Andrej Nikolaidis: Misljenje i trcanje

FUDBAL: GRČKO-NJEMAČKI SAVEZ
Mišljenje i trčanje


http://www.monitor.cg.yu/images/716_03.jpg


Otac je decenijama sanjao o Grčkoj. Porodična istorija, satkana od priča o bijegu pred turskom vojskom, prelazu preko Albanije, naseljavanju u Ulcinj, gdje je pradjed od ranije, putujući sa karavanima kiridžija stekao prijatelje i imetak, imala je mnoštvo nejasnoća, praznina koje su mogle biti premošćene samo naporom mašte. Za čovjeka tako sklonog literaturi, to je bio prevelik izazov: otac je izmaštao naše porijeklo. Ravno iz svijeta koji više ne postoji, osim u nepouzdanim porodičnim predanjima, stigli smo u Crnu Goru. Iza sebe ostavili smo tajnu u koju se samo maštom moglo proniknuti.
Grčka je bila lijepa samo dok se čeka. Jednoga dana ljudi iz grčkog konzulata u Podgorici došli su nam u posjetu. ^uli su za grčku porodicu iz Ulcinja i riješili da obiđu sunarodnike. Otac je danima nakon toga ćutao. Očekivao je hodajuću mudrost, očekivao je ljude izrasle iz mita. U stvarnosti, posjetili su nas činovnici vlade odveć slične našoj, političari koji su o Crnoj Gori znali malo, koji su kao iz bukvara sricali opšta mjesta Miloševićeve propagande. Bojite li se da živite sa muslimanima, pitali su nas, i tada je otac, pričao je poslije, shvatio sa kim ima posla. Otišli su i ostavili nam plavo-bijelu zastavu sa krstom.
U filmu "Moja mrsna grčka svadba" jedan od likova kaže: "Mi Grci smo izmislili razmišljanje". [to je jednako duhovito, koliko i istinito. Imati takvo porijeklo češće je prokletstvo nego blagoslov. Valja izdržati stalna poređenja sa precima koji su ustanovili - sve: od misli do demokratije. Očeva izmaštana Grčka bila je grb od svih znakova Mediterana, osunčani zabran očuvane mudrosti i ljudskosti. Nakon što je upoznao predstavnike grčke države, shvatio je da se, namjerava li je voljeti, od Grčke mora držati što dalje.
Moja je priča drugačija, možda i zato što su dometi moje mašte znatno skromniji. Sve što sam u djetinjstvu znao kao grčko, a da se nije ticalo antičkih Grka, zgražavalo me je. Otac je do u besvijest puštao ploče sa muzikom Mikosa Teodorakisa, a ja ni danas ne umijem reći koja me je njegova kompozicija brže dovodila do očaja. Bivalo je i gore. Kada bi otac puštao grčku pop muziku, one silne pjesme koje su krali srpski narodnjaci i hrvatski pjevači mediteranskog zvuka, moja sirota mlada duša u mislima o suicidu pronalazila je jedino utočište.
A grčku hranu - tek to nisam podnosio. Giros će zauvijek imati mjesto na mojoj listi pet najgorih jela. Dozvoljavam mogućnost da ga naši majstori roštilja neuko spremaju, ali to jelo neprijatnog mirisa u mojim je standardima prosto - nejestivo. Kada sam probao grčku baklavu, ja odrastao na najboljoj sarajevskoj turskoj baklavi, za mene je to bila tek karikatura poslastice koju sam za Bajram jeo u kućama mojih prijatelja.
Tek kasnije sam se sreo sa poezijom Konstantina Kavafija, Odiseja Elitisa i Jorgosa Seferisa, tri pjesnika koja sam tako snažno volio u svojoj mladosti. Vjerujem da genijalni ljudi ne pripadaju nijednom narodu - pravo govoreći, teško da pripadaju i čovječanstvu. Držim kako genijalni ljudi ne predstavljaju narode u kojima su rođeni. Oni nam prije govore o manama tih naroda, koji su im svojom glupošću, surovošću i netrpeljivošću, a ljudi su uvijek surovi prema uzvišenim duhovima, zapravo omogućili da svoju genijalnost izoštre, da je u svom razlikovanju od naroda kao dijamant izbruse. Otuda sam te drage pjesnike smatrao više božanski usamljenim no grčkim.
Prva grčka stvar koja me je istinski oduševila jeste - grčka fudbalska reprezentacija, ona koja je osvojila Evropsko prvenstvo u Portugalu.
Nedavno u Tuzli sa Ivanom Lovrenovićem, Enverom Kazazom i Miljenkom Jergovićem pričam o čudu grčkog fudbala. Lovrenović je klasicist u literaturi, pa svoje literarne sklonosti prenosi i na fudbal. Po njemu, Rehagelova Grčka ubija fudbal. Samo jedan tim može pobijediti Grčku, veli: Brazil. Jergović i Kazaz tvrde suprotno: da je Grčka fudbal unaprijedila. Italijani tako igraju već 30 godina, kaže Jergović, neprekidno se brane i kvare igru, i svi su oduševljeni njima. Njemačka je na prošlom Svjetskom prvenstvu tako stigla do finala. I svi su to smatrali normalnim. Normalno je da "velike" reprezentacije tako igraju. Ali kada to uradi "mala" Grčka, onda su svi zgroženi, onda oni ubijaju fudbal.
Mali, mislim se, nemaju pravo na ono što čine veliki. Uspjeh je zabran velikih, i oni sa svoje livade motkom tjeraju. Postoji predodžba kako sve male reprezentacije treba da igraju poput bivše Jugoslavije: lijepo, lepršavo, napadački. I da uvijek gube od velikih, da im uvijek nedostaje samo malo sreće, ili barem da ih ne pokrade sudija. Duboko gubitnička logika koju smo njegovali u fudbalu danas dominira vascijelim nam društvom. A ima samo jedna stvar gora od poraza - gubiti bez dostojanstva.
Jedan Njemac, njemačka logika zapravo, bila je dovoljna da Grčka od malog gubitnika postane prvak Evrope. Pamtim vic, koji kao da se prepričava oduvijek, po kojem bismo "mi" za dvije godine upropastili i Njemačku, sa lica zemlje izbrisali moćnu ekonomiju te zemlje, korumpirali njihovo sudstvo, uništili korijene njemačke snage. Vic je tačan, te je mnogo više od vica. Jer "mi" smo naša logika, način na koji funkcionišemo. Da: uništili bismo Njemačku.
Kao što bi njemačka uprava, van svake sumnje, spasila ovu zemlju. Baš kao što je spasila grčki fudbal.
Iz načina na koji razmišljate, jasno je, proizilazi odluka da li ćete izgubiti ili pobijediti. Tu se, u mišljenju, odlučuje hoćete li živjeti u bijedi ili u bogatoj državi. U tome kako razmišljate leži ključ sudstva u koje možete vjerovati, policije koje se nećete bojati. Martin Hajdeger bi, da je živ, nedvojbeno bio navijač grčke fudbalske reprezentacije. Njegova fascinacija Grčkom i ljubav prema Njemačkoj svoj fudbalski izraz nalazi u skupini grčkih fudbalera koje trenira Njemac. "Mišljenje i pjevanje", naslov je jednog od genijalnih Hajdegerovih djela, u kojem on tumači duhovnu vezu Njemačke i Grčke. Mišljenje i trčanje - pod tim hajdegerovskim kredom Grčka je osvojila prvenstvo Evrope.
U noći grčkog trijumfa, na podgoričkim ulicama slušao sam komentare prolaznika. Govoreći o kontinentu kojem još ne pripadaju, o prvenstvu na kojem njihova država nije imala svoj tim, tvrdili su kako je "dobro što su pobijedili pravoslavni". Ulicama se kotrljalo mišljenje koje ovu zemlju sprječava da postane bolja, mišljenje koje kao loptu treba šutnuti, a onda potrčati što dalje od njega.



Andrej NIKOLAIDIS