ŽIVOT DUKLJANSKE KRALJEVINE
Život Dukljanske Kraljevine
--------------------------------------------------------------------------------
Dr Fran MILOBAR:
ŽIVOT DUKLJANSKE KRALJEVINE
Papa je pisao 1067. dukljanskom mitropolitu: o slovenskim samostanima brinite kao i o latinskim
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
CRKVA I KLER:
Na teritoriju Duklje od pokrštenja naroda pa sve do Nemanjića vladala je rimo-katolička vjera. To se vidi već odatle, što je Duklja pripadala pod spljetsku mitropoliju sve do Vojslava. Istom ovaj je svojoj zemlji ishodio samostalnu mitropoliju, kako smo to već prije raspravili.
Preletimo li okom uzduž istočne obale Jadranskoga mora, vidimo počam od Istre pa do Drača niz rastrešenih župa, u kojima se slavi Stvoritelj slavenskim jezikom. To su ostanci nekadašnje jake slavenske crkve, što su se sačuvali uprkos svih proganjanja i zanemarivanja, kao da hoće da budu živi svjedok nekadašnjega narodnoga jedinstva u vjeri.
Nekoji rimski pape počeli su već vrlo rano zatirati slavenski jezik u liturgiji kod balkanskih Slavena, osobito pako u Hrvatskoj; a ovđe su imali izvrsno oružje u talijanskom kleru dalmatinskih gradova. U Duklji nije slavenska liturgija nikada pretrpila niti iz daleka onakova pritiska kao što u susjednoj Hrvatskoj već za vlastitih domaćih kraljeva. A odatle se daje sa najvećom sjegurnošću zaključivati, da se je slavenska liturgija posvuda u dukljanskim zemljama dulje održala sve u savezu sa rimskom stolicom, nego u Hrvatskoj. - Pače mi bi se usudili ustvrditi, da je slavensko bogoslužje vladalo u Duklji, a latinsko da se samo trpjelo, dočim se u susjednoj Hrvatskoj baš u protivnom smjeru stvar razvila.
Da se razabere, kako nije ni pošto pretjerano to zaključivanje, dosta je da sebi neke momente iz prošlosti dozovemo u pamet.
Ponajprije valja da se sjetimo, da je Duklja bila sastavni dio hrvatske kraljevine sve do poslije Tomislava i Krešimira I. (nekako do god. 950., kako smo to u prvom dijelu naše rasprave dokazali). - U hrvatskoj kraljevini dadu se pak obzirom na slavensko bogoslužje odsjeci tri perijoda.
Prvi perijod obuhvata dobu od Branimira do Tomislava (od g. 880. do 930.), te u tom perijodu nosi slavenska liturgija na neki nacin službeni karakter, dočim se latinska samo trpi.
Drugi period: od Tomislava do Petra Krešimira (930. do 1058.) uvada se strože latinština, ali rekli bismo samo na papiru; faktično još prevladuje slavenska liturgija.
Treći period počima sa kraljem Petrom Krešimirom te traje sve do novijeg vremena, gdje se latinština oficijelno protežira, a slavenština službeno zabranjuje.
Ali Duklja je spadala pod političku hegemoniju Hrvatske samo za spomenutoga prvoga perijoda, pa se je za to slavensko bogoslužje ne samo smjelo i moglo u Duklji uvadati, nego se je tomu išlo upravo na ruku. - U drugom perijodu, gdje se je latinština uzela nametati, jer je slavenštini dosadanja pozornost uskraćena, ne stoji više Duklja pod hegemonijom (političkom) Hrvatske, već Bugarske i Bizanta. Ove pak obje države volile su puštati da i nadalje opstoji slavenština, nego da se namiče latinština. Obje ove države činile su to iz dobro proračunanih političkih obzira. - Istina, Duklja je ostala i za ovoga drugoga perioda pod crkvenom hegemonijom hrvatske mitropolije (spljetske); ali kao što se u Hrvatskoj nije mogla latinština udomaćiti bez državne pomoći, tako se nije mogla niti u Duklji. No u Hrvatskoj je našla pomoći od strane države, u Duklji joj je pako ova manjkala.
Potpomagana kroz ova oba perijoda, slavenska je liturgija takav položaj zauzela u Duklji, da se je s tim moralo računati u trećem periodu.
Ako uvažimo to, da se je u Hrvatskoj održalo slavensko bogoslužje ne samo sporadično, kriomice, tek u gdjekojem selu, vec pače u cijeloj jednoj biskupiji (senjskoj) do dana današnjeg tek na temelju onoga protežiranja, što ga je uživalo u prvom perijodu, a uprkos zapostavljanju u drugom i pritisku u trećem perijodu, - onda možemo tek misliti, da nije bilo lako, tako rekavši preko noći (Mihajlu i Bodinu) maknuti sa svoga položaja sve do jučer protežiranu slavenštinu, pa na njeno mjesto postaviti latinštinu. - Nema sumnje, da je kralj Mihajlo uputio kuriju o tom položaju slavenštine u Duklji, jer inače ne bi bio papa Aleksander II pisao dukljanskom mitropoliti (1067.), da se jednakom brigom skrbi za slavenske samostane kao za latinske - ("ut monasteria quoque tam Latinorum quam Graecorum sive Slavorum curet").
Ovdje bi nam se moglo spotaknuti, da zaključci doduše jesu logični, ali da bi se moglo pitati, da li su valjane premise. Da se ne bi činilo, kao da gradimo na pijesku, neka nam bude dozvoljeno i te premise ovog perijoda ispitati.
Prije svega valja da istaknemo, da je kršćanstvo dublji korjen uhvatilo medu Slavenima tek onda, kad su ga uzeli širiti slavenski apostoli sv. braća Ćiril i Metodij. I prije su krstili Slavene i Grci i Latini, ali to kršćanstvo bi reći, da je bilo tek formalno bez nutarnjega osvjedočenja i iskrenoga prianjanja. Ta eno, zar primjeri, gdje već jednom pokršteni Slaveni odbacuju novu vjeru, pa upadaju u prijašnju poganštinu, ne dokazuju najbolje tu predmjevu.
Mi smo već prije citirali iz Konstantina Porfirogenita primjer, gdje su neki Slaveni na Balkanu odbacili iz Carigrada primljenu vjeru "samo da ni traga ne ostane u kakvom podaništvu" tih Slavena spram Carigrada.
Drugi opet nijesu htjeli primati krsta niti od Grka niti Latina, već su ostali pogani, ma da su odasvud bili opkoljeni od pokrštenih sunarodnika. To su naši Neretvani, koji su bili pokršteni istom za cara Bazilija i Macedonca.
-------------------------------------------
Između romansko - germanske i grčko - vizantinske sfere široko se rasprostirao slovenski elemenat
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
A sličnih nekoliko primjera mogli bi navesti i iz povijesti njemačkih (polabskih) Slavena, koji su bili kršteni od njemačkoga, odnosno latinskoga klera, pa se po više puta odmetnuli u prijašnje poganstvo. A to se dade i lako razumjeti. Slaven se nije mogao oduševiti za nauku, koju nije shvaćao, koja mu je bila propovijedana njemu nerazumljivim latinskim, njemačkim ili grčkim jezikom. A pogotovo mu nije mogla omiliti, kad je vidio, da ti apostoli nove vjere nose političko ropstvo sa novom naukom. - Radi političkih tendencija omrazio je narod i vjeru, koju i onako nije razumio, kako to jasno svjedoči sam Porfirogenit u gore navedenoj izreci, a gdje nije baš bilo takove politike (kao npr. u samoj Hrvatskoj), tu - ako već i nije bilo mržnje na novu vjeru, ali nije bilo niti velikoga oduševljenja.
Sasvim drugojačije budne, kadno se među Slavenima pojaviše sveta braca Ćiril i Metodij. Kao da je nebeski oganj sišao na narod slavenski i u srcu mu užgao ljubav za novu vjeru, - tolikim oduševljenjem i ljubavlju stane prianjati slavenski svijet uz kršćanstvo. - Koliko je slavenski narod zavolio svoje vjerovjesnike, to dokazuju razne legende, što su se sačuvale o sv. braći; a kolikim su uspjehom propovijedali slavenski apostoli, svjedoči komešanje i mržnja i zabrinutost njemačkih biskupa. - Doista u razmjerno vrlo kratko vrijeme prodrla je riječ svete braće i njihovih učenika dublje i šire u narod, nego od države protežirano tuđe njemačko i grčko propovijedanje, kroz dva vijeka.
Doduše ne može se ustvrditi, da su i svega braća bila bez državne pomoći: ta njih je eno dozvao sam moravski knez, a poslije ih podupirala tri slavna slavenska vladara: moravski Svatoluk, bugarski Boris i hrvatski Branimir. Ali ta pomoć niti je bila onakove nasilne naravi, kakovom su Grci i Nijemci svoje vjerovjesnike medu Slavenima podupirali, niti je bila onako zamašna i ustrajna, kako je zamašne naravi bio taj rad sv. braće. Rad slavenskih apostola raširio je svoje blagoslovne pošljedice doduše po cijeloj Panoniji i Balkanu, ali to je bilo premalo prema onomu uspjehu, što se je mogao postići, da budu oni slavenski vladari shvatili svu važnost i nedogledne pošljedice, što ih je mogao ovaj rad za vijekove imati.
Žalibože od sva tri ova inače valjana i slavna vladara nije bio nijedan genij; a isto se može reći i o papama. Jer, da se bude medu ovima našao genij, on bi bio shvatio tadanji položaj evropskoga svijeta; naročito pak odnošaj slavenstva spram ostale Evrope, te bi bio udario čitavom budućem razvitku evropskog društva drugi smjer. Valja na ime znati, da se je u ono vrijeme dijelila Evropa u tri dijela, tri sfere ili tri svijeta. Prvi je bio zapadni ili romansko-germanski, koji je sa svojom latinskom kulturom i katoličkom vjerom predstavljao za sebe svijet, koji se je kao jedna cjelina očitavao kako spram grčkoga, tako spram slavenskoga i muslimanskoga svijeta. Glavni vez i oznaka bila je latinska liturgija i uopće diplomatska i literarna latinština. - Drugi svijet je bio grčki, bizantinski, gdje je grština zauzimala isti položaj, koji latinština na zapadu. A raskol, koji je u to vrijeme puknuo izmedu Rima i Carigrada, još je oštrije urezao granice ovih dviju svijetova.
U sredinu izmedu ova oba centra ucijepio se je poput orijaša slavenski elemenat, koji se protegao od Njemackoga i Baltickog mora dolje do Egejskoga, a od Labe i Jadranskoga mora tamo do sred Rusije i Crnoga mora. Pa ipak bijaše ovaj orijaš na neki način slabičak.
Razdijeljen u nebrojena plemena, što je već pred tri sto godina opazio Prokopij, živio je u prevelikoj demokratskoj decentralizaciji, a iz toga separatizma rodile su se nebrojene i vječne utakmice i neprijateljstva. To je bio razlog, da su ova plemena, osobito na sjeveru, ugrožena od svojih susjednih suplemenika, bila preslaba da odole sili kompaktnih, organizovanih susjednih država, pa je tako jedno pleme za drugim ostavljeno u nevolji od susjeda, padalo u političku, vjersku i kulturnu ovisnost, a po tome - u svemu na nižem stupnju, i narodnosno propadalo - to je bio razlog, da su Grci i Latini držali Slavene za svoj plijen, koji su oružjem i vjerom podjarmljivali. - Ali kada se pojaviše sveta braća, i kad slavenski narod uze listom pristajati uz slavensku liturgiju, silno se zabrinuše susjedni Nijemci, jer su se bojali, da ne bi slavenska liturgija sjedinila u neku cjelinu, barem onakovu, u kakovoj je bio germansko-romanski svijet, ova nebrojena, medu sobom razrožna plemena.
Radi toga udariše, tako rekuć kukom i motikom na svetu braću. Njihove podvale i proganjanja napokon uspješe, i to baš ponajviše krivnjom slavenskih knezova, koji ne shvaćajuć ni iz daleka zamašaja i eventualnih pošljedica apostolske misije Metodijeve, u najtežem času ostaviše svoje najveće dobrotvore na cjedilu.
------------------------------------------------
Došli smo do uvjerenja da je Dukljanska crkva nosila na sebi gotovo isključivo narodni biljeg
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
No ne samo slavenski knezovi, već ni sami rimski pape ne shvatiše zamašaja ove misije. Ovim se doduše ne može prikoriti sasvim Ivan VIII i Stjepan II, ali tim više mnogi njihovi tjesnogrudi našljednici. - Ele, da se bude našao na rimskoj stolici kakvi genijalni protektor svete braće, koji bi bio shvatio svu važnost ove misije, i koji bi o tom bio podučio slavenske knezove, ili da je bar i jedan od ovih knezova bio tu važnost, shvatio, te papu i ine knezove podučio, - bilo bi veliko pitanje, da li bi Evropa imala danas ovakovo političko lice; veliko je pitanje, da li bi slavni Leon XIII imao toliko posla da popravi na Slavenima ono, što su u samom početku njegovi predšasnici budi iz kratkovidnosti, budi iz tjesnogrudnosti, na manje solidni temelj navrnuli. - Tada je bio momenat, koji možda nikada već neće u onom obliku doći, gdje je papa mogao posve izolirati bizantinskoga patrijarha, gdje se je Slavenstvo samo nudilo Rimu. - Ako iko, to balkanski Slaveni imadu razloga, da za tim promašenim momentom požale.
U vrijeme Metodijevo vladao je u Hrvatskoj Branimir, a u Rimu papa Ivan VIII - Ovaj papa bio je sklon Metodiju, pa ga je štitio protiv progonstva njemačkih biskupa, koliko je samo mogao. - Branimir pako postao je odmah početkom svoga vladanja persona gratissima u Rimu. On je bio na ime opet priveo hrvatski narod i državu u krilo rimske crkve, ubio Sedeslava, koji je bio pomoću bizantinskoga cara Bazilija Macedonca - imperiali fultus praesidio, veli Ivan Đakon - podvrgao Hrvate grčkoj crkvi i grčkomu caru, nakon što je bio prognao sinove silnoga Domogoja.
Iz ovog odnošaja Branimirova spram kurije smije se zaključivati, da je Branimir bio podoban, da u Rimu ishodi slavensko bogoslužje za svoju državu. - Ovako je pak ostalo sve do kralja Tomislava. Mi barem nigdje ne nadosmo, da su rimski pape gdje god neprilika pravili hrvatskim vladarima radi slavenštine. - Istom papa Ivan V stane zabavljati slavenskoj liturgiji i slavenstvu uopće.
Ali kako je slavenština časno mjesto zauzimala u Tomislavljevoj državi ne samo u crkvi, već i u državi, i kako se je Hrvata dosta slabo primala latinština, najbolje svjedoči pismo istoga pape na Tomislava i Mihalja zahumskoga bana, gdje ih opominje "neka djecu dadu obučavati i u latinskom jeziku", a slavenski jezik neka iz crkve istrijebe.
U vrijeme istoga kralja Tomislava i Mihalja zahumskoga održavao se je sabor u Spljetu (927.-928.), gdje se je silno udarilo na slavensku liturgiju. - Da kralj Tomislav nije bio vrlo sklon uvadanju latinštine, smjelo bi se već odatle zaključavati, što on nije dao ni svoje djece u latinskom jeziku odgajati, jer po svoj prilici niti sam nije bio odgojen u tom jeziku, ma ga je znao i morao znati govoriti. - A da je tako bilo, t.j. da je Tomislav naginjao slavenštini, može se zaključivati po žestokom otporu ninskoga biskupa Grgura, koji je sjegurno zastupao mnijenje kraljevo na saboru, jer se znade, da su ninski ili "hrvatski" (episcopus chroat-ensis) biskupi bili kancelari hrvatskih kraljeva.
Na ovom saboru sukobila se je slavenština i latinština tolikom žestinom, papa Ivan X zahtijevao je tolikom opiniatrijom uvedenje latinštine, da Tomislavu nije preostalo drugo, nego se pokoriti, ili se od rimske stolice odcijepiti. - Tomislav odabere od nevolje prvo; ali da nije velikim oduševljenjem i strogošću uvadao latinštinu, a potiskivao omiljenu slavenštinu, o tom ne može da bude sumnje. - A da se zaključci spljetskoga sabora niti poslije smrti Tomislavljeve nijesu baš strogo provadali, najbolje svjedoči to, što se je u istoj stvari još jednom držao sabor u Spljetu pocetkom vladanja Petra Krešimira, gdje su još kud i kamo strožije mjere za uvedenje latinice zaključene.
No ove stroge mjere, što su se uvadale u hrvatskoj državi i smjerale na zator slavenske liturgije u Hrvatskoj, nijesu već prijetile slavenštini u Duklji. Već smo spomenuli, da se je Duklja već početkom drugog perijoda odcijepila od Hrvatske politički, a početkom ovog trećega perijoda bila je vec odcijepljena i hierarhicki; u to vrijeme već je imala Duklja svoju vlastitu mitropoliju, a u njoj slavensko bogoslužje, koje bijaše najmoćnije.
Toliko eto o dukljanskoj crkvi. Mi smo nastojali da joj istražimo značaj, pa smo došli do uvjerenja, da je nosila na sebi gotovo isključivo narodni biljeg, a to je i bio razlog, da je lako, gotovo neopazice poslije prešla na istočno-pravoslavnu stranu. - No o tomu u svoje vrijeme, a sad da ustanovimo položaj klera.
KLER: Kako u istočnoj, tako je i u zapadnoj polovici krišćanskoga svijeta kler zauzima odlično, pače najodličnije mjesto u državi. Pa i o hrvatskim vladarima pripovijeda Toma arcida-kon, da su stali spljetsku mitropoliju u velike častiti i obdarivati. - A kako su se ovi darovi sastojali poglavito u zemljištu, selima i uopće u nekretninama, a to se tekom vremena digao kler po svom imetku i po svojoj prosvjeti do prvoga staleža u svim državama, a biće da je tako i u Duklji.
--------------------------------------------------------------
U doba Merovinga, francuskom kleru pripadala je skoro polovina čitave državne teritorije
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
- Do kakova je ugleda i upliva došao kler već za rana u zapadnoj Evropi, može se odatle zaključivati, što je u Francuskoj već za Merovingaca pripadala 1/3 do 1/2 čitavog državnog teritorija samostanima i crkvama, a primas Galliae (arcibiskup lionski) bude prozvan u Francuskoj caput orbis. - Jednako sjajno stajala je crkva i kler u Njemačkoj; nekako polovica teritorija cijele države bila je u rukama svećenstva u času, kada je počela borba za investituru. - K ovom imetku pridružila su se u Njemačkoj i velika politička prerogativa (Territorialhoheitsrechte). U ovom smislu učinili su mnogo za crkvu njemački carevi iz kuće Ottona.
Oni su izjednačili biskupe sa plemenskim vojvodama (Herzoge), da time ove potonje i njihovu vlast paralizuju.
Biskupi dobiše imunitet: da ne mogu biti zvani pred svjetovni sud, da ne plaćaju danka, da se na njihovu teritoriju ne namještaju državni činovnici (Grafen).
Nadalje dobiše ime gotovo kraljevske povlastice (Zollregal, Munzregal), a vršak ove evolucije bio je, da su sami biskupi bili imenovani grofovima i knezovima (gefurstete Aebte, Furstbischofe), što nije bio tek prazni naslov, već su tim bila skopčana i sva prerogativa, što su ih inače ovakvi dinaste izvršivali.
Kad bi ovakav biskup umro, tad se je njegova pastirska palica vratila kralju, a on bi je onda dao opet novoizabranom biskupu. - Ovo se je zvala investitura. Ovime je kralj predao u posjed novomu biskupu časti i vlasti (svjetovne), koje mu pripadaju.
Kraljevi su to držali za "Belehnung", a biskupe za vazale upravo onako kao i plemenske knezove (Stammesfursten). Razlika je bila samo u tom, što su se kod pojedinih biskupa ova prerogativa podjeljivala ad personam, dok je kod plemenskih knezova prešlo u jus haereditarium.
Kako rekosmo, to su tako uredili Ottoni. Oni su držali, da će tako odvisnije, a po tom i odanije vazale pribaviti, nego što su bili plemenski knezovi. Ovakovi odnošaji dočekali su Gregorijevu epohu.
Gregorijevo doba počima gotovo dva decenija prije, no što je on sam zasjeo Petrovu stolicu. Već su njegova tri predšasnika radili u njegovom duhu i pripravili terrain za njegove ideje (da i ne računamo ovamo znamenitoga Nikolu I), i to s toga, jer su oni stajali pod intelektualnim utjecajem kardinala Hildebranda, potonjega samog Gregorija VII.
Papa Gregorij VII imao je velike osnove i postavio je sebi teške zadaće. On htjede privesti kler u strogi i svećenika dostojan red, te papinstvu pribaviti hegemoniju nad svim vladarima kršćanstva.
Kler je bio zapao u teške grijehe. Tu je bila zavladala simonija na toliko, da su kraljevi sami prodavali crkvena dostojanstva. Ta to je činio i sam Henrik IV, kojeg je zbog ovog i drugih grijehova papa Gregorij ekskomunicirao.
Nema sumnje, da su ovakovi primjeri štetno utjecali na moral podloženih priprostih ljudi.
- A još gore bijaše, kad se vidjelo, kako se ciničkim načinom u nabožne svrhe utemeljene fundacije u štokakve koruptne svrhe upotrebljavaju.
Naš Dabral nije bio dakle najgori, pa da je Toma arcidakon znao, kako je sve drugdje bilo, ne bi se bio onako zgražao.
Svi ovi primjeri dokazuju, da je kler bio upao u skrajnu razvraćenost i da je bilo skrajnje vrijeme, da se ta nemoralna atmosfera pročisti i da se redu privede ovaj tako odlikovani stalež. - Papa Gregorij VII, stao je takove simoniste nesmiljeno izgoniti iz crkve, kao Krist nekoć kramare iz hrama.
Jedva je Gregorij zasjeo Petrovu stolicu, već stane izvadati svoje osnove. U dvanaest godina svoga pontifikata obdržavao je deset koncila u Rimu. - Prvi takav koncil bio je sazvan već u prvoj godini njegova pontifikata.
Naišao je papa na žestoki otpor u velikoga dijela svećenstva, i to poglavito nižega svećenstva. - Ali još teži otpor nade, kad je htio simoniju ukinuti, jer je tim dirnuo u živac same kralje i biskupe.
Gregorij je smatrao kolaturu simonijom, a u toliko je imao i pravo, što se je u to vrijeme bila izrodila.
Ako se sjetimo, da su kraljevi držali, e će im biti kler uslijed svoje odvisnosti protutežom protiv premoći hereditarnoga plemstva, pa ako taj nazor, tu politiku sravnimo sa dekretom Gregorijevim, onda nam postaje jasno, da se je odavle morao izleći žestoki sukob. - Papa, vidjeći kamo je dosadašnji odnošaj između svjetske vlasti i klera doveo kler, vidjeći, u kakovu je korupciju upao preveć direktno odvisan o svjetovnjacima, a premalo u kuriji - došao je do uvjerenja, da se taj odnošaj ima ukinuti, mjesto modificirati. - Ovaj dekret bio je tim teži udarac po cara, što bi ovime preko noći izgubio vlast nad polovicom, - boljom, sjegurnijom polovicom vazala.
---------------------------------------------------------------------------
Kralj Bodin darovao je 1100. selo u Šumetskoj dolini kod Dubrovnika benediktinskom samostanu
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
Ova stvar bila bi se imala kompromisima izgladiti. Ali kako bi tu došlo do kompromisa, kad je Henrik IV udario stopama svoga oca, pa mislio poput bizantinskih careva, da je država nad crkvom, dok je naprotiv Gregorij bio osvjedočen, da je država spram crkve ono, što je sunce spram mjeseca; da je Petrova stolica ovlaštena podizati i skidati vladare. - Kraj ovako diametralno opriječnih nazora bilo je teško naći sredinu, pa je tako moralo doći do sukoba, kojemu kraja nije dočekao niti Henrik IV, niti papa Gregorij.
Nego pitanje je sada: u kakovom savezu stoji sve to sa dukljanskom povijesti? Čemu se to sve ovdje nabraja?
Mislimo, da se ne smije posve smetnuti s uma i to, da organ narodnoga muzeja čitaju i ini mnogi naobraženi čitatelji, koji nijesu baš po svojoj struci povjesničari, pa se zato ne može od njih zahtijevati, da znadu u tančine povode i razloge ove borbe za investituru.
No kad bi i taj razlog valjalo ignorovati, tad bi još uvijek ostalo nešto, što mora zanimati i naše domaće historičare. - Usudili bi se n.pr. upitati: imade li historičara medju Hrvatima i Srbima, kojemu nije pala na um misao, pitanje: Kako to, da su balkansko-slavenski vladari, Zvonimir i Bodin, pa i neki drugi vladari manjih država prionuli uz papu, dok se je njemački car s njim zaratio tako rekavši na život, a engleski kralj Vilim osvojitelj odbija da se prizna vazalom papinskim, ma da se inače izjavljuje pripravnim, da mu bude poslušan?
A je li se na ovo zanimljivo pitanje, nećemo reći odgovorilo, već barem samo kušalo odgovoriti? - Što je nama poznato, o tom još ništa slična u domaćoj literaturi ne nadosmo; u tudjoj pak ni pogotovo. - Razlog je tomu taj, što nas u ovom pitanju vrela tako rekuć posvemašno na cjedilu ostavljaju, pa nam odgovor zadaje golema truda. - No mi nećemo niti toj poteškoći da se uklanjamo s puta, jer bijasmo svjestni velikih poteškoća već onda, kad smo se odlučili, da u opće ovo djelo pišemo. - Mi ćemo barem pokušati da barem nešta svjetla u ovu neistraženu tačku u našoj povijesti unesemo, jer nam je želja da ispunimo i ovu prazninu u balkansko-slavenskoj prošlosti, budi tek za nuždu, dok štogod boljega dode.
REFORME GREGORIJA VII I DUKLJA.
POLOŽAJ DUKLJANSKOGA KLERA:
Gregorijeva era započinje, kako smo već negdje spomenuli, mnogo prije, no je on papinsku stolicu zasjeo; gotovo dvadeset godina prije svoje intronizacije započima on da inspirira svoje predšasnike. Uzmemo li pako, da to njegovo doba (po značaju) traje još i poslije njegove smrti, to onda stoji, da u to doba pada cijelo Mihajlovo i Bodinovo vladanje.
Kakovo je stanovište zauzeo Mihajlo, a onda Bodin spram pape i njegovih reforama, to smo već prigodice spomenuli. Nu sada gdje govorimo o dukljanskom kleru, pruža nam se prilika, da na to odgovorimo i sa nutarnjim razlozima.
Mi smo dosta jasno prikazali moć i sjajni položaj klera u poglavitim zapadno-kršćanskim državama, pa smo vidjeli, da je u Evropi bio običaj da se crkve nadaruju zemljištima; da su tim teritorijalnim prednostima rasle i političke povlastice, i da je u tomu napokon ležao sukob izmedu crkve i države. - Pitanje je sada, je li bilo tako i u Duklji?
Da ni slavenski vladari na Balkanu ne čine iznimke od općega običaja u Evropi, već da i oni nadarivaju crkve i samostane, množe im posjede i time dižu svoj upliv - za to imamo pismenih i diplomatičkih svjedočanstava. Ta eno, čuli smo šta pripovijeda Toma, spljetski arhidakon, o načinu, kako su hrvatski vojvode ("duces", dakle dok je još Duklja pripadala pod Hrvatsku) "častili" crkvu, što najbolje potvrdjuje povelja spljetskoj crkvi od Trpimira. A poslije, naslijedili su taj primjer i dukljanski kraljevi. Tako je n. pr. Radoslav I sagradio jedan samostan i daruje ga benediktinskomu redu na otoku Lokrumu; a i sam kralj Bodin darova godine 1100. jedno selo (sv. Martin) u Šumetskoj dolini kraj Dubrovnika istomu samostanu.
U domaćoj kronici iz XII stoljeća, što nam ju je Marko Marulić na latinskom jeziku sačuvao, nalaze se dosta tačno pobilježena prerogativa klera. Tu se nabraja: niko ne smije usurpirati prava crkve; niko ne smije kleriku nepravde nanašati; niko ne smije protiv crkvene slobode štogod preduzimati, već se sva prava i povlastice klerika imadu opravljati po odredbi crkvenih glavara; ko bi se usudio protivno ovoj ustanovi raditi, kazniće se kao da je uvrijedio kraljevsko Veličanstvo.
Koji je dakle smisao ovih ustanova po našem običnom popularnom shvaćanju? Tu se mora svaka tačka u savezu sa ostalima tumačiti.
------------------------------------------------------------------------
Sa ukidanjem političkih razlika izmedju kopna i primorja,
nijesu prestale liturgičke oprijeke
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
Prema tomu bi bilo:
Prva tačka, da se crkvi na neki način ne smije ništa uzeti. Druga tačka ne bi imala velike važnosti u običnim okolnostima, jer to vrijedi za svakoga državljanina; nu što se tako visoke kazne odredjuju za uvredu svećenika, kao da je uvrijedjen kralj, dalo bi se tim protumačiti, da je ovo bilo ustanovljeno na zaštitu latinskoga svećenstva, koje nije bilo rado gledano, već upravo omraženo u narodu radi proganjanja omiljele slavenske liturgije.
Treća tačka ima taj smisao, da se klerika ne može tužiti pred redovitim svjetovnim sudom, već kod pretpostavljenih crkvenih oblasti. A valjda je to i ona "immunitas" njemačkih biskupa, po kojoj na crkvenom teritoriju može sud izvršivati samo od crkve postavljeni činovnik.
Ovaj privileg, da klerik dolazi pred duhovni sud, bio je kod nas od velikog zamašaja. Ovime su bili izručeni popovi glagoljaši vlasti latinskih biskupa, tako da ih kralj nije mogao uzeti u zaštitu. Da je ovo bilo moćno sredstvo za ugnjetavanje narodne liturgije, o tom ne može da bude dvojbe, jer koliko se je ovime moglo proganjati narodno svećenstvo, toliko se je latinsko i grčko moglo protežirati.
Četvrta tačka je jasna sama po sebi.
Ova kronika pripovijeda, kao da je tako bilo odredjeno bogzna od kada, od vajkada, od onda kad je "kralj Budimir" (onaj isti, koji se kod popa Dukljanina "Svetopelek" zove) razdijelio kraljevstvo u razne pokrajine; nu tako nije bilo. - Ove ustanove nose na sebi biljeg, da su nikle ili barem dozrele u Gregorijevo doba. - Mi bi mogli navesti više primjera iz pred-Gregorijeve dobe (vidi u Racki, docum.hist.croat.), gdje se kazne odredjuju za zločince, koji bi crkvi što oteli, ali nigdje nije ta kazna jednaka kazni laesae Majestatis.
Da je na ovaj način ugled i uticaj svećenstva porastao, o tom ne može da bude sumnje; a to svjedoči i ona uspješna intervencija klera prigodom prvoga gradjanskoga rata izmedju kralja Bodina, te kralja Radoslava I i njegovih sinova; pa zatim "oštro korenje" u drugom gradjanskom ratu, što sluša zlobne savjete svoje žene, te "predbacivanje" što je dao ubiti rodjake.
No uza sav taj ugled nije se dukljanski kler, naročito viši, nikada mogao razviti do političkoga faktora od one znamenitosti, kako to vidimo u Njemačkoj. To nam postaje sasvim ponjatno, samo ako sebi predočimo okolnosti, pod kojima se je biskupska vlast u Duklji razvijala.
Prvo, što nam valja pri tom promatranju uzeti na oko, jest to, da su u Duklji bila dva bogoslužja, dvije liturgije: narodna (staroslovenska) i unešena tudja, narodu silom nametavana pa s toga manje obljubljena - latinska (i grčka). - Razumijeva se samo po sebi, da se tuj dvostrukom mjerom mjerilo. U Duklji se je protežirala vazda slavenština, kako smo to već prije izveli. - U ono pak vrijeme, kad su se zaključci stvarali, da se slavenskomu svećeniku ne smije dopuštati niti da misu čita, niti da se rade novi glagoljaši, posve je sjegurno, da se nije dopuštalo ni pogotovo da zauzme kakovo više mjesto u crkvenoj hierarhiji, a kamo li biskupsko. Prema tomu je jasno, da su biskupi u Duklji bili manje više neslaveni, poglavito članovi u primorskim gradovima obitavajućih Talijana i Grka.
Nadalje valja znati, da je istočna obala Jadranskog mora dugo potpadala politički pod vlast bizantinsku, dok je nutrašnjost bila u rukama Dukljana. Dok je pak tako bilo, dotle nijesu sjegurno dukljanski vladari potpomagali biskupe tudje države. Zato možemo sa sjegurnosti uzeti, da se biskupska vlast i imetak - ma koliko to i stajalo visoko u gradovima i u primorju nuz more - u nutrašnjosti zemlje nije od velike kakve vrijednosti bilo. A poslije kad su kopnene vlasti: Hrvatska, a onda Duklja, u svoju sferu pritegle i primorje sa gradovima, ostala je još uvijek jedna velika oznaka bivše političke i aktulne narodnosne razlike - latinska i grčka liturgija na jednoj, a slavenska na drugoj strani.
No ma da i jest bila odstranjena politička razlika izmedju kopna i primorja, kad su Hrvati i Dukljani proširili svoje medje duž cijeloga skoro Adriatika, zato nijesu ipak prestale liturgičke oprijeke. A da su i ovdje domaći vladari dvostrukom mjerom mjerili, ostavio nam je dokaz Toma Arhidakon. Očevidnom nenavisti pripovijeda on, kako je "episcopus croatensis" imao kud i kamo veće posjede i veći ugled na dvoru i državi, nego sam mitropolita spljetski.
A kako su radi toga bili kivni latinci na glagoljaše, najbolje dokazuje Toma sam sa svojom bajkom o papi i glagoljašu Cededi. - Mržnja, nenavist i prezir napunjao je dušu ovih "Rimljana" spram slavenskog klera, a mržnja im se je vraćala mržnjom od strane glagoljaša i naroda.
---------------------------------------------------------------------------------
Izmedju vladara Duklje i primorskih biskupa koje su birali gradovi vladala je politička napetost
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
Narod nije trpio nametavanja tudjim jezikom, što najbolje svjedoče strogi artikuli drugog spljetskoga sabora, pa zato je i teško uzeti, da bi bili mogućnici (hrvatski i dukljanski) obdarivali talijanske svećenike iz gradova, već je tu ljubav rade iskazivao svojim domaćim glagoljašima.
Kako dakle "episcopus croatensis" dokazuje, hrvatski vladari jesu doista zapostavljali ove primorske talijansko-grčke biskupe, a protežirali svoje domaće. Ali to se nije dogadalo samo radi liturgije, već i iz političkih razloga, koje su sami ti biskupi prouzrokovali.
Ne mogavši dalmatinski gradovi da ostanu dulje pod bizantinskim gospodstvom, radi pritiska od strane Hrvata, a preslabe zaštite od strane Bizantinaca, radili su sve što su mogli, da ne spadnu pod Hrvate, pa su se za to dogovarali i vezali sa svim neprijateljima s onkraj Adriatika. Ako su usprkos svemu tomu ipak pod Hrvate spali, tada su uvijek konspirirali i uvijek očijukali preko sa Venecijom, pa čim bi se zgoda pružila - eto ih preko noći u taboru hrvatskih neprijatelja. U svim pako ovakim zgodama igrali su biskupi uvijek prvu rolu. Videći pak hrvatski kralj, a poslije i dukljanski vladari, kojim duhom dišu ti vječni "Rimljani"; videći, da je to na neki način upravo pogibeljni po državu elemenat, morali su gledati u vlastitom interesu, da politički upliv ovakvih nepouzdanih državnih velikaša ne prelazi preko zidina onoga grada, u kojem su biskupovali.
Evo ovo je bio bez sumnje takodjer jedan veliki razlog, zašto su hrvatski vladari pazili, da moć biskupa preveć ne poraste.
Sve ovo pako vrijedi i za Dukljane, samo s tom razlikom, da oni imadu s početka više posla sa bizantinskim, grčkim duhom, radi susjedstva sa dračkom temom i preko Adriatika sa bizantinskom Longobardijom i Apulijom, a poslije takodjer i sa latinskim življem.
Nadalje razlog, zašto su hrvatski i dukljanski vladari morali nastojati, da lokalizuju moć primorskih biskupa na same gradove, ima se tražiti i u tome, što su gradovi sami birali sebi biskupe izmedu svoje sredine. Pri tomu pak kralj nije mogao inače da upliva, nego ako je imao u gradu sklonu si stranku. Na ovakova stranka bila je redovito u manjini. - Na taj način bio je biskup skroz i skroz eksimiran ispod svakoga nadzora kraljeva.
Gradsko vijeće imalo je kud i kamo više upliva na rad biskupa nego kralj, pa je onda sasvim razumljivo, da hrvatski i dukljanski vladari nijesu mogli da stvaraju u državi nekakvi mogući faktor od ljudi, koji su im se pokazivali u svakoj zgodi nevjernima, a nijesu bili na dohvatu kraljevskoj vlasti.
BORBA ZA INVESTITURU I DUKLJA:
Odavle se eto vidi, da dalmatinskim biskupima nije podjeljivao investituru hrvatski kralj (a tako mora da je bilo i u Duklju), već gradjani dotičnoga grada, gdje je bio biran biskup. (Mi bi danas rekli da je bio grad "kolator".) - U Njemačkoj pako bilo je sasvim obratno, kako smo vidjeli. Tamo je kralj podjeljivao biskupsku palicu.
Kada je na to proglasio papa Gregorij VII, da on uzima investituru u svoje ruke, te da su izopćeni oni biskupi, koji bi primali od koga drugoga investituru - to tim dukljanski vladari nijesu tako rekuć ništa izgubili. To je bio udarac samo za gradjane, koji su dosada tu vlast imali u svojim rukama. Dapače za kralja Bodina i Zvonimira bilo je to samo povoljno, jer su oni, kako su bili na papinskom dvoru dobro gledani, kod pape mogli lakše ishoditi, da se ne investira i konsekrira neprijatna osoba za biskupa, nego što se prije moglo ishoditi u gradana.
Evo ovo bi bio jedan, odnosno drugi važni razlog, za što Duklja nema razloga da se iznevjeri papi Gregoriju VII. Dapače, to bi bio prije razlog, da mu se privine, sve kad i ne bi bilo drugih privlačivih momenata u papinoj politici, kako ih je u istinu bilo. Barem ih bijaše za Duklju.
U Gregorijevoj politici bilo je još jedno načelo izrečeno, koje je bilo podobno, da sve manje i slabije za sebe predobije. Papa je na ime proglasio jednakost, jednakopravnost i bratinstvo svih država, bez obzira na njihovu jakost i veličinu.
Sva kraljestva feuda su sv. Petra; komu preda papa krunu, taj postaje vazalom Petrovim i ne može biti više ničijim na svijetu.
Najjasnije je taj princip protumačio papa u odnošaju sa ugarskim vladarima Salomonom i Gejzom I.
Salamon bio je došao na prijestolje Ugarske pomoću njemačkoga cara Henrika IV, pa je za to morao priznati njemačko suverenstvo. - Čuvši za to papa, ljuto ukori Salomona, kako može priznavati njemačkoga cara gospodarom Ugarske, kad je ona leno sv. Petra, i zagrozi mu se, da neće dugo vladati, ako pogriješku ne ispravi i prizna, da je kraljestvo, kojim vlada, dar apostolske stolice a ne njemačkoga cara. - Još tačnije to izriče papa u pismu na Gejzu I, koji je bio Salomona protjerao, pa sam kraljestvom zavladao. - "Mislimo, da ti je znano" - piše Gregorije Gejzi - "da Ugarska treba da živi u svojoj vlastitoj slobodi kao i druga plemenita kraljestva, te ne smije biti podložna nijednom vladaru koje druge države osim svetoj općenitoj majci rimskoj crkvi, koja sve svoje podložnike ne smatra robovima, već ih prima kao rodjene sinove".
-----------------------------------------------------------------------------
Teza o jednakosti hrišćanskih vladara i naroda privlačila je Dukljane, Hrvate, a potom i Srbe
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
Vladari drugoga reda imali su dakle dovoljno razloga da pristanu uz papu, jer je on proglasio jednakost i bratinstvo svih kršćanskih vladara i naroda: on veli, da su ovi svi "filii matris Ecclesiae", dakle braća medju sobom. - Ovaj evo od rimske stolice proglašeni princip privlačio je onamo ne samo Dukljane, nego i Hrvate, Ugre, Čehe, Poljake; a poslije Srbe i Bugare, kad su išli za tim, da sa sebe stresu bizantinsko gospodstvo.
No što se je manjim vladarima činilo pravednim i časnim, to su smatrali silnici uvredom i poniženjem. Tako vidimo, gdje Vilim odgovara kratko i suho "nolin, nec volo"; a njemački kralj, koji je držao, da je njemu kao riskomu caru papa ono, što je bizantinskomu vazileusu carigradski patrijarh, t.j. prvi podanik - nije se mogao sprijateljiti sa mišlju, da bi on mogao biti vazalom svoga podanika. - I tako eto, ako je papin nazor o investituri direktno dirao u vlast carevu, vrijedjao je nazor o jednakosti svih vladara ponos njemačko-rimskoga imperatora.
Svega toga nije bilo u dukljanskih vladara, pa je tako papina politika sadržavala mnogo toga, što je njima dolazilo u prilog, a ničega nije bilo što bi ih ugrožavalo. A to je eto i uzrok, radi čega balkanski vladari rado pristaju uz papu.
Osim svega toga sadržavala je Gregorijeva politika još nešto u sebi, što je moglo vladarima veliku potporu pružiti u njihovom odnošenju spram vazala.
Proglasivši papa načelo, da je svako kršćansko kraljevstvo svojina sv. Petra, te da kraljem može postati samo onaj, koji kraljevstvo primi kao beneficij sv. stolice - dao je on time kraljevima fundamenat, na kojem se je dala kraljevska vlast do nedoglednih granica ojačati. - Uzmimo kao primjer hrvatsko i dukljansko kraljevstvo. - U Hrvatskoj upravljalo je uz kralja još sedam banova, koji su se svi dičili kao našljednici one sedmero braće, što su doveli narod na jug.
Ovi su smatrali sebe jednakopravnima sa kraljem. Oni su kralju priznavali samo prvenstvo u ratu i časti, ali ne u vlasti. Oni su držali, da kralj kraljuje samo od njihove dobre volje i dok to oni hoće. - No kako je to sasvim drugačije izgledalo i moralo zvučiti u ušima ovih velikaša, kad je Zvonimir, oslanjajuć se na papu, isticao, da je on kralj milosti Božjom i "dobrotom" i "darom" sv. Stolice, a ne "privolom i izborom klera i naroda"? Ovime je pružio papa svojim odanim kraljevima na uzdarje novo pravno stanovište, kojim je izručio plemstvo u ruke kraljevima, dok je prije obratno bilo.
Kako u Hrvatskoj, bilo je to nužno, možda još i više u Duklji. Mi ćemo na to odmah doći, čim budemo govorili o plemstvu u toj državi.
No ali i kad svega toga ne bi bilo, pa kad bi se Mihajlo i Bodin bili privinuli uz papu, zar bi to bilo kakovo čudo, kad znamo da su sami ruski (dakle istočno-pravoslavni) vladari (iz Černigova, Novgoroda i Kijeva) podvrgli se Gregoriju, da odluči, kojemu pripada kruna? Zar bi to bilo nešta nečuvena, dok se znade, da je Gregorije skinuo i protjerao Boleslava Smjeloga iz Poljske, a da i ne spominjemo, u kakvi je tjesnac doveo samoga silovitoga cara Henrika IV.
Zaista, pristati uz ovakvoga papu, koji je silovite rušio, poput Zeusa, koji juriša na titane, i koji je čednima mogao toliko pomoći i zaštititi ih, nije bila ni sramota, ni poniženje po Bodina, da je uza nj pristao, već je to bila prije zgodna i mudra politika.
Mi smo ovime razložili odnošaj Duklje spram sv. Stolice i rasvijetlili smo, koliko smo mogli, stanje i položaj klera u toj državi. - Svršiv dakle time, prelazimo da koju reknemo o drugom važnom faktoru u državi - o plemstvu.
-------------------------------------------------------------------------------
PLEMSTVO U DUKLJI
Politički moćniji faktor od klera bilo je u Duklji plemstvo. Kad govorimo o plemstvu u Duklji, tad moramo imati pred očima dvije dobe i dvije vrste plemstva. Prva doba pada, dok je Duklja bila još provincija hrvatske države, a drugo doba nastaje, kad se je ta provincija razvila u posebnu državu. Plemstvo pako valja dijeliti u više ili kraljevsko dvorsko i u niže ili narodno.
Prvobitno, dok je Duklja bila provincijom, šiljali su hrvatski vladari svoje rodjake onamo za bane, a pod ovima su bili stotnici, njih sedam na broju). Ovo je bilo dvorsko plemstvo i državni činovnici. - Osim ovih imenovao je kralj župane izmedu odličnijih ljudi u narodu, koji su opet imali svoje satnike, a to je bilo narodno plemstvo.
No kada se je Duklja razvila u posebnu državu, kada se je prijašnji ban pomaknuo na mjesto kralja - tada su, rekli bismo, i sve prijašnje časti u Duklji avanzirale za jedan stupanj na više.
Postavši Duklja samosvojnom državom, uredi se po primjeru Hrvatske, te pridrža prijašnje institucije i običaje. Kao što je prije kralj slao u provincije svoje rodjake za bane, tako uzmu dukljanski vladari slati svoje rodjake u dukljanske pokrajine.
Za to imamo primjer poslije smrti Vojislavljeve; majka ostane kraljicom, braća odu u pokrajine. No jer su te pokrajine bile od prilike istoga opsega kao nekoć županije, to ovi namjesnici nisu fakticno bili ino no župani; no da bude razlike od običnih župana, koji su bili kako rekosmo narodno plemstvo i da se istakne, da su ovi novi župani kraljevskog roda - uzeše se nazivati "knezovima". A time kako spomenusmo avanzirala je i ta čast za jedan stupanj.
-------------------------------------------------------------------------------
Rodbina Bodinova ode za Carigrad da radi protiv svoje domovine, kojoj će napokon i grob iskopati
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
Poslije Vojslava umnožio se je njegov rod na toliko, da su članovi vladarske obitelji gotovo sva županska mjesta zaposjeli, tako da župana iz naroda nije ni bilo. Jedino plemstvo, što je iz naroda proisticalo, bili su satnici (setnici). U to vrijeme postaje klasiranje plemstva još jasnijim.
A ako hoćemo da tačnije stvar prikažemo, mogli bismo to niže plemstvo posve ispustiti, pa reći, da je Duklja bila krcata puna najvišega plemstva. Jer što je bilo to niže plemstvo, ti stotnici, no odličnije sluge tih kraljevskih prinčeva? - Toliko pak mnoštvo malih kraljica mora da je bilo vrlo nesnosno po dukljanske vladare, pošto su ovi držali po tadanjem nazoru, da su oni upravo na onaj način "Dei gratia" kraljevi na svom komadu, kako je bio kralj u čitavoj državi. Već je Mihajlu bilo teško na svoja tri četiri brata, ali kud i kamo bilo je teže Bodinu sa svojih petnaest šesnaest rodjaka (Radoslav sa svojih osam sinova, Branislav sa svojih 6 sinova, pa jedno tri četiri sinovca Bodinova).
Ako je već sam taj broj visokoga toga plemstva morao zadavati brige, to je njihov položaj, koji su zauzeli za kratkoga vladanja Radoslavljeva, morao tu brigu još podvostručiti. Znamo, da je Radoslav imao osam sinova, a nema sumnje, da je medju te svoje sinove podijelio najjače župe i županije. To je bio eto razlog, da je Bodin već pri nastupu svoje vlade osjetio svu moć svoga plemstva. Pa doista, vidjeli smo to; Bodin nije silom upokorio i podložio ove svoje rodjake, već pomocu klera i naroda sa kompromisima.
Nema sumnje, da se je to plemstvo sada još i više u mnijenju utvrdilo, da kralj nije kadar ništa protiv njega poduzeti. Što je kralj mislio, o tom nemamo dugo nikakvih vijesti; jedino to će biti sjegurno, da je mirno gledao moć svoga roda, dok je bio zapleten u ratove. A Bog zna, nije li on te ratove poduzimao i za to, ne bi li našao, gdje bi braću nastanio i iz Duklje izveo.
Odatle bi se dalo zaključivati, da je bila u Duklji državna vlast vrlo decentralizovana još dugo i za vlade Bodinove. Istom nakon jedanaestogodišnjega rata kao da je kralj odlučio, da malo jače pritegne vlast u svoje ruke. - No i sada njegov postupak pokazuje, kao da se nije usudjivao otvoreno udarati. Istom prevarom i na vjeru uhvati po svoj prilici one, koji su mu bili najopasniji, pa ih zatvori kao jamce, da bude sa njihovom braćom i sinovima mogao povoljnije ugovarati.
A kada se je na to njegov rod sa svojim satnicima iselio iz Duklje u Dubrovnik, nema sumnje, da nije bio niko sretniji od Bodina. Sada je on podijelio ispražnjena mjesta ljudima iz naroda, koji su bili skloniji vjerovati, da je kralju dana vlast jedino od Boga i s. Stolice, te da po tom nije ni odvisan od drugih faktora osim ovih. - Rodbina pako kraljeva, iselivši se iz Duklje, ode u Carigrad, da konspirira protiv svomu kralju i svojoj domovini, kojoj će napokon i grob iskopati. - Za života Bodinova nijesu ipak ništa poduzimali: Aleksij bio je zapriječen.
Kralj Bodin očistivši zemlju od moćnoga plemstva, udario je temelj, na kojem se je mogla kraljevska vlast ojačati do apsolutizma. No do toga nije došlo, jer je Bodin prekratko vrijeme živio, a njegovi mladi sinovi, od kojih najstariji nije bio dostigao ni dvadesetu godinu, kad im je otac umro, nijesu bili podobni, da udare putem, kojim je otac njihov toli smjelo stupao.
Toliko od prilike - iz vijesti uz mnogo truda - o plemstvu. A sada još koju o narodu.
NAROD:
O prostom narodu, puku - imamo još manje vijesti, nego o ičemu drugomu. No kad narod ne mijenja tako lako svoga značaja i zanimanja, to će biti vjerojatno, da se tu kroz vjekove nije mnogo promjena dogodilo. Kao danas, tako je bio i nekoć narod u nutrašnjosti zemlje poljodjelac. Bavio se je dakle poglavito ratarstvom i stočarstvom, a kućna industrija bila je ograničena samo na proizvode onih predmeta, što ih je kod svoga zanimanja trebao i koliko je trebao. Znajuć dakle sve, što je trebao u kući, nije išao za tim da poducira više nego treba, pa da kupi ili zamijeni za ono, čega nije trebao.
U takvim okolnostima nije se razvijala niti industrija niti trgovina. Narod je živio jednostavno i jednolično, za život je imao, a za drugo nije poznavao brige - ignoti nulla cupido.
Manje monoton bio je život naroda uz more, u primorju. - Ovdje je more vabilo narod, da se malo dalje odvaži preko praga svoje kućice.
Narod se je ovaj dao rano na gusarenje, te je bio dugo vremena strah i trepet susjednih Mlečana i dalmatinskih gradova. Kako mu je bila postojbina uz more krševita, morao je tražiti inoga dohotka, a najlakši i najunosniji je bio budi gusarenje, budi harač od trgovackih ladja. Taj je zanat cvao primorcima, dok je u zemlji vladao koji ratoborni vladar n.pr. ban Domogoj, koji je bio kadar da svoj sili Mlečana odoli.
No jesu li Mlečani nadvladali ili Bizantinci, tad ovima gusarima nije preostajalo ino, nego da se mučnijega, a manje unosnoga posla prihvate; tada su se morali dati na trgovinu i ribarenje. A trgovali su po svoj prilici ribom i sirovinama.
Trgovali su pako ponajviše sa susjednom južnom Italijom, poglavito Apulijom. To nam svjedoči izričito Andrija Dandolo onim primjerom, kad je dužd Petar II Orseol, osvajajuć dalmatinske gradove, zarobio četrdeset Neretvana, koji se vraćahu sa trgovine iz Apulije.
-----------------------------------------------------------------------------------
U Apuliju su dukljanski primorci tim radije išli, što je ondje bilo sijaset suplemenika
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
U Apuliju su naši primorci tim radije zalazili, što je ondje bilo sijaset suplemenika. Već za Karla Velikoga spominju se u Apuliji Slaveni, pace i kao svjedoči na poveljama. Za vrijeme Ljudevita Njemačkog i cara Bazilija I Macedonca, kad su ovi navaljivali zajednički na grad Bari, da ga otmu Saracenima, posvadiše se Latini sa Grcima, a ovi potonji oplijeniše Apuliju, našto Ljudevit predbacuje Baziliju, kako je nepošteno poharao - veli Ljudevit - "Sclaviniam nostram". Tako se je na ime zvala jedna pokrajina u samoj južnoj Italiji kroz koja tri vijeka. Oko godine 926, veli Lupus protospatarij, da je Mihajlo "rex Sclavorum" osvojio ondje Sipont. - A to sve svjedoči, da su se primorski Slaveni rano upoznali sa Italijom. - Iz svega toga dalo bi se zaključiti, da se je primorski narod rano primio i trgovine; no je li se uza to i kakova industrija razvila, teško je saznati. Spomenika barem o tome ne čitasmo.
USTAV, UPRAVA I SUDSTVO, ZAKONI, FINANCIJE, VOJSKA:
Dok je bila Duklja provincijom, stajao joj je na čelu ban sa svojih sedam satnika. U njegovoj ruci bila je vrhovna sudačka instancija, veliki dio administracije i vojske. On je bio u svojoj provinciji ono, što i satrapi u persijskim ili pretori u rimskim državama. No ovolika decentralizacija državne vlasti činila se je kraljevima odveć pogibeljnom, jer je ovakovom banu trebalo samo jedan korak učiniti, pa je mogao postati potpuno neodvisan od kralja. Da ne bi dakle kola banska odveć naglo svojim putem poletila, ustanoviše kraljevi novu instituciju, koja je imala fungirati kao zavor na tim kolima.
Nuz bana postaviše oni i po kojega župana, koji je bio immedijatan t.j. potpuno eximiran ispod banske vlasti i podvrgnut direktno kralju. - No ovo se imade svakako novijom institucijom smatrati. Prvobitno bio je ban prema vrhovnom gospodaru samo u suzerenskom odnošaju, a istom iskustvo rodilo je nešto kasnije ovo proširenje županske vlasti.
Ovako imao je kralj i mimo bana u provincijji svoje eksekutivne organe, te je tako direktno utjecao u poslove provincije. Ovime je bila dvostruka svrha postignuta; institucijom banske časti učinilo se je, da se država nije cijepala u bezbroj sitnih županija; a županskom vlasti postiglo se je to, da se je državna jedinstvenost i državna centralizacija konkretnije realizovala, te eventualna apostazija banova dobrano otešcala.
Evo ovako je bilo u Hrvatskoj. Kad se je pako Duklja od Hrvatske odcijepila i postala državnom, uredila se je po primjeru matere zemlje. - Zato vidimo, gdje pop Dukljanin - koji, izvukav se iz kaosa i konfundiranja hrvatsko-srpsko-dukljanske povijesti, piše samo o Duklji - nabraja iste institucije za Duklju, koje spominje i Marulićev kronista, koji piše o hrvatskoj državi.
Ovaj dakle ustav spominje Dukljanin kao valjan za Duklju, a Marulićev ga kronista spominje kao za Hrvatsku stvoren. No oba suglasno pripovijedaju, da se taj ustav kao i mnogi drugi zakoni (izdani od Svetopoleka po Dukljaninu, a od Budimira po Marulićevom kronisti) nalaze zapisani u knjizi "Methodes", koja se nalazi u Hrvatskoj).
Kako se odatle vidi, bio je taj zakonik poznat i Dukljanima i Hrvatima, a to svjedoči, da su u njemu sadržane ustanove imale jednom vrijednost u jednoj i drugoj zemlji.
No ako je Duklja primila i ovu župansku instituciju, u onom obliku kako je bila u Hrvatskoj, to bi se ipak usudili podvojiti, da je kroz ovo vrijeme bila ta institucija u krijeposti, makar nam to pop Dukljanin i pripovijeda, tako da bi se činilo, e se nikad nije na tome ništa mijenjalo.
Vjerojatno je, da je tako bilo za starijih dukljanskih vladara sve do Vojslava, pa onda za Bodina i to od onoga vremena, kad je ovaj očistio zemlju od mnogobrojnih knezova; vjerojatno je dakle, da je bilo tako, dok su bili u pokrajinama namjesnici iz nekraljevskoga roda. No iza smrti Vojslavljeve prestala je ta institucija bez ikakve sumnje. Braća su se razdijelila kao jednakopravna, gdje nije imao nijedan brat prava, da ima svoje činovnike u državi, koja mu nije pripadala.
Ovo se je i poslije uzdržalo, osobito poslije Radoslava, pa je to morao priznati i Bodin, jer je bio prisiljen, da sa rodbinom kompromise sklapa. - Poslije pako, kad je Bodin iza emigracije rodbine druge župane iz naroda postavljao, onda je mogao tu staru instituciju opet uvesti, a ta se je manje više uzdržala valjda do Dukljaninovih vremena, pa ju za to on spominje kao vazda neprekidno važeću.
Uzmemo li sada gore spomenuti ustav za podlogu, mogli bismo reći, da je Duklja bila konstitucionalna monarhija. - Dakako da sebi ne možemo predstavljati tu staru konstitucionalnu državu u današnjoj formi. Ali današnji princip bio je u njoj izražen: vladar je sa narodom dijelio suverena prava države. Tako je barem moralo biti do časa, kad je plemstvo emigriralo, te uzimajuć, da je ovo representiralo narod. - To svoje pravo pokazao je narod (odnosno plemstvo) odmah poslije smrti Mihajlove, kad je izabralo kraljem brata njegova Radoslava I, premda je volja Mihajlova bila, da mu bude nasljednikom sin Bodin, što je najjasnije tim očitovao, što ga je sebi učinio suvladarom još za života.
-----------------------------------------------------------------------------
Dukljanska vojska vrstala se u centurije, odjele od po sto momaka, kojima su na čelu bili stotinaši
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
- A to isto pravo dokumentirao je narod i poslije smrti Bodinove, izabravši za kralja Bodinova brata Dobroslava, a ne sina, kako je to on želio.
UPRAVA I SUD:
Toliko o ustavu, a sada nešto o upravi i sudstvu.
I ovdje valja da razlikujemo dvije dobe: Duklju kao privinciju i kao državu. Pa i ovdje moramo govoriti o prvoj, da uzmognemo razumjeti drugu.
Kao u prvoj tako i u drugoj dobi bila je uprava i sud zajedno konfundirano, kao po svoj Evropi, tako i u Duklji. Odjeljenje sudstva od uprave moderna je stečevina najnovijeg vremena, za to što slična ne smijemo očekivati u onoj dobi nigdje pa ni kod nas. U rukama župana i bana bila je uprava i sudstvo. Za rukovodjenje toga posla imali su svoje organe - stotnike ili satnike (setnike).
SUDSTVO:
Što se suda tiče, o tom govore naši ljetopisci ovako:
"Svakomu banu dade (Svetopelek) sedam satnika, koji će narodu pravedno i nepristrano suditi ... i županom zapovijedi, da imadu pod sobom po jednoga satnika, koji će s njima suditi.
Odatle se razabire, da su i ovi satnici bili suci, dakako u manjim stvarima. No kako je bilo sa apelacijom? Na tom nam odgovara, tako bar mi mislimo, drugi ljetopisac:
"Bani (Duces) pako krojec narodu pravdu, imali su uza se pet savjetujućih prisjednika ... župani ("bani") pako imali suditi zajedno sa satnikom".
Kako se odavle razabire, obadva ljetopisca razlikuju banski sud od županskoga suda. Oba vele, da župani sude zajedno sa satnikom. Potonji ljetopisac izričito naglašuje, da inače sud nije valjan. - A šta to znači? -
Ako se sjetimo, da je bilo župana, koji nijesu ni u čem potpadali pod vlast bansku, onda bi u takvoj županiji imala po pravu biti prva instancija satnik, a druga satnik sa županom. - Ali to ne stoji, jer se izričito veli, da župani vazda sa satnikom zajedno sude. Prema tomu bila bi to prva instancija; a tako ce i biti. Ovdje, gdje je ban vladao, tu je bilo sedam satnika, pa se je izmedu ovih moglo sabrati dvojicu trojicu, koji su onda sačinjavali senat. Nu gdje je upravljao župan samo sa jednim satnikom, tu su njih dvojica morali biti zajedno da sastave takav senat. - Na to ne nalazimo odgovora, nu biće ili na sam kraljevski sud, ili na banski.
Nama se čini, da je ovaj županijski sud (ako je bio prvomolbena instancija) bio starija institucija, koja je potjecala još iz one dobe, dok još nije bilo eksimiranih župana, nego dok su ovi još bili podvrgnuti banima.
Iz svega se pako razabire, da su bile samo dvije instancije, apelaciona i kasaciona padale su u jedno.
ZAKONI:
Sud se je krojio dakako po običajnom pravu. No izgleda kao da je to pravo, ili barem njegove glavne ustanove, bilo kodificirano u jednoj već spomenutoj glasovitoj, i bi reći opće poznatoj knjizi "Methodes" ili "Rationale" zvanoj. Ta knjiga bila je pohranjena i velikom časti čuvana negdje u Hrvatskoj (današnjoj Dalmaciji); a u njoj sadržane ustanove vrijedile su, kako se iz Dukljaninove i Marulićeve kronike razabire, za Hrvatsku i za Duklju. - A to je i opet jedan momenat, koji nam daje vlast da razjasnimo štošta u Duklji pomoću hrvatske povijesti, što bi nam inače ostalo potpuno tamno i nerazumljivo.
Tako je eto bilo sa sudstvom i upravom, dok je Duklja bila još provincijom. Kada se je razvila u državu, ostalo je u glavnom isto, samo što su mjesto banova i župana došli "knezovi", tj. rodjaci kraljevi, koji su onda bili u svojim županijama vrhovna administrativna i pravosudna oblast.
VOJSKA:
Bani i župani imali su i vojsku pod sobom. Vojsku je davao dakako narod; premda imade kasnije primjera n.pr. Mihajla, da je bilo i plaćenika. - Vojska se je vrstala u centurije, odjele po 100 momaka, kojima su bili na čelu satnici. Ban imao je sedam satnika te po tom sedam stotina vojnika, dočim je župan imao sto vojnika sa jednim satnikom. No ovo se svakako ima uzeti kao stajaća vojska ili policija, koja je poglavito bila tu, da pazi na banske i kraljevske hambare i uopće na druga imanja. Jer uzmemo li na um, da je u cijeloj Hrvatskoj bilo sedam banova, a ovi su po svjedočanstvu Konstantina Porfirogenta mogli dići 100.000 pješaka i 60.000 konjanika, to je onda 700 vojnika jednoga bana premalo računano. Nego to je, kako rekosmo, bila stalna straža banova, sjegurno konjanici. - A da se to osobito za Duklju može reći, svjedoči ta okolnost, što je Mihajlo I Višević bio tako jak, da je godine 926. opsijedao i osvojio grad Sipont u Italiji, a to sjegurno ne bi bio kadar niti poduzimati, a kamo li izvesti, da nije imao više od 700 momaka vojske.
FINANCIJE I NARODNO GOSPODARSTVO:
Ako i nemamo izričitih vijesti i svjedočanstva o tome, u čem su se sastojali dohodci države t.j. kralja i knezova, ipak možemo znati sa nekom sjegurnosti, čim se je danak plaćao, samo ako se sjetimo, u kojem stadiju se je nalazilo narodno gospodarstvo.
--------------------------------------------------------------------------------
