Crnogorsko pleme Trebješani, tragom starih Trebješana
Nikola Vujačić: CRNOGORSKO PLEME TREBJEŠANI, TRAGOM STARIH TREBJEŠANA
Vojvoda Grdan Nikšić
~Idući tragom davno raseljenog trebješkog plemena upoznajemo značajne ličnosti titulisane knezovima, vojvodama, grofovima, serdarima i istaknute duhovnike
Bilo je to u vrijeme kada je Turska doživjela prve poraze na zapadu i kada se usljed toga položaj porobljenih naroda pod otomanskom vlašću naglo pogoršao. Nastala je opšta pljačka i neviđeni teror nad porobljenim narodima od strane okupatorske vlasti o osamostaljenih turskih zulumćara. U takvim uslovima započeo je otpor okupatoru koji je doveo do ustanka u Banatu, Crnoj Gori a kulminirao je u Hercegovini. Na čelu ustanka stajao je nikšićki vojvoda Grdan i srpski patrijarh Jovan.
Prema onome što je o ovom događaju pisao savremenik Lazar Soronco vidi se da su protiv Turaka ustali Hercegovci, Brđani, Piperi, Kuči Klimenti, Bjelopavlići i dr. Ustanici su u početku imali veliki uspjeh - nanijeli su neprijatelju velike gubitke, ali su bili poraženi na Gatačkom polju. No, i pored toga ustanak se rasplamsavao obuhvatajući i druga plemena. Uvidjevši da sami ne mogu stići do velikog cilja, vojvoda Gradan i patrijarh Jovan od početka su razvili živu diplomatsku aktivnost da bi obezbijedili pomoć od hrišćanskih zemalja sa zapada. Za 15 godina koliko su stajali na čelu pokreta vođe ustanka obraćali su se za pomoć rimskom papi Klementu VIII, austrijskom caru Rudolfu II, španskom kralju, tadašnjim italijanskim državama Napulju, Torinu, Mantovi, Firenci, ali uzalud. Zapadne zemlje su očekivale da se balkanski narodi sami oslobode, pa da onda priteknu u “pomoć” i bez napora dođu do novih izvora bogaćenja.
Istovremeno, vođe ustanka su nastojale da okupe što više hercegovačkih, brdskih, crnogorskih plemena i srpskog naroda sa prostora Raške, Kosova i Metohije i organizuju ih u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Iz jednog dokumenta vidi se da su na zboru glavara održanom tim povodom u Manastiru Morači 13. decembra 1608. godine pored vojvode Grdana i patrijarha Jovana prisustvovali još: vojvoda Radosav, vojvoda Jovan, knez Vukić, knez Nikola, protopop Cvijan, vojvoda Pavao, Sekul Cerović, spahija Vukadin, vojvoda Raič, vojvoda Rajak, knez Rajić, knez Raden, spahija Vujo, knez Sekul, Ivan, knez Risanski, Ivan Petrović, Banjanin spahija Tomaš, Vuk, vojvoda od Hoče, knez Marko, knez Petar, spahija Radosav, vojvoda Rajak Rajić, spahija Tadija, knez Mato Žarković, knez Matijaš, vojvoda Lale, spahija Stepan, knez Radul, spahija Vojin, knez Lale i Vujo Rišnjanin.
Ne znamo tačno kad je nestao vojvoda Grdan. Posljednji put pominje se 1612. godine. Već sljedeće godine kao nikšićki vojvoda pominje se njegov sin vojvoda Jovan, a nešto kasnije i njegov sinovac vojvoda Petar Gavrilović. Realno gledano, ustanak vojvode Grdana nije mogao ostvariti postavljeni cilj s obzirom na snagu okupatora i izostanak pomoći hrišćanskih zemalja. Međutim, i pored toga on je od velikog značaja za dalji tok oslobodilačke borbe našeg naroda. Bila je to u stvari prva iskra slobode iskresana protiv moćnog neprijatelja poslije kosovske pogibije i pada srpskog carstva u ropstvo. Njime su vojvoda Grdan i njegovi ustanici pokazali evropskim zemljama da slobodarski duh naroda nije ugašen uprkos vjekovnom ropstvu i tiraniji okupatora. O ustanku vojvode Grdana i njegovim diplomatskim aktivnostima naš poznati istoričar Jovan N. Tomić kaže:
“Pred kraj XVI vijeka najznamenitija ličnost u srpstvu bez sumnje je vojvoda Grdan Nikšić. On je bio u vezi sa mnogim evropskim vladaocima i papom. Podigao ustanak protiv Turaka 1596. godine a iduće godine potukao se sa Turcima na Gacko. Bio je glava jedne prostrane oblasti u Hercegovini i Budima”.
(Jovan N. Tomić, Građa za istoriju pokreta na Balkanu protivu Turaka krajem XVI i početkom XVII vijeka, knj. 1. st. 368.).
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Ljudi%20i%20dogadjaji&clanak=46700 &datum=2006-02-07
Vojvoda Petar Gavrilović
Ovaj znameniti nikšićki vojvoda pominje se u mnogim dokumentima i istorijskoj literaturi. Zahvaljujući tome znamo da je on sin nikšićkog vojvode Gavrila (po kome je dobio prezime) a sinovac i nasljednik poznatijeg vojvode Grdana Nikšića. Jedan od tih dokumenata zavređuje posebnu pažnju. To je berat - povelja turskog cara Murata IV, kojim je vojvoda Petar imenovan za ćehaju i kneza u Trebjesi i još nekim nikšićkim selima, što je bila važna dužnost u hijerarhiji ondašnje turske vlasti. Evo sadržine tog dokumenta:
“Carski berat izdan u Carigradu. Mjeseca ramazana 1047. po hedžri od strane Murata IV, sina Ahmeta I, na ime hrišćanina Petra sina Gavrilova, kojim se isti imenuje ćehajom i knezom u selima Trebjesa, Ljubije, Gudeljima, Vršta, Donje Podgorje, Lučice, Glibavcu; koja sela pripadaju Nikšićkoj nahiji u hercegovačkom sandžaku. Povod ovom naimenovanju je taj da je kadija Novog Hazrulah javio caru da su ista sela od starina imala svoga ćehaju i kneza, te je po običaju da se opet imenuje jedan, usljed čega predlažemo gore pomenutog Petra, Gavrilova sina, koji je u svakom pogledu dostojan i sposoban za vršenje njemu pomenute dužnosti. Zato se izdaje ovaj berat predloženom Petru i nalažemu se da preduzme dužnost ćehaje i kneza u gore pomenutim selima i kada je bude vršio nije nikom od strane dozvoljeno da mu se upliće i miješa u njegove poslove. To uzmite na znanje i povjerujte mom uzvišenom beratu”!
(Zapisi, knjiga IV, Cetinje 1929. god.).
Iako visoki carski činovnik vojvoda Petar je predvodio Nikšiće u velikom Kandijskom ratu (1645-69) koji je vođen između Mletačke Republike - Venecije i Turske oko Krita na Levantu. U ovom predugom ratu Nikšići su stali na stranu Mlečana, želeći da se oslobode Turaka. Mlečani uz pomoć Crnogoraca i Primoraca oslobađaju Risan od Turaka. Na drugoj strani vojvoda Petar sa Nikšićima uspijeva osloboditi Grahovo i uzdrmati tursku vlast u Hercegovini, zbog čega je dobio pohvalu i priznanje od Republike. Međutim, time su oni navukli bijes turskog okupatora. Željni osvete, Turci 1662. godine krenu sa velikoj vojskom na Nikšiće i istočnu Hercegovinu. Nalazeći se u velikom opasnosti vojvoda Petar je bio prinuđen da zatraži pomoć od Mlečana. Ali uzalud, nepouzdani saveznik ih je ponovo ostavio na milost i nemilost neprijatelju. Iako se našao u vrlo teškim uslovima, vojvoda Petar je sa svojih 1.500 ratnika pružio jak otpor mnogo nadomoćnijem neprijatelju, a onda se povukao u planine. Turci prodru u Nikšić, pohvataju 67 glavara Nikšića, Drobnjaka, Pivljana, Banjana i Moračana i pogube ih na najsvirepiji način, vršeći i mnoga druga zvjerstva. Sljedeće godine turska vojska sa istim zulunčarima ponovo je napala Nikšiće, nastavljajući sa zlodjelima i pljačkom. Povukli su se vodeći 100 najuglednijih ljudi. Ovo je dovelo do raseljavanja ovih krajeva. Naime, tih godina mnoge porodice sa ovih prostora odselile su se u Srem, koji se takođe nalazio pod turskom vlašću.
Kandijski rat je završen 1669. godine zaključenjem mira među zaraćenim stranama. Međutim, ovim mirom ništa nije rečeno o Nikšićima i ako su podnijeli velike žrtve i izvojevali značajne pobjede. Ovo je dovelo do još jednog razočarenja Nikšića i ostalih plemena učesnika dugogodišnjeg Kandijskog rata.
O značaju i ulozi vojvode Petra u organizaciji oslobodilačke borbe i obnovi srpske duhovnosti A. Luburić kaže: “On je ponovo podigao razrušeni manastir sv. Luke u Župi i od toga stvorio politički kulturni centar za jugoistočni dio Hercegovine. U Kandijskom ratu (1645-69) sa svojim Nikšićima vojvoda Petar je imao vodeću ulogu među tada pobunjenim Hercegovcima, oteo Risan od Turaka i predao ga na čuvanje Mlečićima”. (A. Luburić, Pleme Nikšići, zetski glasnik, Cetinje 1929. godine).
Ovaj veliki patriota i borac za slobodu svoga naroda umro je iste godine kad je okončan Kandijski rat - 1669. godine, što se vidi na njegovoj nadgrobnoj ploči koja se čuva u zavičajnom muzeju u Nikšiću.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Pisma&clanak=49945&datum=2006-03-06
Na današnji dan prije 189 godina, slavno naše pleme dobilo ....
19. decembra 1819.
Ruski car Aleksandar povoljno je odgovorio Trebješanima - Nikšićima na ultimativni zahtjev da im prizna plemićko dostojanstvo.
U Gramati ruskog cara, između ostalog, piše:
"Uvažavajući da je rod ovih ljudi - Nikšići, u svim vremenima činio Rusiji velike usluge, od prolijevanja krvi za nju i žrtvovanja svoga bogatstva, Državni savjet je mišljenja da im zbog toga i zbog osobite blagonaklonosti ruskih careva prema njima, treba priznati plemićko dostojanstvo".
Novak Kilibarda nešto o Trebješanima
- Novak Kilibarda:
Kako je to istakao Branko Pavićević, Trebješanima pripada istaknuta uloga u oslobodilačkom pokretu crnogorskijeh i brdskih plemena. Nastanjeni u Trebjesi, u okolini Nikšića, ta pravoslavna naseobina i ekonomski i kulturno produžavala je značenje crnogorske, odnosno dukljansko-zetske države. Analogno ukrštanju trgovačkijeh puteva koji su pored Trebjese prolazili, Trebješani su imali ekonomsko zaleđe u stočarskijem krajevima na sjeveru, a kulturni uticaji dolazili su im s jadranskog primorja. Tako oformljeni Trebješani su održavali tradiciju o ustanku vojvode Grdana protiv Turaka 1597. godine i o podvizima nikšićkijeh ustanika iz vremena Kandijskog i Morejskog rata. Kad je ruski car Petar I poslao gramatu vladici Danilu, carski izaslanik obratio se i Trebješanima da ustanu na Turke i napadnu Nikšić. Što su oni uradili, ali bez uspjeha. Turci su osvetnički razorili Trebjesu, a trebješki plemenici pobjegli su u Crnu Goru đe će se zadržati skoro trideset godina. Tokom toga tridecenijskoga bivkovanja u Crnoj Gori izdržavali su se najviše od plijena koji su njihove čete pribavljale, najviše iz Hercegovine.
Da bi izbjegli stalne trebješke napade na naselja i karavane u okolini nikšićkoga grada, Turci su poveli razgovore s Trebješanima o njihovom povratku na imanja koja su napustili. Trebješani su se povratili u svoju razorenu Trebjesu đe će ostati sve do izbijanja rata između Austrije i Rusije, s jedne, i Turske, s druge strane koji je trajao od 1789. do 1791. godine. Pod uticajem Cetinja i posebno ruskog izaslanika Marka Ivelića, Trebješani su se sjedinili s crnogorskom vojskom, koju je predvodio guvernadur Jovan Radonjić, i napali turski utvrđeni grad Nikšić. Poslije te neuspjele akcije, Trebješani su trajno napustili svoju postojbinu, skrasivši se u Gornjoj Morači. Trebješani su iz Morače četovali, napadali turska naselja i karavane, a posebni gnjev ispoljavali su prema Nikšiću i nikšićkijem muslimanima. Karavanski putevi preko Sinjajevine i kroz Dugu bili su izloženi čestijem napadima Trebješana. Bili su sposobni da razbijaju i velike karavane. Ipak, ta boračko-pljenidbena sposobnost značila je rezultat razbojničke violentnosti ljeviškijeh uskoka i vještine komandovanja doseljenijeh Trebješana. Tako je doseljenje Trebješana u Moraču označilo ideološko-političku profilaciju uskočke aktivnosti iz Morače koja je do tada imala samo razbojnički karakter.
Narastanje oslobodilačkog smisla te borbe, koju su usmjerili Trebješani, trajaće do 1859. godine, kada je po međunarodnom dogovoru ingerencija nad plemenom Uskoci povjerena Knjaževini Crnoj Gori. Trebješani su 1804. godine odselili u Rusiju đe su dobili imanja i društveni status koji to dobijanje podrazumijeva, a uskočka borba, koju su oni slobodarski usmjerili, nastavila je svoje djelovanje.
http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=293349
http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=293464
Pobjeda, Društvo - Nedjelja, 21. jun 2009. godine
KAKO SU NIKŠIĆANI DIO SVOJE BURNE PROŠLOSTI SAČUVALI U ZAPISIMA
Kultno brdo
Trebjesa, gradska pluća, šumovito i kultno brdo nikšićko, ima raznolike zanimljivosti iz svoje burne prošlosti. Stari zapis potomka starog plemena Trebješana Andrije Đokovića, objelodanio je u svojoj knjizi poznati nikšićki novinar i publicista Maksim Vujačić.
U tom zapisu Đoković kaže:
- Po oslobođenju Nikšića od turske vlasti, Đokovići, potomci starih Trebješana, obrađivali su zemljište oko Trebjese smatrajući ga svojom imovinom. Namjeravali su da se ponovo nasele. I drugi Trebješani imali su želju da se vrate na stara ognjišta. Ali, jednog dana pozvao ih je u Nikšić kralj Nikola, lijepo ih dočekao, darivao ih i na kraju im saopštio: "Trebjesa se dopala nasljedniku Danilu, tu bi se moglo urediti lovište, a u okolini Nikšića ima mnogo ljepših i bogatih mjesta pa vi izaberite gdje vi se dopada za naseobinu, a Trebjesu ustupite nasljedniku." Trebješani su mu, iznenađeni ovim riječima: "Nama nije po volji uzimati tuđu svojinu. Trebjesa je naša, pa nama i pripada, mi hoćemo samo svoje a tuđe ne želimo...”
Bratstvo Đokovići se nije mirilo sa tom nepravdom. Poslali su čak svoje predstavnike u Dubrovnik kod ruskog konzula da traže pomoć za iseljenje u Rusiju, kod svojih rođaka koji su tamo iselili 1804. godine. Konzul im je obećao pomoć pod uslovom da im crnogorske vlasti izdaju putne isprave, pa su svi Đokovići otišli na Cetinje za pasoše. Knjaz ih je ljubazno dočekao, a kad je čuo razloge njihovog dolaska pitao ih je: "Hoćete li u Srbiju?" Trebješani su odgovorili da neće u Srbiju već kod rođaka u Rusiju. Knjaz im je obećao da ih neće u tome sprečavati i da će ih pozvati kad im budu bili gotovi pasoši. Njegov poziv mjesecima je kasnio, pa su Đokovići zajedno sa ruskim konzulom ponovo stigli na Cetinje. Knjaz Nikola ih je lijepo dočekao i pred konzulom im saopštio svoju konačnu odluku: "Vaši stari su zadužili moje stare, pa mi je žao što ćete ostaviti svoj zavičaj. Ostanite gdje ste pa ću vas ja pomoći, a i konzul će nešto učiniti." Ispratio ih je biranim riječima i nadoknadio im putne troškove na Cetinju.
Dvije godine kasnije, gospodar je, po ocu autora zapisa Andrije Đokovića, poklonio imanje Đokovićima u Župi i kod crkvenih vlasti izdejstvovao da se "posjed manastirskog imanja komisijski procijeni po doprinosu i odredi stalna novčana visina, tako da se ubuduće ona ne može uvećavati što je za posjednika bilo veoma povoljno". Prošle su godine i decenije i zaborav je polako prikrivao sve što se desilo sa Trebjesom i selidbom njenih potomaka. Andrija Đoković dalje svjedoči: "Jednom prilikom 1905. godine, kad je knjaz Nikola boravio u Nikšiću i u posjetu primao ljude sa raznih strana, zaputi se on sa vojvodom Lazarom Sočicom ispod Trebjese. Kad su stigli naspram crkve Svetog Đorđija, koja je bila u ruševinama samo se vidio još dio zvonika, tu su zastali i razgovor se poveo o starim Trebješanima. Vojvoda Sočica je tada rekao Knjazu: "Ođe si se ogriješio gospodaru".
"Što, vojvodo"?, upita gospodar.
Sočica će reći: "Uzeo si Trebjesu za sebe a Trebješani žive u Župi na manastirskom imanju".
"Dobro što si me podsjetio jer ja imam namjeru da im dam jedno priznanje, to su njihovi stari zaslužili.".
Nedugo nakon ovog razgovora knjaz je pozvao Đokovića da se određenog dana jave na Cetinju. Oni mu grupno dođu u dvor gdje su bili lijepo dočekani. "Gdje vam je onaj orden koji je vojvoda Đoko donio iz Rusije". Đokovići su mu rekli da ga čuvaju. Knjaz se interesovao i za carski dekret i čuvši da nije sačuvan predložio im je da se Orden stavi u Manastir na Petrovaj glavici i da se uokviri njegovim dekretom, "jer to bi mu bilo pogodno mjesto, ljepše nego da se čuva u kućama". Trebješani su prihvatili knjažev predlog, a knjeginja Milena je obećala da će obnoviti crkvu pod Trebjesom za pomen dušama Trebješana, njihovih predaka.
"Pa dolazite svakog Đurđevdana da se u toj crkvi Bogu molite", nastavio je knjaz.
Đokovići tad rekoše u jedan glas: "Živjela knjeginja Milena, živio gospodar"!
Knjaz je Đokoviće darivao sa 300 fiorina. Na rastanku ih je pitao da li su zadovoljni njegovim riječima. Odgovor je bio da su svi zadovoljni i "da živi gospodar i dom Petrovića". Sve je bilo onako kako je gospodar obećao, osim njegovog dekreta za ruski orden jer ga u okviru nije bilo. Đokovići su svake godine na Đurđevdan prisustvovali službi božjoj u svojoj crkvi pod Trebjesom i bili gosti kralja Nikole na njegovoj slavi sve do početka rata 1914. godine. U toku Prvog svjetskog rata Crkva Sv. Đorđija pod Trebjesom bila je u ruševinama a o svom trošku je popravio autor ovog zapisa Andrija Đoković. Prije nekoliko godina crkvu pod Trebjesom ponovo su uredili članovi Udruženja starih Trebješana i ona prelijepo dominira na južnoj strani šumovite Trebjese.
Trebješanin ruski konstruktor
Po odobrenju ruske carske vlade, 1804. godine u Odesu su se preselile 22 porodice Trebješana sa 98 članova. U Rusiji su doprli do najviših slojeva tamošnjeg društva i bili udostojeni plemićkim pravima.
Prema ruskim izvorima, Nikola Ivanović Kibalič, potomak starih Trebješana, napravio je matematičke proračune, koji su u bivšem SSSR-u korišćeni u raketnoj industriji. Prema Kibaličevim pronalascima upućivana je i ruska trostepena raketa u svemir.
Mišo Drašković
http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...6-21&id=166281
OK bio je vrlo značajan car...
Quote:
Originally Posted by
Jaroslav
I da ne zaboravimo Berlinski kongres i 13 Jul 1878 godine, dragi moj Cipure! ;)
13. jula 1878. Crnu Goru je priznala samo Turska. Sve ostale sile već su je davno priznavale! ;)
13. jula 1878. Crna Gora je priznata kao suverena država od SVIH velikih sila !