Sećanje na Juditu - Garjanski - jedna mojih omiljenih pjesama ...
Njen narod je izabran
raseljen, bogat
ona je hrabra kao tigar
ona je brza i odlučna
ona zna deset jezika duge
i dolazi iz daleka
ja sam na kraju sveta
mene niko ne čuje
ja sam sam
i zaboravljen
kao nenapisana praistorija
ja ne odlučujem o sudbini sveta
ni o svojoj sudbini
ja nemam novac i ne mogu da platim
velike armije ludaka
koje će braniti moje ideje
ja imam samo moje misli
i jezik – vrelo
ona donosi s one strane okeana
donosi bujnu krošnju i sočne breskve
miriše dunja izmneđu njenih bedara
ona je kao nebo u julu iznad vrbasa
treperi površina njenog stomaka kao zrelo žito
velika reka iz njenih očiju stvara vir
u kojem iščezavam sa zadovoljstvom
ona je duboko more
sa milijardama živih bića
njeni račići štipaju moje uši
njene školjke iščekuju moju strast
njene trave iz mene rastu u nebo
njena sipa mi zamagljuje vid
hiljade puteva nestaje ispod mojih očiju
ona dolazi s one strane vremena
rekoh joj: šta čine tvoji mravi
na mom vrancu
šta čine tvoje stonoge, pijavice
šarke
jesi li luda, šta ćeš ovde
na mojoj krčevini
šta ćeš postići u mraku
imaš toliko staza, a ti biraš
pustinju
ona ništa ne govori
samo šalje svoje laste
na moje mušice
ona se širi na mom nebu
njena flota gospodari mojim morem
njeni lovci ruše moje kule
ja nemam više otadžbine
ni granice svoje
ne prepoznajem
moje se telo truni
njeno buja
ona zri.
vrište njeni plodovi od slasti,
od mog sunca
ona nema prijateljice
ja nemam druga
ona prezire svoje generale
tribune, dželate
ona ne zna moj jezik
ja čitam njene poglede
ona unosi nov poredak na mojim ostrvima.
ja je puštam da se širi
u mom zagrljaju
to što ona čini od mene
samo je misao
ali ona veruje
u sva ta čuda
ona mora da veruje
ona mora da se nada
ona zna da sve to baš nije tako
ali veruje u svoje želje
dakle njene želje su njena stvarnost
i zbog toga je manje nesrećna
ona i ja nemamo izbora
pre nas su isto činili musškarci i žene
posle nas smisliće neko novu igru
ili će se stara ponoviti
ko zna
ko zna šta je između nas
ljubav ili strah od samoće
potreba da se govori
ili da se sluša
glas rascvetale trešnje
zariva kandže u njene oči, grudi, listove
svejedno
nas bude isti petlovi
nas upravljaju isti grčevi i znoj
nas zovu iste daljine...
MALI KAMENI NOKTURNO - Miroslav Antic
Nikad te niko nece ovako tesno grliti
uznemirenu i belu.
Ja sam mornar bez kompasa
kome uvek polude ladje.
Nikad ti niko nece
ovako u krvotok uliti
poslednju neznost celu,
ni uspeti u tebi toliko tuge da nadje.
Nikada vise neces
ovako divno truliti
u obicnom hotelu,
a ne zeleti ipak odavde da izadjes.
Ti si najukusnija krv sveta
koju sam upio hlebom
mog mrkog trbuha.
Ti si so sa oteklih usana
koje smo oljustili ocnjacima
i prosuli po mojim bedrima
i tvojim dojkama.
Ti si najbeskonacnije,
najubitacnije nebo
kraj mog rumenog uha.
Najbesramnija devojka
koju sam sreo medju zenama.
Najstidljivija zena
koju sam sreo medju devojkama.
Konstantin Simonov - Čekaj me
Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge niko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek rekne ko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znaćemo kako
preživeh vatru kletu, —
naprosto, ti si čekati znala
kao niko na svetu.
Pessoa - Želim cvijet što si
Želim cvijet što si, ne onaj što daješ.
Jerbo mi odbijaš ono što ne ištem.
Bit će časa da odbiješ
poslije nego budeš dala.
Cvijete, budi mi cvijet! Ubere li te
kobne sfinge ruka lakoma, vječna ćeš
sjeno, lutati besmislena
tražeć' ono što ne dade.
..da otvoren Bog ostane.
Stanislav Vinaver - Mi se čudno razumemo
Mi se čudno razumemo
k'o dva bola, k'o dva vala
k'o dva mosta u otkrića:
ja te volim čudno, nemo,
ti si ona čudna mala,
mašta drevna moga bića.
O tebi su pitalice,
od vekova moje bile,
odgovor o kom se sanja.
Odgovor je tvoje lice
ti si slika one vile;
iz dečačkih nagađanja.
I svi stari snovi, evo
polagano nadolaze
k'o da ide vreme tavno.
Svaki gest tvoj ja sam snev'o,
znam napamet tvoje fraze
svaku reč sam čuo davno.