Mahmut-paša ponovo kreće
Sredinom septembra 1796. Crna Gora se pripremala da se susretne sa iskušenjima koja su podsjećala na ona najteža u njenoj istoriji. Za to i nije trebalo dugo čekati. Skadarski vezir je već bio koncentrisao brojne trupe i pokrenuo ih ka Doljanima, kod Podgorice, gdje se privremeno ulogorio.
Čim je saznao za pokret vezirovih trupa, vladika Petar I razaslao je pozive narodu da se „čas prije diže na oružje”, u skladu s preuzetim obavezama na avgustovskoj skupštini na Cetinju. Već sredinom septembra (9/20. IX) počeli su na Cetinje da pristižu ratnici. Toga dana vladika je sa 400 Katunjana otputovao u Lješansku nahiju i načinio logor kod Vučjeg studenca. Poslije nekoliko dana prispjelo je još 4.000 ratnika, uglavnom iz Katunske nahije.
Pod sam kraj septembra vezir je pokrenuo svoje trupe ka granici Crne Gore, zadržavši se kratko vrijeme u Podgorici, samo toliko da bi prikupio osnovne podatke o protivniku. Odmah po napuštanju Podgorice, ulogorio se u Lješkopolju, na lijevoj obali Sitnice.
Vladika je grupisao vojsku u dva veća odreda, jedan kod Busovnika a drugi kod Vučjeg studenca, „tri i po vrste” udaljene jedan od drugog. Manjim odredima zatvarao je sve pravce što su iz Lješkopoljske ravnice vodili ka Lješanskoj nahiji.
U vrijeme kad je vladika vršio najneophodnije pripreme za koncentraciju vojske, prispio je u crnogorski logor serdar Minja Lazarević, zajedno s arhimandritom Avksentijem i predao vladici zlatnu panagiju, dar carice Katarine II.
Petru I su se tada nudile dvije pozicije za raspoređivanje svojih snaga. Pošto je svestrano procijenio prirodu terena na desnoj obali Sitnice, vladika je sve svoje snage rasporedio po visovima koji su dominirali desnom obalom rijeke (Sitnice) do Busovnika. On je, izgleda, odbacio mogućnost da izradi odbrambeni sistem u zoni Krnjičke Kamenice. Iako je ova odbrambena linija imala znatne prednosti, nije je odabrao zato što je omogućavala Mahmut-paši da sa svim trupama bez teškoća zauzme čitavu lješansku teritoriju, da se u njoj učvrsti, i da kasnije iz sastava svoje glavnine izdvoji više od dvije trećine trupa za udar na crnogorsku glavninu. U slučaju uspjeha, vezirovoj vojsci je put do Cetinja bio otvoren. Iskustvo iz bitke na Martinićima, vladici je nametalo obavezu da ima rezervnu strategijsko-odbrambenu liniju. To je, upravo, bila linija Krnjička Kamenica - Gradac.
Na braniku slobode
Pred početak bitke vladika se obratio vojnicima i starješinama snažnim riječima, kakve je samo on znao da sroči, poručujući da niko ne „zažali umrijeti za pravoslavnu vjeru i slobodu otačestva”.
Karakteristike reljefa kroz koji je vezir imao namjeru da izvrši glavni udar na vladičinu vojsku nudile su Crnogorcima ozbiljne prednosti. Najznačajnija je, svakako, bila u tome što je vladičina vojska branila svoju, a Mahmut pašina osvajala tuđu teritoriju. U vezirovoj vojsci su se nalazili Kuči, što će u svakom odlučujućem trenutku okršaja da odigra značajnu ulogu.
Bitka je započela 22. IX / 3. X 1796, kad je vezir izdao zapovijest da mu trupe prijeđu na desnu obalu Sitnice i krenu uz brdoviti teren na crnogorske položaje. Malo je ko tada od vezirovih potčinjenih komandanata razmišljao o tome da za protivnika ima vojsku u kojoj je svaki ratnik bio svjestan da bije boj ne samo za čast, ime i ratnu slavu nego i za opstanak otačestva, tj. da je kucnuo istorijski trenutak kad su sve narodne sile stavljene na istorijsku probu. Samo slobodan čovjek može braniti slobodu, pa je zato i hrabrost slobodnog čovjeka prava hrabrost!
Na glavnom pravcu udara turskih trupa nalazilo se selo Krusi. Njega su branili Lješnjani i 400 Katunjana. Udar je izvršen istovremeno i na crnogorske snage raspoređene lijevo i desno od sela Krusa.
Čim je započela bitka vladika je stigao na poprište, kao i čitav odred iz rejona Busovnika. Prvi napad prednjih Mahmut pašinih odreda bio je tako silovit da je napadaču pošlo za rukom da branioce pitisne s prednjih pozicija. Nastupio je kritičan trenutak, kad od odluke glavnog komandanta zavisi sve. Baš u tom momentu odredi iz Crmničke i Riječke nahije potiskuju Turske kod sela Krusa i spajaju se s vladičinom glavninom. Front napadajućih trupa bio se suzio, pa je glavnina vezirove vojske više spontano nego planirano krenula ka položajima glavnih crnogorskih snaga. U kritičnom trenutku one su bile koncentrisane baš u rejonu Krusa. Opšti turski napad bio je izveden uz strahovitu viku, karakterističnu, inače, za otomanski način izvođenja odlučujućih juriša. Na to su Crnogorci odgovorili takođe zastrašujućom vikom, stavljajući na znanje napadaču da ne računa na lak prodor.
Strašna sječa
Nadmoćnost vezirovih trupa bila je tolika da je silinu prvog udara teško bilo izdržati. Crnogorci su se stoga neznatno povukli na nove pozicije. Ocjenjujući da je nastupio odlučan trenutak bitke, vladika izdaje naredbu za protivudar. Tada je započela bitka prsa u prsa, u kojoj su nož i sablja odlučujuća oružja. Na visovima iznad Sitnice i na prostoru oko Krusa i na ostalim padinama iznad Lješkopoljske ravnice nastala je strašna sječa koja je, po kazivanjima očevidaca, trajala više od tri sata. Za takav način okršaja vezirova vojska nije bila dorasla Crnogorcima. Turski prednji oredi počeli su da se kolebaju, da uzmiču, da prenose nered i paniku na središnje djelove, pa čak i na one u zaštitnici. U vezirovim trupama nastala je opšta pometnja.
Da bi spriječio rasulo i dalje uzmicanje, a glavne snage okrenuo u protivjuriš, neustrašivi Mahmut-paša na konju pokušava da svoje elitne jedinice upravi na razjarene Crnogorce. U tom trenutku pao je pogođen puščanim kuršumom i to, kako izgleda, sa leđa. To je djelovalo porazno na njegove udarne trupe, pogotovo kad su zapazile da su njegovu glavu i čitavo oružje s njega skinuli ratnici iz neposredne vladičine okoline. Turske trupe su odmah okenule leđa, odstupajući bez reda, prenoseći opšti strah i izbezumljenost na svu vezirovu vojsku.
Propuštena prilika
„Toržestvo” crnogorske pobjede bilo je potpuno. Crnogorci su gonili razbijene turske jedinice do samog „njihovog lagernog mjesta”, pa čak i dalje, „koliko je moguće bilo”. Zaustavili su se na rijeci Morači, tako da nije izvedeno pravo strategijsko gonjenje, za koje su se tada pružali idealni uslovi. Razmišljajući kasnije o tome, vladika je isticao da je propuštena jedinstvena prilika da se tada zavlada Zetom i da se crnogorske granice znatno prošire.
U Boki Kotorskoj se govorilo i očekivalo da će vladika zauzeti Spuž, a postojali su i izgledi da se zauzme i Podgorica. Uostalom, onaj koji je tada i formalno preuzeo komandu nad razbijenom turskom armijom - Ibrahim-paša jedva se spasio ranjen sa bojišta.
Na bojištu je ostalo 3.400 poginulih turskih oficira i vojnika. Među njima je bilo 300 najbližih Mahmut-pašinih saradnika.
Crnogorcima je pao u ruke veliki ratni plijen, a sablja vezirova i njegovi pištolji predati su na poklon vladici. On ih je kasnije poslao kao dar imperatoru Pavlu I i prestolonasljedniku Aleksandru I.
Crnogorci su bili uvjereni da je na ovom razbojištu za svagda riješena sudbina Crne Gore. To je trebalo i na svojevrstan način i obilježiti. Učesnicima bitke se učinilo da bi to najadekvatnije bilo ako se preduzme trijumfalni pohod od Krusa do Cetinja, sa glavom poginulog skadarskog vezira, nabijenom na koplje. Bilo je u tom varvarskom postupku mnogo prkosa prema protivniku koga je Crna Gora držala za najljućeg u dotadašnjoj istoriji.
Svečani ulazak crnogorske vojske u Cetinje upriličen je 28. IX / 9. X 1796. Kao i na svetkovini prilikom povratka sa Martinića, pobjednici su obrazovali trijumfalnu kolonu, pokazujući zadobijene trofeje, što su učesnici svečanosti pozdravljali plotunima.
Istorijski trenutak
Crnogorska pobjeda na Krusima odjeknula je širom Evrope. Najsnažniji utisak, svakako, izazvala je u Petrogradu. Raspoloženje stvoreno poslije vijesti o pobjedi na Martinićima ustupilo je mjesto pravom ushićenju, pošto su pristigle vijesti o trijumfu na Krusima.
Glavni zapovjednik crnogorske vojske u oba sukoba sa skadarskim vezirom učvrstio se kao istinski narodni vođ. Svako je u njega počeo da vjeruje i da od njega očekuje svestran preporod da je nastupio istorijski trenutak, pa je koncentrisao svu duhovnu snagu da iskoristi priliku koju mu je istorija ponudila. Dalji razvoj događaja je svakim danom pokazivao da je Crna Gora u ličnosti Petra I dobila zemaljskog gospodara koji je realistično prosuđivao šta njegova zemlja znači u vremenu i prostoru. On nije preduzimao ni jednu jedinu radnju kojoj nije mogao osigurati oslonac u narodu koji je suvereno predvodio.
Pošto je na vrijeme poslao zvanične izvještaje o toku zbivanja na opasnom ratištu protiv skadarskog vezira, vladika je ovlastio ruskog kancelara Ivana Andrejeviča Ostermana da kod ruskog vladara i ruske vlade pokrene razgovore o proglašenju zvaničnog pokroviteljstva nad Crnom Gorom. Pred sam kraj 1796. vladika donosi odluku da u Petrograd pošalje svog izaslanika Nikolu Ćirkovića (poznatog i pod imenom Nikola Davidović-Crnojević) sa pismenim zahtjevom o tome za rusku vladu. Vladičinog izaslanika je primio novi ruski imperator Pavle I 1/12. III 1797. u Moskvi, gdje je tada ruski samodržac boravio.......
