Džinovsko stablo u Tepcima

Iz "Pobjede" od 07. 09. 2003.

__________________________________________________ _________

SPOMENICI PRIRODE:
U NACIONALNOM PARKU „DURMITOR” OTKRIVEN RIJEDAK PRIMJERAK BUKVE


[size=6]Džinovsko stablo u Tepcima[/size]



Gorostasni crni borovi u rezervatu Crna poda u kanjonu Tare, koji su zbog svoje ljepote i prirodne vrijednosti svrstani u spomenike prirode, dobili su „suparnike” u ogromnim bukovim stablima u šumi iznad Tepaca, takođe u kanjonu Tare, pedesetak kilometara nizvodno. Nedavno ih je otkrio čuvar u nacionalnom parku „Durmitor” Tomaš Jolović i sam svjestan vrijednosti bukovih kolosa obavijestio je Upravu parka i direktora Toma Pajovića. Vučeni novinarskom znatiželjom prije neki dan, zajendo sa zaposlenima u ovom parku bili smo tamo. Došao je i Milosav Anđelić, doktor šumarskih nauka i pomoćnik ministra za šumarstvo u Vladi Republike Crne Gore. Svi smo bili jednako impresionirani ljepotom bukovih stabala, pravih kao strijela, koja su na oko dvadestak metara od zemlje nestajala u gustom lišću koje je zaklanjalo vrhove ovih ljepotica. Posebno su se izdvajala tri bukova stabla, ne mnogo udaljena jedno od drugog. Prema našim procjenama, u njima je bilo više od sto kubika drvene mase. Ipak, jedinstvenom ljepotom i veličinom isticala se najveća bukva udaljena svega dvadesetak metara od puta koji ovuda prolazi prema Radovan luci, na rijeci Tari, gdje je poznato odmaralište splavara. Gotovo da je za rubriku „vjerovali ili ne”, tek kada je Jolović izmjerio obim bukovog stabla uz našu „kontrolu” konstatovali smo da je samo deset santimetara manje od pet metara. Zbog prašumskog keklopa stabala nije bilo mogućnosti da se precizno utvrdi visina dzinovske bukve, ali dr Anđelić smatra da je visina blizu 40 metara i da u njoj ima preko 37 metara kubnih.
Anđelić kaže da sličnih primjera u okruženju ima u BiH na Čemerniku, gdje je pronađeno stablo čak većih dimenzija i na Goču okolini Kraljeva. Vjerovatno da na prostoru Nacionalnog parka „Durmitor” ima još takvih, pa i većih stabala, reprezentativnih primjeraka ne samo bukve već i ostale vrste dendraflore, kaže dr Anđelić, pa neka ovo bude inicijativa i podsticaj ljubiteljima prirode i naučnim radnicima da se posvete ozbiljnijem upoznavanju prirodnih vrijednosti ovog područja i uopšte prostora Crne Gore, dodaje on.
- Ovo stablo i brojna druga koja se mogu sresti na prostoru Parka zaslužuju poseban režim zaštite, upozorava dr Anđelić, jer ujedno ona su i svojevrsni spomenici prirode, „živi fosili” koji po bogatstvu genofonda urmitor svrstavaju u prirodna dobra planetarnog značaja.
Dr Anđelić za gigantsko stablo bukve kaže da se nalazi otprilike na 900 metara nadmorske visine i da se radi o običnoj bukvi Fagus Sylvatica, čiji je naziv iz doba Rimljana i najvjerovatnije je grčkog porijekla ( FAGEIN) što znači jesti, zbog jestivog žira koji je korišten u ishrani. Veoma je rasprostranjena od posavskih šuma, gdje gradi mještovite zajednice sa hrastom, pa sve do najvećih planinskih visova gdje zajedno sa klekovinom bora predstavlja pravi ukras mnogih crnogorskih planina. Anđelić tvrdi da su dzinovska stabla na evropskom kontinentu rijetkost.
Dr Anđelić kaže da treba razmisliti da se sjeme sa ovih gigantskih stabala prikupi i da bi taj sjemenski materijal trebalo iskoristiti za budući rasadnik koji se podiže na prostoru Nacionalnog parka „Durmitor” uz pomoć Vlade Luksemburga.
Gigantsko bukovo stablo u Tepcima je ipak rjetkost na ovim prostorima po veličini i ljepoti, pa bi ga i zvanično trebalo proglasiti spomenikom prirode. Njegovu lokaciju treba unijeti i u turističke karte i druge brošure kojima se služe ljubitelji prirode da bi znali kuda i gdje da dođu da se dive i ovom „čudu” jedinstvene prirode Nacionalnog parka „Durmitor” i kanjona Tare.

Mirčeta Anđelić

--------------------------------------------------------------------------------

http://www.pobjeda.cg.yu/slike/4933.jpg

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...-09-07&id=4933

http://www.pobjeda.co.me/slike/vijesti/4933.jpg

INŽINjER DRAGOLjUB MARKOVIĆ VEĆ PETNAEST GODINA TRAGA ZA DžINOVSKIM STABLIMA CRNOGORSKIH ŠUMA

I mi jelu za ponos imamo


http://www.pobjeda.co.me/slike/vijesti/1270943694.jpg

Mečja lijeska kakve nema, smrča od 69 kubika, starac od 750 godina, munika sa Prokletija... „Mi ne znamo šta imamo“, kaže predsjednik Ekotursa Dragomir Gile Mrdović

Šume su, i laicima je sve jasnije, od neprocjenljivog značaja za opstanak života kakvog poznajemo. Svako stablo je postalo važno, vrijedno poštovanja. I stručnjaci, i običan svijet, trebalo bi da znaju da treba stvarati i njegovati kult stabla. Tamo gdje njega nema, ni šume se ne cijene a, samim tim, ni život. Naši stari su to nekako znali, čuvali su svako stablo koliko su mogli – mi smo uzeli sjekire. Jedno vrijeme ljudi su toliko požrtvovano sjekli da nijesu ni primjećivali šta pada ispred njih, koliko je izuzetnih stabala nepotrebno uništeno.
Ovo je, za Pobjedu nedjeljom, izjavio Dragomir Gile Mrdović, predsjednik mojkovačkog ekološkog društva Ekoturs, nakon što je, prije neki dan, čuo da inžinjer šumarstva Dragoljub Marković već petnaest godina traga za izuzetnim, džinovskim stablima crnogorskih šuma.
- To što radi Marković predstavlja, koliko znam, pionirski poduhvat i izuzetan doprinos, ne samo otkrivanju prirodnih bisera Crne Gore već i drugačijem, pravilnijem odnosu prema šumama i životnoj sredini - kazao je Mrdović.
„Ako želiš da uništiš jedan narod, uništi mu šume“, rekao je, svojevremeno, poznati botaničar Josif Pančić. „Uništavajući šume, narodi svijeta bukvalno uništavaju svoju budućnost“, konstatacija je E. Ekholma, američkog stručnjaka za pitanja životne sredine.
Ovo su samo dva od niza upozorenja o važnosti očuvanja šuma, upućenih sa relevantnih adresa.
Kod nas, u Crnoj Gori, ih jedno vrijeme nijesu čuli ili nijesu željeli čuti. Sjeklo se na sve strane, udarnički. Iza motornih testera često je ostajala prava pustoš...
Oni koji pamte, recimo, Jezersku goru, kod Zabojskog jezera na Sinjavini, iz pedesetih ili, čak, sedamdesetih godina prošlog vijeka, pričaju da je to bila šuma džinova. Hiljade stabala smrče, jele, bukve i munike, visokih i do šezdesetak metara, prosto je oduzimalo dah. Bilo je to veličanstveno djelo prirode, stvarano vjekovima, na oko hiljadu hektara – prašuma Jezerska gora, tridesetak kilometara udaljena od Mojkovca.
„U Boričkom potoku, srcu prašume, čak i za potpuno sunčanih dana, nije se mogla napraviti fotografija bez vještačkog svijetla. Nijedan zrak sunca nije se mogao probiti kroz guste krošnje moćnih stabala“, ostale su zapisane riječi Sloba Cmiljanića, poznatog mojkovačkog planinara i majstora fotografije.
Danas, na području Jezerske gore fotografi nemaju problema sa manjkom svjetlosti čak ni u tmurnim, kišnim danima. Ni „vječite“ polutame, ni prašume tamo više nema, ostao je samo njen uski pojas, oko jezera. Ta šuma, za koju Marković kaže da je bila izuzetna, nestala je u periodu od 1983. godine, kada je do nje, uz litice kanjona Tare, probijen put, pa do 1990. godine...
U mnogim državama, stabla koja, bilo svojim neobičnim izgledom, ili godinama ili dimenzijama, privlače pažnju, predmet su posebne zaštite, postaju znakovi prepoznavanja, žive prirodne ikone čitavih regija. Ona su, u svijetu šuma, nešto kao Tara među rijekama.
Niko ne može ni pretpostaviti koliko je takvih, izuzetnih stabala nestalo u vrijeme dok su sjekire bjesomučno radile u Jezerskoj gori, i na mnogim drugim mjestima. No, to je prošlost. Problem je što se u Crnoj Gori ni danas ne zna, čak i ne sluti, kakvih sve jedinstvenih stabala ima u njenim šumama. Ne drže, naravno, svjetske rekorde ni po starosti ni dimenzijama ali – ni svaki vrh nije Mont Everest, pa im to ne smeta da se pokazuju kao pravo blago...
Od stabala koja smo, za ovu priliku, zahvaljujući ljubaznosti Markovića, izdvojili, prva na listi je mečja lijeska na brdu Gradac, kod Mojkovca. Ima prečnik 120 centimetara, stara je 470 godina! Nije poznato da negdje postoji veća i starija.
Mnogi posjetioci Biogradske gore i ne slute da među, inače, visokim stablima prašume, živi i nekoliko pravih džinova. Blizu Biogradske rijeke raste smrča visoka 57 metara, obima 5,85 metara. Ona ima 69 kubika drveta i, do sada, veća u Crnoj Gori, pa i šire, nije izmjerena. Tu su još i jela iste visine ali malo manjeg obima (5,05m) i drvne zapremine (50 kubika). Pred tim stablima, jednostavno, ostajete bez riječi. Šteta što rijetko ko zna za njih. U Biogradskoj gori se skriva i brijest, prečnika (prsnog, naravno) 161cm, visine 44 metra. U blizini jezera nalaze se bijeli jasen obima stabla 4,4 metara, od 32 kubika i gorski javor star blizu četiri vijeka. Impresivno!
U seoskom groblju, u Bojićima (Gornja Morača) preko pet i po vjekova živi hrast-cer, obima 7,1 metara prsnog prečnika 2,26 metara. Hrast u Bugarčevici, kod Virpazara, manjih je dimenzija ali traje već 750 godina! U odnosu na njega, hrast-sladun, kod Ulcinja, pravi je balavac, mlađi je 150 godina...
Munike su posebna priča, i po dimenzijama i izgledu. Jedna u Gornjem Lipovu ima prečnik 194 centimetra. Zanimljiva je munika kod Petnjice (prečnik 145cm)koja se, na pet metara visine, račva u petnaest krakova. Najveće stablo te vrste, u crnogorskim šumama, izmjereno je prošlog ljeta na Prokletijama. Staro je sedam vjekova.
Molika u Ćeranskom, kod Zeletina, prečnika 120cm, napunila je, kako se procjenjuje, 650 godina. Jedna, u Nenovoj gori, na Visitoru, traje 500 godina. Marković je, kod Vrulje, pronašao bukvu staru 560 godina, u kojoj ima 29 kubika...
Ovo je samo djelić onog što je Marković prikupio, tragajući za neobičnim i džinovskim stablima crnogorskih šuma. Dragomir Mrdović smatra da „taj materijal treba obavezno štampati, što bi morao biti i interes države, jer će on otkriti jedan potpuno nepoznat dio prirodnih posebnosti Crne Gore“.
- Mi, očigledno, ne znamo šta imamo - kazao je Mrdović.
- Štampanje je najmanji problem. Neophodno je, prije toga, ponovo izaći na teren, provjeriti ranija mjerenja, opisati stabla, pokušati naći nova i, što je posebno važno, vidjeti da li su već viđena još u životu - objašnjava Marković.
To bi mogao biti problem. Sasvim je moguće da neko od stabala koje je Marković zabilježio (i mi pomenuli) više ne postoji, da se sudarilo s testerom, ili sastalo sa gromom...


Pad „kraljice“

Godine 1990. pala je „kraljica Jezerske gore“, kako su zvali zadnje džinovsko stablo bivše prašume, pored Zabojskog jezera. Bila je visoka 55 metara, sa njenog panja, prečnika 190cm, put neba se dizalo 55 kubika drveta.
„Kraljica“ je posječena bez doznake, bez dozvole. Bio je to običan hir drvosječa. Skupo je platila svoju ljepotu. Niko za to nije odgovarao. Nikome tada nije bilo stalo. Možda bi danas bilo drugačije?


Zaštititi!

- Sva džinovska, specifična stabla, kojih nema mnogo, po mom mišljenju, treba zaštititi kao prirodne vrijednosti. Ona mnogo više vrijede živa nego posječena. Ne bismo smjeli dozvoliti sebi da uništimo nešto što je preživjelo vjekove. Zabrana sječe takvih stabala sigurno ne bi imala nikakav uticaj na rad drvne industrije - kaže Dragoljub Marković.


Bogatstvo

- Crna Gora ima preko 200 vrsta drveća i grmlja i to je, apsolutno, izuzetno veliko bogatstvo - kazao je Marković.
Od šuma, mimo onih zaštićenih, kao posebno vrijedne on izdvaja sastojinu molike u okolini Ridskog jezera, na Bogićevici, komplekse jele i smrče u Tuležinama, kod Pljevalja, područja pod smrčom kod Andrijevice kao i šume bukve i jele, ispod Visitora.

Ranko Ćetković

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...4-11&id=183034