Prica o nedostajanju.
http://umotvorina.blogspot.com/2015/...dnog-dana.html
Printable View
Prica o nedostajanju.
http://umotvorina.blogspot.com/2015/...dnog-dana.html
..da se ne lažemo, nije to bio neki most od onih podignutih da bi se u njih gledalo.. pre je bio od onih podignutih da bi se sa njih gledalo, i pod njima prvi put poljubilo.. ali, ponekad ga je Ona prelazila svojim uobraženim kadetskim korakom, a mesečina se kao deverika lovila u mrežu njene kose.. po tome ću ga, eto, pamtiti ..
Ispleti mreže..od šarenih perli...od svojih uvojaka. Baciću se pod njih. Imam kaplju plava mora da platim tvoju ljubav....ništa više.
Sjetim li te kad na mladost?
Sve što sam bio više nisam. Zapetljao bih se rado u tvoj zagrljaj i prestao juriti svijet. (Šta te boli briga, iz tvojih oblaka je duga.)
Sjetim li te na kapije grada?
Umorno je jedro što plovim njim i tako me stid što se ovakav vraćam. Nijedan bijeli biser nisam našao..svi su crni kao oči tvoje.
Pokora me je našla pred umirućim nebom i izokrenula utrobu moju. Kako sad reći da sam čiste duše? Ne vrijedi priznati greške, prekasno je..a i nisam znao bolje. Valjda ću preživjeti...mora se. .
Utkaću se u nebo, šilo sam. Gdje mi je bilo srce sad je praznina, provuci bijelu nit kroz njega-izvesćemo oblak.
Biću slobodan, ne plači mala. Svaka priča ima kraj. Ova scena je postala preteška za mene.
Kao u starom crno-bijelom filmu odlazim. Da možeš čitati mi misli shvatila bi da sam sretan. Nisam ti ja više heroj za ovaj svijet. Jednostavno ne shvatam gdje je tvoja ljepota nestala.
Izvini, mala. Nije do mene. Život nije bajka, najviše je vjest iz novina.
Povrjedio sam se hiljadu puta. Povrijedio sam te bar jednom više. (Valjda nisam znao bolje.) Ovu šaku zemlje što sam ostaviću vjetru.
Utkaću se u nebo, bijela nit sam. Pođi sa monom, znaš da ne mogu biti sam.
Naćićeš me u čitulji. Šeretski ću se osmijehivati... prevariću smrt. Neće me odnijeti vrag. Bio sam jednom na nebu i izgleda da sam im drag.
Sve što cvate u tvojoj bašti ponijeću sa sobom...i grane mednog bagrema.( Šapnuli su mi da ga gore nema.)
Malo će mi nedostajati crte tvoga lica..(što jest, jest....) i moja tamburica. Ostaviću je tebi. Ne pitaj zašto! Zašto ne bi?
Naći ćeš me u krošnji polegle vrbe..nad nekim brzakom. Možda baš nad onim, nad kojim sam te zvao dragom ?
Dugo sam krio ime tvoje u tonovima A mola..kratio ga na pola.Vrijeme je već, za kraj reć: Imao sam grešaka..hiljadu mana. Ma šta ti rekli, ti to nisi bila, moja Dragana...
Nisam nikada odrastao i nikada neću. (Valjda to tako bude kada u snu tražiš sreću.)
Naći ćeš me na nebu, biće to sretan kraj. Gore nema tuge..nema nade. Gore mi tvoje oči neće niko da ukrade.
Živjećemo.. O, da ...Živjećemo ! I sve što neko izbriše, samo će nas ojačati više.
.. ti si kaleidoskopski okidac mom epilepticarskom nacinu zaljubljivanja, epicentar unutrasnjeg zemljotresa, jedina prilika da groznicavo ne budem grozan, da ne budem grozno ljudski obican ..
Jesen sam izabrao da je zavolim, jer sve je bilo depresivno osim nje i cvijeta jednog u njenoj kosi..Rekao sam da mi ostavi osmijeh za sreću, ko zna, možda mi je zadnji tren i više je vidjeti neću..
Nije me htjela...umjesto osmijeha ostavljala je mene svaku noć, bježeći drugima do jutra...Prstima ih je ljubila, dok sam srca krvava umirao pod kišnim prozorima...
Jesen sam izabrao da umrem... Bože, šteta...rumenih oblaka...dalekih obala.. Ja sam zvjezda padalica usnulih vozova...želju ću da im ispunim. Umorne oči sklapam poljupcem.
Strah mi pogled vezao za nebo. Vjetar mi jedra skupio pod mišku. Red snova i red mesa...ugarak ugašen na ostavljenom ognjištu....ništa više od tog nisam, sad kad sam pao.
Zabilježite negdje da je ubila jednom...Pitaće je neko..slagaće... Ništa je ne dotiče. Sanja. Sve je i krenulo po zlu od kad sanja. Bar nek me se nekad sjeti i priča o željeznim brodovima koji otkrivaju svjetove, o ciganskim očima kojih je pun svemir. Zna li koliko sam je volio ?
Ko će da je voli poslije mene?
"Proljetni medvjed?" Midori ponovo podiže pogled. "Šta ti to znači? Proljetni medvjed?"
"Šetaš se sama poljem jednog proljetnog dana i prema tebi ide taj slatki medvjedić sa baršunastim krznom i užagrenim malim očima. I kaže ti: 'Zdravo, mala damo. Hoćeš li da se valjaš sa mnom?' I tako ti i medvjedić provedete cio dan jedno drugom u naručju, valjajući se niz brežuljak obrastao djetelinom. Lijepo, ha?"
"Da. Stvarno lijepo."
"Eto, toliko te volim."
.. daleko izvan predstava o pogresnom i ispravnom postoji jedno polje.. srescemo se tamo ..
Ti si toliko lepa, da ja ne bih znao šta da radim sa tobom.
Čak i kad bi bila potpuno moja, opet ne bih znao šta bih sa tobom.
Verovatno bih čitav život samo sedeo i gledao u tebe.
Gledao bih kako me gledaš, kako se smeješ ili plačeš, kako radiš neke obične stvari, čitaš knjigu, ili praviš neki sok. Gledao bih te kako odlaziš i kako se vraćaš. Gledao bih te kako se oblačiš i svlačiš i ne bih se pomerao.
Samo bih te gledao.
Prošle bi godine, verovatno i decenije, a ja se ne bih pomerao sve dok me svet ne bi zaboravio i ja zaboravio na svet.
Tada bi konačno u svom crnom plaštu, s kosom u ruci Smrt došla po mene, međutim, kad bi te ugledala i ona bi sela bez reči, umesto da me povuče za rukav i odvede sa sobom, spustila bi svoju kosu pored naših nogu i naslonila se na mene.
Vreme bi stalo, svet bi se okrenuo naglavačke, a mi bismo ostali između života i smrti, zauvek zatočeni i upleteni u magiju tvoje lepote.
Citati poznatog poznatog irskog pjesnika i cinika, Oskara Wildea o zenama:
– Zene su kao sfinge – prepune su tajni.
– Zene treba voljeti, a ne pokusavati razumijeti.
– Mogu razumijeti ljude koji mrze sve oko sebe, ali zenomrrsce – nikako.
– Zena voli muskarca zbog njegovih mana, ako ih ima dovoljno sve ce mu oprostiti.
– Postoje zene koje nemaju sto reci, ali to nije mana, ako sarmanto govore besmislice.
Izvor: Ljepotica
Danas je tvoj rođendan, a ja nemam šta da ti poklonim. Ja ne mogu ništa da ti poklonim. Ništa, osim samo jedne stvari.
Poklanjam ti svoje čekanje. Čekacu te i dalje. To je najteže, ali ipak hoću. Mozda dočekam jednom. Mozda idućeg rođenada ovu čestitku tebi pošaljem. A do tada čekam...
To je moj poklon.
Za sve moje procvjetale nade iza zjenica.
Za sve moje prste sto me svrbe gladni zagrljaja.
Za sve moje zablude sto se radjaju u meni,
ti mijesis hljeb.
Kome ostaju mrve, znas li!?
Meni zanimljivo :)
" Znam da sam bio oblak koji nekad donosi srecu, a nekad donosi tugu.
Znam da sam bio vjetar koji nekad pokvari, a nekad napravi frizuru. "
- U ljubavi, jedan i jedan su jedan. (Žan-Pol Sartr)
Trebala si jednom pobjeći sa mnom. Negdje...kradom...na sat ili dva. Zaboraviti muža i sve prolazne probleme. Rekao bih ti da te volim. Rekla bi mi da me voliš.. Sve što vrijedi stavili bi u iznajmljenu sobu hotela, u nekom drugom gradu.... u našem gradu... i tu bi ostalo. Eh...
Putuješ znam. Pomisliš na to znam. Pomislim na to i sam. Dočekao bih te kao starog druga. To je i najvrjednije čeg se sjećam..... iskrenog prijateljstva koje nije nestalo ni kad je strast izgubila snagu. Da je vratiti sat bili bi pametniji, s manje težnji. Možda bi i izbjegli sve zamke koje nam je život podmetnuo. Eh..
Sjetićemo se mladosti koja nas je izigrala.... izgubljene boje tvojih obraza....i uraditi pokoji grijeh. Sve besmislene mostove zapaliti u spavaćoj sobi. Možda, ko zna ? Možda ne bi ni bio grijeh ? Možda je ova razdvojenost grijeh ? Eh...
Znao bih te pustiti. Ubila bi me kad bi otišla. Navikao sam, ništa za to. Ubijala si me već bezbroj puta. Davno sam se prestao nadati da ćeš svoje sitnice ostaviti kod mene zajedno sa svojim srcem. Ostala je samo jedna .....gumica za kosu. Eh...
Trebala si jednom pobjeći sa mnom. Javiti grad, hotel i broj sobe.... i sve bi stalo na sat ili dva. Sve bi bilo predgrađe davno izgubljenog sna. Eh..Trebala si jednom pobjeći sa mnom. Negdje...kradom...na sat ili dva. Zaboraviti muža i sve prolazne probleme. Rekao bih ti da te volim. Rekla bi mi da me voliš.. Sve što vrijedi stavili bi u iznajmljenu sobu hotela, u nekom drugom gradu.... u našem gradu... i tu bi ostalo. Eh...
Putuješ znam. Pomisliš na to znam. Pomislim na to i sam. Dočekao bih te kao starog druga. To je i najvrjednije čeg se sjećam..... iskrenog prijateljstva koje nije nestalo ni kad je strast izgubila snagu. Da je vratiti sat bili bi pametniji, s manje težnji. Možda bi i izbjegli sve zamke koje nam je život podmetnuo. Eh..
Sjetićemo se mladosti koja nas je izigrala.... izgubljene boje tvojih obraza....i uraditi pokoji grijeh. Sve besmislene mostove zapaliti u spavaćoj sobi. Možda, ko zna ? Možda ne bi ni bio grijeh ? Možda je ova razdvojenost grijeh ? Eh...
Znao bih te pustiti. Ubila bi me kad bi otišla. Navikao sam, ništa za to. Ubijala si me već bezbroj puta. Davno sam se prestao nadati da ćeš svoje sitnice ostaviti kod mene zajedno sa svojim srcem. Ostala je samo jedna .....gumica za kosu. Eh...
Trebala si jednom pobjeći sa mnom. Javiti grad, hotel i broj sobe.... i sve bi stalo na sat ili dva. Sve bi bilo predgrađe davno izgubljenog sna. Eh..
"...
Mrzim snijeg. Mrzim Zimu i sve što ide s njom. Rodio sam se predaleko od ekvatora i suprotno zdravoj pameti vezao za ovu vrlet. Bor u kamenoj klisuri, e to sam. Ne traži da ti objasnim što sam ovdje i što se smrzavama svake zime. Ne traži da kažem koliko me žila drži blizu tebe koja nisi moja.
Svake godine, većinom Decembrom, kad okuje led vrh Romanije i svi konji Rogatice sliju se u barake, kao suze u oči, slažem se da ću sledeće godine postati putopisac. Barba. Kuhar na ribarskom brodu.
Tad slušam more kako razbija stijene. Pletem mreže s kojima ne znam šta ću. Čekam južina da prođe. Tad te tražim pogledom.
Bože, što sam vidio pučinu koja se srebri na mjesečini? Što sam vidio tvoje oči?
A ti? Ti i ne primjećuješ da si kamen moj. Da zbog tebe neću nikada vidjeti Kubu. Doručkovati ispod tršnje u Tokiju. Smiješiš se. Drugima. Voliš. Druge.
Kako rekoh mrzim svaki dan Zime, i stojim iza toga. Mrzim i ovaj 10-ti Decembar. Konji su u štalama. Barke u lukama.Ja u planinama. A ti u rukama drugog.
..."
“Ja sam kao i svaki drugi muškarac, čovek sa jednostavnim željama i razmišljanjem koji živi sasvim običan život. Niko mi nije posvetio neki spomenik i verujem da će moje ime biti zaboravljeno ubrzo nakon što napustim ovaj svet. Ali u ovom običnom životu uspeo sam da dobijem poštovanje i ljubav najlepše osobe koja je ikada živela na zemlji koju sam voleo svim srcem, a to mi je bilo dovoljno za ceo jedan život.“
"Kad počinje da voli, najrazumniji čovek ne vidi ni jedan predmet onakvim kakav je. On preterano smanjuje svoje prednosti i preterano uvećava i najmanje znake naklonosti voljene osobe. On više ništa ne pripisuje slučaju, gubi osećanje za verovatnoću; ono što je zamišljeno postaje stvarno, pošto to treba da utiče na njegovu sreću.
Zastrašujući znak da se gubi glava je u tome što vi, misleći na neku sitnu, jedva primetnu stvar, vidite da je bela i tumačite je da ide u prilog vašoj ljubavi; trenutak kasnije primećujete da je ona u stvari crna i vi još uvek nalazite da ide u prilog vašoj ljubavi...Pogled na sve ono što je izvanredno lepo, u prirodi i u umetnosti, munjevitom brzinom izaziva sećanje na voljenu osobu...Jedna od nesreća u životu je i to što ova radost da se gleda voljeno biće i razgovara s njim ne ostavlja jasne uspomene. Duša je, izgleda, previše zbunjena svojim uzbuđenjima da bi se usredsredila na ono što ih prouzrokuje ili što ih prati...", veli Stendal. Kome se nije ovako nešto dešavalo makar once in the lifetime ili mu se trenutno dešava. Poslije se čovjek stidi pred sobom i pred drugim ljudima :love-struck:
"Ja volim sreću koja nije srećna
Pesmu koja miri zavađene reči
Slobodu koja ima svoje robove
I usnu koja se kupuje za poljubac..."
- B. Miljković
Ljubav se mjeri neostvarljivošću-
Što je više neostvariva, to više buja.
Ljubav prestaje, život ostaje.
Ljubav ako nije neostvariva, ako nije neuzvracena, ako nije puna drame i teskih momenata ljubomore, straha i zabrinutosti...i nije neka ljubav. Obicna aktivnost da vrijeme prodje.
Ovo ja kazem o ljubavi :D
Sent from my HTC Sensation XE with Beats Audio Z715e using Tapatalk