунског кабинета престолонаследника Александра ИИ Карађорђевића, који каже да не знамо одакле су вождови преци, као што не знамо ни претке велике већине данашњих становника Балкана.

    - Никаквих писаних трагова о томе нема самим тим што се евиденција о становницима који су живели у планинама данашње Црне Горе или Херцеговине никада није ни водила - каже Антић. - Најдаље што знамо је чињеница да се Карађорђев деда Јован доселио у област данашње Тополе тридесетих година 18. века. Међутим, тешко је рећи одакле заиста потичу његови преци, јер има више теорија. Тако, на пример, једни верују да потичу из племена Васојевића, други да су из Роваца, трећи да су пореклом из племена Клименти, па све до оних који верују у готово невероватну причу да су стигли чак из Француске! Важно је, међутим, рећи да је свака од ових теорија, била она најчуднија или највероватнија, свакако недоказива.

    Наравно, ако се на то гледа у светлу данашњих друштвено-политичких односа, није свеједно да ли нам је некадашњи вођа (Клименти, или албански: Кељменди) стигао са Азурне обале или са кршева Проклетија. На то су, вероватно, мислили и аутори књиге “Карађорђевићи - сакривена историја” (Милорад Бошњак и Слободан Јаковљевић) који су се потрудили да нам “убију” сваку илузију о гламурозном пореклу вољеног вожда тврдећи да је “рођен” са белим кечетом на глави.

    Пргави и зли

    Аутори се позивају на “Гласник Земаљског музеја Босне и Херцеговине” из 1910. године, у ком се наводи да је део племена Клименти стигао око 1737. године у околину Рудника, за време повлачења аустријске војске из Новог Пазара. Тврди се да је тада стигло око 500 албанских породица који су “били ниска раста, при том зле и сурове нарави”, да су једва говорили српски, а волели су сточарство и били “постојаног карактера”. Бошњак и Јаковљевић се посебно позивају на дело Андрије Лубурића, штампано 1937. године, у којем се истиче да је племе Клименти славило светог Климента Римског, што су наводно славили и Карађорђевићи.

    - Чак и да је све то тачно, не видим шта је у томе спорно - пита се Чедомир Антић.
    - Прича о Климентима се веома често помиње, чак и у врло озбиљној Имамијевој књизи “Срби и Албанци кроз векове” . Ту је наведено да су поједини Клименти дошли на простор централне Србије током XVIII века. Међутим, Имами наводи и једну од теорија (подједнако недоказиву као и порекло Карађорђевића) према којој су Клименти старином словенског порекла. Тиме је ова дебата до краја обесмишљена. Важно је речи да су Карађорђевићи Срби откад знају за себе, а све друго су научне бесмислице и грубе политикантске спекулације.

    Ипак, ма колико да о томе не вреди расправљати, историчари су сагласни да све ово може бити и наставак рата, овога пута медијског, који покрећу они који верују да Србија још није довољно изгубила, да се још више мора сатрти. Треба показати да Срби, заправо, и немају своју традицију, да не иду напред “ка Европи”, већ ка прошлости која, да зло буде веће, и није њихова! По логици ствари, следећа тврдња је да ми као народ, заправо, и не постојимо.



    Чедомир Антић: „Медијске игре постижу циљ”

    - То су медијске игре које увелико постижу циљ - тврди историчар Антић. - Ако тврдимо да у средњем веку нису постојале нације, зашто причамо о Албанцима као учесницима Косовског боја? Албанци тада нису имали државу а Срби јесу, али то као да многи сада заборављају.

    Другим речима, на Косову се српска феудална држава, чија је војска била под командом кнеза Лазара, Вука Бранковића и војводе Влатка Вуковића, сукобила с османлијским царством. Ту реч није о борби нација које у оно време нису ни постојале. Ако су у боју и учествовали Албанци и Хрвати, то су могли учинити само као део српске државе. Изузетак представља одред из Босне којим је командовао Влатко Вуковић, али треба рећи да је Босна тада баштинила државне традиције Србије Немањића.

    - Чињеница је да смо пре десет година изгубили рат, али је извесно да постоје неки кругови који мисле да га нисмо довољно изгубили - каже Антић. - Морамо да водимо рачуна о својој прошлости, која можда и није богзна шта, али је наша, па нам је зато дужност да негујемо успомену на њу и штитимо истину о њој.


    Миладин Гавриловић и Александар Други Карађорђевић

    Ударају на светиње

    Миладин Гавриловић, директор задужбине “Краљ Петар Први” на Опленцу, каже да ако желите неком да наудите, најпре ударите по његовим светињама.

    - Ако народу ишчупате из колективне свести оно што му је највећа вредност и чиме се највише поноси, јасно је да га тиме чините посебно рањивим - каже Гавриловић. - Чињеница је да су Милош Обилић и вожд Карађорђе симбол јунаштва у српском народу, највеће жртве и страдалници, и није чудно што се најпре “удара” по њима. Али ове тезе нису од јуче. Колико се сећам, то су први чинили Хрвати кад су тврдили да је Карађорђе, заправо, Албанац. Документи и рукописи о томе се и данас чувају у Архиву Србије, а нечим сличним су баратали и Обреновићи током своје владавине, али из неких својих, сасвим другачијих разлога.


    Владимир КРСТИЋ

    http://www.ilustrovana.com/tekst.php?broj=2636&tekst=01

  15. #15
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    DJELOVODNI PROTOKOL KARAĐORĐA PETROVIĆA U TOPOLI VODILO PET PISARA

    Dokument prvog reda





    U Arhivu SANU čuva se Djelovodni protokol Karađorđa Petrovića. "Dnevnik protokola", kako je dopisano na sačuvanom originalu, pisan je u Topoli. Njegovo vođenje započeto je najvjerovatnije 1811. godine. Prvih 597 protokolskih numera je nestalo, a sačuvani dio počinje 598. numerom od 21. maja 1812. godine. Djelovodni protokol se završava 1735. numerom, zavedenom 5. avgusta 1813.
    Mile Nedeljković, jedan od priređivača Djelovodnog protokola, objavljenog u izdanju nekadašnjeg Centra za kulturu "Dušan Petrović Šane" u Topoli 1988. godine, kao napomenu ovom izdanju naveo je da je taj dokumenat prvoga reda sačuvan igrom slučaja. Naime, prava je sreća što je rukopis došao do ruku Isidora Stojanovića, profesora opšte istorije u Liceumu i sekretara Društva srpske slovesnosti.
    Znajući vrijednost Djelovodnog protokola, Stojanović ga je za svaki slučaj prepisao i 1848. godine, uz svesrdnu podršku Društva srpske slovesnosti, štampao u 500 primjeraka. Inače, original ovog važnog rukopisa, prije svega za srpsku istoriju, čuvan je u manastiru Vraćevšnica. Arhimandrit Gavrilo Popović ga je lično predao profesoru Stojanoviću, koji je lijepo uočio da bi mnoge stranice srpske istorije drugačije glasile da su pisci nacionalne istorije znali za ovaj dokumenat.
    Priređivači Djelovodnog protokola, Mile Nedeljković i Milivoje Stanković, opredijelili su se za naučno izdanje standardnog tipa. Oni su apsolutnu prednost dali originalu, tako da se može reći da je ovo bilo prvo integralno objavljivanje teksta rukopisa Djelovodnog protokola, pogotovo što je Stojanovićevo izdanje rađeno po prepisu, pri čemu je došlo do izostavljanja pojedinih imena, podataka i riječi.
    Pet pisara je ispisivalo Karađorđev Djelovodni protokol. Isidor Stojanović je identifikovao četvoricu, dok mu je jedan, čiji se rukopis u izvorniku sreće kao treći, ostao nepoznat. Stojanoviću su, naime, bili poznati oni pisari koji su slovili kao "visoke ličnosti i činovnici ustaničke Srbije". Njemu je nepoznati pisar bio običan čovjek iz naroda, koga su Nedeljković i Stanković, radeći na novom izdanju Djelovodnog protokola, identifikovali kao Milana Markovića, "zemljodelca iz Topole".
    Jedan od petorice pisara bio je Janićije Đurić iz Stragara, koji se titulisao kao "tajni sekretar verhovnago vožda serbska". On se sa Karađorđem znao nekoliko godina prije izbijanja Prvog srpskog ustanka. Bio je vojvoda, diplomata i u samom vrhu upravne vlasti u Srbiji. U Djelovodnom protokolu Janićije Đurić se pominje u devet numera.
    Drugi pisac je bio Panta Radovanović. Njega Isidor Stojanović pominje kao drugog sekretara kod vožda. Radio je u dvorskoj kancelariji u Topoli, a u trpezariji je, kako je zabilježio Nićifor Ninković, pisar sokolskog vojvode Karamarka Vasića sjedio do Janićija Đurića. Radovanović se u Djelovodnom protokolu pominje na više mjesta "kao ličnost važnih poslova". Po jednom dokumentu (Sigentalov popis, lica čije je izručenje tražila Turska) navodi se da je Pantelija Radovanović rođen u Banatu, dok je Isidor Stojanović napisao da potiče iz Kovina.
    Stevan Filipović, jedan od petorice pisaca Djelovodnog protokola, rodom je iz Rume. On je najprije bio pisar kod Mladena Milovanovića, a zatim mlađi pisar u Sovjetu, kao njegov drugi sekretar. Bio je djelovoditelj na Skupštini u Vraćevšnici 1812, na kojoj su srpskoj strani saopšteni uslovi Bukureštanskog mira.
    Stojan Nenadović je rođen u Kličevcu. Pripadao je prvoj generaciji Velike škole u Beogradu. Avgusta 1812. godine, pošto je diplomirao, poslat je za pisara u Karađorđevu Topolu. On je odmijenio svoje prethodnike u vođenju Djelovodnog protokola.
    Peti pisar Milan Marković je rodom iz Topole. Ne zna se pouzdano gdje se opismenio, ali se vjeruje da je takvo znanje stekao u manastiru Blagovještenje, isto kao i Janićije Đurić. Umio je da "vrlo vješto udara u gusle i pjeva". Zapisano je da je stalno bio uz Karađorđa, "isprva kao pevčik, potom i kao vojnik".
    Djelovodni protokol ima ukupno 1.138 numera, a vremenski gledano, do Skupštine u Vraćevšnici 1812. godine naizmjenično su ga vodili Janićije Đurić i Panta Radovanović. U vrijeme kad su oni bili zauzeti drugim poslovima, posao je preuzimao Milan Marković. Stevan Filipović je napisao tri pisma i djelovodnički ih zaveo. Od avgusta 1812. godine posao pisanja i protokolisanja pao je na Stojana Nenadovića.
    Pisari su se, kako je to u uvodnom slovu o Djelovodnom protokolu naveo Mile Nedeljković, razlikovali ne samo po rukopisu, već i po jeziku i stilu, ali i po pedantnosti. Tako je Janićije Đurić preskočio dvije numere, Radovanović dvije po dvaput napisao, četiri preskočio, a dvije prazno notirao. Đurićev tekst je teže čitljiv, dok je rukopis Pante Radovanovića znatno skladniji. Milan Marković se odlikuje svojevrsnom upotrebom interpukcije - često stavlja tačku ili dvije tačke između riječi, kao i zarez. Stevan Filipović je pisao čitko, dok se jedino za Stojana Nenadovića može reći da se odlikovao krasnopisom.


    D. Janojlić

    http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2010-02-04

  16. #16
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Petak - 07. maj 2010.

    Vesti


    Porodica iz sela Burova već dva veka čuva neobično blago

    Čaršav u kojem su krili voždovu glavu!


    Dr Vera Ivanić (77) iz sela Burovo pored Lazarevca, primarijus u penziji, godinama čuva čaršav u koji je nakon atentata u julu 1817. godine umotana Karađorđeva glava! Ona ga je nasledila od svoje prababe Stamene Aleksić, kod čije su se svekrve skrivala dvojica zaverenika koji su voždovu glavu nosili u Beograd!
    Doktorka Vera kaže da je u ono vreme bilo uobičajeno da se putnici prime na konak jer je kroz Burovo prolazio karavanski put koji je povezivao Beograd i unutrašnjost Srbije. Tako je i svekrva njene prababe, koja je tada bila još mlada devojka, primila dvojicu neznanaca da se odmore u vajatu koji se nalazio u dvorištu odmah pored kuće.
    - Malo joj je bilo sumnjivo to što celo poslepodne nisu izlazili, ali se uplašila tek kada je iz jedne od konjskih bisaga počela da prokapava krv! Odmah su tražili da im donese nov čaršav i da nabere sveže koprive. Kada su ih otvorili, iz bisaga je ispao čaršav natopljen krvlju, u kojem se nalazila odsečena ljudska glava. Pre nego što su je ponovo umotali u koprive i čist laneni čaršav, prababina svekrva prepoznala je žrtvu. Bio je to vožd Karađorđe. Tajnu je dugo čuvala, a na čaršavu koji su razbojnici ostavili za sobom izvezla je cvetove da ga probisveti ne bi kasnije prepoznali - otkriva za „Alo!“ Vera Ivanić.

    Zanimljivo je i to što je samo nekoliko meseci pre nego što će u njemu zaverenici provesti to poslepodne, u vajatu boravio Miloš Obrenović u pratnji svojih telohranitelja. Tek nakon voždovog ubistva, pročula se prava istina o razlogu njegovog boravka u Burovu. Miloš je tada po Šumadiji tražio kandidate za krvav posao koji je planirao da odradi.
    - To mu nije pošlo za rukom jer su Šumadinci voleli Karađorđa. Kada nije našao pogodnu ličnost naređenje o likvidaciji vožda izdao je Vujici Vulićeviću, Karađorđevom kumu. Čaršav u koji je bila umotana voždova glava u našoj porodici postao je svetinja pred kojom smo se često molili. Izložiću ga u muzeju koji uskoro otvaram u vajatu gde je, na neki način, planiran ovaj nezapamćen zločin - obećava Ivanićeva.

    GANE ĐORĐEVIĆ

    http://www.alo.rs/vesti/27025/Carsav..._vozdovu_glavu

  17. #17
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default



    I n t e r n e t i z d a n j e Nedelja, 22. septembar 2002. 16:19h

    Odgonetnuta nedoumica oko mesta rođenja Velikog Vožda

  18. #18
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by nihil View Post
    Jedna od pretpostavki, nedokazana i nedokaziva.
    To nije pretpostavka, nego istorijska činjenica. Karađorđevići su do pred kraj 19. vijeka slavili Sv. Klimenta Rimskog.
    Bajka je da su iz Crne Gore, bajka da bi se lakše srbičili Crnogorci.

    Quote Originally Posted by nihil View Post
    Braćom nisu nigdje, osim ako ne misliš na ono mjesto u Gorskom vijencu
    Naravno da mislim.
    Vladika Vasilije Petrović Srbe nije zvao braćom, nego saveznicima.

  19. #19
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    5,821
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Ćipur View Post
    To nije pretpostavka, nego istorijska činjenica. Karađorđevići su do pred kraj 19. vijeka slavili Sv. Klimenta Rimskog.
    Bajka je da su iz Crne Gore, bajka da bi se lakše srbičili Crnogorci.
    To je pretpostavka jer nema tačnih podataka o njihovom porijeklu. Odakle ti podatak za to koju su slavu slavili, navedi izvor. ... Karađorđevići su se smatrali Srbima, kralj Aljeksandar je rođen na Cetinju, nije ga indoktrinirao ni Vuk ni bilo ko drugi. I kralj Nikola se smatrao Srbinom koliko i Crnogorcem, a to nije sam izmislio već naučio od svojih predaka. Prema tome, radi se o istom narodu. Nema nijednog podatka o tome da je Karađorđeviće ili Petoviće neko posrbljavao ili kako ti krajnje uvredljivo tvrdiš srbčio. Naprosto izmišljaš i falsifikuješ što god možeš. Sramota!
    Quote Originally Posted by Ćipur View Post
    Vladika Vasilije Petrović Srbe nije zvao braćom, nego saveznicima.
    U svojoj istoriji Crne Gore Vasilije piše o Srbima koliko i o Crnogorcima, pa bi se reklo da je po njemu istorija Crne Gore započinje istorijom Srbije.
    Pa onda veli sljedece:

    Potrebno je znati i to koliko je narod crnogorski bio od koristi austrijskom dvoru preko svoga prirodnog <narodnog> patrijarha Arsenija Crnogorca, koji <se odazva> na milostivi pismeni poziv rimskog ćesara Leopolda Prvog, u kome, hvaleći slavpe i izabrane narode albanske, njima i drugim ilirsko-srpskim narodima posla obećanje puno svakojakih zadovoljstava. Tada srpski patrijarh Arsenije Crnogorac pobježe iz turske oblasti u svoju otadžbinu Crnu Goru, a Crnogorci ga ispratiše kroz Bosnu do ćesarske vojske prema Dunavu. Tada se, godine 1689, s patrijarhom Arsenijom odselilo iz turske oblasti više od 80 hiljada porodica srpskog naroda u Mađarsku, u ćesarsku oblast, na povlastice koje je darovao patrijarhu Arseniju ćesar Leopold. Opet, 1737. godine, prebježe Brđanima srpski patrijarh Arsenije Jovanović iz pećkog grada, patrijaršijske rezidencije (pošto ga Turci htjedoše objesiti), kojega Kuči i Vasojevići ispratiše u ćesarevu vojsku u grad Nisu <Niš>, a u povratku popališe i opljačkaše svu tursku provinciju Bihor i kćeri turske gospode krstiše i njima se oženiše.

    Srpski patrijarh Arsenije Crnogorac (Čarnojević), rođen na Cetinju. Ko li je njega srbčio?

    I uz to se vladika Vasilije potpisivao kao čuvar srpskog trona. Vasilije jasno pokazuje koliko je istorija Crne Gore isprepletena sa istorijom Srbije, i koliko su vladari i vladike istoriju Srbije smatrale dijelom crnogorske istorije. Tu pominjanja Hrvata i Bošnjaka nema ni na marginama, što znači da oni za Istoriju Crne Gore nisu po Vasiliju nimalo bitni, i ne samo po Vasiliju. Dok su Srbi nezaobilazni i konstantno pominjani.
    *O svemu je govorio, bio je u stanju da kaze sve, pa i najmucnije, sve se moglo reci, sve pokazati, o svemu pricati.*
    (H. Hese, Sidarta)

  20. #20
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by nihil View Post
    To je pretpostavka jer nema tačnih podataka o njihovom porijeklu. Odakle ti podatak za to koju su slavu slavili, navedi izvor. ...

    :lolblue:
    A ništa bez sami Karađorđevići to ne spore.
    Naravno, sad ćeš im ti pljunut u riječi, jer naravno tvoja mržnja prema Crnogorcima je najveći argument!


    Quote Originally Posted by Karađorđevići sami tvrde:

    Pre nego što su počeli da slave Andrijevdan, Karađorđevići su kao krsno ime proslavljali Svetog Klimenta (koji je u crkvenom kalendaru 8. decembra po novom, odnosno, 25. novembra po starom kalendaru).

    Na zvaničnom sajtu Karađorđevića
    Karađorđevići su se smatrali Srbima,
    Naravno. I Lenox Lewis se smatra Englezom! Vjerovatno je i porijeklom Englez, zar ne nihil?



    Osjećaj i porijeklo su dvije stvari.
    nihil to ne zna, ali je dovoljno drzak da spamuje.

    Quote Originally Posted by nihil View Post

    Srpski patrijarh Arsenije Crnogorac (Čarnojević), rođen na Cetinju. Ko li je njega srbčio?
    Ovđe ti sve piše i odgovoreno ti je.

    https://forum.cdm.me/showthread.php?t=19069
    Last edited by Ćipur; 13-10-10 at 22:50.

  21. #21
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Društvo - Utorak, 28. decembar 2010. godine

    Crnogorski identitet

    Živko Andrijašević



    Jedan dio građana ne prihvata simbole države u kojoj živi, jer oni nijesu htjeli da imaju ni svoju državu. Takvim ljudima ovi simboli su čist višak

    Zašto se protivustavno i protivzakonito ponašanje u Crnoj Gori smatra normalnim kada je o nepoštovanju državnih simbola riječ?
    - Nepoštovanje državnih simbola plasira se od određenih stranačkih struktura kao legitiman politički stav, a ne kao kršenje Ustava i zakona, iako je takvo stanovište uistinu i jedno i drugo. Ipak, državne simbole moramo poštovati, bez obzira kakvi su naši politički stavovi o državi kojoj ovi simboli pripadaju i vladajućoj strukturi koja ih je donijela. To je znak elementarne političke i svake druge kulture, i ne znam kako bi se nepoštovanje državnih simbola Crna Gora, u bilo kojoj varijanti, moglo smatrati normalnim ili legitimnim stavom. Mislim da zaista nema razloga za nepoštovanje crnogorskih državnih simbola, tim prije što oni nemaju nijednu poruku koja vrijeđa ili provocira bilo koju grupaciju crnogorskog društva, osim što svjedoče da Crna Gora postoji kao nezavisna država. Za neke je izgleda, u tome najveći problem.
    Da li smatrate da treba zarad „mira u kući“ mijenjati državne simbole (himnu, grb i zastavu)?
    - Državni simboli mijenjaju se u skladu sa promjenama državnog statusa, političkog uređenja, ideološkog svjetonazora ili, jednostavno, promjenama društvene svijesti. U Crnoj Gori je usvajanje novih državnih simbola po prirodi završetak jednog političkog procesa, i naravno, rezultat većinske političke volje utemeljene na demokratskom izjašnjavanju njenih građana. Naravno, da jedan dio građana ne prihvata simbole države u kojoj živi, jer oni nijesu htjeli da imaju ni svoju državu. Takvim ljudima ovi simboli su čist višak. Sve to ne bi bilo posebno značajno da 44 odsto građana Crne Gore nije željelo da ima svoju državu. Zbog toga nas ova brojka obavezuje na promišljenost i uvažavanje logike procesa. Ipak, državni simboli nijesu i ne smiju biti predmet političkog trgovanja.
    Šta treba učiniti da crnogorski jezik zaživi u praksi?
    - Crnogorski jezik doživljavam kao jedno od obilježja crnogorskog državnog identiteta, ali i kao iskaz kulturološke posebnosti crnogorskog društva. Najvažnije je bilo izboriti se za uvažavanje njegove posebnosti i za njegov zvanični status u Crnoj Gori. Nakon toga, čini mi se, crnogorski jezik počinje ovaj oficijelni život na koji će presudni uticaj imati socijalna stvarnost u kojoj taj jezik funkcioniše i institucije koje su mu posvećene. Svaki jezik, pa i crnogorski, počiva na određenom kulturološkom nasljeđu, ali ne može da živi ukoliko, osim s ovim nasljeđem, u najvećoj mjeri ne korenspondira i sa stvarnošću u kojoj se koristi. Idealno je kada je jezik skladan spoj između nasljeđa i stvarnosti, ali je socijalna zakonitost da u jeziku dominira stvarnost i praksa nad nasljeđem.
    Šta smatrate da je potrebno učiniti kao naredni korak u vezi sa crnogorskim jezikom?
    - To je pitanje za one koji djeluju u okviru institucija koje se ovom problematikom bave, tako da bi s moje strane bilo neumjesno da dajem bilo kakve preporuke.
    Da li je karikiranje crnogorskog jezika, koje je u posljenje vrijeme pojačano, lingvistička ili prije svega politička tema?
    - U našem javnom životu, gotovo sve kontroverzne naučne teme imaju veze sa politikom, tako da je to slučaj i s novom pojavom. I karikiranje crnogorskog jezika, države, nacije... dio je tog političkog folklora. Na sreću, u Crnoj Gori postoje institucije koje se, svaka iz svog ugla, bave crnogorskim jezikom i koje mogu dosta da urade na čuvanju i afirmaciji crnogorskog jezika. Posebno bih izdvojio Odsijek za crnogorski jezik na Filozofskom fakultetu i Institut za crnogorski jezik, kao vodeće institucije za razvoj i afirmaciju crnogorskog jezika. Iako između ovih institucija
    postoje izvjesne naučne nesuglasice u vezi s nekim jezičkim pitanjima, primijetna je njihova dobronamjernost i posvećenost afirmaciji crnogorskog jezika. Naučna sporenja o nekim pitanjima su ponekad izuzetno korisna, tako da u ovom slučaju mogu doprinijeti korigovanju i poboljšanju usvojenih stanovišta. Ubijeđen sam da i jedna i druga strana želi da djeluje u tom pravcu.
    Zašto se po Vama ne raščišćava tema vlasništva nad nekretninama koje koristi Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori?
    - I ovo je takođe pitanje za ljude iz nadležnih institucija. Ne volim da nagađam.

    Dr Živko Andrijašević, istoričar

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •