Siniša LUKOVIĆ:
KAKO JE JUGOSLOVENSKI SUVEREN ALEKSANDAR KRENUO IZ BOKE KOTORSKE NA SUSRET SA SUDBINOM U MARSELJU
Kralj nije poslušao savjet sobara Zeka da nosi pancir
Nekolicina visokih oficira jugoslovenske Vojske i Mornarice na pristaništu u Zelenici nervozno se meškoljila – razmjenjujući poglede, vrteći časovnike po rukama i povremeno se ispod glasa obraćajući posilnima, sa nestrpljenjem su gledali ka Kumboru. Ispod na zeleničkoj rivi privezanog razarača „Dubrovnik“, najmodernijeg broda Kraljevske ratne mornarice Jugoslavije, postrojen je stajao počasni odred vojnika i mornara, a uz njih vojni komandant Boke, general Teodosije Luković, komandant Mornarice, kontraadmiral Marjan Polić sa nekoliko visokih oficira i predstavnici civilnih vlasti Boke i Herceg Novog. Uskoro se pojavilo ono što su sa nestrpljenjem čekali – u 19 sati uskim obalnim drumom iz pravca Kumbora, stigla je kolona automobila koja je u Zeleniku dovezla jugoslovenskog kralja Aleksandra Karađorđevića, njegovu suprugu – kraljicu Mariju, te kneza Pavla Karađorđevića i knjeginju Olgu. Članovi kraljevske porodice iz Beograda su vozom doputovali do Kosovske Mitrovice, odakle su se kolima uputili ka Zelenici.
KROZ CRNU GORU U OTVORENOM AUTOMOBILU
Kralj je želio da u otvorenom automobilu prođe kroz Crnu Goru kako bi Crnogorci na putu mogli da ga vide. Vrijeme je bilo veoma loše, naleti vjetra i kiše šibali su lica putnika. Uprkos tome, Aleksandar se divio pejzažu i s ponosom govorio o njemu knezu Pavlu i kneginji Olgi kojima je to bilo prvo putovanje kroz Crnu Goru, dok su prolazili kroz sela i gradove gdje su dugi špaliri građana čekali nailazak kraljevog automobila. Kratko su se zadržali na Rijeci Crnojevića, gdje su se putnici presvukli i ogrijali, jer su bili mokri i promrzli od vjetra i kiše koja ih je šibala u otvorenom automobilu. Kralj se, kraće vrijeme, zadržao i sa predstavnicima lokalne vlasti, kojima je na rastanku, obećao da će jednom doći u lov na divlje patke na Skadarskom jezeru. Praćeni vjetrom i kišom, putnici su nastavili put i stigli na Cetinje, ukrašeno transparentima i zastavama. Zaustavili su se pred kraljevom rodnom kućom, koja je tada bila oficirski dom. Aleksandar je sa uzbuđenjem saputnicima pokazivao sobe u kući, obnavljajući uspomene iz najranijeg djetinjstva. Poslije kratkog zadržavanja na Cetinju, stigli su u Budvu, a zatim u Miločer, gdje im je kraljica Marija pokazala svoju novu tek izgrađenu vilu. Iz Miločera su se odvezli do Zelenike. U tom malom bokeljskom mjestu kralja je čekao razarač „Dubrovnik“ da ga poveze u službenu posjetu Francuskoj, gdje je jugoslovenski monarh narednih dana trebalo da se sretne sa prvacima francuske Republike i razgovara o složenim međunarodnim prilikama na Balkanu.
Čim se kraljevski automobil pojavio na vidiku, vojnicima na obali u Zelenici i mornarima na privezanom brodu, komandovano je „mirno“. Kralj Aleksandar u admiralskoj uniformi jugoslovenske Mornarice, primio je raport od generala Lukovića i kontraadmirala Polića, nakon čega se uputio ka sizu „Dubrovnika“ gdje su ga dočekali komodor Armin Pavić i zapovjednik razarača, kapetan fregate Vladimir Šaškijević. Uz kralja, na “Dubrovnik” su se ukrcali i članovi njegove porodice, jugoslovenski ministar inostranih poslova Jevtić i francuski vojni ataše u Beogradu Rouche. Ugledni gosti proveli su noć na brodu u za njih posebno pripremljenim kabinama. Narednog jutra oko 9 sati, kralj Aleksandar i njegovi pratioci su se sa „Dubrovnika“ kolima uputili do obližjeg manastira Savina. Ovdje je jugoslovenski suveren zapalio posebnu voštanicu, pomolio se za „srećan polazak i još srećniji povratak“ i upisao u manastirsku knjigu. Aleksandrova voštanica i knjiga u koju se jugoslovenski suveren upisao tog 6. oktobra 1934. stavivši svoj, ispostavilo se posljednji potpis, i danas se čuvaju u manastiru Savina.
Vrativši se u Zeleniku, kralj Aleksandar ukrcao se na „Dubrovnik“ i oprostio sa porodicom koja je ostajala u domovini. Kraljici Mariji, sa kojom je trebalo za par dana da se sretne u Francuskoj, nagnuvši se preko brodske ograde, dok su turbine „Dubrovnika“ zavezle krmom i polako odvajale brod od pristaništa, Aleksandar je doviknuo: „Vi ćete pravo za Lion, zar ne ? Tamo ćemo se i vidjeti...“
Aleksandar, međutim, nikada više nije vidio svoju suprugu, kao ni zemlju na čijem je bio prestolu. Dok je dvogledom sa palube „Dubrovnika“ koji se brzinom od 22 čvora hitro udaljavao ka izlazu iz Boke, posljednji put gledao na domovinu, kralj Aleksandar nije ni slutio što mu se sprema u Marselju, u koji se uputio najmodernijim brodom svoje Ratne mornarice.
I PORED PRIJETNJI, KRALJ NE ODUSTAJE
U Francuskoj su jugoslovenskog suverena čekale čak tri prethodno formirane grupe atentatora, pripremljenih u koordinaciji ustaškog pokreta Anta Pavelića, terorističke organizacije VMRO Ivana-Vanča Mihajlova i italijanske fašističke vlade. Prva grupa trebalo je da pokuša da izvrši atentat odmah po kraljevom dolasku u Marselj. Za slučaj da ona ne obavi zadatak, druga je trebalo da pokuša ubistvo bombom u pogodnom trenutku. Treća grupa je bila pripremljena za djelovanje u Parizu. U slučaju da sve tri omanu, bila je pripremljena čak i četvrta grupa za djelovanje u Engleskoj koju je kralj Aleksandar, poslije zvaničnog boravka u Francuskoj, namjeravao da posjeti inkognito, kako bi se susreo sa svojim sinom, princom Petrom, koji je pohađao koledž u Saseksu. Jugoslovenska tajna policija preko svojih agenata u inostranstvu, saznala je da će na Aleksandra u Marselju biti pokušan atentat. O svemu je obaviještena francuska Nacionalna bezbjednost koja je preduzela posebne mjere osiguranja, odlučivši da boravak jugoslovenskog suverena u Marselju osigurava 1.500 uniformisanih policajaca, odred konjičke policije i 200 inspektora u civilu. O prijetnji je obaviješten i sam kralj Aleksandar koji je, međutim, traženje savjetnika da odustane od posjete Marselju ravnodušno prokomentarisao: "Sada je za to isuviše kasno. Moramo se držati programa".
Aleksandrov program i raspored nije moglo poremetiti ni veliko nevrijeme koje je tih dana vladalo na Mediteranu. „Dubrovnik“ je odmah po isplovljavanju iz Boke naišao na jak zapadnjak i teško more, kišu i oblake. Kada je jugoslovenski razarač prošao Mesinskim tjesnacom i zaplovio Tirenskim morem, sjeverozapadni vjetar je duvao olujnom snagom, a veliki valovi su udarali o brod koji se žestoko propinjao i posrtao na uzburkanom moru.
- To podne je kralj izašao na palubu i smješeći se posmatrao uzavrelo more. Brod se na talasima propinje uz snažne drhtaje cijelog tijela. Pramcem sječe talase kao teškim, džinovskim nožem. Kada je iznenada visok talas zapljusnuo krmu, kralj je vješto i lako poskočio u namjeri da izbjegne more koje se preko palube, prelilo na drugu stranu. More mu ništa nije škodilo, normalnim je životom provodio dane na „Dubrovniku“ i jednako kao na kopnu odmarao se, ustajao, hranio se, radio i često razgovarao sa ministrom Jevtićem. More je izdržao čak i onda kada je sve oko njega savladala morska bolest - naveo je hroničar posljednje Aleksandrove plovidbe, opisujući detalje sa putovanja brodom do Marselja u magazinu „Jadranska straža“.
ATENTATOR JE PRIŠAO SA CVIJEĆEM
Dan 8. oktobra na Tirenskom moru uz istočnu obalu Sardinije bio je još teži, oluja je jačala toliko da je „Dubrovnik“ pramcem u more „ronio“ sve do postolja svog nižeg pramčanog topa. Tek uveče, kada je brod ušao u tjesnac Bonifaćio između Sardinije i Korzike, vrijeme se smirilo i tek tada, tri dana nakon odlaska iz Boke, na „Dubrovniku“ je mogla biti poslužena propisna večera, bez bojazni da se jelo, od valjanja broda, razlije po stolovima i koljenima posade. Sjutradan ujutro, po vedrom i sunčanom vremenu, „Dubrovnik“ se u blizini svjetionika Titan sreo sa tri francuska razarača koji su došli da ga zvanično dočekaju. Uz adekvatan manevar i salutni plotun od 21 granate, francuski razarači „Mistral“, „Forbin“ i „Trombe“ u koloni prate „Dubrovnik“ na malom odstojanju, a uskoro im se uz isti ceremonijal pridružuju još tri francuska razarača „Chevalier Paul“, „Gerfaut“ i „Vauquelin“. Jugoslovenski razarač i njegove pratioce u niskom letu nadlijeću eskadrile francuskih aviona, a pred ulazom u luku Marselja „Dubrovnik“ su sačekale i krstarice „Duquesne“ i „Colbert“ sa velikim brojem podmornica koje su obrazovale špalir sve od ulaza u luku do mjesta na kome će se jugoslovenski razarač usidriti.
Kako je Marselj izgledao, tog 9. oktobra 1934. godine, opisuje francuski list "Ilustration":
“Marselj je treptao u opštem veselju, okićen zastavama, trikolorima istih boja - plava, bijela i crvena. Poređane vodoravno, boje obilježavaju jugoslovensku trobojnicu, a iste boje ali uspravno stavljene, to je francuska trikolora. Njima su, ne samo ulice u centru grada, već i predgrađa bila ukrašena. Bio je to dan radosti u tipično mediteranskom raspoloženju, svi su bili razdragani. Restorane na glavnoj marsejskoj saobraćajnici, na Aveniji Kanabier, i po okolnim ulicama ispunila je bučna i razdragana masa naroda. A duž cijelog predviđenog kraljevog puta - od Stare luke do Spomenika ratnicima sa Solunskog fronta - prozori i balkoni ispunjeni su grozdovima ljudi, žena, djece... Svi francuski brodovi koji su se našli u luci, pozdravljaju jugoslovenski razarač. Nadomak luke, u usporenoj plovidbi, površinom mora dominiraju krupne, sive siluete francuskih krstarica koje prate saveznički razarač. Uz kej su ukotvljene podmornice, na njihovim palubama, dugim i tankim kao džinovske cigare, besprekorno su postrojene njihove posade. Mnoštvo barki prekrilo je luku ispod tvrđave Sen Žan. Eskadrile aviona paraju nebo... “Dubrovnik” je u luci. Gromoglasno “Ura!” sa svih brodova, radosni usklici građana...”