Ti koja imaŠ ruke nevinije od mojih - Vesna Parun
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ sa njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak njegovim mislima,
i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te sreću ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom će biti ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazeva.
Neka te miluje dječak kojega ja zaštitih od uhoda na pustome drumu
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah svojim suzama.
Ja ne dočekah najljepše doba njegove muškosti.
Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili
pogledi goniča stoke na sajmovima i pohlepni razbojnici.
Ja neću nikad voditi za ruku njegovu djecu.
I priče koje za njih davno pripremih možda ću
ispričati plačući malim, ubogim medvedima,
ostavljenim u crnoj šumi.
Ti, koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim njegovo lice,
dok na njega budu silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude i susede
koji žale moju strpljivost.
Ti, koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.
Nasa Tajna - Desanka Maksimovic
O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.
Neću im reći da li iz osame
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo volelo;
niti srce naše
da li nas je radi nas,
ili radi drugih,
kadgod bolelo.
Neći im reći kakav je sklad
oči naše često spajao
u sazvežđe žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude –
ili nam je bilo svejedno.
Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke
smeha voleli smo više
od šuma suza.
Neću im reći nijedan slog jedini
šta je moglo, ni da li je moglo nešto
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo što je došlo
onome što je bilo.
Nikome neću reći kakva se
zbog tebe pesma događa
u meni večito:
da li opija toplo
kao šume naše s proleća,
ili tiha i tužna
ćuti u meni rečito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili boleća
pesma događa u meni.
Ja više volim da prećutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gde je od istog večnog tkiva
i čovek i njegov san.