Originally Posted by
Antares
BOBILJ i DRUSKAN
Ziveo na kraju sela stari Bobilj.Imao je samo kolibu i svog psa.
Bio je jako siromasan i jedva je imao sta da jede,ali svog psa ne bih nikad napustio.
Ljuci su obicno pitali Bobilja:
-Zasto Bobilje ne napustis svog psa, ni sam nemas sta da jedes.
Bobilj bi ih samo pogledao, okrenuo se i otisao.
Retko je Bobilj s kim razgovarao, samo sa svojim vernim psom.
Rekao bi Bobilj svome psu Druskanu:
-Nikome nas dvojica nismo potrebni niko nece da nas prigrli, sami smo samcati.
Bila je zima, i Bobilj se razboli, iz kreveta ne ustaje, a Druskan se od kreveta ne pomera.
Oseca starac da je smrt blizu, zagrli Druskana i gorko zaplace:
Zbogom,Druskane moj mili zbogom...
Bobilj mrtav lezi na krevetu, Druskan shvata da mu je gazda umro, Druskan par puta pridje i zalosno zalaja.
Pocese ljudi da brinu zasto Bobilj ne izlazi iz kolibe, dogovorise da dodju da ga vide.
Kada su usli u kolibu ugledase starca mrtvog kako lezi na krevetu, a pored lezi tuzan pas.
Donesose pokojnika na groblje i zakopase ga u grob.
Umre Bobilj koji nikome nije trebao, i niko za njime ne zaplaka.
Urlice Druskan na grobu, urlice i sapama zemlju kopa.
Hteo bi Druskan da otkopa druga da legne pored njega.
Pas se ne odmice od groba, nista ne jede, samo tuguje.
Hteo bi Druskan da kopa zemlju, da svoga druga otkopa ali sape nemoze da pomera.
Srce mu se steze drhtavica se siri, Druskan spusti polako glavu na grob lagano zadrhta......i umre na grobu.
Cvece na grobu poce da sapuce o neobicnom prijateljstvu.