DzOJS KERI O CRNOJ GORI I CRNOGORCIMA

Feljton Republike u vise nastavaka
http://www.republika.cg.yu/arhiva.ph...t&id=10218


Crnogorci su demokratski, jos vise aristokratski narod

Postoje dva nacina da se podje u Crnu Goru: jedan je direktnim vagonom od Flasinga do Trsta, od Trsta do Kotora austrijskim Lojdom, a od Kotora do Cetinja postanskom kocijom; drugi je vozom do Barija u Italiji, a od Barija do Bara na crnogorskoj obali parabrodom kompanije Pulja. Odabrao sam prvi pravac i putovao veoma udobno i jednolicno sve do Kotora.
U Kotoru sam propustio postansku kociju, pa sam morao da uzmem fijaker koji je gospodin Hej, iz lista Dejli Miror, veoma ljubazno sa mnom podijelio.

KOcIJOM, A KAO DA LETIMO

Krenuli smo u sumrak. Nekoliko nacifranih kicosa jos uvijek je setalo kejom i davalo gradu onaj izgled poodmakle civilizovanosti koji je daleko uocljiviji u provincijskim mjestima nego u glavnim gradovima. Ocekivali smo mirno putovanje.
Ali, Kotor se nalazi u podnoZju visoke planine Lovcen, koju je Crna Gora snaZno utvrdila. Jedini put se izvija uz padinu ove planine u nizu petlji i sevuljica, zbog cega je svaka voZnja, i sa najrazboritijim od kocijasa, prava pustolovina.
Nas kocijas je bio veoma mlad, veoma veseo, i ne dovoljno pijan da uvidi da je konje bolje pustiti same. Galopiranje u tami uskim putem do visine od pet hiljada stopa, sa mnogo zaokreta, a niceg osim kakve stijene tu i tamo da oznaci ivicu, neovisno od velicanstene divljine brda i svjeZine vazduha, predstavljalo je izvanredno uzbudjenje.
Prtljag gospodina Heja bio je poprilican. Bilo je nezaboravnih trenutaka kada bi sve te torbe odjednom poletjele na nas iz raznih uglova, dok su konji kloparali, kocija se njihala, kocijas urlao i pucao bicem; na jednoj strani bila je litica, a na drugoj nista sto bi se moglo vidjeti osim pramen dva pare i mracna provalija.
Djelovalo je kao da letimo, samo bez laganog kretanja viona i njegovog ugodnog osjecaja ravnoteZe.
Na Njegusima su nam pogledali pasose, a od Njegusa smo se ponovo peli uz planinski zid koji okruZuje Cetinje. Samo Cetinje nalazi se u dolini punoj zasada i urednih malih polja ? po izgledu je slicno kakvom omanjem provincijskom gradu u Irskoj. Vladine zgrade izgledaju upravo kao samostan, kraljevski palac je poput sudske zgrade, ambasade poput niza malih doktorskih i pravnickih ordinacija, a palata knjaza prijestolonasljednika kao da pripada nekom mjesnom vlastelinu.
Medjutim, cistije je nego ijedan grad koji se moZe vidjeti u Irskoj, moZda sa izuzetkom Balinsloua, a ima elektricno osvjetljenje. Postoji jedan hotel, Grand hotel, u kojem smo se hranili. Smjestili smo se u kucu preko puta, poznatu pod imenom Turski konaci.
Nadao sam se da cu se prikljuciti lokalnom Crvenom krstu jer je tada izgledalo malo vjerovatno da ce britanski Crveni krst da vidi ista od rata. Medjutim, poslije cetiri besposlena dana na Cetinju, prihvatio sam savjet britanskog poslanika, grofa de Salisa i gospodjice Dobeni, dvorske dame kod prestonasljednikove Zene, i odlucio da odem u Bar gdje je bio smjesten britanski Crveni krst.

GORsTAcKO GOSTOPRIMSTVO

Stoga sam u petak ujutro, 25. oktobra 1912. krenuo kocijom iz Cetinja, a odmah pocesmo da se penjemo uz planinu. Ne postoji ni jedan put u Crnoj Gori koji se bar nekim svojim dijelom ne penje i spusta preko planine, a devet desetina ih je samo u planinama. To su veoma dobri putevi i bili bi velicanstveni za automobiliste. Prizor koji vidite sa njihovih uzvinutih petlji nije slican onom u planinskim zemljama ? Irskoj, skotskoj, svajcarskoj, ili Tirolu ? ne zaboravlja se da ste u Montenegru, ili po njenom pravom imenu, Crnoj Gori, Crnoj planini. Klima je svuda topla osim na visokim prelazima, a jutro toga petka bjese lijepo, vedro i bljestavo. Kako dodjosmo na vrh prelaza izmedju cetinjske doline i rijeckog usijeka, zaustavi nas jedan stariji gospodin koji je naglo izbio na ivicu litice, kao da je pao s neba. Nosio je odijelo uobicajeno u ovoj zemlji, crnu kapicu, crveni prsluk, siroke plave pantalone, jahace cizme...
Salutirao je, nazvao nam dobrojutro, otvorio kociju, sjeo pokraj mene, a mahnuo kocijasu da nastavi. Potom je ponovo slautirao i ponudio mi svoju kutiju s duvanom, uvjeravajuci me da je to pravi tuski duvan. Savio sam sebi cigaretu, a njemu zauzvrat dao jednu gotovu, iz sopstvene kutije. Na isti nacin zaustavila nas je i jedna starija Zena sa zaveZljajem, koja je vodila sina na front, a taj sin, koji je sjeo naprijed i zapjevao u duetu sa kocijasem.
Crnogorci su demokratski narod, ili prije aristokratski narod u kojem postoji ravnopravnost, zato sto su svi aristokrati koji poticu iz jednako dobre porodice. Jedan covjek nema pravo na citavu kociju za svoju sopstvenu sebicnu upotrebu, niti na kutiju duvana, niti na veknu hljeba.
Starac i starica ? nastavlja Keri o saputnicima iz kocije ? zapocese nekoliko uctivih razgovora sa mnom, koji ne uspjese, zahvaljujuci mom neznanju srpskog. Onda oni medjusobno porazgovarase o meni, i zakljucise da sam Rus, sto je bio veliki kompliment. Zapitase i kocijasa koji rece da sam Francuz, sto i ne bijase neki veliki kompliment, ali kolikom sam ja mogao shvatiti, oni mu ne povjerovase vec odlucise da i ako nijesam Rus, mora da sam u bliskom srodstvu sa nekim Rusom.

LJUBAZNOST NA SVAKOM KORAKU

Taj kocijas je bio mnogo pijaniji od onoga koji me je dovezao iz Kotora, pa je prepustio konje samima sebi, tako da smo putovali prilicno ravnomjerno. Rijeci usijek, niz ciju se strminu put spustao do Rijeke, prvog svratista, bio je pun malih okruglih oblaka koji su se kretali ispod nas gotovo nasumicno, kao da svaki ima sopstveni pravac: izgledali su poput ovaca na pasi. Ispod oblaka su se ukazivale pruge i trouglovi doline, sa terasastim njivama koje su se pele uz ogranke poput ljestvica u sivom i zelenom, djelovi sicusnog i udaljenog svijeta koji je od nas izgledao daleko koliko i Atlantida.
Sisli smo ispod oblaka u deset i odmah potom na Rijeku, gdje se zaustavismo na keju, i sidjosmo. Putnici se rukovase sa mnom i odose: kocijas izceznu u pravcu kafane...
U Baru nijesmo nigdje mogli da pronadjemo mjesto da prespavamo. Hotel je bio pun, a nijesu nas primili ni u dvije kolibe. Jedan vojnik nam je predloZio turski zatvor, gdje su,kako rece, toga jutra prostrli cistu slamu, ali dodao je da je veoma pretrpan. Bar, ili onaj njegov dio koji se nalazi kraj zaliva, ne sastoji se sve skupa od vise od dvadeset kuca, hotela, i jednog reda drvenih koliba na samoj obali.
Konacno, kad smo vec bili umorni od traZenja, vecerali smo u gostionici gdje je cijena jelu bila dvije krune (krunamerka), a odlucili da zamolimo vlasnika da nam dopusti da spavamo na njegovom balkonu. Mjesto je, medjutim, bilo puno oficira koji su se odmah za nas zauzeli. Pukovnik koji je sjedio na vrhu stola naredio je kuriru da podje da nam nadje smjestaj. cesto cu morati da se ponavljam ako budem hvalio ljubaznosti i uljudnost plemenitih i jednostavnih Crnogoraca, svaki put kad ih bude trebalo hvaliti. Ovi ljudi nas nikada ranije nijesu vidjeli, a nijesmo ni bas odvec uredno izgledali ? nijesmo im ni kazali da Zelimo da pomognemo njihovoj zemlji, jer niko od nas nije ni bio siguran na cemu je ? bili smo jednostavno stranci, i ljudi u neizvjesnosti oko prenocista.
Kada se momak vratio i kazao da sobe nigdje nema, oni otpocese neku vrstu raspitivanja, upitase vlasnika, dva prolaznika koja dozvase povicima i jedan drugog. Na kraju jedan porucnik izadje da licno pogleda.

NOc U KOLIBI NA OBALI MORA

Pokusali smo da ga sprijecimo da se toliko ne muci, ali nas je on sa osmjehom uvjeravao da je u pitanju cast njegove zemlje i da je noc veoma hladna, ni u kom slucaju noc za boravak napolju bez pokrivaca.
Vratio se kroz deset minuta da nam kaZe da je nasao ''bar krov nad glavom'', i objasnio da je momku gdje treba da nas povede.
Posli smo pozdravljajuci sve okolo, a momka smo slijedili do obale, i do poslednje od onih drvenih koliba. Mada nije bilo svjetiljki ovu kolibu bilo je lako pronaci jer je bila puna rupa, pa je svijetlo izbijalo iz nje na svakom cosku.
Tri domacice su nas primile sa uobicajenom cassom rakije. Soba je bila od oko deset kubnih stopa, sa osnovnim daskama iskrpljenim i izukrstanim na nacin koji skoro da je bio ukrsavanje. Bila je veoma udobno popunjena nama samima i nasim duvanskim dimom, flasama i krevetima i stolom, zagrijana nasim dahom i fenjerom i skoro do temelja provjetravana naletima vjetra koji je duvao sa Jadrana i zviZdao arije kroz pukotine na nasim zidovima.
Krevet sam dijelio sa jednim obalskim ribarom. Bio je to zacijelo moj sopstveni krevet najprije kada sam posao da spavam, ali se ribar tokom noci vratio u svoj stan i uctvio me pomjerio na jednu stranu. Sedmorica nas je spavalo u toj sobi i domacice su nas sve (osim mornara) otrpatile na spavanje...

PRIJATNIJE NEGO U HOTELU

Zene su nas ujutro probudile u sedam sati. One same su vec bile na nogama oko sat vremena mislim, sjedjele su u sobi, plele i pusile cigarete...
Kada sam se uspravio svi veoma uctvio rekose: ''Dobro jutro, gospodine''. Pomislio sam kako je u ovoj kuci prijatno boraviti, bolje nego u hotelima. Popovic je bio napola ustao iz kreveta ? sa nogama jos uvijek pod pokrivacem, a rukama na podu, dok je gledao izmedju njih da bi pronasao svoje cizme. Mlada Zena koja me je probudila, u stvari jedna velika ruka upravo povucena sa moga ramena, stajala je kraj mene. Klimala je glavom kao da je htjela da me odobrovolji i kazala nesto sto nijesam razumio. Onda je pokretima predstavila da uZiva svoje lice.
''Dobro, bogami'' - rekao sam, Zurno skupljajuci svoju pidZamu ispod krevetskih pokrivaca i skacuci na pod. Svi se ostali nasmijase, zaklimase glavama i ponovise za mnom: ''Dobro, bogami'', kao da su bas oni bili moje tetke, a meni cetiri godine.
Milica (to je bilo ime visoke mlade Zene) je onda unijela lavor i krcag vode. Ona nam je polivala vodu na ruke i vrat, dok smo se mi sapunjali.
Vjetar je bio stao pred zoru, ali je sada ponovo pocinjao, i sva se koliba njihala tako da su suncevi zraci, koji su prodirali kroz sve pukotine, sarali tamo-amo po tlu, dok se more razlivalo skoro do vrata.
Soba je bila puna slanog vjetra i Zute svjetlosti.

[size=6]DŽOJS KERI O CRNOJ GORI I CRNOGORCIMA[/size]


Crnogorci su demokratski, još više aristokratski narod


Postoje dva načina da se pođe u Crnu Goru: jedan je direktnim vagonom od Flašinga do Trsta, od Trsta do Kotora austrijskim Lojdom, a od Kotora do Cetinja poštanskom kočijom; drugi je vozom do Barija u Italiji, a od Barija do Bara na crnogorskoj obali parabrodom kompanije Pulja. Odabrao sam prvi pravac i putovao veoma udobno i jednolično sve do Kotora.
U Kotoru sam propustio poštansku kočiju, pa sam morao da uzmem fijaker koji je gospodin Hej, iz lista Dejli Miror, veoma ljubazno sa mnom podijelio.

KOČIJOM, A KAO DA LETIMO

Krenuli smo u sumrak. Nekoliko nacifranih kicoša još uvijek je šetalo kejom i davalo gradu onaj izgled poodmakle civilizovanosti koji je daleko uočljiviji u provincijskim mjestima nego u glavnim gradovima. Očekivali smo mirno putovanje.
Ali, Kotor se nalazi u podnožju visoke planine Lovćen, koju je Crna Gora snažno utvrdila. Jedini put se izvija uz padinu ove planine u nizu petlji i ševuljica, zbog čega je svaka vožnja, i sa najrazboritijim od kočijaša, prava pustolovina.
Naš kočijaš je bio veoma mlad, veoma veseo, i ne dovoljno pijan da uvidi da je konje bolje pustiti same. Galopiranje u tami uskim putem do visine od pet hiljada stopa, sa mnogo zaokreta, a ničeg osim kakve stijene tu i tamo da označi ivicu, neovisno od veličanstene divljine brda i svježine vazduha, predstavljalo je izvanredno uzbuđenje.
Prtljag gospodina Heja bio je popriličan. Bilo je nezaboravnih trenutaka kada bi sve te torbe odjednom poletjele na nas iz raznih uglova, dok su konji kloparali, kočija se njihala, kočijaš urlao i pucao bičem; na jednoj strani bila je litica, a na drugoj ništa što bi se moglo vidjeti osim pramen dva pare i mračna provalija.
Djelovalo je kao da letimo, samo bez laganog kretanja viona i njegovog ugodnog osjećaja ravnoteže.
Na Njegušima su nam pogledali pasoše, a od Njeguša smo se ponovo peli uz planinski zid koji okružuje Cetinje. Samo Cetinje nalazi se u dolini punoj zasada i urednih malih polja – po izgledu je slično kakvom omanjem provincijskom gradu u Irskoj. Vladine zgrade izgledaju upravo kao samostan, kraljevski palac je poput sudske zgrade, ambasade poput niza malih doktorskih i pravničkih ordinacija, a palata knjaza prijestolonasljednika kao da pripada nekom mjesnom vlastelinu.
Međutim, čistije je nego ijedan grad koji se može vidjeti u Irskoj, možda sa izuzetkom Balinsloua, a ima električno osvjetljenje. Postoji jedan hotel, Grand hotel, u kojem smo se hranili. Smjestili smo se u kuću preko puta, poznatu pod imenom Turski konaci.
Nadao sam se da ću se priključiti lokalnom Crvenom krstu jer je tada izgledalo malo vjerovatno da će britanski Crveni krst da vidi išta od rata. Međutim, poslije četiri besposlena dana na Cetinju, prihvatio sam savjet britanskog poslanika, grofa de Salisa i gospođice Dobeni, dvorske dame kod prestonasljednikove žene, i odlučio da odem u Bar gdje je bio smješten britanski Crveni krst.

GORŠTAČKO GOSTOPRIMSTVO

Stoga sam u petak ujutro, 25. oktobra 1912. krenuo kočijom iz Cetinja, a odmah počesmo da se penjemo uz planinu. Ne postoji ni jedan put u Crnoj Gori koji se bar nekim svojim dijelom ne penje i spušta preko planine, a devet desetina ih je samo u planinama. To su veoma dobri putevi i bili bi veličanstveni za automobiliste. Prizor koji vidite sa njihovih uzvinutih petlji nije sličan onom u planinskim zemljama – Irskoj, Škotskoj, Švajcarskoj, ili Tirolu – ne zaboravlja se da ste u Montenegru, ili po njenom pravom imenu, Crnoj Gori, Crnoj planini. Klima je svuda topla osim na visokim prelazima, a jutro toga petka bješe lijepo, vedro i blještavo. Kako dođosmo na vrh prelaza između cetinjske doline i riječkog usijeka, zaustavi nas jedan stariji gospodin koji je naglo izbio na ivicu litice, kao da je pao s neba. Nosio je odijelo uobičajeno u ovoj zemlji, crnu kapicu, crveni prsluk, široke plave pantalone, jahače čizme...
Salutirao je, nazvao nam dobrojutro, otvorio kočiju, sjeo pokraj mene, a mahnuo kočijašu da nastavi. Potom je ponovo slautirao i ponudio mi svoju kutiju s duvanom, uvjeravajući me da je to pravi tuški duvan. Savio sam sebi cigaretu, a njemu zauzvrat dao jednu gotovu, iz sopstvene kutije. Na isti način zaustavila nas je i jedna starija žena sa zavežljajem, koja je vodila sina na front, a taj sin, koji je sjeo naprijed i zapjevao u duetu sa kočijašem.
Crnogorci su demokratski narod, ili prije aristokratski narod u kojem postoji ravnopravnost, zato što su svi aristokrati koji potiču iz jednako dobre porodice. Jedan čovjek nema pravo na čitavu kočiju za svoju sopstvenu sebičnu upotrebu, niti na kutiju duvana, niti na veknu hljeba.
Starac i starica – nastavlja Keri o saputnicima iz kočije – započeše nekoliko učtivih razgovora sa mnom, koji ne uspješe, zahvaljujući mom neznanju srpskog. Onda oni međusobno porazgovaraše o meni, i zaključiše da sam Rus, što je bio veliki kompliment. Zapitaše i kočijaša koji reče da sam Francuz, što i ne bijaše neki veliki kompliment, ali kolikom sam ja mogao shvatiti, oni mu ne povjerovaše već odlučiše da i ako nijesam Rus, mora da sam u bliskom srodstvu sa nekim Rusom.

LJUBAZNOST NA SVAKOM KORAKU

Taj kočijaš je bio mnogo pijaniji od onoga koji me je dovezao iz Kotora, pa je prepustio konje samima sebi, tako da smo putovali prilično ravnomjerno. Riječi usijek, niz čiju se strminu put spuštao do Rijeke, prvog svratišta, bio je pun malih okruglih oblaka koji su se kretali ispod nas gotovo nasumično, kao da svaki ima sopstveni pravac: izgledali su poput ovaca na paši. Ispod oblaka su se ukazivale pruge i trouglovi doline, sa terasastim njivama koje su se pele uz ogranke poput ljestvica u sivom i zelenom, djelovi sićušnog i udaljenog svijeta koji je od nas izgledao daleko koliko i Atlantida.
Sišli smo ispod oblaka u deset i odmah potom na Rijeku, gdje se zaustavismo na keju, i siđosmo. Putnici se rukovaše sa mnom i odoše: kočijaš izčeznu u pravcu kafane...
U Baru nijesmo nigdje mogli da pronađemo mjesto da prespavamo. Hotel je bio pun, a nijesu nas primili ni u dvije kolibe. Jedan vojnik nam je predložio turski zatvor, gdje su,kako reče, toga jutra prostrli čistu slamu, ali dodao je da je veoma pretrpan. Bar, ili onaj njegov dio koji se nalazi kraj zaliva, ne sastoji se sve skupa od više od dvadeset kuća, hotela, i jednog reda drvenih koliba na samoj obali.
Konačno, kad smo već bili umorni od traženja, večerali smo u gostionici gdje je cijena jelu bila dvije krune (krunamerka), a odlučili da zamolimo vlasnika da nam dopusti da spavamo na njegovom balkonu. Mjesto je, međutim, bilo puno oficira koji su se odmah za nas zauzeli. Pukovnik koji je sjedio na vrhu stola naredio je kuriru da pođe da nam nađe smještaj. Često ću morati da se ponavljam ako budem hvalio ljubaznosti i uljudnost plemenitih i jednostavnih Crnogoraca, svaki put kad ih bude trebalo hvaliti. Ovi ljudi nas nikada ranije nijesu vidjeli, a nijesmo ni baš odveć uredno izgledali – nijesmo im ni kazali da želimo da pomognemo njihovoj zemlji, jer niko od nas nije ni bio siguran na čemu je – bili smo jednostavno stranci, i ljudi u neizvjesnosti oko prenoćišta.
Kada se momak vratio i kazao da sobe nigdje nema, oni otpočeše neku vrstu raspitivanja, upitaše vlasnika, dva prolaznika koja dozvaše povicima i jedan drugog. Na kraju jedan poručnik izađe da lično pogleda.

NOĆ U KOLIBI NA OBALI MORA

Pokušali smo da ga spriječimo da se toliko ne muči, ali nas je on sa osmjehom uvjeravao da je u pitanju čast njegove zemlje i da je noć veoma hladna, ni u kom slučaju noć za boravak napolju bez pokrivača.
Vratio se kroz deset minuta da nam kaže da je našao ''bar krov nad glavom'', i objasnio da je momku gdje treba da nas povede.
Pošli smo pozdravljajući sve okolo, a momka smo slijedili do obale, i do poslednje od onih drvenih koliba. Mada nije bilo svjetiljki ovu kolibu bilo je lako pronaći jer je bila puna rupa, pa je svijetlo izbijalo iz nje na svakom ćošku.
Tri domaćice su nas primile sa uobičajenom časšom rakije. Soba je bila od oko deset kubnih stopa, sa osnovnim daskama iskrpljenim i izukrštanim na način koji skoro da je bio ukršavanje. Bila je veoma udobno popunjena nama samima i našim duvanskim dimom, flašama i krevetima i stolom, zagrijana našim dahom i fenjerom i skoro do temelja provjetravana naletima vjetra koji je duvao sa Jadrana i zviždao arije kroz pukotine na našim zidovima.
Krevet sam dijelio sa jednim obalskim ribarom. Bio je to zacijelo moj sopstveni krevet najprije kada sam pošao da spavam, ali se ribar tokom noći vratio u svoj stan i učtvio me pomjerio na jednu stranu. Sedmorica nas je spavalo u toj sobi i domaćice su nas sve (osim mornara) otrpatile na spavanje...

PRIJATNIJE NEGO U HOTELU

Žene su nas ujutro probudile u sedam sati. One same su već bile na nogama oko sat vremena mislim, sjedjele su u sobi, plele i pušile cigarete...
Kada sam se uspravio svi veoma učtvio rekoše: ''Dobro jutro, gospodine''. Pomislio sam kako je u ovoj kući prijatno boraviti, bolje nego u hotelima. Popović je bio napola ustao iz kreveta – sa nogama još uvijek pod pokrivačem, a rukama na podu, dok je gledao između njih da bi pronašao svoje čizme. Mlada žena koja me je probudila, u stvari jedna velika ruka upravo povučena sa moga ramena, stajala je kraj mene. Klimala je glavom kao da je htjela da me odobrovolji i kazala nešto što nijesam razumio. Onda je pokretima predstavila da uživa svoje lice.
''Dobro, bogami'' - rekao sam, žurno skupljajući svoju pidžamu ispod krevetskih pokrivača i skačući na pod. Svi se ostali nasmijaše, zaklimaše glavama i ponoviše za mnom: ''Dobro, bogami'', kao da su baš oni bili moje tetke, a meni četiri godine.
Milica (to je bilo ime visoke mlade žene) je onda unijela lavor i krčag vode. Ona nam je polivala vodu na ruke i vrat, dok smo se mi sapunjali.
Vjetar je bio stao pred zoru, ali je sada ponovo počinjao, i sva se koliba njihala tako da su sunčevi zraci, koji su prodirali kroz sve pukotine, šarali tamo-amo po tlu, dok se more razlivalo skoro do vrata.
Soba je bila puna slanog vjetra i žute svjetlosti.
(Nastavlja se)

SAMO JE JEDNA ŽELJEZNIČKA PRUGA

Na brdu iznad Rijeke primili smo dva vojnika koji su putovali u istom pravcu. Oba bijahu mladići od oko 17 godina, jedan od njih mobilisan po prvi put, drugi, upravo oporavljen od rane na nozi, zadate šrapnelom, vraćao se u svoj bataljon. Najprije su se ponašali s uzdržanom učtivošću svojstvenom svim njihovim zemljacima, izmijenjali su sa nama duvanske kutije i razgovarali o političkoj situaciji, što na Balkanu uvijek znači o Austriji i Rusiji. Kasnije su se opustili, ispaljivali plotune, pjevali (uobičajenim falzetom) i pokazali da su obadvojica veoma zadovoljni što idu da se provedu. U Virpazar smo ušli bučno. Virpazar je malo ostrvsko naselje ili prije on se veći dio godina nalazi na ostrbu koja se kopnom spajaju samo dva dugačka nasipa i most. Smješten je na vrhu Skadarskog jezera, a željeznicom je, preko sutormanskog prelaza, povezan sa Barom na Jadranskoj obali. Ovo je jedina željeznička pruga u Crnoj Gori. Kolosjek je veoma uzak, lokomotive izgledaju nešto malo modernije od kakve rakete, a vagoni su poput tramvaja na konjsku vuču. Stanica se nalazi na kopnu i prava je stanica sa sporednim kolosjecima za teretne vozove i kafanom; ostale stanice na toj liniji samo su kolibe, na kojima je ispisan broj. Mnogo puta sam se vozio tom linijom u slijedećih šest mjeseci i skoro nijednom bez kakve nezgode – jednom je prsnula cijev za provođenje pare, drugi put nam je nestalo gorivo, pa je mašinovođa pozvao putnike da pođu sa njim da skupljaju šipražje, potom smo sletjeli s kolosjeka, a jednom drugom prilikom nas je zameo snijeg. Ovog popodneva prešli smo bezbjedno preko Sutormana, i sišli niz petlju i vijuge do Bara, sa ne više od sat i po zakašnjenja.


Prvi susret sa strahotama

Milica je imala ljubazno, ozbiljno držanje. Posipala nam je s ozbiljnim izrazom, smjernom uzdržanošću, a onda je pošla da nam skuva kafu, dok smo se mi oblačili.
U osam krenusmo, ostavljajući naše torbe kod Milice. Popović je pošao do zgrade državne uprave, ja do hotela, da pronađem generala Berka koji je zapovijedao Crvenim krstom.
Kazali su mi da je osoblje Crvenog krsta na doručku. Sjeo sam u hol da ih sačekam. Sve do tada nijesam ni najmanje sumnjao da će me prihvatiti. Pretpostavljao sam da ima mnogo posla, a nijesam tražio ništa do sljedovanja hrane.

GENERAL NIJE NADLEŽAN

Snažan čovjek bijele kose, u vojničkoj uniformi, iznenada se pojavi na vratima, baš ispred mene. Imao je jedno dugačko parče trake preko džepa.
Ustao sam i zapitao za generala Berka.
''Da'' - reče on. ''Ja sam general Berk''. Objasnio sam ko sam i zbog čega sam došao.
''Žao mi je'' - odgovorio je, prevlačeći prstom preko svoje trake, ''ali ja tu ne mogu ništa da uradim. Trebalo je da se obratite komandi u Viktorijinoj ulici''.
Kad sam se vratio, Popović je sjedio za malim drvenim stolom pred našom kolibom pijući rakiju i pušeći cigaretu.
''Kako ide?'' - zapitao je, dok sam prilazio. Nijesam bio mnogo zadovoljan što sam morao da mu kažem da nijesam uspio...
''Šta ćeš da radiš?'' - upita Popović. ''Ne možeš svo vrijeme da ostaneš u ovom svinjcu. Što ne bi pošao sa mnom da se boriš?''
''Vrlo dobro'', pristao sam.
''Postoji Haška konvencija'', reče poručnik, ''ali su to gluposti – majka ti je bila Crnogorka, rođen si u Americi. Možeš poći u Čevsko-bjelički bataljon: pun je Amerikanaca koji govore tvoj jezik. Ili pođi sa mnom. Ja treba da dobijem neko rukovodeće mjesto u Lješanskom''...
Znao sam da uz pomoć Popovića mogu da prođem i guvernera i regrutnog oficira, pa sam pristao na sve što bi on smislio da bi bilo podesno da se uradi. Odmah ponijesmo naše torbe do upravne zgrade, i guvernerova žena preuze da ih čuva. Guverner je bio u Cetinju, i trebalo je da se vrati tek uveče; tako smo taj dan imali na raspolaganju.
Uniforme su nam bile obećane za sljedeći dan.

STAROM BARU U POHODE

Postoje dva Bara, novi grad na obali, i stari, udaljen nekih pet-šest kilometara, na brežuljcima, u podnožju planine. Stari grad ima jednu lijepu tvrđavu iz vremena venecijanske moći, sagrađenu u petnaestom vijeku, koju su Turci odmah potom osvojili, a Crnogorci oslobodili u ratovima sedamdesetih godina. Odlučili smo da pođemo da je vidimo. Put je vodio kroz prostrane maslinjake. Hodali smo dokle god je to bilo moguće, ispod drveća zbog hlada, i razgovarali o mogućim ishodima ratovanja.
Popović mi je kazao da je napredovanje planinskim grebenom duž zapadne obale jezera zaustavljeno; smatralo se da će Martinovićeva divizija doći do Medove i poći na Skadar s juga, duž rijeke Bojane. Ovo je, u stvari, urađeno.
Stari Bar je sav na padinama. Njegove ulice se izdižu u vidu širokih stepenica... Tvrđava se može vidjeti sa udaljenosti od nekoliko milja. Ona prekriva čitav vrh jedne četvrtaste, okomite stijene, poput kakvog zamka, dodirujuću barski brijeg na jednoj strani, tako da joj se može prići smo kroz jednu kapiju. Ta kapija je ugrađena poput stražara sa zasvođenim kamenim krovom, i ima tri otvora, jedan ka gradu, jedan ka grudobranima, jedan ka nizu stepenica koje vode naviše do zatvora.
Mjesto je bilo mračno... Stražari su se bili načetili pušeći oko mangala na sred pločnika kad smo provirili kroz rešetke na vratima. Popović je zazveckao rešetkama, pregovarao nekoliko minuta, i dozvoliše nam da prođemo.
Sa te visine ukazuju se divni prostrani pejzaži, selo, brijeg, masline, pa Jadransko more, i mi sjedosmo na travnatu padinu između dva razbijena zida, da ih posmatramo. Čini mi se da smo leškarili oko četvrt sata pa i više...

EKSPLOZIJA U TVRĐAVI

Onda je došlo do eksplozije i mi obojica počesmo da se valjamo niz našu padinu, sjenka od stuba dima stotinu, dvije stotine stopa visokog, preletjela je preko trave. Sjeo sam na mjestu gdje sam se zaustavio, napola usukan, i zurio u taj stub dima. Sjećam se da je imao uzak struk i veoma krupnu glavu. Popović me je dokopao za vrat i odvukao ispod jednog zida.
Istog trenutka su se tone kamenja sručile, gromade teške i do sto kilograma padale su poput kiše; sanduk metaka je osuo paljbu, a jedna čitava granata se premetnula preko ruba litice ispred nas. Kamenje je već bilo prestalo da pada, a sanduk metaka se istrošio – pa je ona granata izvela svoju opsenariju u trenutku tišine, prelazeći uz vedri bljesak iz sjenke dima na sunčevu svjetlost.
Ustali smo ispod zida. Popović je sukao brke i gledao u onaj stub dima koji se sada već bio otkačio i udaljivao da bi postao jedan obični okrugli oblak. Ja bijah počeo da vadim lulu, ali je opet vratih, kao da sam uhvaćen u nečem nedoličnom. Ćutanje je bilo neprijatno.
Primijetio sam krv na poručnikovom ručnom zglobu, pa mu podigoh ruku da je pogledam. On na to ne obrati pažnju, već je ponavljao jednu te istu rečenicu tri ili četiri puta na njemačkom.
''Ja ne govorim njemački'', kazao sam na francuskom, a on odgovori: ''Biće im sumnjivo''.

VOJNICI TRČALI TAMO-AMO

Počesmo da koračamo ka udaljenom dijelu planinskog vrha. Vatra je sada zahvatila ruševine magazina, a čuli su se svi mogući zvuci kao da se bila bitka u opsegu od stotinak metara. Oko nas je počeo da čekeće šrapnel. Ja ukazah na činjenicu da iz tvrđave ne postoji izlaz osim kroz kapiju i da bi nam najbolji plan bio da se što bezazlenije vratimo-ili bar da budemo u povratku kad nas uhvate.
Zastali smo pred ulazom jedne kule, čiji je vanjski zid bio sručen, a potom stigli do ruba litice dok sam ovo govorio. Tu je bio pad od oko pedeset metara. Očistio sam prašinu s Popovićevog kaputa, a i sopstveni još malo sredio. Povratili smo dah takođe, jer smo, uprkos malom naprezanju, obojica bili zadihani.
Krenuli smo da se vraćamo, i ne napravismo ni deset koraka, kad se pojavi jedan vojnik preskačući preko kamenja i uhvati nas obojicu za po jednu ruku. Bio je malog rasta, a zubi su mu škripali dok nas je gurao. Nama se nije žurilo i išli smo sopstvenom brzinom, jer smo bili dogovorili da se pojavimo pribrani. Odbili smo stoga da trčimo kada smo stigli do dima i prašine na putu prema kapiji, uprkos bijesnom negodovanju malog čovjeka, mada ne mislim da se toliko mnogo plašio šrapnela, koliko je još uvijek bio sasvim pometen iznenađenjem od prvog praska. Oči su mu bile iskolačene od uzbuđenja, a disanje mu je bilo kao u kakvog starog astmatičara.
Sve čega sam u prvom trenutku mogao biti svjestan na kapiji, bio je jedan broj uzbuđenih vojnika koji su trčali tamo-amo, u polutami svodova, sa nataknutim bajonetima; velika gomila naroda koja se tiskala i uzvikivala na ulici ispred kapije; i stravično vriskanje iz tamnog otvora koji je vodio do zatvorskih stepenica.

ZBRINJAVANJE RANJENIKA

Zvaničnici su počeli da pristižu poslije prvih pola sata - guverneri, sekretari, kapetani, oko pet-šest sve u svemu, i svi ispitivahu Popovića, čije objašnjavanje postajaše sve kraće i ljuće pri svakom ispitivanju, dok sam se ja ograničio na izjavu da ne znam ništa ni o čemu – na francuskom. Onda dođe Crveni krst, previše jednu ili dvije glave, rekoše im da nema više ništa da se radi, pa se udaljiše da pronađu mjesta da posmatraju.
Nekoliko trenutaka kasnije, dvojica od njih se vratiše i priđoše unutrašnjim vratima, pokraj kojih smo mi stajali. Ova dvojica bili su Viljemz i Bejverstok, oba veterani iz afričkog rata. Viljemz je na sav glas psovao posmatrače, dok se kroz njih probijao.
''Šta je u pitanju?'' obratio sam mu se, kad je stigao do ulaza.
''Neko je unutra'', rekao je. ''Čuli su dozivanje''.
Ja sam ovo preveo Popoviću, koji mi klimnu glavom i reče da se zapomaganje naravno čulo. Zamolio sam Viljemza da sačeka minut dok ne bi dobili vodiča, pa bih onda i ja pošao s njih.
Zidine oko magacina su veoma nejasno raspoređene i teško je pronaći ulaz, i znao sam da je bio potreban vodič za prvi dio puta. U blizini sam ugledao jednog kapetana koji je već sa mnom razgovarao na francuskom; doviknuo sam mu na tom jeziku i rekao mu šta želim. Oklijevao je trenutak, razgovarao sa drugim oficirom, a onda uzviknuo na srpskom prema čitavoj gomili.
Jedan vojnik se izdvojio i odgovorio, a kapetan mu je mahnuo u mom pravcu. Prepoznao sam jednog od one dvojice koje sam uzeo u kočiju blizu Virpazara – on se osmijehnuo i salutirao. Onda smo nas četvorica istrčali na sunce, Viljemz, Vejverstok, vojnik i ja. Nekoliko drugih vojnika pratilo nas je na odstojanju, i mogli smo da ih vidimo kako negdje pozadi umiču kad god bi zastali da se zaklonimo i povratimo dah.

RUKA NAPADAČA

Mislim da se stiče prilično nejasan utisak o svim ovakvim stvarima – o dimu, prašini, toploti, buci, i žurbi od koje se ostaje bez daha preko džombastih hrpa kamenja i ispreturanih zidova, dok jedan naš dio govori ''evo sreće'', a drugi ''prokleti šrapnel''. Uzimali smo potonji zaklon da bi prikupili dah za posljednji juriš kad Viljemz iznenada reče:
''Pogledaj ovo, Džou!'' i pokaza naniže.
Džou Bejverstok i ja pogledasmo, i primijetismo nešto poput parčeta sasušene grane sa neoguljenom korom. Ja ga podigoh i shvatih da je to ljudska ruka, sa prstima raznijetim u korijenu.
''Mislim da je to momak koji je ovo uradio'', bilo je Džouovo objašnjenje; dao sam ruku našem vodiču, koji ju je zađenuo za pojas. Onda smo prešli preko zida i krenuli pravo prema vatri, uz neku vrstu široko popločane staze.
Dim je bio gust, ali mi skoro odmah nabasasmo na čovjeka kojeg smo tražili. Ležao je na otvorenom, bijel kao mlinar, prekriven prašinom od glave do pete; pomislilo bi se da mu je lice izliveno od gipsa, da nije teško disao i imao je krvavu mrlju na ustima. Naniže smo ga vukli za noge dok nijesmo došli do prvog zida, gdje smo našli grupu koja nas je pratila, pa im ga predadosmo
(Nastavlja se)

DAN STRAVE I UŽASA U STAROM BARU

Kapetan je ispitao našeg vojnika, a nas su postavili uza zid pokraj vrata, unutar tvrđave, sa jednim starijim čovjekom u pocijepanoj uniformi, da nas čuva. Tom čovjeku je glava bila povezana. Tanki mlaz krvi curio mu je niz nos i slivao mu se u sijede brkove. Međutim, on je bio savršeno pribran i ozbiljan, kao što većina Crnogoraca i jeste kada su ranjeni, i nije izgledalo da je zainteresovan za svu pometnju više od običnog posmatrača. Zatražio sam da mu pogledan ranu, ali mi nije dopustio. Ponudio mi je, međutim, svoju kutiju s duvanom i otpočeo površan razgovor s Popovićem. Bili smo na dobrom položaju, na uglu unutrašnjih vrata barske tvrđave. Na jednoj strani smo mogli da posmatramo granate koje su prskale, na drugoj metež na kapiji. Sada sam mogao da vidim da je vrisak ovamo dopirao od velike gomile Malisora, zatvorenih albanskih buntovnika, koji su trčali niz stepenice iz svog zatvora na spratu (pretpostavljam da ga je eksplozija rušenjem otvorila), pa su ih zadržali na dnu drvenim vratancima, poput struge za stoku, postavljenim preko gornjih vrata. Četiri-pet vojnika zastrašivalo ih je svojim bajonetima – ništa veća opasnost nije im prijetila tamo gdje su se nalazili nego bilo kome drugome. Vidio sam i nekoliko drugih ranjenika, čovjeka koji je hramao, drugoga koji je ležao uza zid, jednoga ili dvojicu sa povezanim glavama; Popović reče da se smatralo da je bilo šesnaest ljudi u magacinu i oko njega kad je eksplodiralo, a da ih se samo pet vratilo do kapije, svi ranjeni. Svako, osim oficira koji bijaše dostojanstven, ili u priličnoj nedoumici, djelovaše kao da je pogubio živce...


Crnogorske bitke za Taraboš

Dok smo se vraćali, jedna eksplozija, jača od uobičajenih, sa pljuskom šrapnela (šrapnel je bio gori nego sve drugo skupa) natjerala nas je u zaklon u jednu pobočnu stazu, i tu nađosmo jednog drugog čovjeka, potpuno bespomoćnog i u nesvijesti. Kad smo i njega spustili do nosila, odlučili smo da se vratimo do kapije i pošaljemo po bolničara. Vidjeli smo, međutim, da su Ford i Karter, bolničari iz Crvenog krsta, već bili pružili pomoć prvom čovjeku, čim je bio donijet.
Sad smo bolje znali naš put, pa smo išli sa mnogo manje padova i zastoja, mada više nijesmo mogli naći nijednog ranjenika. Ovaj put smo pošli do ruševina samog kazamata, da istražimo veliku rupu koju je Viljemz uočio kroz dim, ali jedna eksplozija baš u toj rupi, koja je na tom razmaku imala snagu razastrte munje, uvjeri nas da tamo ne bi moglo biti nikog život i natjera nas u zaklon.
Viljemz zamalo nije poginuo od jednog gelera u ovom poduhvatu, te smo svi bili veoma zadovoljni što smo mogli da se uvjerimo da niko od preživjelih nije ostavljen, i da se udaljimo. Po povratku pitao sam kapetana da li smo Popović i ja još uvijek uhapšeni? Meni je odmah rekao ''ne'' a Popoviću poslije još jednog kratkog razgovora, o kojem je vodio zabilješku na način iz kojeg se vidjelo da je bio puka formalnost.

BOLNICA U ZGRADI MONOPOLA

Tri dopisnika, Mekgir iz Telegrafa, Kulender iz Ekspresa i Limberi, vratili su me kočijom do novog dijela grada.
Svi Albanci iz Starog Bara bijehu istrčali u maslinjake, i iz straha od granata i zato što su znali da su osumnjičeni za izdaju. Pobuna koju sam vidio na ulici odmah poslije prve eksplozije otpočela je tučom između odanih građana i grupe Turaka, koji su bili otjerani...
Pošao sam u hotel čim smo stigli, i poručio flašu piva, koju sam sa velikim uživanjem pio u sobi za pušenje, kad uđoše doktor Bradford i doktor Lik iz Crvenog krsta. Doktor Bradford me je upitao da li još uvijek želim da im se priključim i ja sam odgovorio da želim.
Ostatak popodneva proveo sam premještajući sanduke i bale u Duvanskom monopolu (italijanskoj fabrici cigareta, koju su nam dali za osnovnu bolnicu) pod rukovodstvom doktora Bradforda, čija su se glavno zadovoljstvo i upravljačka strast mogli tako odmah uočiti. On je čovjek koji voli rad radi rada, a ne postoji ni jedne vrste posla uvijek tako prikladne za obavljanje u bazi kao što je smještanje i premještanje sanduka.
Jedno odjeljenje je već bilo otvoreno, jedna ogromna, visoka, prazna soba na drugom spratu, sa nizovima visokih prozora, četrdeset klimavih, gvozdenih kreveta duž zidova, i dva dugačka stola sredinom – jedan za flaše i prevoje i makaze i špiritne lampe i savijač zavoja, drugi natrpan limenim tanjirima, šoljama, kašikama i viljuškama...
Sledećeg jutra pošao sam u Monopol da naučim svoj posao. Zamišljao sam da to neće biti nimalo lako – svako smatra da su poslovi drugih ljudi prilično teški. Jedan sveštenik mi je jednom krišom rekao da ne može da shvati kako lađa može da jedri uz vjetar. Rekao sam mu da bih se bez imalo samopouzdanja usudio da radim njegov posao, dočim on je tvrdio da za njega treba manje umješnosti nego za bilo koji drugi – da je upravo zbog toga sveštenstvo ranije nosilo svoje okovratnike otpozadi, kao opomenu da prosječno pametne osobe treba prema njima da pokažu poseban obzir. Međutim, ovo mi je jedan irski paroh rekao u povjerenju. Džou Bejverstok je, takođe, imao nečeg svečanog u svom držanju, kad sam mu se predao na obuku, što je učinio da se osjećam pokorno i predusretljivo.
Pokazali su mi kako da isprskam pod u prividnim razmaciam, i pometem – kako da spremim krevet po pravilu britanskih ratnih sanitetskih jedinica, i kako da izgledam aktivno i zauzeto i kad nema baš ništa da se radi. Vadio sam vodu i donosio je u kantama pri dnevnoj svjetnosti. Premotavanje zavoja nije teško, a naučio sam nešto i o samoj vještini previjanja gledajući šta drugi rade. Karakter mi je pokazao kako da napravim prevoje, tople ili suve. Za dva dana sam bio upućen u sve tajne.

U SMETOVIMA SUTORMANA

Prvo poljsko odjeljenje napustilo je Bar početkom novembra, oko pet dana pošto sam im se ja priključio. To su bili doktor Lik, V.S.Loder, Tod, Vorden i Viljemz.
Ja sam bio na noćnom dežurstvu kada je Loder došao u Monopol da pokupi zalihe za svoju ekspediciju; veći dio noći proveli smo sjedeći uz fenjer postavljen na stolu usred odjeljenja, pričajući i pušeći.
Dobsona, u čijem sam krevetu spavao, bili su poslali da izvide stanje na Rijeci, gdje je postojala jedna posredna ambulanta koju je vodio lokalni apotekar. Rijeka bi bila važna kada ponovo počnu borbe na jezeru, jer je ona bila jezerska luka i za Cetinje i za Podgoricu, u kojoj su se nalazile češka i italijanska osnovna bolnica, kao i sopstvena crnogorska bolnica pod Matanovićem.
Dobson je vidio šta bi se moglo uraditi, saslušao i pripremio apotekara, a onda došao u bar za pomoćnika i zalihe. Mene su žrtvovali za tu dužnost, ali zalihe nijesu mogli odvojiti.
Četvorica nas je izjutra pošlo na voz, doktor Bradford (koji je sada komandovao; General je bio pošao u Srbiju), Dobson, Džou Bejverstok i ja.
Vagoni su bili puni vojnika osim prvog, a taj bio pun žena. Bilo je šesnaest ili sedamnaest supruga, majki, baba, kćerki, svaka sa zavežljajem i kišobranom, nas četvorica, srpski avijatičar i jedan Amerikanac povratnik. Krenuli smo pod sjajnim suncem i otpočeli sa beskonačnim vijuganjem uz dvije hiljade metara uspona do Sutormana. Vojnici su pucali kroz prozore, Džou i ja smo jeli hljeb i luk, a komandant jedinice je zadirkivao najstariju od baka, na njeno ogromno ushićenje i zadovoljstvo čitavog društva.

ZAMETENI U SNIJEŽNOJ OLUJI

Poslije dva sata postade veoma hladno, a tokom trećeg uletjesmo u sniježnu oluju. Lokomotivi je ovo bilo veoma naporno, a ona stade. Pojačali smo paru i pokrenuli se pedesetak metara, a onda ponovo stali.
Ponekad bi iskočili i požurili naprijed da pogledamo smetove. Ispod se mogao razaznati oblik na hiljade polja, oivičenih tamnim linijama, jedan ili dva crvena krova poput kaplji krvi, i crno more.
Tamo ispod snijeg je bio prestao, i po njemu su se vidjele mrlje blijedo-žutog sunca, dok je kod nas snijeg pomamno meo i bio do koljena, tamo gdje je bilo najmanje vjetra je bio pun vihora i kovitlaca, ali snažan poput brzaka. Bilo je prijatno ponovo se uspentrati na platformu vagona, i utonuti u topli dah onih sedamdeset vedrih žena (avijatičar je bio učtiv, ali turoban poput glavnog konobara. Čuo sam da je sljedećeg mjeseca poginuo na Barbalušima), i tupkati nogama i lupkati se u rebra...
U međuvremenu, nije se ništa jelo, samo se pilo puno rakije – koja ovim dobrim i poštenim ženama nije udarila u glavu, ali je Amerikanac od nje prosto pošašavio. On je počeo da se svađa, i pošto mu to niko u našem vagonu nije prihvatio, pokušao je sa vojnicima u susjednom. Počeo je da vrišti, psuje, prijeti krvlju i smrću i pleše po svojim drugovima. Pošto je pod bio pun koliko i sjedišta, on ovo nije mogao izbjeći kad mu se već plesalo, međutim, pošto je izudarao i izubijao nas dvojicu-trojicu, i na sav glas pričao da će da ubije (neprijatelji su mi bili sada sasvim nestvarni – vojnici su se s prezrenjem odnosili prema njemu poslije prva dva ili tri polaska – i ne znam koga je namjeravao da ubije). Džoua i mene su zamolili da ga smirimo.
On je shvatio naredbu prije nego što smo mi uspjeli da se izmigoljimo iz naših nekoliko ćoškova. Stuštio se kao kovitlac preko dvije ili tri žene koje su sjedjele na podu. Ovo ga dovede naspram mene i ja se četvoronške bacih na njega. Džou ga u istom trenutku dokopa s leđa, i borba bi svršena u tom jednom naletu. On stravično kriknu, zamlatara kroz vazduh – i sav se skupi u sebe poput operskog šešira. Za trenutak se prepadosmo da ga nijesmo zgnječili, međutim, nije mu bilo ništa. Molio je za oproštaj, povraćao, pa pošao da spava...

JAČI OD SVIH NEDAĆA

Voz se potpuno zaglavio na samom vrhu prelaza, a mi smo znali da će te noći tu da ostane. Žene, čije nam je strpljenje i dobro raspoloženje bilo svima utješno poput tople večere i fotelje, sklupčale su se zajedno, mlađe u naručju majki, i zaspale. Mi smo sišli da bi ih ostavili same i pronašli jedan željeznički kućerak da prespavamo.
Vrata su bila slomljena i na prozorima nije bilo stakla, ali smo noć lijepo proveli – doktor Bradford u svojoj vreći; Džou se ugurao sa mnom. Probili smo se naprašeni snijegom i prilično hladnih lica, ali živahni. Svi smo bili istinski dobrog raspoloženja. Vjerovatno smo bili dobro raspoloženja zato što bi, da nijesmo, naše ruke i noge bile nepodnošljivo hladne, a naši stomaci isuviše prazni da bi bili podnošljivi.
Mi smo sami iskopali lokomotivu. Vojnici nijesu mogli da izađu u duboki snijeg zato što bi se njihovi meki opanci najprije natopili, a onda smrzli.
Džou je, u međuvremenu, naložio vatru u kućerku i pronašao jednu kolibu u blizini, skoro zatrpanu u nametu, gdje je mogla da se popije kafa.
Ni najmanje ne sumnjam da bi tog istog dana živjela na Sutormanu, sa kupatilom (toplim i hladnim), terenom za golf, garažom, električnim osvjetljenjem, i večernjim novinama, i sve bi to Džou stvorio, da pomoćna lokomotiva nije dohuktala oko deset sati, uz puščane plotune, i odvukla nas do Virpazara.
U Virpazaru smo zatekli lađu, punu ranjenika, na putu za Rijeku. Imali smo samo toliko vremena da se upoznamo sa Guvernerom, koji govori engleski (Isuse Hristos – drago mi je što vas vidim, gospodine) i pojedemo ogromnu količinu pečenog mesa, prije nego što smo nastavili put...


POBJEDONOSNI JURIŠI CRNOGORACA

Kao što mi je Popović i rekao, Istočna divizija pod Martinovićem zaustavila je svoje napredovanje na Skadru preko Jezera, ostavila dva do tri bataljona da održavaju položaje, i sišla preko ravnice do Medove. Skadarsko jezero je potpuno opkoljeno visokim planinama, mada se na jednom mjestu, baš sjeverno od Skadra, prostire prostrana aluvijalna zaravan. Vukotić je sa Zapadnom divizijom stigao do ove zaravni još na početku rata, poslije borbi u Tuzima i na Dečiću. Gubici su, u obje borbe, bili veliki zbog crnogorske jurišne taktike, ali je, u obje bitke daleko brojnija turska vojska bila porobljena. Na toj strani Turci su sada bili odbijeni od planinskih položaja Velikog i Malog Bardanjolta i Muselima. Beg Hasan Riza podizao je svoju veliku liniju od žice i šančeva preko ravnice između Muselima i jezera, da bi sklopilo potpun krug odbrane. Martinović, koji je na predovao duž druge obale, otjerao je Turke sa grebena sve do planine Širočka, na četri milje od grada, jednom dugom nastupnom borbom. Pješadija je kao i obično preduhitrila topove i ostala bez podrške. Ovi su nesmotreno gađali preko planinske strane, pa je ubijenih bilo daleko više nego što je to bilo nužno – vojska je bila neiskusna. Turci su imali jedan remorker na Jezeru, i na njemu su postavili top. Mogli su tako da se voze gore-dolje obalom i da pucaju, skoro baš kako im odgovara. Kralj je, zbog gubitaka, naredio da se napredovanje zaustavi na Širokom visu. Ispod Širočke, na istom grebenu, nalaze se velika turska utvrđenja na Velikom i Malom Tarabošu. ona su sagrađena nekoliko godina ranije, ali tada nijesu bila toliko jaka, koliko ih je Hasan Riza utvrdio tokom narednih dva ili tri mjeseca... Da su Martinoviću dozvolili da nastavi, on je tada možda mogao da osvoji Taraboš, i da okonča rat. Tako je na Širočkoj postavljena predstraža, a baterija ispod nje na jezerskoj obali naspram sela Zogaj, dok je Murićan - paralelno brdo udaljeno oko četiri hiljade metara od Taraboša - bilo određeno za položaj velikog topa. Otpočelo je svakodnevno bombardovanje, a Martinović je poveo svoju diviziju prema Medovi, da bi do Skadra došao s juga, uz rijeku Bojanu. Za Medovu su se Crnogorci utrkivali sa Srbima, koji su je željeli za svoju luku, pa su poslali jedan odred konjice. Došli su preko besputnih krševitih albanskih planina, usiljenim marševima; većina konja je pocrkala, a njih se tri stotine razboljelo. Do Medove su prvi stigli Crnogorci. Doktor Lik je bio sa Martinovićem u to vrijeme i vidio je ulazak Srba. Kaže da su bili vojska kostura. Ti ljudi jedva da su se i dva mjeseca kasnije oporavili od hladnoće, gladovanja i dizenterije. Pet dana su živjeli na jabukama...


Predah u Rijeci Crnojevića u gostionici kod babe Jove

U Rijeku Crnojevića smo stigli u sumrak. To je stari gradić, dug i uzak, na sprudu između planinske strane i rijeke: kuće su koliko od drveta, toliko i od kamena i skoro sve imaju otvoren drugi sprat...
Bolnica je nekad bila zgrada dvorske straže. To je bila dvospratna zgrada, visoko na brdu, do koje je vodio dugi niz stepenica; imala je dvije dugačke spavaonice, jedno malo predsoblje ispod, sa kamenim ognjištem, a iznad njega kapetansku sobu koju smo koristili kao operacionu salu. Vodili su je Ougilvi i Dobson. Ougilvi je bio dobrovoljac iz Gajeve bolnice koji je došao sa sopstvenim zalihama. Zavoje i drugi sanitetski materijal dao je doktoru Matanoviću iz crnogorske osnovne bolnice na Cetinju, međutim, ljekove je donio na Rijeku i Rijeka je praktično držana na njima prvih nedjelja.
Na Rijeci smo bili veoma zaposleni, pogotovo dva bolničara, ali to nije bila ona vrsta posla koja bi mogla da mi se sviđa. Ja sam bio zadužen za stavljanje toplih obloga, a to je dosadan posao. Previjao sam i nekoliko vanbolničkih pacijenata – jednu staricu sa čirom na ručnom zglobu, djevojku sa ranom od metka na leđima (bila je u Zogaju sa svojim bratom) i dva Turčina, zatvorenika, sa povrijeđenim stopalima, koji su bili zabavniji.

PRINCEZINE POSJETE

Jedna princeza je dolazila, s vremena na vrijeme, da nas obiđe, a ja bih se tim prigodama sakrio. Prijestolonasljednikovu ženu sam sreo na Cetinju – učtiva osoba, sa snažnom željom da govori inteligentno, na jeziku osobe sa kojom razgovara, što je bilo veoma zbunjujuće. Mislim da je bila Meklenburg-Strelic, i tako, pretpostavljam, rođaka Kraljice Medi, te joj je, stoga, sljedovala dupla privrženost, međutim, siguran sam da je sve što je kraljevska porodica ikada vidjela od mene bio par prljavih čizama koje su strčale, i oblak dima koji je izbijao iz izvjesnog tajnog kutka u sobi za konsultacije, gdje smo držali jedan poljski krevet i imali običaj da se odmaramo, kadgod je bilo vremena između dva previjanja.
Hranili smo se u jednoj gostionici, kod Velike Jove. Jove je mala blijeda žena, zabrinutog izgleda, i nikad se nije dobro osjećala. Kuća joj je bila sagrađena nad vodom, i usuđujem se da kažem da je bila nezdrava. Međutim, ona se prema nama ophodila kao da su naše tjelesne građe bile te koje su bile najslabašnije i koje je trebalo maziti, kao da smo bili nepromišljeni mali dječaci koji još nijesu bili otkrili koliko je neophodno jesti, da bi se suočilo s okrutnim svijetom. Često sam se vraćao sa večere kod Jove, sa – recimo, supe od makarona, dva jaja, mesa od kojeg je napravljene supa, potom pečenog mesa, pirinča i kiselog mlijeka, tri komada rahatlokuma i pola vekne kukuruznog hljeba, sve to zaliveno sa četiri putijera vina i šoljom kafe, pa ipak, ostavljajući Jove nezadovoljnu mojim apetitom, kako zabrinuto odmahuje glavom.

U ČASOVIMA ODMORA

Sa Jove je živjela njena majka, oronula starica, veoma hroma, ali sa zapanjujućom štucavicom. Štucavica je uvijek neprijatnija drugima nego onome ko štuca, poput neuspjeha mađioničara, ili nezgoda pri jelu, kad vam polete parčad, prolije se vino, krompiri slete na pod, ili se prospe supa na grudi mladih žena – ovo je dovoljnomučno svakome, ali je još mučnije društvu u cjelini. Ta starica mogla je da zaštuca glasnije od kukurijekanja, a iznenadnije od pucnja, međutim, poslije prvog nastupa i zbunjenosti, mi smo uvijek nastojali da se pretvaramo kao da se ništa nije dogodilo. Sama baba bi obično pošla u drugu sobu – na osnovu prigušenih zvukova koji su otuda dopirali, pretpostavljam da je zavlačila glavu pod jastuk.
Posla je bilo na mahove; ponekad bi bila čitava gomila pred vratima – a potom nigdje nikoga. Kad nije bilo posla svi bi išli na pecanje. Gostionica kod Jove nalazila se pokraj rijeke, kao i susjedna pošta, sa balkonima nad samom vodom. Naše štapove (mlade vrbove grane) držali smo u gostionici gdje smo i nabavljali mamac, uglavnom sirovo meso. Ako bi se Jove duže zadržala u kuhinji, između dva jela tokom ručka, mi bi istrčali i hitnuli udicu.
Bilo je manjih nezgoda – pijanih stražara koji su pokušavali da otmu bolničarke; oluje koja nam je odnijela krov; čovjek kojeg su poslali pod sumnjom da ima koleru, i držali pod stražom sa uperenim bajonetima sve dok nije mogao da podnese zadovoljavajući i trajan dokaz da nije bila kolera.

POVRATAK U BAR

Pri povratku u Bar, do Virpazara sam putovao poštanskom kočijom, vozom do Bara i večerao te noći sa Džouom i ostalima, u Monopolu. Malo se šta bilo promijenilo, osim što je sve pomoćno osoblje sada živjelo u bolnicama i što su bile došle bolničarke. Oba sprata Monopola su od po oko sedam-osam metara visine, a čitav je izgled mjesta, dugo mračni hodnici, sa ogromnim vratima koja su vodila u tamne prostorije pretrpane paketima neobičnog izgleda i ogromnim sanducima, visoka prostrana soba u kojoj smo spavali – uprkos vojničkim uniformama, i engleskom psovanju – bio kao iz kakve Meterlinkove tragedije. Nikad se noću ne bih probudio da se okrenem na drugu stranu bez ovog utiska, koji ni najmanje ne bi oslabio ni hrkanje sa okolnih kreveta.

U DOBAR ČAS

Prigušeni korak dežurnog na gornjem odjeljenju, visoki, mračni svodovi kroz koje su mogli vidjeti približavanje njegove svjetiljke dok je dolazio na dežurstvo, trebalo bi da budu događaji u nekoj drami o neuslišenoj ljubavi, zamijenjenim kraljevima, obeščašćenim junacima, ubistvu otrovom i iz potaje, čak iako su početne riječi bile, one uobičajene: ''Gle, gle, na noge tamo, ustaj, momci, šest je i po''...
Moj povratak je pao u dobar čas, iste večeri kad su stigle i zalihe, tri kamiona natovarena teškim sanducima, tako da je doktor Bradfed bio u najboljem raspoloženju. Starki mi je već bio dao odgovarajuću dozu ljekova, pa su me držali spremnog ako iskrsne kakav posao.
Bio sam u stanju da zbacim neke od lakših sanduka sa visočijih kamiona uz tako strahovito strahopoštovanje, kao da sam htio da sebi obezbijedim unapređenje. Sa jednim od njih zamalo da smrvim upravo komandanta jedinice, ali on je svojim dugim nogama odskočio u stranu sa najočiglednijim ushićenjem zbog svog dovitljivog držanja – po njegovom shvatanju nije bilo sumnje da se nešto radilo, i da je napredovalo uz povike, prašinu, buku, znoj, teturanje, naređivanje, tegljenje, puno ubrzanog disanja i teških riječi, dobrog za pluća, ruke, noge, leđa i apetite jednog doktora, dva bolničara, pola tuceta pomoćnika, i desetak Turaka. Nije ni čudo što mu se sve to sviđalo; a i nama je, pa smo pošli na čaj s ponosom radnih ljudi. Međutim, ja pretpostavljam da sam baš zbog onog sanduka i buke koju sam s njim napravio, poslije četiri dana bio odabran da idem sa Starkijem u Virpazar.

NOĆ BEZ ODMORA

Petog decembra stiže naređenje da se obezbijedi brodski prevoz za drugu poljsku jedinicu iz Bara. Odjednom smo se razlepršali – Starki je proveo ostatak dana telefonirajući, dok sam ja šetao gore-dolje pred poštanskim vratima, i pokušavao da pratim njegovu diplomatiju, na osnovu povremenog uzvikivanja koje sam mogao da čujem.
Poslije pregovaranja sa guvernerima ovamo i guvernerima onamo, sa poslanikom Ramadanovićem, i kapetanom tim-i-tim, Starkiju je bio obećan parabrod za sjutra u dvanaest sati; on je poslao tu vijest u Bar; i da mi provedosmo to veče, i večerasmo, i pušismo i pođosmo na spavanje, puni ničeg do nade u slavu. Jedinica stiže sljedećeg dana u jedan sat. To su bili doktori Bradford i Gouldsmit, bolničar Vorden i stariji vodnik i pomoćnici Bejverstok, Dejvi i Džemz.
''Gdje je ta lađa Starki?'' – zapita doktor Bradford, dok ja uskočih u prtljažna kola da vidim Džoua, i da pobjegnem baš od tog pitanja.
Starki je bio prisiljen da prizna da nikakva lađa nje došla. On je, međutim, izjavio da se priprema veoam dobar ručak i svo društvo odgurao na čorbu.
Onda sam izašao iz kola i pridružio se; odjurili smo da nađemo Guvernera.
Našli smo ga na pijaci, izgledao je, kao i uvijek, kao da je upravo ubio svoju babu, pa pokušava da to zaboravi. Zapitali smo zašto lađa nje došla?
''Nije doći'' rekao je, mrdajući put nas svojim svijetlim brkovima, ''Isuse Hriste, nije''... - ''Zašto nije?'' - “Ja ne znam... ne, sljedećeg dana, možda''.

PLANINSKA BESPUĆA

Shvatili smo, međutim, da teškoće ovog guvernera, razne baruštine, močvare, čestare i ćorsokake njegovog karaktera, treba da svrstamo među uobičajene i prirodne prepreke putovanja kroz Crnu Goru, s nedoumicom kakvo će da bude vrijeme, neizvjesnošću od poplava, rjetkošću brodova, stremenitošću planina, nastranošću mazgi i neudobnošću samara. Promrmljali smo nešto kao da do đavola mora da bude lađe, ili ćemo ga prijaviti Martinoviću, pa se žurno vratismo na ručak.
Lađa je, konačno, ipak stigla sljedećeg popodneva. Bio je to motorni čamac, toliko mali da je skoro nestao kada je prtljag bio na njemu. Mi se, međutim, uvukosmo u naše kratke kapute (mikade), odabrasmo mjesta među sanducima i džakovima, zapalismo lule, i otplovismo veoma ugodno.
Mogao bih da pišem nadugo i naširoko, ako bi to željeli, o zadovoljstvima putovanja u vrijeme rata, sa prtljagom, i to bi sve bilo u superlativima - ovo je bila najđavolskija situacija, ove mazge su bile najbjednije od svih na svijetu, putevi najprokletije džombasti, sreća nikad toliko surova, ta noć je bila savršena, lula nezaboravka, paprikaš iznad svih očekivanja, jedan logor bi bio u raju, a sljedeći u paklu ispod bezdanog pakla gdje su bacili Roberta od Šerlenda, zato što je udario sveštenika sa svojim najboljim jahaćim čizmama.

NEVIĐENO LIJEPO JEZERO

Starki je u Virpazaru uradio sve što može da uradi čovjek koji ima dvije sobe pune ušljivih kreveta, jednu košaru medicinskih zaliha i nijednog pacijenta, da formira bolnicu. Njemu je služilo na čast – a, obojici nam je prijatno da pomislimo kako je čista, dok bi izjutra sjedjeli vani, na stijenama, pušeći lule, posmatrajući barke kako se približavaju uz jezersku obalu ka pijaci, i osluškujući topove s Taraboša. Svakog dana smo išli po istom tragu – doručak, planinski put, stijene, dvije ili tri lule, pijaca (da kupimo smokve, ili kestene) i ručak. U jedan, otprilike, išli bi da dočekamo voz, očekujući ranjenike na putu za Rijeku. Zadržavali bi se pola sata da posmatramo (baš kao što u manjim primorskim mjestima gdje nailazi samo jedan brod dnevno, sav narod izađe u pristanište da ga dočeka) i razgovarali sa vojnicima koji bi znali engleski ili francuski, popili po kafu sa guvernerom (Isuse, nikakvih vijesti, ništa!) i vratili se stijenama, lulama, i razmišljanjima o ovom neviđeno lijepom mirnom jezeru.

ODLAZAK IZ RIJEKE CRNOJEVIĆA

I pored prijateljskog raspoloženja ljudi na Rijeci i prijatnog izgleda grada (kojeg bi se svaki turista, pri samo jednoj posjeti, sjećao čitavog života) bio sam zadovoljan što ću iz njega otići, kad sam se na kraju razbolio, pa su me poslali natrag u Bar. Nije bilo u pitanju to da sam volio Bar išta više nego što se voli grad u kojem je baza. Međutim, znao sam da svaki pohod na front mora da krene otuda, a da bi na Rijeci čovjek mogao da ostane (kao što je Dobson ostao) i da dijeli pilule, i uzavire tople prevoje za stavljanje na neizliječene rane, i prejeda se kod Jove, i spava samo uz pomoć opijuma (mjesto je nezdravo) zauvijek, dok ne sagori od nestrpljenja, ili se pomiri sa sudbinom i prikloni filozofiji doktora Panglosa..


Crnogorci su se borili po evropskim ratnim pravilima

Prevoženje lađom i teretnim kolima je skoro čitavim putem uživanje – obavi se pakovanje i s poslom je gotovo na samom početku, onda dolazi pušenje, razgovor, mnoštvo prijatelja, razmišljanje, prizori koji se smjenjuju, a ispred vas stalno novi predio.
Međutim, sa natovarenim životinjama, sav vidik je nepromjenljivi pogled na zadnji dio mazge i labave konope lošeg samara, pa se predio pred vama gubi u neposrednoj kamenitoj stazi, prijatelji su lošeg raspoloženja i nema predaha za lulu – a jedina misao je da čak i najduži dan mora imati noć na svom dalekom kraju.

VEČERA U OLTARU

Zogaj je raštrkano albansko selo na jezerskoj strani taraboškog grebena. U njemu su smještene predstraže na toj strani, kao što su u Bobotima i Vilgaru na drugoj. Bio je već mrak kad smo doplovili, jer uistinu ne bi ni došli tako daleko, pošto su Turci bili uvijek spremni da pucaju na svaki čamac na domašaju.
Doktor Bradford je uočio džamiju dok smo prolazili (mjesto iskrcavanja je bilo dalje niz obalu) i odlučio da je uzme za bolnicu. Dok je potom vodio pregovore sa komandantom Gurnićem, a stariji vodnik zidao logorsku kuhinju od nadgrobnih spomenika, Džoua i mene su ostavili da donesemo zalihe.
Sada je bilo sasvim mračno. Ispred nas je bila kamenita planinska strana, i gomile vojnika (jedva razgovijetnih osim kad bi se pokrenuli, a to je bilo rijetko) koji su sjedjeli među stijenama na obali, i posmatrali kako smo se pomamno dali na posao (njima dovoljno jasni naspram srebrom posute vode) dok smo gacali pljuskajući po plićacima, boreći se sa košarama i torbama, kao da su bile žive i mogle da se zaplaše grubim rukovanjem.
U zalivu smo našli veliku albansku galiju i u nju sve ubacismo. Kada je sve bilo smješteno i mi smo se popeli. Čamdžije su isturile svoja vesla, jedni su stajali odbijajući čamac od obale, drugi su sjedjeli da bi veslali, nijedan ne časeći, ali veslajući ipak veoma tiho; čamac se lagano kretao niz obalu.
Nekoliko zaveslaja dovelo nas je na domak vatre starijeg vodnika koja je svijetlila uz bijeli zid džamije, kroz čije se prozore na galeriji već pokazivala svjetiljka, ili dvije. Prvo smo naviše prenijeli kotlove i kuhinjske zalihe, a onda se vratili verući se i potucajući između stijena, psujući bez daha pomrčinu, neravno zemljište, hladnoću i vodu.
Večerali smo u oltaru, uz zvuke turskih mauzera. Oni su bili daleko uz brdo, iza predstraže, ali su nas ipak uznemiravali. Mauzer, naravno, ima takav zvuk koji se uvijek jasno razlikuje od drugih pušaka – zvuči kao dvostruki pucanj.
Poslije večere pošao sam i sjeo na jedan nadgrobni spomenik, da pušim i posmatram vodu, kad jedna visoka prilika u vojničkoj kabanici zastade ispred mene, salutira i reče: ''Monsier Keri!'' Skočio sam i prepoznao Popovića. Bio je u poručničkoj uniformi. Odšetali smo prema kući birgadnog generala, gdje me je uveo u veliku kuhinju na kafu.

BOLNICA U ZOGAJSKOJ DŽAMIJI

Džamiju smo zadržali za bolnicu, a prvu kuću do nje, oko dvjesta metara uz brdo, odabrali da u njoj živimo. Džamije je uvijek dobro zaposjesti, zato što su čiste, visoke i prilično čvrste. Zogajska džamija bila je bolja od većine onih koje su postojale po malim selima. Imala je skladan minaret, sa zelenim zašiljenim krovom; sva drvenarija iznutra bila je naslikana i izrezbarena, a galerija je bila prostrana i dobro popođena. Propovijedaonicu smo mi sagorjeli da bi grijali pacijente, jer je vojska već bila sasjekla skoro sva drva za loženje; neposječenih stabala, uglavnom maslinovih, bilo je još samo tek toliko da se zakloni logor.
Mene su prvog jutra odredili za kućnog pomoćnika i poslije doručka poslali sa šest vojnika da očistimo kuću. U međuvremenu je nekih pedesetak vanbolničkih pacijenata došlo iz logora i sjedjeli su pušeći na obalskoj stazi ispred džamije, tako da su i bolničari odmah počeli da rade.
Moji ljudi su poboli svoje puške na balkon i dali se na posao sa svom bezbrižnom dobrodušnošću običnog vojnika, ma gdje da bio, ako je vrijeme lijepo, a zadatak nije previše težak...

NA BOJIŠTU

Mislim da smo radili oko tri sata, tako da je bilo oko dva popodne, kad iznenada, na vrhu brda, zaprašta mušketa, i čuše se dvije ili tri granate.
Ja sam bio iza kuće. Moji ljudi nestadoše prije nego što sam uspio da stignem do stepenica - zgrabili su puške i svom snagom otrčali prema predstražama.
''Pasji sinovi! Turci!'' - bila je jedina primjedba koju mi je uputio jedan Amerikanac, uzviknuvši ispod balkona, kad sam na njega izašao.
Džamija se potpuno vidjela sa balkona - bio sam zapanjen kad sam ugledao pedesetak bolesnika koji su čitavo jutro ležali u raznim nezgodnim i bolnim položajima na kamenitoj obalskoj stazi, kako takođe pomamno jure sa nataknutim bajonetima.
Pošao sam birajući put do džamije i podnio izvještaj doktoru Gouldsmitu, tražeći istovremeno da mi dopusti da i ja pođem. Pucanje se sada ubrzalo do neprekidnog rafala, sa snažnim praskom od rasprskivanja šrapnela u kratkom razmacija. Pošto je bilo očigledno da je u pitanju više nego samo puškaranje, Vordenu, Džejmsu i meni bilo je dozvoljeno da pođemo sa opremim za prvu pomoć.
Mi smo pogriješili što smo se uputili prvo prema vrhu grebena, jer je djelovalo da je pucnjava tamo, dočim ispostavilo se da je južnije. Posljednji pucanj je ispaljen kad smo došli do vrha i iznenada ugledali, i to u jednom jedinom trenutku, čitavu dolinu Bojane, brežuljke, ravnice, šume, krivudave rijeke, dvadesetak milja i više, do mora koje se presijavalo kao da je bilo na našoj visini, zeleno-sivo i srebrno.

NEOBIČNI TROFEJI

Greben se proteže od Taraboša, do Sutormana, i najveći dio puta je uzan toliko da se može opkoračiti, jednom nogom s jedne strane, drugom s druge. čovjek na taj vrh uvijek izlazi s osjećanjem iznenađenja. Silazio sam i penjao se uz planinu u posljednje vrijeme često i po tri puta nedjeljno, dvadesetinu putovanja sve u svemu, ali osjećaj neočekivanosti postignuća svaki put i pogled na jezero ili dolinu nikada nijesu izgubili svoje ushićenje.
Okrenuli smo se u pravcu predstraže i počeli da hodamo duž grebena. Odjednom naiđosmo na tijelo Turčina, a potom na još mnoga... Uglavnom su ležali sami na otvorenom, samo ih je na jednom mjestu bilo pet-šest zajedno, u jednoj maloj kamenoj suvozidini koju su dugo branili, što je bilo očito i po broju čaura koje su ležale oko svakog leša i po ručkama od granata. Primijetio sam po jednu limenu kašiku pored svakog od svih Turaka, koja im je ispala iz uvijača gdje su mu noge splasnule. Većini tijela nedostajali su nosevi.
Svakakve priče su se ispredale o sječenju noseva - Albanci sijeku noseve, a i Crnogorci su imali taj običaj. Nosili bi ih kući, pošto su bili lakši od glava, da pokažu koliko su Turaka pobili, a možda i da traže nagradu. Međutim, ako je iko sjekao noseve u ovom ratu (ma šta da kaže gospođica Darem, a mislim da bi sada priznala da je bila dovedena u zabunu), albanski dobrovoljci su bili ti koji su to radili.
Albanci su presjekli zaštitnicu, voz sa zalihama i ranjenike u gornjim brdima, pa je pukovnik Popović bez milosti ubijao svakog kojeg bi uhvatio. On jeste, surov čovjek, ali se i obračunavao sa izdajicama.
Turci su poubijali srpske ranjenike poslije crnogorskog poraza na Brdici. Mogli su se vidjeti kako ih probadaju bajonetima na zemlji, ili kako su zapleteni u žici. Ali, ovi Turci su bili dobrovoljna vojska, i većina njih Albanci - oni su se opredijelili da ostanu u zemlji poslije pada Skadra.
Spoticali smo se duž grebena sve do sumraka. Bili smo još uvijek četvrtinu milje udaljeni od predstraže, i više nije bilo ničeg do običnog prepucavanja. Oblaci ispod nas se zgusnuše, i mada je vjetar bio prestao, ono što je od njega ostalo - jedan neprimjetan pokret - prožeo nas je tako oštro kao da smo bili neobučeni. Sišli smo po mrklom mraku uz mnogo padova, oglašavajući se jedan drugome da bi našli put. Doktor Bradford je bio pošao lađom toga jutra, tako da je sada doktor Gouldsmit zapovijedao; jeli smo zajedno ćutke u kuhinji nove kuće, i odmah pošli na spavanje. Vorden, Starki i ja zaposjeli smo za nas jednu malu, zadnju sobu. Legli smo u naše vreće, zapalili lule i jeli - šarova. Skuvan je u bazi, a donio ga je Vorden kao rođendansku poslasticu za nas obojicu. Glasanjem smo, međutim, odlučili da i Starki bude u tom društvu, pa smo svako veče sjekli tri podjednake kriške - ni po babu, ni po stričevima, i polako ih jeli...

FIJUKANJE GRANATA

Vorden, Ougilvi i ja smo pošli toga dana da vidimo popodnevno bombardovanje. Granata sa Murićana stvarale su najneobičnije zvuke, dok su se kretale preko vratolomnih klisura i dolina između ova dva viša položaja: granate u letu proizvode svaku vrstu zvuka - čuo sam ih kako zvižde (kad se približavaju), kevću poput psa, dahću poput hiljadu maratonaca jednoglasno, mjauču poput mačke, ili tutnje poput ekspresnog voza (kad prelijeću nisko, iznad glave). Međutim, uz ova uobičajena zapažanja, u slučaju pucanja sa Murićana, ide i odjek koji bi se razlijegao često čitavih četvrt sata po udaljenim brdima prema kraju Jezera.
Ovom, istovremenom prvom prilikom, da smo mogli da vidimo svaki pucanj na oba kraja, ispoljavanje kao i eksploziju, snažno nas se dojmilo koliko dugo je izgledalo da su granate u vazduhu. Vidjeli smo bljesak, a potom čuli prasak i gromoglasnu tutnjavu odjeka, buku kao da se vjetrovi međusobno bore, sa reskim zviždukom samog metka u sredini, što se nastavljalo neizgled toliko dugo koliko bi čovjeku trebalo da popuši santimetar dva girarete, svo vrijeme napeto zureći u Taraboš, dok se sukljaj dima i prašine ne bi podigao iz turskih šančeva da obilježi pogodak.
Ovo dugo čekanje smatrao sam izuzetno neobičnim kasnije kada su granate bile ispaljivane direktno prema nama. Zvižduk je mogao da se čuje (veoma resak i ponekad isprekidan) dugo vremena prije nego što bi ona stigla. Imate dovoljno vremena da razmislite kako joj se ne možete skloniti s puta, jer taj put nije dovoljno izvjestan, i da će, ako je nekome suđeno da pogine, on morati da pogine, i tu više ništa nije moglo da se uradi.

PRIMIRJE SAMO NA PAPIRU

Vilgarska džamija bila je ispod ivice jedne litice koja ju je zaklanjala. Međutim, pedesetak metara hoda dovodilo je do vrha slijedećeg uzvišenja, kraj jedne porušene crkve, a odatle su se svi položaji potpuno vidjeli, Širočka Gora, Murićan i Taraboš. Murićan, gdje su se nalazili crnogorski topovi, bio je s desna, Širočka Gora (predstraža) naviše s ljijeve, a Taraboš pravo, ispred i niz isti greben. Dok su granate prelijetale preko vilgara, tamo-amo na svom putu između Taraboša i Murićana, mogao se vidjeti i bljesak i eksplozija. To je već bilo vrijeme primirja, koje su Crnogorci isuviše poštovali za svoje sopstveno dobro. Oni su se po prvi put borili po evropskim pravilima vođenja rata, a još nijesu dovoljno civilizovani da bi znali da se tih pravila niko ne pridržava... Turci nijesu prihvatili primirje, i svaki dan radili u svojim rovovima. Oni su znali da na njih neće nikad pucati ukoliko oni prvi na počnu. Imali su običaj da sjede na Tarabošu na jutarnjem suncu i popuše cigaretu poslije kafe, sasvim na domašaju nišandžijama sa Murićana. Oko devet, ili deset bi ušli, i poslije pet minuta otprilike, prva granata bi dotutnjela duž vrha grebena i pala između dva vrha Širočke gore, gdje su predstraže imala svoje zaklone. Odmah potom Murićan bi spremio granatu na Taraboš, i poslije pet do šest pucnjava na svakus tranu, jutarnji posao se smatrao završenim. Ista stvar se radila ponovo poslije podne, čime se kao po pravilu završavalo pucanje za taj dan...

Te Crnogorce ne razumijem: uvijek su srećni i - gladni



Turčin se uvijek ponaša poput ježa, opasan u odbrani, i tvrdoglavo odbija da popusti ili prizna poraz, sve dok nije prisiljen da izađe na otvoren prostor. Međutim, sporo napreduje, veoma slabo juriša, nije preduzimljiv u napadu. Isto je bilo i u petnaestom i četrnaestom vijeku – trebale su mu stotine godina da osvoji jedno carstvo koje je jednim snažnim napadom moglo biti savladano za manji broj mjeseci.
Kod Plevena je pokazao šta može da uradi kao jež, i ponovo kod Lile, Burgasa i Čataldže, Jedrena, Janjine i Skadra. Ali, uvijek je bio potučen na otvorenom polju – oboren s nogu, izbezumljen, nadmudren, natjeran i neprestani bijeg, bez prilike da se pribere i isturi svoje bodlje.

USTA - OD UVA DO UVA

Crnogorski gorštaci borili su se s njim i pobjeđivali ga ovakvim metodama u davna vremena, metodama koje su osvojile Kilikranki pod sličnim uslovima. Srbi i Bugari su se služili istom taktikom u tom ratu.
Srbi su uspjeli da ga okončaju prije nego što su i uhvatili pun zamah; Bugari su se zaustavili da predahnu ispred Čataldže, i više nijesu mogli ni korak naprijed.
Crnogorci su na juriš osvojili logore kod Berana, Dečići, Tuzi, Zogaja, porobili više Turaka nego što su sami imali ljudi u čitavoj vojsci, i vjerovatno bi na juriš osvojili i Skadar za manje od mjesec dana borbe, da ih kralj nije zaustavio da bi izbjegao gubitke u ljudstvu.
Doktor Lik, Tod i Vorden bili su na samom poprištu bitke kod Luarza. To jest, bili su na samom poprištu na početku bitke, međutim, borba se čitavo vrijeme prenosila brzinom od pet milja na sat i s njom se nije moglo ići u korak.
Crnogorci su jurišali što su snažnije mogli, dok se nijesu zamorili i noć pala, a onda su zastali da prebroje svoje zarobljenike. Oni su više voljeli, ukoliko je to bilo moguće, da zarobe nego da ubijaju.
Jednoga čovjeka su doveli u Bar poslije Luarza, sa posjekotinom od sablje preko lica koja mu je produžila usta od uva do uva. Njegove prijatelje su zapitali kako je uspio da je dobije. Objasnili su da je gonio jednog Turčina za kojeg se ispostavilo da je brži po tom terenu nego što je on od Turčina očekivao. Odbacio je stoga svoju pušku, jer mu je smetala, uhvatio Turčina i sjedio mu na grudima skidajući mu pojas da ga sveže, kad su stigli neki od Turčinovih drugova koje je bio prošao u sumraku. Jedan od njih je bio oficir i udario ga je sječimice preko lica svojom sabljom, dok je protrčavao. Zaključeno je da su mu usta vjerovatno bila srednje veličine, pa mu je hirurg ostavio odgovarajući otvor po sredini lica. Kada je kasnije mogao da govori, hvalisao se da je, ipak, doveo onog Turčina.
Turci porobljeni u tim prvim borbama bili su većinom iz tračkih, makedonskih i grčkih jedinica; skadarska vojska bila je pet-šestina albanskih dobrovoljaca, sa tri do četiri najbolja nizamijska puka kao oslonac.

PUSTO OSTRVO

Drugi dan Božića bio je kišovit. Vilgarska džamija bila je pusto ostrvo u beskrajnom moru mokrih stijena ispod hiljadu milja mokrog neba; njena dva Robinsona Krusoa baciše pogled na okolnu sumornu pustoš, onda naložiše vatru, očistiše tiganj, zamijesiše jednu zdjelu brašna i vode i sjedoše da prže priganice.
Postoje dvije "škole" stručnjaka za priganice – epikurejska i stoička; škola debelih i tankih priganica, jednih da se zadovolji osjećaj gladi, drugih da se nadraži čulo ukusa. Za tanke – napravite meko tijesto, i stavite veoma malo masti u tiganj – za debele, napravite tvrdo tijesto sa dosta brašna, i pržite ih u pola prsta masti. Debele vas zasite, ali vam se i smuči ukoliko na njih nijeste navikli; tanke lako panu, ali ostanete gladni. Viljemz ih je pravio debele – kao tanke. Raspravljali smo o razlozima i protiv priganica, dok je Viljemz pržio, a ja jeo parčad jedne neuspjele, kad Kap, Tod i Miko uđoše, pušeći se od kiše. Sa sobom su doveli mazgu natovarenu božićnim stvarima, kolačem od gospođice Herbert iz Bara, pomorandžama, bademima i suvim grožđem, ušećerenim voćem od kuće, povarkom od gospođice Dobeni sa Cetinja, Todovom korpom, i Mikovom kotaricom, pola tuceta pisama, i dvije novine. Sa tim zalihama smo priredili večeru brigadiru Vukotiću. Brigadir je krupan čovjek, crvenog nosa.

VEČERA ZA BRIGADIRE

On je sa sobom doveo svog bataljonskog barjaktara, jednu od najljepših ljudskih pojava koju sam ikada vidio, koji će biti raznijet na komade u februarskoj bici. Svaki bataljon i svaka četa ima svoga barjaktara, a u svakoj bici polovina ih pogine.
Očito da je u jednoj dobrovoljnoj vojsci važno da svaki čovjek odmah vidi gdje treba da bude – tako da su barjaci veoma neophodni.
Crnogorski bataljon u pokretu (uglavnom u koloni jedan za drugim zbog uskih staza) ne izgleda da u njemu vlada veliki red ili disciplina, ali pri svakom zastoju on se postrojava u čete.
Krupnijim skupinama tih jedinica (na primjer, prije ulaska u Skadar) rukovođeno je bez ikakve pometnje na ovom sistemu. Barjaktari bi zauzeli svoja mjesta i četa bi pratila svoj barjak, čete svoj bataljon.
Bitkom je rukovođeno na isti način, međutim, svakom barjaktaru su morali da budu određeni njegovi zamjenici, i obično je zamjenik bio onaj koji je nosio barjak na kraju bitke.

NASLJEDNA DUŽNOST

Ova dužnost je nasljedna; barjaktarevi sinovi i sinovci su oni koji čekaju da preuzmu barjak kad njega pogode. Na početku ratnog pohoda barjake nose veterani – na kraju mladež. Možda je za njihovu vojnu obavezu dobra ova velika smrtnost, koja omogućava mladim ljudima da nauče svoj posao u svakom ratu, i za njih se moglo očekivati da će da žive do sljedećeg i da prenesu običaj.
Pa, ipak, Vukotićev barjaktar je bio veoma srećan na našoj večeri, dobro je jeo, rukovao se čak i sa kuvarem i kuvarevim pomoćnikom (što je takođe uradio i brigadir – dobra, poštena, demokratski nastrojena osoba) i jednostavno otišao očekujući da će živjeti onoliko dugo koliko to očekuje svaki čovjek koji je upravo večerao.
Malo šta više ima da se kaže o Vilgaru – naša uzbuđenja su bila ova povremena putovanja, kolone, bombardovanje, reflektori; naša zadovoljstva pušenje, razgovor, vatra, kafa, spavanje, i priganice; naš posao, bolesnici, brisanje, kuvanje, krpljenje, vađenje vode, cijepanje drva, loženje vatre; naša preimućstva, svjež vazduh i nesputan život; naše tegobe, oskudica šećera ili duvana, izubijane noge (sve su nam čizme bile rasprsle – Tod i ja smo bili u domaćim opancima), mokra odjeća, ili brojčano povećanje uobičajenog sijaseta vaški.

ODLUKA KOJA ZBUNJUJE

Oko trećeg ili četvrtog januara, dok smo uveče sjedjeli oko vatre, uz provalu oblaka i vjetar koji je duvao po brdima i klepetao našim crijepom, Miko nam je ponovo pričao priču o nekoj poznatoj irskoj porodici Hikijevih, koji su izgleda bili veoma brojni i aktivni u Kaliforniji; Loder je prokuvao jednu pomorandžu (već tri puta prokuvanu prethodnih večeri) da od nje napravi ča; Tod je drijemao sa uzdignutom bradom i kapom na nosu; mi ostali smo priprecivali stopala i slušali Mika s pospanim divljenjem – a u stvari smo bili kod kuće, kad uđe doktor Brdford sa Vordenom i još s vrata nam reče da je jedinica opozvana. Naš dom nam je raznio pod nogama nekakav učtivi stari gospodin u Londonu, koji nikada nije doživio ni toliko da vidi vulgarsku vatru, sretne Mika, čuje o Hikijevima, jede pečeno kozje meso, pije čaj od pomorandže, kao što ga prave u Tripoliju – odsutan, a izvršitelj.
Kap i Miko su otišli sljedećeg jutra. Lako je rasturiti domaćinstvo kad sav namještaj koji ne može da stane u ruksaku može da ponese jedna mazga. Kad smo im spremili doručak, natovarili životinju i otpratili ih pogledom dok su nestali s vidika duž planinske staze, shvatili smo da nam nije ništa preostalo osim da ih slijedimo.
Ostali smo jedan dan da razvrstamo zalihe – šta da se ponese, a šta da se ostavi – pojeli posljednji ogromni sutlijaš toliko zgusnut kondenzovanim mlijekom da je bio čvrst kao sapun, a jeli smo ga uz svjetlost svih preostalih svijeća, dvadeset svijeća, i završili kafom i pušenjem, uz vatru od koje se grede zamalo nijesu upalile.


PO KOZJIM STAZAMA SA GRANATAMA NA RAMENIMA

Greben između Zogaja i Vilgara, ili Bobota, bio je tri hiljade stopa visok, veoma neprohodan, ali je svaki vojnik bio uvijek spreman da nam preko njega prenese vreću zaliha i da se vrati u svoj logor, istim putem i tokom istog jutra. Svi topovi i municija iznijesti su uz njega na rukama, topovi dijelom na nosiljkama napravljenim od stabala drveća, dijelom vučeni, a granate na ramenima. Starci od 60 godina i mladići od 16, svakog dana su mogli da se sretnu na planinskoj padini sa granatama teškim 30-50 kilograma, zavisno od vrste, na leđima, kako se kreću brzinom koju je teško pratiti. Jednoga dana sam bio na grebenu sa jednim Amerikancem koji nam je često nosio džakove. Bio je veoma namćorasta osoba, ali bio je voljan da mu se plati za njegov rad, što nas je navelo da ga uposlimo. Dvojica od ovih nosilaca prođoše nas, idući prema predstraži – starac sa granatom, a mladić sa granatom i dvije puške. Dok su prolazili, iz daljine nam doviknuše srdačnim glasovima: ''Dobro jutro... Hladno vrijeme...'' Amerikanac mi je držao besjedu o siromaštvu ove zemlje i neukosti njenih stanovnika, počevši, kao i obično kad smo prvi put krenuli, pitanjem: ''Kako vam se sviđa ova zemlja? Prilično siromašna, pretpostavljam''. Sada je s prezirom pogledao u leđa ove dvojice i dobacio: ''Pasji sinovi – uvijek srećni, a uvijek gladni. Ništa ne razumijem...'' Vjerovatno im te iste stijene i litice koje ih drže gladne, i koje su ih održale nezavisnim i odvažnim toliko mnogo vjekova, pružaju takođe i dobro zdravlje, čist vazduh, puno kretanja, što ih čini srećnim

KAKO JE BOG STVORIO CRNU GORU

Povijest koju Crnogorci pričaju o nastanku svoje geografije (a veoma je slična legendi koja se često ponavlja u Konimari) glasi ovako: Kada je Bog sastavljao zemlju, počeo je s glinom. Ona mu je, naravno, bila lakša za rad. Kad je završio ovaj prvi model, usuo je vodu u udubljenja koja je napravio da budu more. Na kraju je uzeo vreću kamenja i počeo da ih umeće ovdje-ondje, gdje je mislio da najbolje izgledaju. Ali, vreća nije bila dovoljno jaka i dok je prelazio preko Crne Gore slučajno ju je protresao i - dno se provalilo. Bog, kojemu je možda već ponestajalo prvobitnog zanosa kao praktičnom geografu, nije pokupio kamenje, već je uzviknuo: ''Ama, to je i tako pasja zemlja!'' I pošao kući...

SLIČNOSTI CRNOGORACA I ALBANACA

Albanci su, kad ih pogledate, prilično slični Crnogorcima - visoki, poput orla, koščati, otporni i izuzetno dobri gerilski ili planinski borci. Obje rase kreću se preko besputne i vratolomske brdovite zemlje brzinom kojom drugi ljudi idu putem, i daleko više poleta za borbu u njima ostane u smiraj dana. Oni su, na kraju krajeva, i odgojeni poput divokoze. Djeca se penju kad izađu da se igraju ili tjeraju krave, zemljoradnik se penje oko svojih njiva, starci se penju dvije hiljade stopa da bi proćaskali s prijateljem, a kući se vraćaju preko litica, po mraku. Kuće su priljubljene uz brdske padine, nalik gnijezdima galebova, a njive su u terasama iznad i ispod njih, mali ovali i polukrugovi zemlje, nanizani jedan iznad drugoga i podzidani čvrstim zidovima. Ona na vrhu često je od samo nekoliko kvadratnih metara... Ima jedna njivica, pokraj puta između Njeguša i Cetinja, koja je najviša u jednom takvom nizu, a nije veća od limene kade, ali je bila veoma sređena, nedavno okopana i podzidana zidom nabijenim, poput gradskog bedema. Seljak koji je vlasnik te njive živi u jednoj kući toliko daleko naniže, da je izgledala poput igračke – pljuske bjelila.


Tamo prvo nešto uradite, a poslije tražite odobrenje

Monopol u Baru našli smo u svoj žalosnoj pometnji razilaženja. Bilo je neobično primijetiti koliko smo se mnogo zapustili, što je bilo uočljivo tek sad kad smo se uporedili sa grupom iz baze.
Već smo raspravljali da li bi, ili ne, trebalo da se vratimo na front, i naprkosimo učtivom starom gospodinu, međutim, Kap je bio otišao u Kotor da gleda austrijsku mobilizaciju, Ougilvi je bio u Medovi, a Tod je bio poslat u Rijeku Crnojevića da smijeni Dobsona.

POSLJEDNJA NOĆ U ZOGAJU

U međuvremenu nikakva vijest nije stizala od zogajske grupe. Nekoliko dana prije nego što je krenuo parobrod za Bari, kojim je i naša jedinica trebalo da pođe, Kap, Ougilvi i Loder se svi vratiše – održali smo sastanak radi dogovora, posavjetovali se sa doktorom Bradfordom, koji je rekao da možemo da radimo šta hoćemo, ali neslužbeno, i pošli zaobilaznim putem za Vilgar.
Od jedanaest sati, toga jutra, pa sve do osam uveče, veslali smo preko mirnog, blistavog Jezera, koje je izgledalo veliko poput okeana preko niske oplate onog čamca, a pored beskrajnog lanca zupčastih planina, koje su se nastavljale prema nebu još neobuzdanijim vijencima oblaka, sa suncem koje se lagano kretalo da označi proticanje dana. Pokretali smo se poput mehaničkih igrački poslije prvih nekoliko sati, primorani da mislimo samo kad bi nas prst zabolio, ili koža skliznula s viljuške, te smo morali da je nabacimo natrag pokretom koji odstupa od redovnog, uz šum različit od ravnomjernog povuci-snažno, povuci-snažno, povuci-snažno, kao kod ritma veslanja. Bili smo se izgubili izvjesno vrijeme kad je pao sumrak, pa smo lutali između tajanstvenih ostrva – potpuno tamnih, strmih, i naoružanih stijenama, dok odjedanput ne izađosmo na pučinu i ugledasmo logorske vatre u Zogaju, sa obrisima Širočke i Taraboša u pozadini.
Zid pokraj džamije dodirnuli smo u mrkloj pomrčini – naša posada je strugnula prema logoru čim smo kročili na nasip – dokrajčili smo preostalu hranu za večeru, i stropoštali se u naše vreće za spavanje, sa osjećanjem da smo to uistinu zaslužili. U stvari, nikakvo dobro za sebe nijesmo uradili.

RASTANAK RADI PREDAHA

Prva stvar koju su nam kazali slijedećeg jutra bila je da se brigadir Vukotić povukao pred bombardovanjem iz svoje kuće u Bobotima, i u mjesto nje uzeo vilgarsku džamiju. Nema sumnje da je izvidio teren za vrijeme one božićne večere. Onda je počelo da lije kao iz kabla i ta kiša je zaustavila borbu i svakoga oneraspoložila, osim Starkija i ko ga ne zna ne bi ni pomislio da je veoma dobar.
U Zogaju smo bili nepoželjni. Tod i Loder nijesu bili tamo, inače bismo bili dovoljna sila da podignemo revoluciju, dokopamo se kuće i skladišta sa zalihama, ispečemo na ražnju glavnokomandujućeg, potrujemo pacijente i otpočnemo sve iz početka – međutim, kako već biva, mi smo bili nemoćni ljudi bez kuće i igdje ičega i to smo osjećali.
Nijesmo imali šatore, a ni kuća se nikakva ne bi našla, čak i kad bi neko bio dovoljno hrabar da gleda po takvom vremenu. Na sve strane su nam govorili da je rat okončan – ukratko, kada se parobrod jednoga dana neočekivano pojavio, oslanjajući se na maglu kao zaklon, i morali za četvrt sata da se opredijelimo da li da ostanemo, ili da odemo, mi se ćudljivo, na brzinu odlučismo i pođosmo. Vratili smo se u Bar preko Virpazara, pa vozom, od Bara do Barija u Italiji; od Barija do Milana i Pariza – gdje smo se okupali – do Kalea, Douvera, Londona i motornih autobusa...

POVRATAK NA BOJIŠTE

(Džojs Keri je poslije malog predaha u Engleskoj ponovo krenuo u Crnu Goru. Evo šta o tome piše u nastavku svoje knjige)
Druga grupa je otputovala u subotu 23. februara. Sačinjavali su je doktori Lik, Šervin (iz sanitetskih jedinica australijske vojske) Anderson; medicinsko osoblje; pa Zelanđanin i ja, bolnički pomoćnici... Sada sam bio na spisku regrutovanih, sa uniformom i cijelom opremom – ne više skitnica, dronja, i odbačen od vojne sile.
Osim uobičajenih dogodovština kao što su sendviči, dobro pivo, prekinuto i snovima ispunjeno spavanje, carina, nejasnih putnih karata, ljubopitljivih neznanaca i jednog nesrećnog štrajka koji nas je zadržao pet brižnih dana u Bariju, nema ničeg što bi moglo da se kaže o putovanju. Zelanđanin je od mene dobio četiri i po penija i novčić od dva sua u tih osam dana.
Iz Barija nas je izabavio parobrod naročito poslat iz Bara – ''Antigona'', loš stari brod koji je Grčka posudila Crnoj Gori u ratne svrhe. Dvadesetorica iz izalijanskog Crvenog krsta su bili na brodu sa nama, uredni, razmetljivi, omanji ljudi koji su nosili bajonete sa strane o pojasu. Oni su putovali za bolnicu u italijanskoj bazi, u Podgorici. Pretpostavljam da su se njihovi bajoneti pokazali od koristi za nanošenje masti za kostobolju...
''Antigoni'' je trebalo dan i po da pređe Jadransko more. Ona je bila skoro isto toliko široka koliko i duga, a ljuljala se i u potpuno mirnoj luci. Na pučini se njihala, posrtala, trzala, skakala, jurila, bandala, dok se sv. Nikoli, koji se nalazio u malom drvenom hramu između dva prozora na zadnjem dijelu broda, sa kandilom ispred njega, skoro odlomila glava.
U barsku luku smo stigli po mraku, pa nijesmo mogli doći do samog pristaništa. Mene su brodskim čamcem poslali na obalu za poštu. Pošte nije bilo, a ja sam sat i po sjedio na stijeni pored čamca, čekajući na Grke iz posade da se vrate.
''Antigona'' je slijedećeg jutra pristala uz dok - grupa je pošla u hotel, osim bolničara koji su ostali zbog prtljaga. Ujutro smo se odvezli dokle je put dosezao, na crnogorskoj granici, a odatle produžili pješice prema frontu. To je dvadeset milja jahačkih staza, bogaza, kozjih staza, bespuća preko stijena, močvara, potoka, jedne rijeke i dva prilično visoka prelaza...

NEZADRŽIVI JURIŠI

Od planine Širočka, do turskih šančeva na Tarabošu ima oko 2.500 metara, ali su turski strijelci, pod zaštitom svojih topova, mogli da priđu na nekoliko stotina metara od crnogorske predstraže. Oni su se držali jezerske strane grebena (zato što su crnogorski topovi sa Murićana tukli drugu stranu), pa tako nijesu pronašli ovu prikrivenu bateriju.
U februaru Skadar je bio napadnut sa svih strana.
Vukotić je jugoistočno od Jezera na bajonete zauzeo Veliki Bardanjolt.
Veliki Bardanjolt je bio veoma jak položaj, utvrđen šančevima i ograđen žicom, na vrhu strme planine. On je dva puta raščistio te šančeve, jer su Turci izvršili protinapad noću, i ponovo ih zauzeli za nekoliko sati. Kasnije se u Skadru pričalo da je trećina turske redovne vojske pobijena u tom dijelu bitke.
Beg Hasan Riza znao je da su linija šančeva preko ravnice između Muselima i Jezera, i Veliki Bardanjolt bili najslabiji djelovi njegove odbrane. Oni su bili slabi samo u poređenju sa Tarabošem i Brdicom, ali on je tamo očekivao napad. On je držao najbolji dio svojih redovnih jedinica u barakama iza ovih položaja, i starao se da dobijaju dobru hranu, meso, i hljeb, ma koliko da su je varošani cijenili. Svakoga dana su vježbali i obavljali svoje redovno gađanje u mete. Iz Zogaja smo u decembru i januaru satima svakoga jutra mogli da čujemo njihovo pucanje.

NA PUTU ZA BOBOTE

Poslije doručka Loder se našao u uniformi, oronuo i teturao predmet, ali riješen da okuša planinu. Posljednjih trista metara smo morali da ga vučemo za rukave njegovog kaputa, ali smo ručak pojeli s druge strane Širočkog visa, na domak samih Bobota.
Prekinuo nas je iznenadni dolazak generala Martinovića i njegovog štaba. General je visok čovjek, preko metar i devedeset, mršav, smeđ, i veoma očvrsnuo. Njegovo držanje je bilo vrsno držanje Crnogorca, ublaženo obrazovanjem u Beču i Parizu.
Mi skočismo i salutirasmo, objašnjavajući da smo na putu za Bobote. To je, naravno, bilo prvi put da general o tome čuje, ali smo mi veoma dobro znali da je u Crnoj Gori uvijek bolje da se stvari prvo urade, a poslije dobije odobrenje.
General se izjasni da je veoma zadovoljan, podsjeti Kapa na njihova stara zajednička vremena sa Bojane, reče nam da se obratimo brigadiru Vukotiću za smještaj, rukova se sa svima i odjaha uz greben prema topovima...


Među četrdeset bombaša sve starci i posebni dobrovoljci



Srbi su pokušavali da na juriš osvoje žicu na Brdici u februaru. Neki od njih su ušli unutar žice i tamo bili pogođeni. Neke su isjekli bajonetima u protivnapadu, pošto su se zaglavili na bodljama. Turci su potom ubijali ranjenike, natenane...

BATALJON DOBROVOLJACA

Oko pet metara žice bilo je posječeno na kraju crnogorskog zida do posljednjeg dana marta. Šanac je bio dvadesetak metara iznad ovog propusta. Na istom rastojanju od žice postojali su i rovovi bočno od šanca, u svakom pravcu oko padine.
Napad je trebalo da predvodi, tako nam je Marković kazao, pukovnik Plamenac sa mješovitim bataljonom – deset dobrovoljaca iz svakog od ostalih i Markovićem, kao drugokomandujućim.
Cetinjski bataljon pod kametanom Martinovićem bio je u drugom redu. Komansko-zagarački bataljon na Pupku, a Čevsko-bjelički (mislim) kao rezerva Cetinjskom. Lješanski je bio na drugoj strani Taraboša prema jezeru. Očekivalo se da će on probiti drugi propust kroz žicu za Komansko-zagarački i bataljon koji bude sljedeći tokom bitke, da im omogući da dođu do bočnih rovova i spriječi da ih Turci obiđu sa strane, ukoliko se šanac zauzme.
Tri odreda sa mašinkama trebalo je da pođu sa mješovitim bataljonom. I Cetinjski i Komansko-zagarački bataljon bili su smješteni u Bobotima, tako da se puno naših prijatelja borilo. Markovića smo znali, Martinovića smo znali a pukovnik je bio Kapov prijatelj.

BITKA NA TARABOŠU

Veče smo proveli raspravljajući o mjestu koje bi trebalo da zauzmemo tokom bitke. Krebaj je bio suviše blizu i ranjenici bi bili poubijani. U slučaju poraza sve bi ih pobili. No je bio samo na trista metara od Turaka i pravo pod njihovim puškama. Kamenje su mogli na njega da bacaju.
Odabrati Dramoše, s druge strane, značilo je da bi ranjenici morali da pređu najopasniji dio otvorenog prostora u čitavom polju – onaj između Dramoša i Krebaja – u Krebaju je bar postojalo nekoliko stabala. Tamo se nalazila i jedna oronula kućica, sa dovoljno krova da zadržava šapnel, ili da ga učini nedjelotvornim.
Crnogorci, naravno, nijesu uopšte imali sopstvene medicinske jedinice, ni nosila, ni nosilaca ranjenika. Stoga nam je bilo važno da im budemo što je moguće bliže. Odabrali smo Krebaj i odlučili da pođemo tamo po mraku, noć uoči bitke, to jest, noću 1. aprila...
Dok smo napuštali Valese sa Širočkog visa se oglasio prvi top. Kap izvuče svoj sat. Bilo je to upravo vrijeme koje nam je Marković rekao, devet časova. Osam granata je ispaljeno u prvom minutu – i razbilo mir toga jutra svojim vriskanjem i jecanjem, dok su prelijetale preko nas na svom putu niz greben. Vidjeli smo kako zemlja ulijeće na vrhu Taraboša. Kroz devet minuta Turci su počeli da odgovaraju sa običnim granatama, koje su eksplodirale na površini Širočke. Mi smo se dogovorili da posmatramo bombardovanje sa stijene iznad Dramoša, na osamsto metara od turskih šančeva, i tamo smo stigli prije deset. Imali smo pogodna mjesta, sa dosta zaklona i izvanrednim pogledom na položaje.
Puščane vatre bilo je malo – i čuo sam samo po koji metak; bombardovanje je bilo isuviše žestoko. Vidio sam jednog čovjeka kako se raširenih ruku i nogu čitav uzdiže u prašini melinit granate.
Crnogorci se nijesu kretali prema isturenom zidu, jer bi ih pogodili njihovi sopstveni topovi. Jedna granata je nekako zalutala i ubila komandanta Komansko-zagaračkog bataljona i sveštenika koji su bili otišli predaleko duž vrha grebena.
U dva sata vatra se pomjerila naviše i promijenila u šrapnel, što nam je kazalo da će napad da počne. Šrapnel je trebalo da drži Turke u zaklon. Prednji zid, onaj T. dio na kraju posljednje cik-cak linije počeo je da se ispunjava. Mogli smo da vidimo ovčije kožuhe na ljudima dok su iza njega čučali. U isto vrijeme meci su počeli da pogađaju našu stijenu aviše ih je prelijetalo. Zakačili su Borjovu kapu i pomjerili mu je pet-šest sentimetara preko glave. Kap nas obadvojicu prokle i naredi nam da se spustimo.

PODVIG BOMBAŠA

Red ljudi ocrtao se iznenada na liniji horizonta sa daleke strane grebena, i spotičući se potrčao prema žici. Ovo su bili bombaši. Bilo ih je četrdeset, sve starci i posebni dobrovoljci. Sami su se prijavili zato što, kako oni kažu nije važno i ako ih ubiju. Nekoliko ih je nosilo dugačke, bijele ogrtače, plave pantalone i bijele čarape – dijelove crnogorske narodne nošnje, te su se njihovi kaputi smiješno vijorili za njima dok su na svojim starim, reumatičnim nogama žurili preko kamenja.
Bombe su bile cijevi oko dva i po metra duge, s namjenom da se podvuku pod žicu i aktiviraju upaljačem. One su se pokazale djelotvornijim i od topovskih i od ručnih granata, mada ne toliko dobre koliko kliješta.
Nekoliko staraca je palo, ali ih je dvije trećine postavilo bombe na mjesto i upalilo. Vraćali su se natrag kaskajući, kratkim koracima i dugim skokovima, kao što rade ljudi preko neravnog terena, padajući jedan po jedan svo vrijeme. Kad su prelazili neposredno iznad zidova i vojnika koji su tamo čekali, bacali su uvis svoje kape da im pokažu da je žica probijena.
Mora se imati na umu da su Turci pucali na njih neposredno sa pedesetak metara. Neki od onih koji su odbacili kape suviše visoko čekali su ih ozbiljno da se vrate, kao da je to bila igra hvatanja lošte. Oko pola ovih ljudi bilo je namah ubijeno, svi osim dvojice, ili trojice bili su pogođeni, neki sa pet, jedan sa sedam ustrela.
Tobdžije su sada ciljale na sami vrh, pa čak i sasvim preko, da bi dostigli tursku podršku koja je dolazila putem od Malog Taraboša.
Srbi su, u međuvremenu, ispaljivali šrapnel u plotunima na Brdicu, na drugoj strani Bojane. Granate su bile savršeno raspoređene, i pri svakom ispaljivanju vrh planine bio je okružen prstenom rasprskavajućih granata pravilnim poput vijenca ruža. Namjena ove vatre bila je da spriječi Turke sa Brdice da pošalju pomoć na Taraboš preko mostova, mada Srbi, u stvari, nijesu ni imali namjeru da napadnu.
Naša druga linija, Cetinjski bataljon, sada se postrojila preko niže padine Taraboša i počela da se penje laganim korakom. Nijesu bili mnogo izloženi. Liniju i odstojanja su savršeno održavali. Njihove vojničke uniforme i kožusi bili su malo tamniji od sivila planinske strane, pa je čitavo napredovanje moglo veoma jasno da se vidi. Sunce je bljaskalo na sablji s vremena na vrijeme, trougaoni bajoneti, međutim, ne shvatajus vjetnost.

OSVAJANJE ŠANCA

Topovska paljba je popustila, a onda se iznenada pojačala. Tursko utvrđenje je bilo prekriveno uzletjelom prašinom, dimom i parčadima vreća s pijeskom. Prvi čovjek na kraju prednjeg crnogorskog zida je ustao i izašao. Tog trenutka je bio pogođen, ali je drugi, treći, četvrti, peti slijedio jedan po jedan na odstojanju od metar ili dva, pognuo bi se pod žicom i peo prema šancu. Odmah ispod žice nalazila se jedna mala uvala, lijevo od čistine, koja je pružala djelimičan zaklon; odred se tamo sakupio i jurnuo naviše u grupi.
Turska puščana vatra bila je sada veoma ubrzana, poput buke hiljadu letnjih dana u jednom naletu, i parčići se odbijali od naše stijene desno i lijevo, mada je već bila znatno rasuta u vrijeme kad bi do nas stigla.
Pukovnika Plamenca samo vidjeli prema nebu kako maše sabljom na vrhu poprišta. Izgledalo je kao da zastaje za trenutak, a onda je nestao sa gomilom svojih ljudi... Šanac je bio osvojen. Nova zaštita je ubačena iza žice i pomoć je pohitala na položaj. Mogli smo da čujemo maksimke kako tuku u rovovima blizu šanca.

UNIŠTAVANJE ŽIČANE PREPREKE NA TARABOŠU

Neophodno je da se objasni da je kopanje rovova na Tarabošu skoro nemoguće. Čitav greben je ili tvrda stijena ili razbijene stijene sa malo kamenite zemlje između. Tursko utvrđenje na vrhu bilo je dignuto u vazduh prije izvjesnog vremena, njihovi drugovi rovovi sa izuzetkom šančeva odmah unutar druge linije žice, gdje su bili izvanredni zakloni od bombi, bili su plitki. Glavna odbrana bila je žica. Čitavo zidanje je obavio posebni odred od 120 pionira koji su radili u smjenama od po dvadeset časova. Jedan kamen bi isturili na kraj zida, drugi postavili na njega, i tako redom. U međuvremenu su se toliko približili Turcima tokom posljednjih nedjelja da su dobri strijelci mogli čak i ruku da im vide – imali smo mnogo pionira pogođenih kroz dlan baš tokom samog isturanja kamena. Kada je zid već bio blizu žice Turci su krenuli naniže sa suprotnim zidom od šanca iza žice, da bi ga tukli s boka. Pioniri su onda ozidali jedan dio u obliku slova T na kraju svoga zida dok su topovi sa Širočke gore skidali Turke sa njihovih. Dio u obliku slova T doveo je napadače do žice. Raznijeli su je ručnim granatama i isjekli kliještima, svu osim žicu na vrhu, koja je bila suviše visoko. Neophodno je napomenuti da su ručne i topovske granate od male koristi protiv žice. Žičana prepreka je, u ovom slučaju, bila četiri stuba široka, oko tri metra. Žica je bila tri milimetra debela, bodlje santimetar i po duge i santimetar i po razdvojene. Ove bodlje su bile labave, samo uvrnute oko žice. Stubovi su po pravilu bili metar i po visoki, ali su se razlikovali zavisno od toga koliko su duboko bili ukopani. Žica je bila spojena i izukrštana od stuba do stuba, i naprijed i natrag, i vučena koso, tako da se kroz nju nije moglo proći čak i kad na vas niko ne puca sa rastojanja od petnaest metara. Granata, jednostavno, odbaci u vazduh svu ovu žicu i samo je još više zapetlja. Pogodak koji obori jedan stub ne djeluje na druge ukoliko nijesu u jednoj liniji. To jest, još uvijek je preostajala trostruka žica kao i ostaci od prve, i dalje opasni, čak i kada bi pogodak slomio stub. Ručna granata je manje djelotvorna, ona stub neće čak ni slomiti. Sva ova žičana prepreka uništavana je mjesecima. Tlo je bilo raznijeto u paramparčad – stubovi pod svim uglovima – ali žičana prepreka i dalje bijaše jednako snažna. Jedini način da se izađe na kraj sa žicom jeste da joj se privučete i da je iskidate.

KAPETAN I SABLJA

Kapetan Marković je bio vitak, visok mladić sa dugim brkovima, uvijek u veoma urednoj uniformi, kako je i priličilo njegovom položaju u Martinovićevom štabu. Njega je ovoga mjeseca zadesila nevolja što nigdje drugo ne bi ni bilo nevolja, do u Crnoj Gori. Njega su, naime, sa još jednim oficirom poslali u Skadar na pregovore. Pošli su da opomenu Esad pašu da bi civilno stanovništvo trebalo da se ukloni iz grada prije slijedećeg napada Crnogoraca. Esad je to odbio, i dva oficira su krenula da se vraćaju, vodeći svoje konje preko prve neravnine. Turci su, međutim, odmah počeli da pucaju na njih. Njih dvojica su bili baš na otvorenom prostoru, na kratkom domašaju. Prvi od njih je skočio na konja da bi umakao. Markovićev konj bio je uznemiren, preplašen pucnjavom, i nije se mogao pojahati bez teškoće, usljed čega se prekinuo remenik kapetanove sablje. Sablja je pala, a Marković (koji je preko uniforme nosio veliki ogrtač) to nije ni primijetio, dok se nije vratio u zaklon. Po utvrđenom crnogorskom običaju, niko, ni pod kojim okolnostima sablju ne smije da izgubi! Pred Markovićem je, stoga, stajao izbor: ili da se vrati za nju i da sasvim sigurno bude ubijen, ili da se suoči sa - sramotom. Odabrao je da bude ubijen, ali na jedan korisniji način. Poduzeo je da lično komanduje sljedećim napadom na Taraboš...



Stravični tutanj šrapnela, poput udara groma


Plamenac je bio mrtav. Onda kada je izgledalo da je skočio naniže, bio je pogođen kroz glavu i za oko deset minuta njegov bataljon je bio u pometnji. Od šanca su naslijepo jurišali uz rovove i ginuli. Turske «maksimke» su bile okrenute pravo dolje prema ovim rovovima, pa su ih skidali na desetine.
Turci su se, jedan po jedan, brzo prebacili u gornje utvrđenje. Glave su im se ocrtavale prema nebu, lako uočljive dok su se kretali prema svojim položajima. Kroz Kapov dvogled smo gledali kako isturaju puške preko vreće pijeska, opaljuju, podižu ih, da bi ih ponovo napunili i opet ih spuštaju.
Svako pola minuta granata bi eksplodirala na grudobranu i oborila ih pola tuceta – ali pomoć nikako nije prestajala da stiže sa lijeve strane. Kasnije smo saznali da su svi turski rovovi bili evakuisani tokom jutarnjeg bombardovanja, osim ljudi u zaklonima od bombi do njega šanca i njih nekoliko tu i tamo ostavljenih da se brinu o poljskim telefonima.

PRIČA STAROG BOMBAŠA

Krebaj je pun niskih podzida i žbunja. Podzide pružaju mali zaklon pri tom uglu pucanja, od oko šezdeset stepeni, ali je već bilo mnogo ranjenika koji su tu i tamo čučali pod njima i ležali u žbunju.
Loder i ja smo se zaustavili uz put da previjemo jednog starca, jednog od bombaša – desna ruka mu je bila raznijeta. Pretpostavljam da mu je bilo najmanje sedamdeset godina... Povijen u leđa, drhtave brade, njegov dugački bijeli kaput od grube tkanine (česti za ovu priliku) bio je natopljen krvlju, ali on je bio savršeno pribran i hvalisao se da je postavio svoju bombu na mjesto i aktivirao je prije nego što je pogođen.
Kad smo nastavili prema kućici, stigli smo Kapa koji je grupu ranjenika vodio u zaklon. Kuća se nalazila odmah iznad čestara na donjoj padini – na ogoljeloj strani samog Taraboša. Ona je dijelom bila razrušena, ali je krov bio dovoljno čvrst da razbije snagu šrapnela, ispod se nalazila velika štala, ozidana, ispred dvorište, i soba na tavanu kao ostava. Do sobe na tavanu pelo se strmim stubama. Tamo su se nalazili dva široka slamena kreveta i ognjište. Čitav ostatak poda na ovom spratu bio je nestao i mali prolaz se naglo završavao na ivici štalskog zida. Ispod je bila zapaljena mala vatra na sredini štale i oko nje je ležalo dvadesetak ranjenika.

NEPISANO PRAVILO

Iznio sam gore zalihe i razvrstao ih – zatim sam pošao po granje; dok sam se povijen provlačio tamo amo kroz žbunje, naišao sam na nekoliko ranjenika i uputio ih gore prema kući. Oni nijesu bili naviknuti da imaju doktora pri ruci tokom borbe, pa su birali tiha mjesta na kojima će da leže, po navici, dok - ili umru, ili borba prestane i njihovi prijatelji dođu da ih povedu...
Prednji zid kućice bio je srušen, te su se krovne grede držale na ostacima krajnjih zidova, koji su štitili dva doktora od strijelaca i omogućavali im da rade na otvorenom. Strijelci su nas već bili pronašli, pa mi je Borjo, koji me je vidio kako se približavam sa naramkom granja za potpalu, mahao da se držim podalje od tog prolaza. Ali, taj prolaz je bio jedini put kojim se prilazilo s brda i mnogi od ranjenika su bili ponovo pogođeni upravo kada su mislili da su se našli na sigurnom. Izvor je, takođe, bio na brisanom prostoru oko tridesetak metara ispod ovog mjesta i nošenje vode je bio «zgrabi-i-briši» posao. Potočić je veoma sporo tekao i voda u maloj izdubljenoj stijeni koja je bila izdubljena za rezervoar bila je puna krvi od ljudi koji su pili kad su prolazili. Izvukli bi limenku od kerozina, a nikad nije postojalo limenke kojoj je naizgled trebalo duže vremena da se napuni, dok bi povijeni čučali i gledali uz planinsku stranu. Nemoguće je reći da li je zrno koje je pogodilo obližnje tlo samo zalutali metak, ili prvi iz zaliha dobrog strijelca.
Borjo i smo se smjenjivali na ovoj dužnosti. Nikome nije bilo dozvoljeno da pere, međutim, i onoliko vode koliko se moglo dobiti jedva da je bilo dovoljno za previjanje i piće.
Turski tobdžija su pronašli naš domet oko osam, kad je skoro već bio pao mrak.
Tod i Starki, koji su posmatrali borbu sa general-štabom sa vrha Širočke, vidjeli su oficira koji je usmjeravao vatru. Sami topovi su bili iza Taraboša, i pucali su preko njega. Ovaj oficir je izašao na sam vrh brda, posmatrao okolo po nižim padinama i dovikivao uputstva utvrđenju iza. Pogodila ga je granata sa Širočke, prije nego što je uspio da se vrati.
Prvi turski šrapnel zapraštao je po nama za sljedećih nekoliko minuta, i paljba je od tada nastavljena do podne trećega dana.

U KRVI DO RAMENA

Pogoci su većinom bili prekratki ili predugi, ali su zatvorili put. Nijedan se ranjenik nije mogao maknuti od nas. U tri sata, kada je Kap pošao na tavan da dva sata odspava, a ja preuzeo previjanje sa Loderom, oni su bili nagomilani u unutrašnjoj štali u tri do četiri reda, jedan red sjedeći uza zid, drugi ispred njih preklapajući ili do grudi, treći preko njihovih nogu. Izgladili su kao skup kaluđera koji poste sa svojim mrkim kapicama i upalim obrazima; sa sredine je svijetlila mala vatra, a iza goli zidovi.
Mnogi su bili mrtvi, ali su oni drugi spavali, a mi nijesmo imali vremena da ih odvojimo. Između ove unutrašnje prostorije i našeg kutka postojao je jedan zasvođeni prolaz, koji je stalno bio prometan. U jednom udubljenju u zidu bila su okačena dva fenjera, ispod su ležale otvorene dvije vreće prevoja, dvije posude lizola i tople vode i flaša joda. Ranjenici su ležali ili stajali okolo zbijeni u gomili, a mi uopšte nijesmo prestajali da peremo, premazujemo, zavijamo... Vani se «maksimke» nijesu nikako stišavale, jedna je preuzimala refren od druge, svaki minut se čula detonacija velikih topova i, s vremena na vrijeme, tutanj šrapnela, poput udara groma preko krova, međutim unutar kuće bilo je tiho kao u crkvi.

BEZ PREDAHA

''Kako se vama sviđa ova zemlja – prilično siromašna, pretpostavljam''.
''Meni se sviđa''.
''Nema novca – pasja siromašna zemlja. Ja sam bio u Americi četiri godine. Amerika je najveća, najfinija zemlja na svijetu – vi dolazite iz Amerike, gospodine?''
''Ne, iz Engleske''...
''To je isto, svakako...'', naglo je prekinuo kad je metak pogodio kamenje, da bi pogledao uz brdo i uzviknuo: ''Pasji Turci!''
''Da li ste bili u rudnicima u Americi?'' – upitao sam.
''Nego što – dvije godine... Onda sam otpočeo posao u San Francisku''.
''Hotel?'' - što je sasvim bezbjedno da se postavi kao pitanje američkom Crnogorcu koji priča o svom poslu.
''Svakako – restoran''...
On je opisivao taj restoran i umješnost sa kojom restoranima treba da se upravlja. Kako jednom čovjeku može da se vjeruje da će da plati drugi dan, a drugome ne može. Posebno je bio ljut kad se sjećao svoga rođaka koji ga je varao, i dva Dagosa (pogrdan naziv za stanovnike južne Evrope – prim. prevodioca). Ta dva Dagosa je strpao u isti koš sa svim Dagosima, kao «pasje sinove». Upozorio me je na italijanske Dagose, kao "najgore od svih"...

JUNAČKO DRŽANJE RANJENIKA

U deset sati, uzanim puteljkom došao je gospodin Mikan Vilgaru. Siroti starac je doputovao da bi pronašao pukovnika i čestitao mu pobjedu. Upravo sam bio skuvao pun lonac čaja i pozvao na njega i ostale kad u dvorištu ugledah Mika kako stoji sam i nezaštićen i tupka o tlo svojim štapom. Kap je sjedio na krevetu, Loder na prozoru, pijući lagano, kad je do nas došao. Ušao je do sredine sobe i rekao:
''Dobro jutro Kap, dobro jutro Lodr... dobro jutro Keri''.
Miko je bio je zgodan starac čvrstih obraza i brade. Sada mu je čitavo lice bilo upalo, oči su mu izgledale bljeđe, usne opuštene...
''Da li biste došli da vidite pukovnikovo tijelo?'' - upita on, podižući bradu.
Kap izađe za njim.
Marković je ubrzo potom došao sa zidova i Kap ga je uveo – u našu sobu na tavanu. On nije bio povrijeđen osim poderotina od žice po njegovoj uniformi. Rekao nam je da su šanac i dio rovova sa svake njegove strane osvojeni i zadržani. Drugi dijelovi ovih rovova bili su prazni i mogla ih je držati bilo koja strana. Pošto su bili plitki i ozdo obzidani grudobranom, nijesu pružali nikakvu zaštitu, osim sa te strane. Turci su, sa utvrđenja unutar posljednjeg kruga žice, mogli pravo u njih da pucaju.
S druge strane, Crnogorci su ih iz šanca tukli s boka. Pionirima je preostalo da prvo podignu zidove sa njihovih gornjih strana da bi mogli da ih zauzmu...

KAD OPADA PROLJEĆNO LIŠĆE

U takvoj zečjoj rupi kao što je vrh Taraboša, nije za čuđujuće što je Marković imao mnogo muke da obznani svoja naređenja i svoje ljude održi na okupu. Odjurili bi u malim grupama, nasumice i bivali odsječeni – nailazili su na «maksimke». Postojalo je jedno mjesto ispod šanca koje se zvalo dvorište, zato što se nalazilo između dva ukrštena zida, mjesto na koje se veoma lako nabasa kao na prečicu do bočnog rova. Niko živ nije izašao iz dvorišta... U tri i po ugledali smo prve ranjenike kako rasuto silaze niz brdo kroz otvorene linije podrške. Mi smo jeli, sačekali da naše tobdžije raspale s vatrom da bi skinuli strijelce i krenuli prema Krebaju. Primijetio sam kako proljećno lišće opada sa drveća i treba mi je trenutak pomišljanja da shvatim da ga otkidaju meci... Mogli smo da trčimo – ali nije pravilo da se trči, i od veoma je male koristi. Kap je išao naprijed, sa štapom u ruci, zatim Loder, ja i Borjo...

TIHO UMIRANJE

Neki od onih koji su umirali disali su veoma teško, a jedan ili dvojica od onih koji su čekali da budu previjeni razgovarali su tihim glasom. Sveštenik mješovitog bataljona sa krstom zabijenim za pojas, puškom u naručju, dugom kosom ulijepljenom od krvi s poda, ležao je nadno stuba, i otvarao usta s vremena na vrijeme, kao da se guši – potom uzdisao polako i tiho. Borjo koji je brzo silazio niz stube i pokušavao da izbjegne bajonete na puškama koje su bile naslagane uz prečke, stade na njega, ali on ne dade znaka svijesti. Ranjenici su ponekad ulazili uzbuđeni, upravo su bili pretrčali preko onog brisanog prostora – donosili su izvještaje o nekom novom napredovanju ili odstupanju, ali bi za trenutak-dva postali neosjetljivi kao i ostali, čučnuli ako bi bilo mjesta ili se oslonili o svoje puške i čekali svoj red. Neke su unosili, a ako su njihovi drugovi ostajali da gledaju, ćutali su... U rasvit je došlo do zatišja u pucanju; čekao sam da granata eksplodira i onda pošao do izvora da se operem. Svi smo bili u krvi do ramena. Dva vojnika su pošli zamnom da piju. Jedan od njih bio je Amerikanac, a mi smo svo vrijeme razgovarali, dok mi je on sipao šoljice vode na šake i po rukama.

POTONJI HITAC ZA STARCA

Drugi hitac preko nas poslije kojega su naglo otpočele «maksimke», i plotun koji je podigao prašinu svud okolo natjerao nas je da se vratimo u zaklon... Kap je sišao u pet i otpustio me sa naređenjem da odem da spavam, probio sam se kroz gomilu preko niza ispruženih nogu, kročio preko sveštenikovog tijela do stuba, a pope se, osjećajući da će lako moći da zaspem. Međutim, sa dnevnim svijetlom pucnjava se pojačala i došlo je više ranjenika. Skuvao sam jak čaj da bih ostao budan i pošao da izbijam pod zid ispleten od pruća sa zadnjeg dijela tavana za nalaganje. Vratio sam se sa prvim naramkom, naslagao ga pored ognjišta i uzeo da zapalim lulu pokraj prozora, posmatrajući Kapa i Lodera koji su ispod radili, kad po nama osu neubičajeno snažan plotun. Kap koji je stajao kod spoljne ivice zida, naglo se okrenuo da vidi da li je svako u zaklonu. Tri čovjeka su, u tom trenutku, prelazili onih pet metara brisanog prostora, i prva dvojica umakoše bezbjedno iza zida. Treći je bio jedan starac, ranjen u nogu. Bio je na metar od zida. Kada je jedan jedini, posljednji hitac zazviždao kroz vazduh – on je zacvilio poput malog psa kojemu su stali na rep, napola se presavio i sručio kao vreća. Njegov ogrtač se naduo od vjetra, zaleprša i spusti se preko njega. Dovukli su ga ispod zida, ali je kroz nekoliko minuta umro. Šrapnel je sada bio ispaljivan samo u dužim vremenskim razmacima i put je bio otvoren samo da nije bilo strijelaca. Poslali smo poruku crnogorskim doktorima u Murićima da nam pošalju nosila.


Nijesmo znali šta ćemo sa toliko ranjenih i mrtvih


Marković je bio spreman da učini za nas sve što je mogao. Poslao je još hitniju poruku u Murićane za nosila i obećao da će da pronađe ljude da ih nose. To nas je riješilo naše najveće brige.
Štala je bila pretrpana ranjenima i mrtvima, a mi nijesmo znali kako da ih uklonimo, čak i kad bi put bio dovoljno bezbjedan. Oni sada nijesu imali hrane za više od dvadeset četiri sata... Ja sam ujutro pripremio dva lonca mlijeka, oko petnaestak litara ukupno, koje smo razdijelili svima koji su loše stajali s hranom. Mlijeko iz konzervi je u takvim slučajevima najbolje, jer je čvrsto za nošenje i ne može da naškodi nijednoj vrsti rane.

PRVA NOSILA

Borba se nastavljala čitav dan u nastupima od pola sata sa eksplozijom jedne ili dvije granate i predasima od dvadeset minuta. Nije došlo mnogo ranjenika, ali smo stalno po dvojica radili, zato što je mnoge trebalo previti. U četiri su krenula prva nosila i poslije toga put prema Murićinima, uz rječno korito, bio je dovoljno bezbjedan za one koji su mogli da hodaju. Vatra se stišala do samo uobičajenog puškaranja i povremenog rafala od trideset metaka iz “maksimke” - i kada je kolona od pola bataljona smjene došla iz Dramoša, našli su Krebalj sasvim opustio. Izgledao je poput sobe, jutrom poslije pijanke, sa prosutim vinom i praznim flašama...
Krenuli smo po mraku. Otišlo nas je jedna mala kolona. Dvoje ili troje nosila se kretalo naprijed, svako na ramenima četiri čovjeka, drugi su išli pored njih, noseći im puške. Kretali smo se brzo do Dramoša, potom sporije, preko širokih prevoja i planinskih obronaka.
Dramoši ispod nas bili su obasjani logorskim vatrama dok smo prolazili. U sredini se uzdizao jedan visoki toranj od žute svjetlosti, a oko njega kupole, poput plamteće kategrale, sa ogromnim tamnim krajolikom rijeke Bojane u pozadini i prugom blijedog mora, visoko gore na zapadu. Kretali smo se između planina i ove doline.

KONAČNO ODMOR

Pao sam nekoliko puta, a moja svijest jedva da je zabilježila činjenicu da sam se bio našao na zemlji, pa opet ustao. Kolona je izlazila na vrh svakog slijedećeg uspona, jedan po jedan prema nebu - prvo bajonet ili dva, potom vojnici u drugim kabanicama, nosila... Kap, brz i uredan, još uvijek vrteći svoj štap, Borjo veoma krupan i zatalasan, Loder sa pognutom glavom, zamišljen - i nestajala. Kad bih je stigao do vrha i pogledao dolje u dolinu, ništa nije moglo da se vidi - mogao sam da pomislim da sam sam da nije bilo topota Loderovih potkovanih čizama preko kamenja.
Tu i tamo smo prošli pored ranjenika koji su se odmarali u mraku - jedan ili dva pušeći. Dva-tri koji su nas prepoznali doviknuli su ''laku noć'', dok smo prolazili. Mislim da neki od njih nijesu dalje dospjeli. Sreli smo, takođe, ženu, ili dvije koje su čekale svoje ljude.
Boboti su bili krcati kad smo stigli spotičući se preko pijace. Tamo su bile rezerve i odjeljenje sa municijom sa svojim mazgama, kao i gomila ranjenika i mnogo žena. Žene su uvijek udaljavane sa bojišta uoči bitke, ali ja mislim da su se neke od njih samo sklanjale i pojavljivale se čim bi borba počela.
Grgić, crnogorski ljekar, tokom borbe je bio na dužnosti u Bobotima. On je već bio pošao natrag za Murićane kad smo mi stigli, ali je na ognjištu žar još bio topao.
Kap i Loder se dadoše na posao da sebi skuvaju sutlijaš. Ja sam skinuo uvijače i legao na moju vreću u ćošku. Posljednje čega se sjećam bila je vatra i kotao, sa Loderom i Kapom kako žudno u njega gledaju, dok su “maksimke” pomamno štektale, negdje u pravcu Taraboša.

NOVI TOPOVI I HAUBICE

Dok se vratio kroz tri dana noseći džem i duvansku hartiju, odmah nas je ubacio u vrtlog radinosti. Više nijesmo išli do našeg gnijezda u jaruzi, već jedan dan do baterija na planini, slijedeći do Oblika, treći do Murićana.
Nijedno od tih putovanja nije nam bilo od prevelike koristi. U Obliku smo našli nove topove, haubice od 12-15 santimetara, iz Rusije, na novim položajima pokraj rijeke Bojane, sa kojih su Brdicu tukli s boka, do određenog dometa. U Murićanima smo vidjeli Generala i zamolili da nam se dopusti da idemo sa dva bataljona koja smo taj dan vidjeli u pokretu - trebalo je da zauzmu srpske položaje, ispred Brdice, ali im je rečeno da ostanu tamo gdje smo mi bili i budu spremni za slijedeći napad. U stvari, očekivala se još jedna bitka, ali nije postojalo ništa što bi se trenutno radilo.
Pošli smo ponovo u Oblik, poslije onog razgovora sa Generalom, da vidimo kako se novi topovi drže (bombardovanje je trajalo već nekoliko dana - odjekivalo je iz daljine, u Bobotima) i da ocijenimo kakav će uticaj imati na planove za slijedeći napad.
Išli smo dramoškim putem, pretrčali preko pustare u Krebaju do u korito rijeke i došli u Oblik na ručak sa Mamzel i Mojeom, koji su kao i uvijek bili džandrljivi jedno s drugim i podjednako ljubazni prema svakom drugom. Što bi prepirka bila žešća, tim bi bili ljubazniji prema svojim gostima. Od njih smo pošli do artiljerijskog zapovjednika i ne nađosmo ga, ali smo sreli grofa Katapanija. Ovaj grof je bio jedan pustolovno nastrojeni novinar koji je, na neki način, bio sam sebe unaprijedio u neku vrstu počasnog ađutanta, kao jednog od brigadira.
On je oženjen Amerikanskom i govori engleski. Loder ga je poznavao još od ranije. S njim je u Medovi došlo do čuvene gužve koju niko nikad nije zaboravio, a koje se general Martinović posebno rado sjećao.
Ja tamo nijesam bio. Učesnici su bili Kap, Tod, Loder, Vorden i Viljemz, s jedne strane, tada su kretali na svoj dugi put uz Bojanu koji ih je doveo u Vilgar, i Katapani sa svojim izviđačima, s druge.
Izviđači su trebali da budu jedinica Crvenog krsta, ali su bili premladi i pored toga što su bili naoružani do zuba. Poslali su ih kući poslije tronedjeljnog slavnog vojevanja koje se završilo odbijanjem jednog umišljenog noćnog napada (neki kažu da je bila u pitanju koza, a drugi mazga) uz toliko mnogo nesumične puščano-revolverske vatre da ih je General smatrao isuviše opasno hrabrima za njihov odgovorni položaj.

IZ POBJEDE U POBJEDU

U Medovi je postojala samo jedna soba podesna za poljsku bolnicu, koje su se Britanci odmah dokopali. Katapani je polagao pravo na ovu sobu po svakom osnovu; on je prvi stigao u Medovu; on je imao više stvari; Komandant Medove dodijelio je njemu; ali ničim nije uspio da istjera razbojnike koji su je zaposjeli.
Poslije posljednje burne govorancije on je bijesno izašao i već je bio prošao vrata kad se dosjetio primjedbe kojom je htio da vas poklopi. Promolio je glavu iza dovratnika, prostrijelio društvo pogledom kroz svoje svjetlucave naočari i zaurlao: ''Prokleti London!''
Našli smo ga u poručničkoj uniformi, veoma novoj, naočarima sa okvirom od kornjače, brkovima začešljanim uvis i kapom nad lijevim okom. On je bio važan čovjek, čak pričalo se i politički agent. Govorio je izvanrednim engleskim književnim jezikom džonsonovske vrste, visokim popjevajućim glasom - poput onog čuvenog komičara koji je igrao tanac u bukagijama. Njegove novosti su sadržavale sve sablažnjive događaje, bankrotstvo, razvode brakova, otmice, odmićivanje Tamani stranke, engleska izdajstva, velike italijanske višegodišnje vojne uspjehe, sa odstupanjima u književnost, umjetnost i muziku...

OSVAJANJE BRDICE

Međutim, na kraju smo došli do važne činjenice koju je čuvao kao poslasticu, da je most kod Brdice srušen, raznijet u opsegu od oko četiri hiljade, metara granatom od petnaest santimetara, a Turci presječeni po sredini. Brdicu je bila veoma jak položaj kojem Srbi baš ništa nijesu mogli. Bio je strm i sjajno ušančen, dok su prilazi bili sve same baruštine i močvare. Oko dvije njegove strane bila je voda. Bojana ga je odvajala od Taraboša, a Dramoš od Skadra; postojala su dva mosta, jedan između Skadra i Taraboša, drugi između Skadra i Brdice. Bio je to ovaj drugi, uglavnom drvena konstrukcija, kojega su sada srušili.
Borjo je, takođe, imao za nas vijesti. Ušao je poslije večere da nam kaže da je jedan izaslanik pošao čamcem u Skadar toga dana, a nekoliko turskih oficira izašlo i da su održali pregovore sa Martinovićem i Vukotićem u Ckloj.
Slijedećeg jutra su nas probudile mazge sa municijom. Štala ispod naše sobe, zaboravio sam da kažem, bila je skladište u kojem su se držale puške, bombe i municija. Bilo je zabavno posmatrati goniče kako izdvajaju svoje granate iz gomile naših praznih konzervi od mesa i od mlijeka. Uzeli su deset tovara metaka toga jutra i poslali na mazgama prema Tarabošu.


OGROMNI GUBICI U LJUDSTVU

Slijedećeg jutra sam naložio vatru, izvadio vodu i skuvao čaj, isjekao hljeb za doručak, očistio tiganj i probudio Lodera. Poslije doručka smo pregledali pacijente, a poslije ručka smo se popeli preko, do Zagoja, da podnesemo izvještaj. Gubitaka u ljudstvu bilo je oko sedam stotina. Previli smo znatno više oe petsto ranjenika, a mrtvih je zvanično zabilježeno stotinu i sedamdeset. Viljemz, Tod i Starki, vetereni iz prve bitke, primili su nas s pozivom na hljeb i džem pravu hranu za pustolove. Doktor Goldsmit i doktor Šervin su se, u međuvremenu, savjetovali s Kapom. Znali smo da Kap već dugo odlaže svoj odlazak, u očekivanju da će doći do borbe, pa se nijesmo iznenadili što smo te noći čuli da će se kroz tri dana vratiti u Indiju. Doktor Šervin je trebalo da preuzme zapovjedništvo nad nama. Blokada Bara se stalno nastavljala. Iz Bobota smo mogli da vidimo brodove, a starce koji su sjedjeli na galeriji zabavljalo je da pokažu na njih dok smo prolazili i uzviknu: ''Engleski brodovi''... Mi smo bezbroj puta morali da objašnjavamo, veoma ozbiljno, da mi nijesmo odobravali postupak naše vlade. U to vrijeme, poslije krebajske bitke, mi smo stalno očekivali Austrijance. Svaki dan su se širile glasine da su krenuli. Znali smo da su se skupili na granicama i da je i Italija mobilisala trideset hiljada ljudi. Na bobotskoj pijaci se smatralo da bi, ako Italijani dođu, to samo bio “šah Austriji”

Crnogorci zauzeli Skadar



Širile su se glasine o neuspjelim pregovorima i još jednom opštem napadu. Mi smo počeli da pregledamo naše zalihe. Dva ranjenika (jedan pogođen u stomak, ali na putu da se oporavi) koji su ležali u drugoj sobi, na krevetima improvizovanim od samara i ovčijih koža, poslali smo na nosilima u Zoganje.
Borjo nas je probudio u šest i po, da bi nam kazao da su bataljoni već krenuli. Mi sami smo krenuli kroz deset minuta, malo prije sedam, sa posljednjim nužnim sljedovanjima hrane u ruksacima i čuturama punim hladnog čaja.

NAPREDOVANJE PO ČETAMA

Krenuli smo kozjom stazom zbog prečice i stigli našeg pomoćniika, uz ne više od nekoliko modrica; bataljon je, međutim, imao veliku prednost.
Savladali smo uspon do Dramoša oko osam, Dok, Loder, Borjo, Vuko (pomoćnik) i ja, jedan po jedan, zaustavljali smo se na vrhu, dok se nijesmo okupili – Dok je bio malo naprijed. Ispred nas je stajao čitav Cetinjski bataljon postavljen u dva reda, dvadesetak metara razdvojena, okrenuta jedan prema drugome. Na onom daljem kraju stajao je kapetan Martinović, njihov komandant, Generalov brat – čovjek visok oko sto devedeset, sa skeletno-bijelim barjakom i barjaktarem pokraj sebe. Četni barjaktari su, takođe, bili na svojim mjestima. Posmatrali smo trenutak-dva, kad se začu topot konja i General dojaha sa svojim štabom.
Naša mala grupa je salutirala i general Martinović nam je mahnuo rukom.
Odjahao je potom između redova do svoga brata na drugom kraju, koji je stajao strogo u stavu mirno. General se rukovao sa njim, potom se okrenuo i uzviknuo za pozdrav kralju. Bataljon je zagrmio. Odmah potom su se spojili i počeli da napreduju po četama. Mi smo slijedili bataljonskog barjaktara.
Komansko-zagarački bataljon je čekao u Krebaju i pridružio nam se na padini brda.
Prošli smo žicu razbijenu u februarskoj bici, mnogo malih grobova, mnogo malih zaklona, punih praznih čaura. Osjećao se otužan zadah mrtvih, nesahranjenih tijela. Kad smo stigli do prednjih zidova stare predstraže rečeno nam je da idemo u zaklon. Kako se naredba prenosila pozadi od barjaktara do barjaktara, čete su tonule redom, trupkanje i šuštanje na stotine opanaka je utihnulo i naglo je nastala mrtva tišina.
Barjaci, svaki goruće parče skarletne čoje prema kafenim kabanicama i sivim stijenama, blago zavijoriše na lakom povjetarcu, vojnici su, međutim, sjedjeli nepomično, sa bajonetima uvis kruto nakostriješenim, sa licima okrenutim, red iza reda, prema vrhu.

PREDAJA TURAKA NA TARABOŠU

To je trajalo tri-četiri minuta. Iznenada, jedan mali čovjek iskorači prema nebu na grudobranu turskog utvrđenja i stade. Niko se još uvijek nije pomjerio niti oglasio; svi smo zurili u onu malu tamnu priliku na vrhu brda trideset sekundi, u nekoj vrsti obarmrlosti.
Martinović je izašao sa dva oficira i počeo da se penje... štab, zastava Cetinjskog bataljona i mi smo slijedili – iza, čitava padina bila je u pokretu s bataljonima, bajonetima, zastavama...
Turski oficir bio je uredan mali čovjek u uniformi zelene i zlatne boje. Umjesto kalpaka nosio je tamno zeleni ruban, kao znak žalosti. Njegova straža od šest nizama, u punoj paradnoj opremi, stajala je iza. Martinović se sa njima rukovao i oni krenuše naniže, prema prvom topu. Ja se nađoh u grupi turskih vojnika koja se spoticala preko kamenja i razbijenih parčadi granate, za dugim korakom Crnogoraca i živahnim koračanjem malog Turčina.
Jedan od uslova predaje bio je da se svi opsadni topovi uruče u borbenom stanju.
Nizami se ponovo postrojiše iza topa, onda njihov desetar skinu pokrivač sa ležišta zatvarača. Crnogorski tobdžija se savio, pogledao zavrtnje, otvorio i zatvorio ležište granate, odmakao se i salutirao.

PLAČ TURSKOG OFICIRA

Turski oficir je plakao. Sagao se i poljubio top i svaki od njegovih vojnika ga je naizmjenično slijedio.
Vrijedno je pomena da su, kada je top predat, neke od četa koje su dolazile uz brdo počele da kliču, a istog trenutka se pet-šest ljudi pored mene pokrenulo da ih utiša. Nije bilo klicanja. Barjaci su bili jedini znak pobjede.
Išli smo dalje, od topa do topa. Kod svakog se nalazila mala straža koja je, čim bi top bio zvanično predat, pošla naniže krilom brda i uputila se prema skadarskom mostu. Martinović i Turčin bili su uvijek ispred, General pričajući i krupno koračajući, Turčin mašući rukama i skakućući preko stijena.
Popeli smo se na Mali Taraboš u jedan i po – do dva sata je i poslednji rov bio pregledan i Turski oficir ode žurno prema gradu sa svojih šest ljudi. Oni su vjerovatno bili odabrani ljudi, jer su uprkos iscrpljenom izgledu bili zgodni vojnici. Svi bataljoni su sjeli na okruglom vrhu Malog Taraboša i jeli svoja sljedovanja.
Sa Malog Taraboša mogla su se vidjeti oba Skadra, stari i novi. Stari je mjesni pazar. Nalazi se na samoj obali i spojen je sa Tarabošem dugačkim gvozdenim mostom preko Bojane. Novi grad je oko milju i po dalje. On zauzima veliki dio prostora, zato što je svaka kuća, osim prodavnica u glavnoj ulici, okružena svojim vrtom.
Između starog grada i novog prostiru se gradski pašnjaci i dobar put.
Dok smo sjedjeli na Tarabošu, posmatrali smo turske jedinice kako se polako kreću putem, iščezavaju i ponovo se pojavljuju u velikoj gomili na strani gdje je srušen most za Brdicu. Odatle su prevoženi preko, u malim čamcima i mogli su da se vide kako se udaljavaju niz put, pored Brdice i Barbaluša, prema Medovi i moru.
Dvije trećine njihovih redovnih vojnika poginulo je u ovoj opsadi, i tri četvrtine oficira. Gdje god se veliki dio vojske sastoji od dobrovoljnih jedinica, gubici u ljudstvu među redovnim jedinicama i oficirima će uvijek biti srazmjerno veliki. Oficiri moraju više da se izlože i zato što imaju više posla i zato što moraju češće da se vide među svojim ljudima, dok će redovne jedinice da imaju i najteži dio u borbi.

GENERALOVA POHVALA

Bili smo usred objeda od mesa iz konzervi i dvopeka, kad do nas dođe General sa svojim štapom. Potrpasmo meso u džepove i ustadosmo, očekujući neku vrstu naređenja. Martinović nam, međutim, održa mali pohvalni govor, govoreći na srpskom umjesto francuskom, tako da bi vojnici mogli da ga razumiju. Borjo nam je ukratko prenio njegovu suštinu, ali je u njemu bilo nečeg istočnjačkog, čak i u sažetom obliku, što ne bi dobro djelovalo kao zapis. Mi smo ga uvjeravali da je nama ovaj rat bio veoma prijatan doživljaj, čestitali mu na padu grada i onda je nastalo opšte rukovanje – on je produžio prema selu Široka, ispod, a mi sjedosmo i ispetljasmo naše meso iz raznih drugih svaštarija u našim džepovima.
Odlučili smo da tajno pokušamo da stignemo do Skadra čim budemo mogli da umaknemo. Sišli smo kozjom stazom do obale rijeke, uklanjajući se od predstraža i kretali se neprimijećeno do mostobrana. Nikoga nije bilo na vidiku, i mi smo već bili na mostu do stražare, kad jedan turski oficir iznenada izađe iz nje i priđe nam, dok ga je nekoliko redifa slijedilo i stalo mirno. Obratio nam se na francuskom i upitao nas šta radimo. Dok i ja smo objasnili i zapitali ga da li ima posilnog koji bi mogao ponijeti poruku doktorima. Pretvarali smo se da smo zbog njih zabrinuti, na što je mali kapetan ostao sasvim hladan. Rekao nam je učtivo da niko ne može proći most do tri sata slijedećeg dana i da nikakva poruka ne može da se unese.
Krenuli smo s osjećanjem nelagodnosti i uputili se duž obale za Zogaj.
Svi smo bili iznureni od pješačenja toga dana, a obalski put kroz sela na južnoj obali Skadarskog jezera nije ništa drugo do džombasta kamenita staza.
Moje čizme su već odavno bile raznijete na komade, tako da sam morao da podižem desno stopalo petnaestak santimetara, pri svakom koraku i da se ritnem da bih ispravio đon ispod njega.
Loder i Dok su zastali u selu Širočka, a ja nijesam ni pričekao da vidim šta je s njima. Prošao sam pored donjih topova u Zogaju oko sedam, pokraj logora i malog zaliva sa njegovim dugim uskim čamcima izvučenim na pijesak, kroz nadgrobne spomenike sa turbanima, i konačno do kuće.
Dok i Loder su stigli pola sata kasnije...

ULAZAK CRNOGORACA U SKADAR

Saznao sam da su se zadržali u Širočkoj da bi svratili do Generala, koji je obećao da će nas uvesti u grad ako ujutro stignemo na vrijeme da uhvatimo njegov čamac, Čamac je trebalo da krene iz Širočke u sedam. Dok se dogovorio sa Medunom, jednom od starijih gospođa koje su čistile džamiju, da nam spremi kuvana jaja i kafu, odmah poslije šest...
Generalov čamac je već bio pošao kad smo stigli u Širočku; četvrt sata smo za njega zakasnili, ali je desetak kilometara usiljenog marša, preko stijena, sa povrijeđenim stopalima, već bilo suzbilo naše nade i kada smo na obali pronašli jedan sto na kojem se prodavalo vino, čaj i kafa, sjeli smo da se odmorimo i nešto popijemo. Tri žene koje su prodavale kafu veslale su preko tridesetak kilometara od Virpazara toga jutra, u malom čamcu nezgodnom za rukovanje, donoseći sto, tri stolice i svoju postelju i hranu. Izgledale su savršeno uredne, svježe i vedre, dok su sjedjele i plele pokraj svoje tezge.
Dok smo mi bili tamo, stigli su i drugi čamci sa sličnim društvom. Sve su se najprije raspitivale za novosti o predaji, a onda o svojoj braći i supruzima.
Barjaktara Cetinjskog bataljona pronašli smo gdje se zaustavio na kilometar sa ove strane mosta, pa smo se i mi ugnijezdili u obližnjem šipražju da ručamo. Barjak je krenuo u dva i mi smo ga slijedili sa bataljonom do mostobrana. Tu je bio štab i gomila drugih uglednih ličnosti.
U dva i po su poslali vojnu policiju – ne više od 150 ljudi, sve skupa – da održavaju red na bazaru. Očekivali smo da štab krene, kad nas je jedan Martinovićev ađutant zapitao da li bi željeli da odmah uđemo, posmatramo ulazak i priključimo se našem barjaku, kad bude naišao. Skočili smo sa zida i krenuli...

KRČAG VINA

Na drugom kraju mosta bilo je mnoštvo naroda, razmaknuti za prolaz. Tri Turčina, u civilnim odijelima, dugačkim kaputima i crvenim fesovima, stajali su u sredini da nas prime. Orkestar je zasvirao. Najozbiljniji od Turaka ustao je sa poslužavnikom, na kojem je bio krčag vina i čaša. Salutirali smo jedni drugima i popili svaki po čašu vina, ponovo salutirali i pošli dalje prolazom između orkestra i svjetine.
Na prvom uglu se nalazila kuća sa koje se vidio most. Pokucali smo na vrata. Albanci u blizini razbježali su se desno i lijevo, kao da smo krenuli da ubijamo. Esad paša im je, naime, rekao da će ih Crnogorci sve poubijati.
Vrata je otvorio jedan stariji čovjek, sa izgledom krajnje prestravljenosti. Mjesto je bila neka vrsta skladišta, naravno trenutno prazno. Popeli smo se stubama do drugog sprata i pronašli prozor koji je gledao na most. Štab je dojahao preko mosta sa svojim orkestrom i velikom zastavom.
I Martinović i Vukotić su visoki, preko sto devedeset, a obojica su bili na visokim konjima. Jahali su jedan pored drugog, pratio ih je štab, a iza njega dugačke kolone vojnika. Njihovo kretanje se odslikavalo u jezeru ispod, do posljednjeg odsjaja na sabljama poručnika.
Generali su zastali na mostobranu zbog vina (glavni Turčin je žestoko nabrao svoj kaput, u naporu da poslužavnik dovoljno visoko podigne), a onda projahali.

GENERALOV GOVOR

Strčali smo i upali iza zastave. Put je najprije vodio kroz bazar, od jednog malog sokačeta do drugog, prekrivenim nastrešnicama kuća, koje su sasvim zaklanjale nebo, osim jedne stopu široke trake. Gomile ljudi su ćutke piljile iz tamnih udubljenja otvorenih tezgi. Svako od tih ljudi i žena očekivao je pokolj te večeri, međutim, njihovo držanje i izgled nijesu izražavali ništa do ravnodušnosti, podstaknute gladovanjem.
Ponovo smo se našli na suncu, dok smo prolazili putem preko pašnjaka. One žene koje su se plašile da će biti poubijane po mračnim rupama bazara sjedjele su ovdje u grupama, sa licima okrenutim unutra, sve obučene u svoje najsvjetlije boje, baš kao i poslije eksplozije u Baru. Međutim, tu je bila i jedna velika grupa inostrane djece zaustavljena kraj puta, sa ogromnim vodičem koji je stajao ispred njih, nosio arapski fes sa plavom kićankom i držao trobojku. Djeca su nas pozdravljala i bacala na nas cvijeće. Stajala su na prstima u pokušaju da prebace cvijeće preko visokih pohabanih vojnika koji su prolazili.
Zaustavili smo se na velikom trgu, ispred kasarne u novom gradu. Martinović je održao kratak govor, kazao svojim ljudima da im se ostavlja na čast da se lijepo ponašaju i - ulazak je bio završen.


Zvanična predaja Skadra



Tri doktora iz Crvenog polumjeseca živjela su u Engleskoj kući, u Skadru, koju im je iznajmio kapetan Pedžit. Mi smo se dogovorili da je preuzmemo slijedećeg jutra. Kapetan Pedžit nije bio prisutan pri preuzimanju, ali mi je bar nijesmo oštetili i nijesmo vojsku pustili unutra.
Doktori Crvenog polumjeseca preživjeli su šest mučnih mjeseci opsade. Turci su pokrali većinu njihovih zaliha; Albanci su ih vrebali po ulicama s namjerom da ih ubiju ili opljačkaju; dvije granate su pogodile njihovu kuću, a jedna druga je eksplodirala kraj operacione sale njihove bolnice – pored gladovanja tu je bila groznica, sumnj i špijunaža. Između kuće i bolnice morali su da se prokradaju od dovratnika do dovratnika.
Engleska kuća ima kadu za kupanje, možda jedinu kada u čitavoj Albaniji. Ona je od one staromodne vrste koja je slikana da izgleda poput kakvog neobrađenog mermera, a imala je poklopac. Prijatna je slika pomisao na Stejtersa iz Crvenog polumjeseca, kako se kupa sa zatvorenim poklopcem da se zaštiti od šrapnela. Pošto su u jednomo određenom minutu bombardovanja četrdeset granata sručilo na grad (ali to je bio najuspješniji trenutak) nije bilo nepametno poduzeti čak i tu predostrožnost...

KROKI O BERBERINU

Rijeka Kiri je kanalima usmjerena kroz ulice novoga grada Skadra; po mali most vodi do svake radnje. Berbernica je bila manja od pet kvadrata i malo viša od berberina, koji je bio od oko dva metra, veoma mršav, nalik orlu, ozbiljan. Nosio je bijeli fes, srezan do veličine značke kakvog taksiste, i čudesno nabijen na potiljak koji je bio postrižen toliko kratko da je izgledalo kao da je ćelav, bijeli dvoredni psluk i uske bijele pantalone opšivene crnim širitom. Između prsluka i pantalona bilo je tridesetak santimetara bijele košulje i petnaestak santimetara crvenog pojasa, za koji je bila zadjenuta ogromna posrebrena arbija. Sjeo sam s osjećanjem opasnosti na jedan tronožac, a noge su mi visile kroz vrata nad vodom, a držao posudu za brijanje, dok je on nanosio sapun svojom rukom i sastrugao mi bradu britvom, poput malog francuskog kuvarskog noža.
On mi je potom skraćivao kosu, sve dok kose više uopšte nije moglo da se vidi, pa je izašao da posudi ogledalo da mi pokaže ishod svoga rada.
Strojevim korakom sam otišao, veoma ponosan na čisto lilce i urednu glavu. Pet srpskih zatvorenika iz bitke na Brdici salutiralo mi je u poretku, dok sam prolazio prema bazaru.

PREDAJA KLJUČEVA GRADA

Bazar je bio pretrpan, mada su tezge bile zatvorene, a iza njega sam mogao da vidim veliku gomilu vojske i njihove barjake na padini brda sa tvrđavom. Upitao sam jednog vojnika iz Komansko-zagaračkog bataljona kojega sam poznavao (on je nosio vreću prevoja uoči bitke) šta se događa. On mi je rekao da je toga jutra Esad paša trebao da preda ključeve i pošao samnom kroz izukrštane staze bazara, pa uz brdo. Garda knjaževića prijestolonasljednika bila je na kapijama, veličanstvena sa crnim perjanicima, crvenim prslucima, plavim pantalonama, sjaktavim jahaćim čizmama.
Nekoliko metara naviše pronašao sam sve naše ljude na okupu – Crveni krst i Crveni polumjesec zajedno, sa mješavinom štapskih oficira iz objadvije vojske – kako stoje na ivici male zaravni ispod glavne kule tvrđave.
Na sredini zaravni bilo je jedno drvo i ispod drveta sto za kojim je sjedio Esad paša, debeo plav čovjek, i knjažević prijestolonasljednik Danilo, prav, crn; obojica srednjih godina.
Esadova istorija je prilično dobro poznata – Albanac po rođenju, pustolov po zvanju, u čemu je napredovao uspješnim ubistvom i mudrom ženidbom. On je zet Abdula Hamida i bogat je.

PORAŽENI I POBJEDNIK

Čovjek koji je omogućio odbranu Skadra bio je Hasan Riza.
Danilo je bio na Bardanjoltu već u novembru 1912. ali je ostavio isuviše malo vojske. Hasan ih je otjerao i utvrdio Bardanjolt, tako da je postao neosvojiv. On je, takođe, sagradio veliki niz od dvadesetak kilometara šančeva i rovova, od Muselima do Jezera, koji je presjekao jedini nizijski pristup Skadru.
Kad je Hasan Riza ubijen, njegovi oficiri bili su ti koji su nastavili odbranu; Esad ne samo da je bio nesposoban, već i kukavica. On je bio određen za zapovjednika na Tarabošu za vrijeme Rize, ali su morali da ga vrate zato što je pobjegao iz prve bitke. Poslije ubistva Hasana Rize živio je u kulama tvrđave i nikada ga nijesu vidjeli u gradu. Njegova naređenja građanima prenosio je austrijski konzul i izvjesni dobor poznati koljač – Sulejman beg.
Sulejman je ubio jednog nosioca ranjenika na sred ulice, zato što ga je ovaj gurnuo. Mora da je bio hrabar, ako su sve priče o njegovim ubistvima istinite – bio je bolji čovjek od Esada.

PODIZANJE CRNOGORSKE ZASTAVE

Zvanična predaja nije dugo trajala. Ključevi su išli od ruke do ruke i dokument ili dva su potpisani. Dva generalsimusa su se rukovala i Danilo se popeo na vrh bedema da vidi podizanje zastave. Njegovi gardisti su već bili postrojeni, a gomila vojnika je stajala okolo. On je održao kratak govor, zastava je istaknuta, gardisti svečano pozdravili, vojnici uskliknuli, ispaljen je plotun, i čitava stvar je bila završena – mi se vratismo na ručak.
Ovi prizori sa svojim izgledom i zanimljivošću, stara tvrđava, iznureni vojnici i dotjerana sjakteća garda, zvanično okončavanje opsade na jednoj tako velikoj pozornici strmih zidova i vedrog neba, bili su dovoljno uzbudljivi svakome ko nije vidio onu malu priliku na vrhu Taraboša, kako odlazi sama. Taj trenutak je bio bolan, nenadan i nezaboravan, ovaj, antiklimaks svečanog obreda i lupkanje potpeticama...
U međuvremenu, tokom ta tri dana, Cetinje je bilo blokirano da bi se spriječilo da vijesti stignu do Austrije. Bilo je poznato da je Austrija bila spremna da napdne. Austrija je krvolok jugoistočne Evrope. Ona strahuje od svakog srpskog i crnogorskog uspjeha za slučaj da se njeni sopstveni milioni slovenskih podanika ne bi osmjelili na pobunu. Ona ima mnogo razloga za uznemirenost. Postojao je jedna dalmatinski bataljon koji se borio za Crnu Goru, sve austrijski podanici, svi svjesni da vrlo vjerovatno nikada neće moći da se vrate u svoju zemlju. Sreo sam dva austrijska desetara koji su pobjegli da bi postali vojnici kod kralja Nikole...

JEDINSTVENI DOŽIVLJAJI

Doktor Gouldsmit je bio došao u Skadar svojom galijom, pa me je vratio sa sobom toga popodneva. Trebalo je da donesem opremu i zalihe iz Bobota.
Putovali smo bez prtljaga veslajući sa tri dugačka vesla i putovanje je trajalo tri sata, jedinstveno putovanje, po prohladnom suncu i preko mirne vode.
Borjo i ja smo se peli uz put zvani Ranjenička staza i svaki zavoj, kamen i stijenu njegovih deset kilometara uzbrdo, pa šest opet nizbrdo, do Bobota (jer su Boboti bili na planinskoj strani i sami na tri kilometra od donjih dolina) posebice smo poznavali, čak i u polutami.
Boboti su bili pusti kad smo u njih došli; čitav kraj je bio opustio. Oko Bobota bio je mali grad od slamenih koliba poput košnica, u kojima su vojnici živjeli – i spavali, glavama prema zidu, nogama prema sredini i vatri. Noću je svaka koliba bila osvjetljena vatrom, čete su se odmarale kraj ulaza u svojim dugim kabanicama i kožusima; ponekad bi jedan od njih svirao na guslama i pjevao.

ZVUK GUSALA

Gusle su odavale dvije note; pjesma je uvijek bila u falcetu, jednotonski spjev o starim porodičnim ratovima (svaka porodica ima svoje pjesme; porodice imaju svoje selo; selo ima svoj bataljon) i ljubavima i minulim događajima.
Kad smo se noću vraćali sa naših pješačenja, iz Murićana preko močvarnih dolina i izvišica punih čestara i trnjaka, iz Oblika, po svakoj vrsti tla koja se može zamisliti, iz Zogaja planinom, iz Krebaja ili Dramoša, gore pa dolje putem predstraže sa Tarabošem koji nas je nadrkivljivao, uglavnom gladni, izotucanih nogu i krećući se samo po časovniku, vatre i dim koji se pravo uzdizao, grupe šćućurene među stijenama, pjesme i ćaskanje oko slamenih koliba bili su naše prvo malo radosno doživljavanje jedne udobne civilizacije koju bi odmah potom ostvarili oko sopstvenog ognjišta, s čorbom, kafom, pripijecanjem prstiju, otkopčavanjem dugmadi na sve strane, lulama i spavanjem u onim prijatnim vrećama koje ne mogu da budu poput hladnih čaršava kakvog opatičkog samostana, niti da budu zbačene, ili da spanu, ili da se pri dnu rasprsnu, nikada ne propuštaju promaju sa strana, već se tako pripiju uz vas kako bi samo povila jedinoga princa njegova brižna kraljevska mama, po svojoj prirodi, obliku, navici, i majstorstvu kojim su napravljene.
Unutar svoje glave video sam sve ove stvari mada su moje oči gledale Jezero i Skadar i preko Skadra sve do motornih autobusa, sa ipak zračkom Zogaja i doručka.

PRVE ULIČNE SVJETILJKE U SKADRU

Skadar je bio tih. Nije bilo nereda, ni pljačkanja, ni pijančenja. Nijesam vidio pijanog vojnika od te noći, pa sve dok smo otišli. Dvije lađe natovarene hljebom stigle su one večeri kad se ušlo u grad, i vekne su odmah razdijeljene na bazaru. Poslije toga su dijeljene dva puta dnevno, po vekna za svakoga, a trećeg dana su postavljene ulične svjetiljke, po prvi put u istoriji grada. Slijedećeg jutra za doručak smo imali slaninu i jaja, sa tanjirima i šoljama od keramike, konobarom, stolnjakom, ogledalima svuda okolo, i računom. Mala parčad hljeba iz vremena opsade, mahagonske boje, tvrda kao napola osušen uvijač i mnogo grublja po samoj svojoj prirodi, koja su bila sve što su mogli da nam daju prije jutarnje raspodjele, sa gomilom djece - prosjaka pod prozorom, upalim obrazima posluge i blijedim službenikom sa lijevom rukom raznijetom do lakta, koji je pio kafu za susjednim stolom, bili su jedini prizori koji su nas podsjećali dase nešto neuobičajeno događalo. Ponekad smo isti utisak imali na našem Širočkom visu, iznad Bobota – da je bilo lakše zamisliti zemlju u dubokom miru, nego u ratu. Sa predstraže tamo, visoko gore na čistom vazduhu, posmatrali bi ovce kako pasu po skadarskim livadima i čobanina, ili da kako sjede pod drvetom. Linije žice u ravnici sijala se poput potoka, od vode se moglo razaznati jedino po tome što se više plavila i nije mijenjala boju sa promjenom neba. Topovski položaji bili su sakriveni po šumarcima, a šatori napola ukopani u svojim udubljenjima iza rovoda – tako da su najviše ostavljali dojam nedjelje krikita u Tanbridž Velsu, ili vašara. Ovo nije napisano ili navedeno usljed iznenadne promjene raspoloženja – istina je, koje zbog uobičajenog toka života čijih su, po smaoj ljudskoj prirodi, do sedam osmina stlane i nepromjenjive, ma šta da radite, bilo da je to pecanje jegulja, letjenje, kockanje, ili polarno istraživanje, koje zbog ogromne ravnodušnosti brda, nebeskog svoda, sunca, mjeseca i zvijezda do malih tuča (i najveća bitka je mala u poređenju), da se naporom mašte prije nego neposrednim izvršenjem može shvatiti opasnost i mogućnost metka. Snajper čeka da nas mašta iznevjeri i pogađa vas zato što ste zaboravili da u njega morate vjerovati...

PREGOVORI SA ESAD PAŠOM

Tri dana su trajali pegovori sa Esadom oko predaje – glavni uslovi predaje bili su da se njegovoj vojsci dopusti da ode medovskim putem sa poljskim baterijama; da svaki Turčin treba da ponese osmodnevno sljedovanje hrane, koju će u toj količini da obezbijede Crnogorci; da svi teški poljski topovi treba da budu ostavljeni ispravni sa svojom municijom. Ukoliko bi on odbio ove uslove, odmah bi se preduzeo opšti napad i pošto je Esad znao da bi grad pao, rečeno mu je da bi se on lično smatrao odgovornim za sve gubitke u ljudstvu, u jednom takvom napadu. Gurnić je potkopavanjima napao i posljednje utvrđenje na Tarabošu, Vukotićevi rovovi bili su na manje od sto pedeset metara, od šančeva u ravnici. Turcima je bilo ostalo malo municije i to uglavnom običnih granata, sa hranom najgoreg kvaliteta koja bi trajala najviše nedjelju dana.


Prijatna brdovita zemlja



Borjo i ja smo naložili vatru i prepijecali hljeb i slaninu, međutim, to je bila jedina vatra i jedina večera u deset napuštenih sela. Vladala je veća pustoš nego u Londonu nedjeljom, jer to mjesto nije nikad ništa više do pustinja, nastanjena divljim životinjama, dok je ovo bila prijatna brdovita zemlja puna ljudi.
Poslije večere tumarali smo po logoru s fenjerom, ali ni žive duše nijesmo našli. Borjo je otišao čak do Vilgara, ali i on je bio opustio. Granate, puške, municija i nekoliko šrapnela od petnaestak santimetara još uvijek je ležalo u štali ispod naše sobe, međutim, nikoga nije bilo da ih čuva. Bilo je očito da nikakve mazge nijesu mogle da se dobave bliže od Murićana.
Te noći sam spakovao četiri tovara naših ćebadi i nešto medicinskih zaliha koje je vrijedjelo sačuvati. Borja sam poslao za mazge slijedećeg jutra, a sam se uputio prema grebenu. Peo sam se s osjećanjem prigušenog bunta, što je bilo jedino raspoloženje koje je moglo da ponese čovjeka uz tu planinu i nijesam se zaustavio, čak ni na onoj stijeni na samom vrhu, gdje svako zastane da popuši i da pogleda okolo, već sam nastavio preko brda, sve dalje od Vilgara, od Bobota, od Murićana i svih njenih uzvišica i dolina, staza, stijena, izvora, brežuljaka, šipražja među njima, svjetlucavih krivina Bojane i mora, visoko gore, na prevoju svijeta...

ZAŠTO JE UBIJEN HASAN RIZE

Poslije konferencije u Londonu, kada se saznalo da je Turska odustala od zahtjeva za povraćaj svih svojih posjeda, osim Jedrena, jedna starija žena je uspjela da kroz linije na kojima se vršio pretres, uđe u Skadar sa jednim parčetom novine u cipeli. Na tom parčetu je pisalo o tome koliko su saveznici uspjeli, da je oslobađanje od opsade od strane turskih vojnih snaga bilo nemoguće i da Skadar, ma kome da pripadne, više nikada neće biti u Otmanskom carstvu.
List je brzo išao od ruke do ruke, dok Riza nije čuo za njega. Priča se da ga je to navelo na predaju. Bio je izgubio mnogo svojih najboljih oficira, bio je turski vojnik, a našao se u borbi za nešto što, on nije znao šta, ali svakako nije bila Turska - mada su sva snaga i uspjeh odbrane postignuti zahvaljujući njemu, nije vidio zašto bi njegovi ljudi rizikovali svoje živote za interese Austrije, ili jedne nejasne, nove države, Albanije. Međutim, ubijen je na ulici, dok se vraćao iz Esadove kuće, prije nego što je mogao i donijeti odluku, a Austrijanac je platio 2.000 kruna za ono parče novine.
Esad se sklonio u kule tvrđave da bi se spasio od Rizinih vojnika i po konzulovom savjetu i zbog njegovog mita nastavio s opsadnim stanjem. Moguće je i da su im obećali krunu nove Albanije.
Isto tako je i austrijski poslanik na Cetinju bio nitkov svoje vrste. Sreo sam ga tamo kad sam prvi put stigao. Bio je tamnoput, crnokos čovjek, sa crnim brkovima, sa očima koje su izgledale kao da su našminkane... U hotelu (jedinom) postoji ono što se zove diplomatskim stolom za kojim Englezi, Francuzi, Rusi, Srbi i drugi opunomoćeni izaslanici sjede zajedno, s pritvorno prijateljskim ophođenjem. Ovaj Austrijanac je uvijek jeo sam. On je samo manje tajnovito izgledao, manje nalik junaku nekog Le Kjuovog romana, nego neki od izvještača.

AUSTRIJSKA BLOKADA CETINJA

Međutim, on je znao da mi kaže sve o ratnim operacijama, gdje su bile razne divizije, koliko su topova imali, kad će Austrija da napadne, i samo je pogriješio u ovom posljednjem. On je govorio engleski, i večeravao je sa mnom zato što je želio da uvježbava taj jezik, a ja nijesam bio dopisnik.
Za vrijeme pregovora o predaji u maju bilo je naravno važno da se on spriječi da se ne odveze onih nekoliko milja do Kotora, sa vijestima. Samo blokada Cetinja upozorila bi ga na razvoj događaja, neovinso od dolaska i odlaska generala, a glasina koje su se širile po gradu.
Evo, potom, primjera tipično balkanske politike - postoji samo jedan jedini put preko Lovćena do Kotora i njega je iznenada uništio odron. Ovaj odron se kretao uvis prema njegovim ostacima koje sam vidio i bio je veoma ograničenog djejstva, uništivši ne više od oko desetak metara s vrha jednog jarka. Bio je izazvan dinamitom i prve vijesti koje su stigle do Austrije bile su o predaji Skadra i kako je Crna Gora preuzela njegove skoro neosvojive tvrđave.
Austrija je imala spreman odgovor - odbila je da kroz svoju carinu propusti benzin za kraljeva kola i izdala policijsku naredbu da nijedan crnogorski fijaker ne može ući kotorskim putem (koji je munjevitom brzinom bio popravljen, dva dana poslije pada Skadra) bez veterinarskog uvjerenja za konje.
Njeni špijuni su obavijestili njihovo Ministarstvo spoljnih poslova da u Crnoj Gori nije bilo zvaničnih veterinara. Četiri do pet starijih ljudi, koji su se izdržavali prevoženjem putnika između Cetinja i Kotora, bili su teško pogođeni ovim protivudarcem, a grof Berćold je postigao diplomatski uspjeh.

DUGE KOLONE, PRAŠINA, VRUĆINA, BUKA

Čitav taj kraj oko Jezera bio je u pokretu. Preko mosta su se kretale dvije duge kolone, jedna od izbjeglica koji su odlazili, druga od vojnika koji su ulazili sa topovima; preko puta je bio logor, svuda između bili su čamci mali i velliki, brazdajući unutra i vani kao u nekom zamršenom menuetu; nebo je bilo puno malih oblaka u pokretu, a njihove sjenke su prollijetale uz planinska zaleđa poput jurišne čete, tonući u tamno plavetnilo jaruge za zaklon, prelijećući liticu u razmaknutom poretku, kao da čuju metke.
Kada je poslije dva sata Marko došao da bih potpisao nalog za hljeb, ja sam otkrio da sam bio u nekoj vrsti hipnotične uspavanosti... Zaronio sam u gomilu da uhvatim goniče kola. Oni su se bili okupili na obali pušeći cigarete. Napravili su takvu žurbu od polaska da su probudili sve dangube na keju i dobro se uklopili u užurbanost vode i neba. Političari su pomjereni sa svojih gležnjeva da nose sanduke, djeca uklonjena s puta s veknom hljeba na razmatranje, volovi vraćeni na kopno pomoću čamca, s povicima i motkama.
Bazar je sad bio skoro sasvim neophodan od gomile. Izgledalo je kao da su sva plemena došla u grad zajedno sa svojim ženama, a svaka žena sa kolijevskom na leđima. Jedina široka ulica bila je zakrčena velikim topovima, a svaki je vuklo po oko 100 vojnika. Moja kola su stalno zastajala; čim bih jedna prepustio samima sebi da bih oslobodio druga, ona prva bi stala. Prašina, vrućina, buka i guranje bili su neopisivi.

NATRAG, PREMA LONDONSKIM BIFTECIMA

Dućani su bili ponovo otvoreni i ispred svakog je stajala gomila. U svakom je, takođe, bilo svečano društvo koje je prekrštenih nogu sjedjelo na tezgi nad svojim šoljama kafe. Popušili bi cigaretu ili dvije, onda popili naiskap kafu i počeli s još jednom cigaretom, dok se duga kafa ne skuva. Tu i tamo vidio se i crnogorski vojnik koji je hodao ruku pod ruku sa svojom ženom, seljak koji je jahao svog kosmatog brdskog ponija, albanski poglavar sav ukrućen od zlatnog širita i visokog porijekla.
Marković je naišao jašući i zaustavio se pet minuta da porazgovara, dok je moj put bio zakrčen jednim topom. Za Esada se, rekao mi je, pretpostavljalo da se udružio sa Džavid pašom iz Janjine, blizu Valone, i da se očekuju neprilike. Zapitao me da li bih mogao ostati, ako se pojave Austrijanci i dođe do druge opsade.
''Kada se očekuju?'' upitao sam.
''Večeras, ili sjutra, dragi moj... Ili uopšte - nikada''...
Goniči kola su povikali: ''Hajde!'' i zamahnuli svojim štapovima, volovi su povili glave i zakolutali očima, točkovi su uz škripu krenuli.
Posljednja zabilješka koju imam od tog jutra, glasi: Donijeti zalihe sa keja, trideset sedam paketa - i Loderov krevet - dvoje kola.
Austrijanci nijesu došli, kao što znate i - nema više šta da se piše...
U Skadru smo ostali deset dana, uglavnom da gledamo turske tvrđave i potom ugodno putovali natrag, prema biftecima, preko Barija i Napulja.

DIPLOMATSKE IGRE

Kad smo se doktor Šervin, Tod, Starki i ja vraćali kući, zadržali smo se dan ili dva u Dubrovniku zbog broda za Brindizi. Mjesto je naravno bilo puno austrijske vojske u ratnoj opremi. Oficiri su nas zaustavljali na svakom koraku da nam pregledaju pasoše, učtivi u ophođenju, veoma grubi naizgled. Međutim, kada smo pošli da se kupamo na mjestu gdje su se kupali vojnici, primili su nas kao braću. Na plažu smo se takmičili u trčanju u podizanju tereta, oni su porinuli jedan kanu za Toda, a glasno klicali kad on poslije svega nije iz njega ispao. Naravno, oni su se borili gdje bi im i kad bi im bilo rečeno da se bore, prethodna naklonost nema mnogo veze sa borbom kad do nje dođe; borba ima svoje sopstvene podstreke i trpljenja, što bi otkrio svako ko bi otpočeo građanski rat u Engleskoj, ili bitku između dva puka čak iz iste divizije, međutim ovi vojnici sami po sebi nijesu bili srpski neprijatelji. Austrija ima mnogo agenata na Balkanu, a glavni među njima su katolički sveštenici i fratri. Ona njih materijalno pomaže, dok Rusija plaća pravoslavne sveštenike. Austrijski konzul u Skadru bio je Esadov prisan prijatelj. On je vjerovatno bio čovjek koji je podstaknuo ubistvo bega Hasana Rize.

POVRATAK IZ RATA

Ponovo su me povezli uz jezero tog popodneva, sa prvim tovarom zaliha, koji smo ostavili da ga pazi glavni čamdžija Marko, dok ne nađemo teretna kola za tri-četiri kilometra puta od obale do Engleske kuće. Ostatak odjeljenja stigao je sljedećeg poslijepodneva sa ostatkom zaliha, i Zogaj je takođe bio napušten. Najveći dio vremena proveo sam na obali, sjedeći na jednom kamenu i čekajući kola. Bilo nas je sedam u nizu tri plemenika nogu prekrštenih u gležnjevima, onda jedno malo dijete, pa ja čučeći, pa još dva mala djeteta. Djeca su bila iznurena opsadom i omlitavila od gladi. Sjedjela su potpuno bezizražajnog pogleda i uopšte nijesu ni pričala, niti se pokretala, osim što bi povremeno trepnula prema suncu. Gegaji (pleme u sjevernoj Albaniji) su razgovarali o politici i savijali cigarete. Zapalio sam lulu i posmatrao čamce sa izbjeglicama koji su se vraćali kućama. Njihov prtljag se sastojao od svakojakih neobičnih stvari, plišanih divana, francuskih pozlaćenih stolica, vidio sam čak i stočić za serviranje jela na jednom čamcu, na kojem nije bilo ništa drugo, do dronjaka, motika, ašova i djece...




(Kraj)

2. decembar 1912.

Velike sile sazvale su konferenciju u Londonu, na kojoj je ruski ministar spoljnih poslova Sazonov, potpisao rješenje velikih sila da se Crnoj Gori oduzme Skadar. Ovim je Crna Gora definitivno izgubila nadu da uz u pomoć Rusije osvoje Skadar. Na sastanku Austrija je dobila odriješene ruke za napad, mobilizaciju novih snaga i gomilanje vojske na granici Crne Gore, a velike sile su zajedničkom flotom blokirale crnogorsku obalu. U takvim okolnostima Kralj Nikola je morao da preda Skadar, ali ne kao Albaniji novoj državi, nego velikim silama.

9. februara 1913.

- Treći dan, napada na Skadar počeo je naređenjem "Bardanjolt valja zauzeti makar i posljednji borac pao". U borbu su i Crnogorci i Turci uvrstili i posljednje rezerve. Turski bardanjoltski odred bio je razbijen i skoro uništen a poginuo je i Asim Bej, - komandant turskog gardijskog puka. Poginulo je ili ranjeno oko četiri i po hiljade Crnogoraca i hiljadu i po Turaka. Poslije ogorčenih borbi Crnogorci su zauzeli utvrđenje Bardanjolt, a 23. aprila, poslije višemjesečne opsade i žestokih borbi, Esad paša je Crnogorcima predao grad Skadar.

PODSJEĆANjE

Crna Gora- luča Balkana

Mala balkanska knjaževina, a potom Kraljevina Crna Gora, bila je inicijator i nosilac ideje oslobođenja Balkana od turske dominacije, inspirator balkanskim državama i tvorac Balkanskog saveza, pod geslom "Balkan- balkanskim narodima". Kakvu je ulogu predstavljala Crna Gora u ostvarenju Saveza balkanskih država (Crna Gora, Srbija, Bugarska i Grčka), upravo se vidi iz knjige "Rat Crne Gore, protivu Turske i Bugarske 1912 - 1913 i rad na uniji i saradnji sa Srbijom", autora Božidara -Boža S. Vukovića, konjičkog potpukovnika u penziji- Cetinje 1971. Između ostalog, knjiga donosi:
-Crna Gora je stupila prva u rat (balkanski) i 12 dana sama vodila rat.

Vuković dalje naglašava:
-Crna Gora je bila organizovala i vodila Nevesinjski ustanak u Hercegovini, 1875. i sa time srpsko i cijelo balkansko pitanje izvela pred velike sile na rješenje, što je dovelo do Berlinskog kongresa (1878.), na kome su Bugarska, Rumunija i Grčka dobile svoju samostalnost, dok su Srbija i Crna Gora znatno proširile svoje teritorije. Svojom inicijativom za stvaranje Balkanskog saveza 1911. i napadom na Tursku, 26. septembra 1912, Crna Gora je, po drugi put, izvela srpsko i cijelo balkansko pitanje na rješavanje pred velike sile Evrope. Rezultat toga: Turska je istjerana iz Evrope, stara Srbija, Makedonija i Trakija su oslobođene, a Albanija je dobila svoju nezavisnost.

Mnogo prije ovih događaja, kralj Nikola je još otkrio nacionalnu ulogu naroda Crna Gore u svom djelu "Balkanska carica, gdje kaže:
-Kam spoticanja Gora će Crna biti sultanu i Mletkama, njinoj sili i njinim spletkama", navodi autor pomenute studije na 22. strani knjige.


M. Ž.

21. aprila 1913.

- Esad paša je predao ključeve od Skadra prestolonasljedniku Danilu Petroviću. Tom prilikom Esad paša je princu rekao:
«Možete misliti kako sam ožalošćen u ovom času, u kom čujem glas mojih milih koje ostavljam u toj zemlji. Ali, uza sve sam utješen što sam pobijeđen od hrabrog neprijatelja, najjunačkijeg što ga ima na svijetu».
Na ove riječi princ Danilo mu je odgovorio:
"Ne može biti žalostan onaj koji je svjestan da je izvršio svoju dužnost. Vi ste je ispunili. Velim Vam to ja, koji sam bio vaš istrajni neprijatelj, ali i vaš poštovatelj. Divio sam se vašim oficirima koji su se uvijek junački borili".
No, crnogorska zastava je kratko bila na skadarskoj tvrđavi. Mješovita flota blokirala je crnogorsku obalu, i crnogorskoj vojsci naredila da napusti Skadar, a Austriji dozvolila da napadne Crnu Goru.

Crnogorska zastava na pobjedničkom jarbolu na zidinama Skadra

Ima li sličnog primjera iđe u svijet, od kad svijet postoji?
A ima li ljepše zastave? I zamisli nekima se ne "sviđa"!?!?!?!?

3. maja 1913.

- Kralj Nikola je sazvao Krunsko vijeće da nađe izlaz iz delikatne situacije. Dvodnevni sastanak je rezultirao sa dva dijametralna mišljenja. Kralj se zalaže da se napusti Skadar, predsjednik vlade, Krunsko vijeće i prestolonasljednik Danilo "da se Skadar zadrži po svaku cijenu".

4. maja 1913.

- Zbog prijetnji velikih sila, kralj Nikola je obavijestio engleskog ministra spoljnih poslova da Skadar predaje velikim silama, a ne Albaniji.

Na danasnji dan desila se velika tragedija... nijesu to smjeli dozvolit.

Čedomir Antić: Istorija „srpske Albanije“

U vreme kada je došla u posed Drača, Srbija ga je, u stvari, diplomatski već bila izgubila


Sredinom novembra 1912. godine jedan eskadron srpske konjice ukasao je u plićak Jadranskog mora. Najvažniji cilj Balkanskog rata bio je ostvaren. Kraljevina Srbija dobila je teritorijalni izlaz na otvoreno more. Posle čitavog veka samostalnog državnog postojanja, ugrožena od Habzburškog i pod senkom Osmanskog carstva, Srbija je konačno došla u posed jedne morske luke. U svetu visokih carina, imperijalnih suparništava i kolonijalne utakmice, Kraljevina Srbija je tako prestala da, pored neutralne Švajcarske, bude jedina evropska država bez mora.

Osvajanje jadranskog primorja između gradova Drača i Lješa imalo je burnu i dugotrajnu predistoriju. Između 1905. i 1911. Srbija se gotovo neprekidno nalazila u carinskom ratu s Austrougarskom. U oktobru 1908. godine Dvojna monarhija je, protivno slovu međunarodnih ugovora i volji njenih najvećih naroda, anektirala Bosnu i Hercegovinu. Od 1910. do 1912. godine Arbanasi sa severa današnje Albanije i Kosova u nekoliko navrata su podizali ustanke protiv Osmanskog carstva. Jedna od njihovih pritužbi bilo je uvođenje ravnopravnosti između muslimana i hrišćana u carstvu. Uoči Balkanskog rata, ustanici koje je predvodio Isa Boljetini zauzeli su čak i Skoplje. Srbija i Bugarska su upravo početkom 1912. godine uspele da se sporazumeju oko podele zona u Makedoniji. Srpski pregovarači su bili vrlo popustljivi zato što su računali na zaposedanje jadranske obale na zapadu.

Posle pobeda srpske vojske na Kumanovu i kod Bitolja, ishod Prvog balkanskog rata bio je odlučen. Ipak, srpska vojska je tek trebalo da zaposedne jadransko primorje. Vlada u Beogradu nije računala s tako brzom ratnom pobedom. Zato je uoči rata pregovarala s arbanaškim glavarima na Kosovu. Iako 1912. godine nije postojala ideja o zaštiti manjinskih prava, ponuđene su uglavnom one povlastice koje su ustanici ranije tražili od Porte. Brzina ratne pobede i činjenica da je na Kosovu srpskoj vojsci pružen izvestan otpor, obesmislili su ovu ponudu.

Početkom novembra, nadomak Prokletija, formirana su dva odreda srpske vojske. Oko 16.000 vojnika Drinsko-albanskog i Šumadijsko-albanskog odreda upućeni su preko planina. Istoričar Milić J. Milićević uporedio je ovu epopeju, koja je trajala punih mesec dana, s velikim i slavnim prelascima Alpa, od Hanibala do Napoleona. Visina i nepristupačnost albanskog gorja, za koje procenjuju da bi izravnato učinilo Albaniju prostranijom od Francuske, učinili su da ove planine budu nazvane i Albanski Alpi. Srpska vojska je putovala do Drača čitavih mesec dana, prelazeći dnevno u proseku oko desetak kilometara. Usput je nailazila na nezainteresovanost lokalnog stanovništva i aktivnost austrougarskih agenata. Ozbiljnija bitka s ostacima osmanskih snaga odigrala se tek prilikom opsade Lješa.

Samo jedan dan pošto je 28. novembra 1912. Ismailj Kemal Vlora uz podršku Austrougarske u Valoni proglasio nezavisnu Albaniju, srpske prethodnice su ušle u Drač. Velika luka došla je bez otpora pod vlast Kraljevine Srbije. Dopisnik Dejli telegrafa bio je jedini novinar koji je prisustvovao ovom događaju. Izveštaj je morao da pošalje s Krfa pošto je austrougarski brod isplovio zajedno s pokretnim telegrafom. Gradski uglednici su dva dana ispred grada čekali na dolazak srpske vojske. Kada je napokon jedan eskadron iznemoglih konjanika stigao, odjeknuli su usklici u slavu Srbije. Srpske jedinice su smesta zauzele najvažnije tačke u gradu, a tek sutradan su ušle u gradsku tvrđavu. Novu vlast je naročito srdačno dočekao drački pravoslavni episkop Jakov.

U vreme kada je došla u posed Drača, Srbija ga je u stvari diplomatski već bila izgubila. Velike sile su još samo razmatrale da li treba da dobije uzani koridor ka moru u oblasti Svetog Jovana Medovskog ili da Jadranska železnica, kada jednom bude izgrađena, ostane pod međunarodnom kontrolom i otvorena za Srbiju. Ipak, u iščekivanju da jedan od najdugotrajnijih sastanaka predstavnika velikih sila u istoriji – Ambasadorska konferencija u Londonu odluči sudbinu Albanije, Kraljevina Srbija se ponašala, kako je to slikovito napisao profesor Dimitrije Đorđević, „kao da će u Albaniji vekovati“. U Draču je osnovan okrug, a u Tirani, Elbasanu i Lješu – srezovi. U Orošiju, središtu katoličkih Mirdita, i u oblasti Dukađin takođe je uspostavljena uprava. I dok je srpska vlada verovala u dugovečnost svoje vlasti, posle nekoliko dana boravka u dračkoj citadeli, straži su počele da se priviđaju utvare. Uskoro je otkriveno da je osmanska komanda zazidala živog barjaktara sa zastavom u uverenju da će se uskoro vratiti u Drač.

U Drač je ubrzo doputovao prvi načelnik okruga – Ivan Ivanić. Njegova supruga Delfa, jedna od utemeljiteljki Kola srpskih sestara, vodila je bolnicu u Draču. Kasnije je zaražena tifusom koji je jedva uspela da preboli. Na čelo dračke opštine doveden je uglednik iz stare dračke porodice Đurašković. Vojni komandant grada general Damjan Popović pisao je predsedniku vlade Pašiću o strateškom, privrednom i trgovinskom značaju dračke luke. Tvrdio je da će vremenom srpski Drač preteći austrougarski Trst (u to vreme četvrtu luku na Sredozemnom moru). U Srbiji je bilo teško pronaći dovoljno stručnu osobu kojoj bi bila poverena uprava nad lukom. Naposletku je za ovu dužnost odabran Stevan Janković, kapetan Srpskog parobrodskog društva. Janković je u Drač doputovao preko Rijeke!

Srpska vlast u Albaniji počela je vremenom da se suočava s velikim teškoćama. Mir stanovništva morao je da bude izdašno plaćan. Delovanje austrougarskih agenata i begova odanih sultanu činili su ionako loše puteve nesigurnim. Tokom nekoliko dana uništene su usamljene stanice koje su branili malobrojni srpski vojnici. Odmazda je bila oštra, ali štetna po sliku Srbije. Londonski Tajms pisao je na osnovu glasina o spaljivanju čitavih sela, a u Austrougarskoj su štampane novine (Albanische Korrespondenz) koje su srpsku vojsku optuživale za masakre više hiljada Arbanasa i muslimana u Sandžaku, Makedoniji, na Kosovu i u Albaniji. Međutim, kasnije objavljen Izveštaj međunarodne komisije o uzrocima i vođenju balkanskih ratova Karnegijeve fondacije za mir nije potvrdio najveći deo ovih optužbi.

Vojska, međutim, nije mogla održati tekovine protiv kojih su bili nacionalni princip, načelo za koje su se balkanski narodi borili više od jednog stoleća, i sve velike sile. Iako je bilo strogo zapoveđeno da sve nabavke budu plaćene, što je među arbanaškim stanovništvom izazvalo veliko čuđenje, kao i uprkos činjenici da su u pojedinim krajevima arbanaški prvaci imenovani za činovnike, nesiguran položaj i težak teren po prvi put su učinili Srbiju veoma sličnom Austrougarskoj. Čitava literatura, između ostalog, iz pera najznačajnijih srpskih političara, objavljena je u to vreme u prilog tezi da narod Albanije nije u stanju da stvori i u miru vodi svoju državu.

Već u aprilu 1913. postalo je izvesno da je kraj „Albanske operacije“ blizu. Pod pritiskom flote velikih sila, srpska vojska je napustila jadransko primorje. U Albaniji je, međutim, ostala još dva meseca, a u nju se vraćala skoro svake godine tokom čitave sledeće decenije. Skadar je posle pada Soluna, Janjine i Jedrena ostao poslednje otvoreno pitanje na Balkanu. Crnogorska vojska ga je opsedala uz pomoć srpskih trupa. Iako su naposletku pod pritiskom velikih sila srpske jedinice napustile opsadu, njihova komandna i tehnička pomoć ključno su doprinele crnogorskoj pobedi. Prilikom opsade Skadra po prvi put je dejstvovala srpska ratna avijacija. Ratni pilot s dozvolom br. 1 u srpskoj avijaciji, narednik Mihajlo Petrović, poginuo je 7. marta 1913. na borbenom zadatku, postavši tako i prva žrtva u istoriji ratnog vazduhoplovstva naše zemlje.
Povlačenje srpske vojske iz Albanije imalo je značajne posledice. U to vreme nešto više od četvrtine stanovništva Severne Albanije bilo je slovenskog porekla. U nastojanju da stvore ekonomski nezavisnu Srbiju, čiji bi brodovi u svoju zemlju preko srpske luke, kako je ironično primetio britanski poslanik Pedžet, „donosili blaga Indije“, tvorci srpske politike su zaboravili na slovensko stanovništvo. Zaboravili su i srpsku vojsku: prvi prelazak 16.000 vojnika preko Albanije nije bio predviđen ratnim planom. Na marš smrti koji je trajao mesec dana vojnici su poslani sa po dva hleba! Do našeg vremena albanski Srbi su skoro u potpunosti asimilovani ili su se iselili. Pre nego što se srpska vojska povukla, jedan odbor žena iz Drača poslao je telegrame ruskoj carici i engleskoj kraljici moleći da ovaj grad ostane u sastavu Kraljevine Srbije. Odbor je pisao u ime 524 žene Drača – većine njegovih stanovnica.

http://www.evropanedeljnik.co.yu/sh/189/politika/1563/


.

25. septembra 1912.

Kralj Nikola sa svojom vojskom sa Cetinja je krenuo u Prvi balkanski rat.

30. oktobra 1912.

Crnogorska vojska je ušla u Peć.
Nakon tri dana očajnog otpora turska vojska je zatražila milost, a vojsci Janka Vukotića ispred Pećke patrijaršije, priređena je svečanost i veličanstven doček.
Odmah potom potpisan je ugovor o predaji grada, izabrana je nova uprava i vojska je krenula prema Visokim Dečanima.

Code:

---














http://digital.nb.rs/fotodokumenta/r...G-1158-036.jpg

---

AMAI THE MONGOL, MUZIČAR KOJI POSLJEDNJE TRI GODINE PUTUJE SVIJETOM, SVRATIO I U CRNU GORU

Balkan je najtužnije mjesto na planeti



Jambalsuren Zolbayar je na putu oko svijeta već tri godine, šest mjeseci i 32 dana, a taj put ga je ovih dana nanio u i Crnu Goru. Mongolac, u svojoj zemlji poznat kao čovjek koji je “izmislio” elektronsku muziku, a onda se nje odrekao radi upoznavanja svijeta, kaže da je dizanje gvozdene zavjese komunizma za njegov narod bilo početak pravog života. Ovaj 30-godišnjak je poseban po još jednoj stvari - on je pravi, a možda i prvi dokaz da je za putovanje oko svijeta dovoljna samo finansijska pomoć porodice, prijatelja i “ljudi koji ga podržavaju širom svijeta”. Kako uspjeva u tome nije nam otkrio, a jedino što se može zaključiti je da je ta lista “pomoćnika” poprilično dugačka. Uz raspitivanje o tome gdje su u Podgorici najbolje pljeskavice, oduševljenost Herceg Novim i brzinom kojom mu je u Ministarstvu spoljnih poslova produžena viza, Jambalsuren, poznatiji kao Amai the Mongol, priča za čitaoce “Vijesti” o svom narodu, opčinjenosti bivšom Jugoslavijom i otkriva zašto, po njemu, “umjetnici nijesu trgovci”.
- Crna Gora je 60. zemlja koju sam posjetio. Od kada sam krenuo iz Mongolije, nijesam se ni na jednom mjestu zadržao više od tri nedjelje. Ali, prije dva dana bio sam u Herceg Novom, koji me je potpuno opčinio. I tada sam rekao sebi: “U ovoj zemlji želim da ostanem malo duže, da se malo odmorim od puta!” Otišao sam u Ministarstvo spoljnih poslova, kako bih produžio vizu. Ljudima sa kojima sam tamo pričao bilo je drago, jer sam prvi mongolski putnik oko svijeta koji je posjetio Crnu Goru nakon dobijanja samostalnosti, pa su mi bez problema produžili vizu. Tako da ću ostati dva mjeseca kod vas, kako bih skupio snagu za veliki put koji me čeka. Treba da posjetim još 90 zemalja - to je otprilike još šest godina putovanja - objasnio je nasmijani, dugokosi mladić, koji doživljaje sa putovanja redovno bilježi na sajtu www.amai.mn. http://www.amai.mn/archives/category/diary/montenegro
Zašto si odustao od muzike?
- Imao sam izbor, da nastavim da se bavim njome ili da vidim svijet na ovaj fantastičan, jedinstven način. Mnogo sam o tome sanjao, ali nijesam znao da će biti ovako teško. Jer, gdje god da odem, sam sam - nemam prijatelje, ne znam gdje da nabavim hranu, sve mi je novo. Ali, u Crnoj Gori je lako - stalno i svugdje srećem ljubazne ljude koji su spremni da mi pomognu. Veliku zahvalnost dugujem Saši i Batu, koji su me uputili me kuda treba da idem, kako bih uživao.

Kakva iskustva stičeš zauzvrat?
- Bio sam u Africi, na Srednjem Istoku u Evropi... U Africi sam nekoliko puta bio u opasnosti, jer su ljudi na nekim mjestima u stalnom sukobu. Mnogo puta sam vidio 15-godišnjaka sa oružjem, spremnog da ubije za neke više ideje. U neke zemlje sam putovao i pod zaštitom Ujedninjenih nacija. Ali, jedna od najvećih tuga stigla me je prije nekoliko dana u Bosni i Hercegovini. Kada sam bio dječak, Mongolija je bila komunistička zemlja i moj najveći san bio je da posjetim Jugoslaviju. Živio sam sa ubijeđenjem da je to najljepša zemlja na svijetu i svi mongolski studenti sanjali su o tome da je posjete. To je bio raj za sve komunističke zemlje. Onda sam čuo da se vaša zemlja raspala, nijesam znao kakva je situacija, ali ipak sam želio da dođem. Kada sam stigao na Balkan, shvatio sam tužnu istinu. Narod koji je po meni bio najobrazovaniji, najljepši, najcivilizovaniji, ratovao je! Zemlja mojih snova raspala se na sedam djelova, za svaku mi treba viza i u svakoj je birokratija problem. Najtužnije je što ljudi koji govore istim jezikom nijesu mogli da porazgovaraju, nego su se borili. Najtužnije mjesto na svijetu koje sam posjetio, za mene je Balkan, jer mi se san o njemu raspao.
A šta ti možeš da ponudiš ljudima koje srećeš na putovanjima?
- Pokušavam da ljude naučim da mogu biti srećni čak i ako nema vidljivih razloga za to. To sam, takođe, naučio u obilasku svijeta. Smatram da je sreća u nama samima, a ne u stvarima koje nas okružuju. Putovanje me je naučilo da postoje mjesta na kojima je život jako loš. Vidio sam ljude koji jedu iz jednog tanjira, njih četvoro, i to je sve što će pojesti tokom čitavog dana. Nekima je najveća sreća kap vode, negdje se ne smije ići ulicom, velika je vjerovatnoća da će te neko upucati... I sada, kada dođem u zemlju u kojoj je mir, shvatim koliko ljudi malo znaju o sreći. Ona je u jednostavnim stvarima - ako to ne znate, nikada nećete biti srećni.
Kako je izgledala ta tvoja muzička priča?
- Od kada su se Mongolima otvorila vrata prema ostatku svijeta, saznali smo mnoge stvari. Elektronska muzika je bila nešto što nikada nijesmo čuli. Moj plan je bio da tu vrstu umjetnosti predstavim svojim sunarodnicima, ali da je miksujem sa tradicionalnim mongolskim melodijama. I bio sam veoma uspješan u tome. Takođe, ostatku svijeta sam na svojim turnejama predstavljao mongolsku muziku.
Na sajtu si napisao da je jedna od tvojih misija bila da mladim ljudima ”izgubljenoj generaciji” u svojoj zemlji “otvoriš um”. Da li je to bio težak posao?
- Jeste. Poslije komunizma, toliko smo bili bombardovani informacijama, da smo nakratko “oslepjeli”. Trebalo je znati kojim informacijama vjerovati, a mi to nijesmo znali. Sjećam se vijesti na Internetu i televiziji o Iraku ili Siriji. Stekao sam utisak da se radi o lošem narodu, lošoj, zločinačkoj zemlji. A onda sam otišao u Siriju i shvatio da je to, u stvari, najdivniji narod koji postoji. Zato učim moje sunarodnike da ne vjeruju medijima. Želim da pijem rakiju i da je tek tada predstavim svom narodu, da jedem ribu, pa da je preporučim ljudima u svojoj zemlji, u kojoj se riba ne jede. Dakle, hoću da sve vidim svojim očima, a tek onda da o tome pričam.
Zašto, po tebi, umjetnici nijesu trgovci?
- Ja nikada nijesam radio za novac kada sam se bavio muzikom. Novac jeste bitan, ali je bitnija duša. Ako nju izgubite, ne možete je kupiti. Muzika je za mene najbolji način izražavanja sebe i svoje ličnosti. Mislim da pravi umjetnik ne uživa u prodaji onoga što je stvorio.
Koja je sljedeća destinacija koju ćeš posjetiti?
- Ne razmišljam sada o tome. Pored Podgorice i Herceg Novog, posjetio sam i Cetinje i Budvu. Spremam se da se za ova dva mjeseca nastanim u Herceg Novom i da živim kao sav normalan svijet - da idem u kupovinu, sunčam se, odmaram, družim se sa ljudima, izlazim... Uželio sam se tog mirnog života, a Crna Gora mi izgleda kao pravo mjesto za odmor.

Crnogorke lijepe, ali...

Jambalsuren je prokomentarisao i ljepotu Crnogorki, koja je po njemu, zadivljujuća. Ali, ima stvari koje im je i zamjerio.
- Crna Gora ima najljepše djevojke na svijetu, ali mi se ne dopada što nijesu slobodoumne. Zatvorene su. Takođe, začuđen sam koliko su koncentrisane na modu, kao da je to jedino važno. Mnogo manje ih zanima obrazovanje i znanje, što nije baš dobro - kaže strogi Mongolac.

Bog je priroda

Koje su glavne karakteristike Mongola?
- Mongoli su ostatku svijeta poznati kao ratnici, ali, naravno, to je bilo prije osam stotina godina. Mi smo sada jedna od namiroljubivijih zemalja na svijetu, vjerovatno zbog toga što imamo dugu ratnu istoriju, pa smo željni mira. Mongolija je jedna od najstarijih civilizacija na svijetu. Takođe, ona je i posljednja nomadska civilizacija. Danas u Mongoliji ima 30 posto nomadskog naroda. Poslije komunizma, imali smo političku i ekonomsku krizu, a naš najveći problem trenutno je globalno zagrijavanje. Jedna od mojih misija na ovom putovanju je da pokažem da su Mongoli nomadski narod koji poštuje prirodu. Svaka religija ima svog Boga, a naš Bog je priroda. Vjerujemo da je moramo poštovati, jer ako je ne poštujemo, nećemo preživjeti. Temperature u Mongoliji su od 2000. išle i do -60 C, mnogi nomadi izgubili su živote, a ostali su morali da se nastane u gradovima. Jedan od razloga što ostajem u Crnoj Gori je eko festival, koji će se 19. juna održati u Herceg Novom. Za Crnu Goru je priroda veoma bitna zbog turizma - imate lijepo more, planine, plaže... Tako mala zemlja, a tako puno ljepota. Morate ih čuvati.

J.O.

Haha, pa ovo bi mogao napisati samo turista. Ne znas nas ti, Keri :)

1. aprila 1913.

- Dio srpske vojske pod komandom Petra Bojovića, stigao je pod Skadar u pomoć Crnogorcima. Čim je stigao, kralj Nikola je Bojoviću predao vrhovnu komandu i crnogorsku vojsku. Odmah potom izašla je dispozicija za opšti napad na Skadar, planiran za 12. april. Do napada, ipak, nije došlo, jer se, pod pritiskom velikih sila, srpska vojska povukla sa tog terena

Joyce Cary (Džojs Keri)

http://en.wikipedia.org/wiki/Joyce_Cary

http://johngushue.typepad.com/photos...zine_cover.jpg



.

9. aprila 1913.

Protokolom u 15 tačaka o predaji Skadra Crnogorcima, potpisanim na Skadarskom jezeru, okončane su višemjesečne borbe za taj grad tokom Prvog balkanskog rata. Crnu Goru predstavljao je prestolonasljednik Danilo, a Tursku Esad-paša, komandant odbrane Skadra, koji je crnogorskom princu predao ključeve grada. Crnogorska vojska se u tom gradu zadržala svega tri sedmice jer je – nakon snažnog diplomatskog pritiska (konferencija ambasadora u Londonu), demonstracije flote međunarodne zajednice u crnogorskim vodama i sjednica Krunskog savjeta na kojima je kralj Nikola ispivši „čašu gorčila” morao pristati na odluku o napuštanju grada – 26. aprila u pristaništu San Đovani di Medua potpisana konvencija kojom je Skadar ustupljen Velikim silama, odnosno kasnije novoj državi Albaniji. Skadarska avantura koštala je crnogorski narod i državu ogromnih žrtava.