Bitka u Moraci juna 1877 godine

DRAGIŠA RAŠOVIĆ: BITKA U MORAČI JUNA 1877. GODINE

Boj na Bukovoj poljani


U ratnom okruženju Crnogorsko-turski rat (1876-1877), je u sjenci Rusko-turskog rata, koji se vodi sa promjenljivom srećom. Turci su koristili primirje na tursko-srbijanskoj granici od 27. juna kao i primirje između Crne Gore i Turske od 2. novembra 1876. godine, prekinuto u aprilu 1877. godine, hitajući da pragaze Crnu goru i da svoje snage koncentrišu protiv Rusije.
Dejstva turske vojske u Crnoj Gori planirana su kao napad sa tri ratna fronta: sjeverni-od Hercegovine prema Danilovgradu pod komandom Sulejman paše, južni - u dolini Zete pod komandom Saib paše, istočni-od Kosova i Metohije preko Vasojevića prema Kolašinu pod komandom Mehmed Ali paše. Kada se sretnu u rejonu Spuža i Podgorice, planiran prodor prema Cetinju i pokoravanje preostalih djelova Crne Gore.
Skromne snage Crne Gore bile su rastrzane na sva tri ratna fronta. Rovački, Donjomorački i Gornjomorački bataljon bili su na frontu u Hercegovini i u slivu Zete. Senatar Pero Jokašev Pejović iz Ceklina štitio je od turskih nasrtaja lijevu obalu Tare do Donjeg Kolašina sa Jezero-šaranskim i Poljsko-kolašinskim bataljonom.
Komandant nedovoljno naoružanih crnogorskih snaga na istočnom crnogorskom frontu vojvoda Miljan Vukov Vešović (1820-1886.) sinovi -Gavro Vuković i Todor Vuković), imao je pet vasojevićkih bataljona, dva bataljona senatora Pejovića i kombinovani Morački bataljon sastavljen od Donjomoračana i Gornjomoračana, lipovske i rečinske čete, pretežno rezervista u odmaklim godinama-ukupno osam bataljona, sa oko 3.500 boraca i dva topa.

Prodor kroz Vasojeviće

Glavnina turske vojske i pomoćna turska vojska na istočnom frontu pod komandom Mehmed Ali paše, ferika-divizijskog generala, zvani i Mehmed Alija, imala je oko 17.500 vojnika i 24 topa. Znači, Mehmed ali pašinoj vojsci sadejstvovao je i bašibozuk iz Metohije, Plava i Gusinja pod komandom Ali bega Gusinjskog.
Mobilisan je bio i bašibozuk iz kolašinskog okruženja pod komandom bimbaše (brigarida) Suljage Mekića i iz nekih sandžačkih krajeva. Turska vojska je imala brojno preimućstvo, snažnu artiljeriju, konjicu, tehničku i drugu ratnu opremu neuporedivo bolju od one kojom je raspolagala crnogorska vojska.
Pod izgovorom „izviđanja”, turska odjeljenja bašibozuka (neredovna pomoćna turska vojska, silom mobilisana, islamizirani sunarodnici starosjedilaca, neobuzdana pljačkaška vojska) stalno su napadala okolinu Kolašina, palila sela i planinske katune, ubijala i neboračku nejač, pljačkala i plijenila stoku.
Početkom juna 1877. godine turska vojska je ovladala Vasojevićima. Glavnina turske vojske, pod komandom Mehmed ali paše od Berana i pomoćna vojska od Plava i Metohije pod komandom Ali bega Gusinjskog, pod teškom borbom, potiskujući odrede vojvode Miljana Vukova i paleći vasojevićka sela, prodrla je 10/22. juna 1877. godine preko Trešnjevika i Lise prema Rečinama i Ključu.

Herojski otpor

Prodor turske vojske usporavala su dva vasojevićka bataljona, ali nijesu imala dovoljno snage da ih zaustave, pa je ona zauzela Vranješticu, Planinicu i Bare Kraljske. U pravcu Bukove poljane pošao je i vojvoda Miljan Vukov sa sinom Todorom Vukovićem, komandantom Ljevorečko-konjuškog bataljona. Tako su tri vasojevićka bataljona izvršila munjevit napad na zaštitnicu Mehmed Ali pašine vojske, koja se odmarala na Bukovoj Poljani.
Iznenađeni i razbijeni, Turci su se povukli preko Rečina ka Kolašinu. U ljutom boju na Bukovoj Poljani, 11/23. juna 1877. godine, po jednom izvoru saznanja, ubijeno je više od 800 turskih vojnika. Crnogorski gubici iznosili su oko 50 boraca. Sjajna pobjeda vasojevićkih bataljona na Bukovoj Poljani imala je visok moralni i psihološki efekat i širok odjek.
Šestog juna 1877. godine, turska vojska iz Kolašina napala je crnogorsku granicu i zapalila sela Vladoš i Trunića Do.Glavnina turske vojske, u prodoru od Vasojevića, zapalila je preostalio dio crnogorskog sela Rečine 10/22. juna. Crnogorska vojska je zapalila sela Smailagića Polje i Drpe u turskoj zoni. Pod komandom komandira Luke Ilijina Mijatovića, djelovi Moračkog bataljona prelazili su preko Tare u pomoć Rečinskoj četi i poslije kraće borbe starjela Turke u Kolašin.
Istog dana, 10/22. juna, kad je Mehmed Ali paša zapalio Rečine, kolašinski Turci su napali moračke katune na Vučju, ubili četiri Moračanina i plijenili stoku.
Lipovski barjaktar Vasilj Vuković sa jednim odjeljenjem Lipovaca, presrio je Turke koji su se vraćali s Vučja, iznenada ih napao iz guste bukove šume niže Krivače, ubio 13 Turaka i oteo im dio plijena.
Četvrti dan po dolasku Mehmed Ali paše u Kolašinu, 14
26. juna 1877. godine, turska vojska je pod komandom Veik Salih paše spalila Gornje Lipovo, kako kaže narodna pjesma:
„I Rečine selo popališe,
i Lipovo ognju predadoše...”
Stanovništvo je bježalo iz popaljenih sela i katuna, a Rečinska i Lipovska četa su se povukle prema Crkvini i ušle u sastav Moračkog bataljona prije boja u Donjoj Morači.

Nije snaga u sili


Vojna na tri fronta. Napad turske regularne vojske i bašibozuka i odsudni boj za odbranu Manastira Morače
U srednjem Potarju, od Prošćenja do Šaranaca, odvažni iguman Manastira Dobrilovine Mihailo Dožić (1848-1911), branič pravoslavlja, narodni prosvjetitelj, hajdučki hrabar uskok na područja pod turskom vlašću, čelnik buđenja nacionalne svijesti, imao je velikog uspjeha u raznim oblicima organizovane oslobodilačke borbe protiv Turske vojske i bašibozuka do vojevanja na gerilski način, kao rukovodilac ustanka, zatim komandir Poljsko-kolašinskog bataljona. Istakao se junaštvom i organizatorskim sposobnostima u Hercegovačkom ustanku 1875. godine i u ratu 1876-1878. godine. Ranjavan je na bojnom polju. Od 1878. godine upravnik je Manastira Morače.

Mitrofan (rođen Marko) Ban (1841-1920), rodom iz Boke Kotorske, arhimandrit Manastira Morače i uz to na značajnim vojnim i upravnim dužnostima u Morači (1869-1878), zatim episkop cetinjski, pa mitropolit crnogorsko-primorski, nosilac visokih odlikovanja, pisac svetovne i duhovne literature.

Pokret iz Kolašina

Poslije poraza na Bukovoj poljani, Mehmed Ali paša je prikupio svoje snage u Kolašinu. Njegova vojska nije uspjela u pokušaju da prodre prema Planinici i Raskrsnici, jer su je Vasojevići dočekali i natjerali na povlačenje prema Kolašinu. Za izvršenje postavljenog zadatka, Mehmed Ali paša je bio u dilemi - da li da planira prodor pravcem Mateševo - Lijeva Rijeka - Podgorica, ili pravcem Manastir Morača - Rovca - Spuž, i tako da se srete sa turskom vojskom koja je dejstvovala sa sjevera i sa juga i već se bile spojile u Bjelopavlićima. U tom cilju, Mehmed Ali paša je u potaji pripremao prikriveni plan prodora pravcem: Morača - Rovca - Spuž, vjerujući da će tim nedovoljno branjenim i najkraćim putem lakše uspjeti da stigne do cilja. Međutim, Mehmed Ali paša se prevario u procjeni da će brzim naletom pregaziti tvrdu Moraču i kamenita Rovca.
Vojvoda Miljan Vukov sa svojim bataljonima bio je zauzeo položaje u rejonu Mateševa. On je procjenjivao da će se turska vojska vjerovatno usmjeriti u pravcu Mateševa, pa je odlučio da ga čvrsto zatvori, u prvom redu za artiljeriju i konjicu.
U cilju valjane pravovremene pripreme odbrane od Turaka, na Crkvini je održano savjetovanje u kome su učestvovali: okružni načelnik u Morači Bašo Tokov Božović iz Pipera, arhimandrit Manastira Morače Mitrofan Ban, stari donjomorački komandir Milisav Mišnin Vujisić i podkomandir Živko Đokov Rakočević. Luka Ilijin Mijatović, ranjen na Trunića Dolu, komandir Moračkog bataljona sa sjedištem u Nježinom Lugu, nije mogao biti na ovom savjetovanju. Tu je odlučeno da se na Crkvini ostavi predstraža sa zadatkom da budno prate sve pokrete turske vojske i o tome odmah obavještava svoju komandu, Morački bataljon da se locira na isturene kote više sela Ravni. Neposrednom odbranom Manastira Morače će rukovoditi Bašo Božović i Mitrofan Ban, koji je vojsci održao patriotski govor sa pokličem svi u boj:
„Vojnici eto nam dolaze Turci u goste! Ja se nadam u vaše poznato junaštvo, da ćemo ih dočekati onako pošteno, kako su ih dočekivali vaši slavni preci, kad god su im ovakvijem načinom u pohode dolazili. Istina, njih je mnogo a nas je malo, ali to ne treba da nas ni malo plaši, jer nije snaga u sili, nego je snaga i moć u pravdi... S pomoću Božjom, složno i junački naprijed za čast naše drage Crne Gore!...”
Nekoliko starijih ljudi poslato je u sela da sklanjaju nejač u pogodna skloništa i da se nađu pri ruci kao vodiči našoj vojsci.

Pripreme za odbranu

Turska vojska je pošla iz Kolašina rano ujutro 11/23. juna 1877. godine, izašla na Vučje oko 10 sati, zatim se počela spuštati preko Žiraka prema vododjelnici Crkvina-Peg. Komandant združenog odbrambenog odreda vojvoda Miljan Vukov budno je pratio svaki pokret turske i njihove pomoćne vojske, pa kada je saznao da se ona krenula k Manastiru Morači, riješio je da joj to spriječi. Odlučio je da na Doli Ravanjske, koji dominiraju Donjom Moračom, odmah prebaci 1500 boraca sa dva topa, manju jedinicu iznad sela Bara i prema Raičevinama, u namjeri da tursku vojsku napadne sa više strana kada njena glavnina siđe bliže Đuđevini. Jedan dio svoje vojske je zadržao u rejonu Mateševa radi obezbjeđenja pravca uz Taru preko Jabuke i Raškova Gumna.
Odred senatora Pera Pejovića imao je više sukoba sa Turcima u dolini rijeke Tare na sektoru Kolašinskih Polja i Šaranaca, u toku proljeća 1877. godine, dok se po naređenju crnogorske Vrhovne komande povukao na Vratlo iznad Gornjeg Lipova. Senator Pejović je pozvan da odmah sa odredom dođe u Donju Moraču i vojničiki zauzme određene položaje. Pejović je sa Sinjajevine prešao preko Gornje Morače i zauzeo položaje iznad sela Raško. Rano sjutradan 12/24. juna vojvoda Miljan je naredio Bašu Božoviću i Mitrofanu Banu da Morački bataljon zauzme dominantna brda iznad sela Ravni i da budu u punoj pripravnosti, dok dobiju novo naređenje.

Uz manastirska zvona


Mehmed Ali paša je nastupao u tri kolone ka Manastiru Morači. Na desnom krilu nalazila se brigada bašibozuka pod komandom Ali bega Gusinjskog. Sa njom se kretao i bašibozuk pod komandom bimbaše Suljage Mekića iz bliže okoline Kolašina i iz nekih krajeva Donjeg Kolašina. Ova kolona je nastupala od Crkvine preko Vrujaca i Seoca prema Vočju u pravcu Manastira Morače. Na lijevom krilu nalazili su se redifi (rezervna turska vojska), pod komandom Salih paše, koji je nastupao pravcem Ravni - Raičevina
Manastir Morača, podignut 1252. godine drevni kulturno-istorijski spomenik, vjerski i kulturni centar, za borce Moračkog bataljona bio je nadahnuće i simbol oslobodilačke borbe, pa su zato čvrsto bili riješeni da ga brane i odbrane po svaku cijenu i ne puste neprijateljima da ga skrnave, pljačkaju, pale i ruše.
Dok se Morački bataljon utvrđivao na položajima koji mu je odredio vojvoda Miljan Vukov, pojavila se turska rezervna vojska na istaknutim brdima ispred njih, ali još nijesu prelazili u napad. Borci su vidjeli da je turska vojska zapalila Vrujca i Seoca i krenula k Manastiru, kod kojeg nije bilo branilaca. Razjareni i divlji bašibozuk Ali bega Gusinjskog ludo je jurio od Crkvine prema manastiru Morači. Borci Moračkog bataljona i drugih jedinica trčali su da bi tuđine spriječili u namjeri.

Žestoka bitka

Nošeni samopouzdanjem i rodoljubljem, borci Moračkog bataljona su oko 10 sati izbili iznad sela Bara, na mjestu Stožac. Turci su već bili zauzeli Gradinu i primorali na povlačenje grupu boraca, koja je bila krenula na Gradinu. Turci su pucali na ona odjeljenja Moračana koja su preko Bara trčala k rijeci Morači. Živko Rakočević i barjaktar Đorđije Tripkov Simonović sa 15-20 boraca stigli su kada je bašibozuk bio na domak Manastira spreman da puca po njemu. Kad su došli na vrh Čioca na domak Manastira, vidjelo se dvadesetak boraca koji su pucali na Turke nastupajući niz Ljubotiće k rijeci Morači.
Mitrofan je na konju otišao u naselje Manastira, a ljudstvo bataljona, koje je bilo krenulo ka mostu na Morači pod Manastirom, pošlo je pod komandom Baša Božovića uz lijevu obalu rijeke da taj položaj ne daju Turcima. Mitrofan je naredio grupi mladića da stalno zvone u manastirska zvona, što je odzvanjalo u srcu svakog branioca i snažno uticalo na jačanje borbenog morala i odlučnost boraca na odbranu. Bašibozuk Ali bega Gusinjskog napadao je sa velikom žestinom, ali ga je iznenadio još snažniji otpor Moračkog bataljona, koji ih je odbacio od rijeke Morače. Raspaljivala se odsudna bitka.
U momentu kada se turska vojska našla takoreći pred vratima Manastira i kada se raspalio žestoki okršaj, vojvoda Miljan Vukov je izvršio napad na lijevokrilnu tursku kolonu redifa. Iznenađenje je bilo potpuno, jer Turci nijesu očekivali tako silovat napad Vasojevića. U borbu je prvi stupio Ljevorečko-konjuški bataljon, pod komandom komandira Todora Miljanova Vukovića i podkomandira Lakića Vojvodića i unio pometnju u tursku vojsku. Vasojevićki bataljoni su vitlali zbunjenu i iznenađenu tursku vojsku po moračkim šumama, vrletima i potocima. Žestoki boj se vodio od Doli Ravanjskih do manastira Morače.
Bašibozuk, iznenađen snažnim otporom Moračkog bataljona i bočnim napadom Vasojevića, počeo se naglo povlačiti, a crnogorska vojska je prešla u energično gonjenje. Uz Koštanicu je posječen veliki broj bašibozuka. Zbunjeni Turci su se prosuli bježeći bespućem, okomitim vrletima i klisurama.

Trijumf branilaca

Branioci Morače su jurišem napadali na turske krilne kolone sa po dva bataljona, slomivši bašibozučke snage, iznenada napadnute kad su bili na prilazima rijeci Morači naspram Manastira. Snažna paljba sa lijevog i sa desnog krila kao i sa čela natjerivala je neregularne grupe u bjekstvo. Crnogorska vojska je odsjekla tursku prethodnicu od glavnine i zaštitnice potpuno slomila neobuzdani bašibozuk. Kada su turskoj vojsci odsjekli krila, islamizirana para-vojska domaćeg porijekla, dala se u bjegstvo poput usamljenog stada na vučjoj klanici. Turski poraz bio bi još veći da su pravovremeno i potpuno izvršili postavljeni zadatak komandiri vasojevićkih bataljona Zarija Protić i Zarija Bakić, što je Mehmed Ali pašinoj vojsci olakšalo povlačenje prema Kolašinu s manje gubitaka.
Mehmed Ali paša je pokušao da spasi svoje trupe od poraza. On je izvršio protivnapad na centar crnogorske vojske, ali su mu vasojevićki bataljoni pružili žestok otpor. Zatim je vojvoda Miljan Vukov poveo svoje bataljone na juriš, natjerao tursku vojsku u bezobzirno bjekstvo i gonio ih sve dok nijesu stigli na topove i rezervu.
U toku povlačenja bašibozuka, senator Pejović sa odredom hitno se prebacio iznad Raška na brdo iznad Seoca prema Vrujcima i napao tursko desno krilo. Da je Pejović prethodnog dana zaposjeo te položaje, vjerovatno bi turski bašibozuk pretrpio i veći poraz.
Od potpune katastrofe, tursku vojsku je spasila noć , koju su Crnogorci gonili do Tare. Povukli su se u Kolašin, noseći ranjene i poginule koliko im je uspjelo.

Za vječno pamćenje


Bitka u Morači je imala veliki vojni, politički i moralni značaj za Crnu Goru. Poraz turske vojske bio je potpun. Ona nije uspjela da ostvari svoj cilj - da preko Morače i Rovaca stigne u Spuž, sjedini se sa turskom sjevernom i južnom vojskom i da ujedinjena sa njima nastavi vojne operacije prema Cetinju, u cilju pokoravanja cijele Crne Gore. I Rusija je pozdravila sjajnu pobjedu Crnogoraca nad Turcima u Morači.
Vojska Mehmed Ali paše nije više bila sposobna za ratne operacije. Potpuno razbijeni bašibozuk se nije zadržao ni u Kolašinu već se razišao svojim kućama. Mehmed Ali paša ga više nije mogao zadržati pod svojom komandom, što je još više slabilo njegovu teško poraženu i demoralisanu vojsku. Upravo, pobjeda u Morači je bila jedina velika pobjeda crnogorske vojske u junskoj ofanzivi turske vojske na Crnu Goru 1877. godine. Vojvoda Miljan Vukov, kao mnogo puta ranije, pokazao se hrabar i vrlo sposoban vojskovođa.

Briljantna pobjeda

Spiridon Gopčević, pišući o ovom boju u Morači, kaže da su Crnogorci, pored brojčanog preimućstva turske vojske i snažne artiljerije, zahvaljujući izvanrednom rasporedu vojvode Miljana i senatora Pejovića, izvojevali jednu od najodlučnijih i najsjajnijih pobjeda u ovom ratu. Vojvoda Miljan je izvanredno iskoristio i konfiguraciju terena na način vrijedan divljenja.
Vojvoda Miljan Vukov produžio je da goni tursku vojsku i 13/25. juna i konačno je protjerao sa crnogorske teritorije. Crnogorska vojska istočnog fronta pod komandom vojvode Miljana Vukova slavila je trijunfalnu pobjedu poslije jednomjesečnog vojevanja sa vrlo brojnom i dobro naoružanom vojskom, predvođenom jednim od najsposobnijih turskih generala u ovom ratu.
O gubicima turske vojske u Morači postoje različiti podaci. Uopšte neujednačena kazivanja, teško je sa sigurnošću sporiti odnosno bez rezerve prihvatiti jer se neki kriju iza ograde „vojna tajna”. Kad je riječ o izvorima saznanja, samo da pomenem, bez komentara, lažni izvještaj Mehmed Ali paše višoj komandi o bici u Morači! Vojvoda Miljan kaže u izvještaju knjazu Nikoli da je u Morači bila velika turska pogibija i da su Crnogorci odnijeli pobjedu, u kojoj su vasojevićki bataljoni posjekli preko 700 turskih glava. Isledna komisija je utvrdila da je preko 1.400 turskih vojnika palo u moračkoj bici. Mitrofan Ban navodi da su Turci imali 1.500 do 2.000 mrtvih. Spiridon Gopčević piše da je na poprištu u Morači nađeno 2.070 turskih leševa i da je oko 2.000 ranjenih odneseno u Kolašin, da je na bojnom poprištu izbačeno iz stroja preko 4.000 pripadnika turske vojske! Crnogorska vojska je zaplijenila velike količine hrane, municije i drugog materijala, među kojima: 2.700 pušaka, 1.500 pištolja i levorvera, 1.800 sabalja i jatagana, 85 konja i 6 barjaka. Vrhovni komandant crnogorske vojske knjaz Nikola piše da je turska vojska u Morači izgubila preko 2.000 vojnika i da su Crnogorci zaplijenili mnogo oružja i drugog ratnog materijala.
Crnogorski gubici bili su 45 poginulih. Morački bataljon je imao 19 poginulih, 10 iz Donjomoračkog i 9 iz Gornjomoračkog bataljona. Vasojevićki bataljoni su imali 25 poginulih, a iz Jezero-šaranskog bataljona poginuo je jedan borac. Prema jednom podatku, Crnogorci su imali 162 ranjena od kojih iz Moračkog bataljona 43. U hramu Manastira Morače čuvaju se javno izloženi poimenični spiskovi: Vojnici Moračkog bataljona 18, Vojnici vasojevićkih bataljona 20 boraca, poginuli u borbi protivu Turaka u Morači 12. juna 1877. godine.

U znak sjećanja

Početkom jula 1877. godine, Turska je glavninu svojih snaga povukla sa crnogorskog ratišta na ruski front. Mehmed Ali paša je ostavio dva bataljona u Kolašinu. Povlačenje glavnine turske vojske omogućilo je crnogorskoj vojsci da preuzme nove operacije.
Primirje između Rusije i Turske, nastupilo početkom 1878. godine, odnosilo se i na Crnu Goru. Rat je završen odlukom velikih sila na Berlinskog kongresu 13. juna do 13. jula 1878. godine, kojim je Crna Gora dobila međunarodno priznanje države, udvostručenu teritoriju i izlaz na more.
Kolašin je oslobođen 4. oktobra 1878. godine u 11 sati i 30 minuta. Preživjeli pobjednici su se vratili u svoj zavičaj, pozdravljeni od svog rodoljubivog naroda. Ranjenike rane ne bole kad su dobijene u borbi za slobodu otadžbine, ali se pamte. Poginuli su svečano sahranjeni. U neoskrnavljenom Manastiru Morači održano je blagodarenje za srećnu i slavnu pobjedu.
Divimo se požrtvovanim patritima Crne Gore. Podsjećamo dostojne potomke časnih predaka na velikog pjesnika i slovenskog rodoljuba, autora nugasive luče i plamena vječne vatre - himne uzvišenoj slobodi Ivanu Gunduliću (1589-1638):

„O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi,
ne mogu biti plata tvojoj čistoj ljepoti!”

U znak sjećanja na ovu pobjedu Crnogoraca nad Turcima, na Crkvini je 1905. godine podignuta spomen crkva koja se srušila 1926. godine. Sada je u toku izgradnja novog hrama, na istom mjestu sa istim značenjem, na svojevremenu inicijativu doktora Gavrila Dožića (1881-1950), mitropolita cnrogorsko-primorskog (1920-1938) i patrijarha srpskog (1938-1950).


Kraj

--------------------------------------------------------------------------------

u Manastiru imash uramljene dvije slike sa imenima poginulih iz Morachkog i Vasojevachkog bataljona....

(POSLANICA VASOJEVIĆIMA)
VASOJEVIĆI SE RAĐAJU, ŽIVE I UMIRU SA CRNOM GOROM


piše: Budo Dragović, poznati publicista


Dragi moji Vasojevici, sa vama sam uvijek i sada. U zavicaju sam kad me god zapadne i kada mi porucite. Svim svojim bicem sam vam privrzen i ponosan sto poticem iz tog dijela crnogorskog naroda. I sada vam se obracam da slozno pregnemo da se nasem, u proslosti napacenom i u novije vrijeme osiromasenom narodu u Gornjem Polimlju i Potkomlju, obezbijede pristojniji zivot i izvjesnija buducnost. To se postize samo u nezavisnoj crnogorskoj gradjanskoj drzavi.
Crnogorski narod, bez podjele na nacionalnu pripadnost, politicku opredijeljenost i vjersko ubjedjenje, odlucan je, a 21. maja ima istorijsku sansu, da obnovi svoju visevjekovnu crnogorsku gradjansku drzavu. Mnostvo je istorijskih, tradicionalnih, politickih, ekonomskih, socijalnih, obrazovnih, kulturnih, gradjanskih, nacionalnih i demokratskih razloga za obnavljanje crnogorske drzave.
Vasojevici su nedjeljivi dio crnogorskog naroda i drzave. Za svoju slobodu i svoju crnogorsku drzavu, isto i kao za svoju rodnu kucu, zajedno sa crnogorskim plemenima i nahijama, a cesto i samostalno, Vasojevici su lili krv na sve strane: po Polimlju, na Bukovoj poljani, na Moraci, oko Cetinja i Podgorice, u Pivi, na Vucjem Dolu, za oslobodjenje Bara, Metohije i Skadra, na Bregalnici, kod Mojkovca, na Neretvi, Sutjesci i svuda i svagda, gdje je presa rodu bila. Vasojevici nijesu novooslobodjeni i Crnoj Gori nasilno pripojeni kraj. Nijesu “izvanjci”, “dodjosi”, “uljezi” i “uskoci”, nego crnogorski narod, nastao i opstao u crnogorskim Brdima, pod crnogorskim zajednickim nebom. Predvodjeni svojim slavnim i dalekovidim glavarima – vojvodom Miljanom Vukovim, igumanom Mojsijem Zecevicem, plejadom intelektualaca, skolovanih vojskovodja i diplomata, Vasojevici su se “macem” i “perom” utemeljili u crnogorsko drzavno, nacionalno i duhovno bice. Vasojevici se, od iskona, “radjaju, zive i umiru sa Crnom Gorom”, zborio je vasojevicki vojvoda Miljan Vukov Vesovic.
Sadasnji mladi skolovani narastaji, potomci uglednih predaka, moraju se vise okrenuti razvojnim programima svoga kraja i crnogorskom napretku. Nije imanentno Vasojevicima da, sa njihovih tribina u Polimlju, razni “izvanjci” i “uljezi” – udruzeni srpski klero-nacionalisti, integralisti i unionisti, emituju zlokobne poruke mrznje crnogorskom i nesrpskim narodima u Crnoj Gori, samo zbog toga sto vise vole svoju, nego tudju drzavu.
Sadasnjim generacijama ne trebaju “kubure” i “handzari” za pojasom, kao precima. Dovoljno je da 21. maja, na glasackom listicu, ponosno olovkom zaokruzite istorijsko “DA”, za nezavisnu crnogorsku gradjansku drzavu. Time cemo se oduziti crnogorskom rodu i zajednickom domu, ispuniti amanet predaka i materijalizovati uslove srecnijeg zivota potomstvu. Svi smo mi, kao gradjani pojedinci, vise duzni svojoj drzavi, nego drzava nama, makar nam vlast nekada cinila i nepravdu. Nas je Crna Gora porodila. Za nas ljepse zemlje u svijetu nema. Ucinimo sve da nam ljepse svicu zore, u zivotu Crne Gore.
Kada uspostavimo nezavisnu crnogorsku gradjansku drzavu, nasu zajednicku kucu, imamo pravo i duznost da, od nove crnogorske drzave i demokratski izabrane vlasti, trazimo brze prevazilazenje ekonomske zaostalosti i kulturne ucmalosti Gornjeg Polimlja i Potkomlja.
Uvjeren u pobjedu i bolje crnogorsko sjutra, srdacno vas pozdravljam.

11. juna 1877.

Odigrala se bitka na Bukovoj Poljani.

Quote:

---

Originally Posted by G R A D

U ljutom boju na Bukovoj Poljani, 11/23. juna 1877. godine, po jednom izvoru saznanja, ubijeno je više od 800 turskih vojnika. Crnogorski gubici iznosili su oko 50 boraca. Sjajna pobjeda vasojevićkih bataljona na Bukovoj Poljani imala je visok moralni i psihološki efekat i širok odjek.

---

10. oktobra 1820.


Prilikom napada turske vojske na Drobnjak, Moraču i Rovca došlo je do bitke na Morači. Moračani su bili prvi na udaru jer su, po nagovoru vladike Petra I, odbili da plate harač. Prema nekim izvještajima, u Gornjoj Morači naspram oko 7.000 osmanlija, našlo se oko 1000 crnogorskih vojnika. Pored pobjede u ovom sukobu Crnogorci su imali i veliki ratni plijen a Morača i Rovca od tada su sastavni dio crnogorske države.

VASOJEVIĆI GRADE CRKVU NA BUKOVOJ POLjANI

Za krst časni i slobodu zlatnu


ANDRIJEVICA - Nakon što je prošle godine episkop budimljansko-nikšićki vladika Joanikije sa sveštenstvom obavio osvećenje zemljišta i krsta, uskoro bi na Bukovoj Poljani trebalo da počne izgradnja crkve. Crkva se podiže u slavu vasojevićkih junaka koji su kroz istoriju davali svoje žiote "za krst časni i slobodu zlatnu" . Projekat budućeg hrama uradio je arhitekta Ranko Vukanić, dok je zemljište na kome će graditi crkva poklon Vuksana Mihailovog Zečevića. Kako kaže Svetislav Martinović, predsjednik odbora za izgradnju crkve, vidovdansko saborovanje na ovom mjestu, uz podizanje ovog svetog zdanja, biće prilika za podsjećanje na svetog Vida i velikomučenika Lazara.
- Putnici i namjernici, kada budu dolazili na Bukovu Poljanu, koja slavom nebo dodiruje, naći će spomenik i hram, odnosno kameni ljetopis vremena, da tama zaborava ne prekrije sjećanje na ono što smo bili, čuvajući amanet svih svetih i zavjete predaka, vječnih budničara, oko čijih se imena grabe komske vile da dostojne vijence sapletu - poručuje Martinović.
Prije nekoliko godina na ovom istom mjestu, povodom 125 godina bitke na Bukovoj Poljani, na inicijativu Udruženja Vasojevića "Vaso" iz Lijeve Rijeke, podignut je spomenik na kome su uklesani likovi igumana Mojsije Zečevića i vojvode Miljana Vukova. Pripremljena je još jedna mermerna ploča na kojoj će biti upisana imena komandanata koji su izvojevali veliku pobjedu nad turskom vojskom u bici na Bukovoj Poljani.
- U Veljem ratu koji je Crna Gora vodila protiv Osmanske imperije, vojvoda Miljan Vukov je sa svojim Vasojevićima 1878. godine na Bukovoj Poljani odnio jednu od najslavnijih pobjeda nad regularnom turskom vojskom, kojom je komandovao do tada nepobjedivi Mehmed Ali-paša. Odmah poslije toga slijedi još jedna pobjeda nad istom vojskom u odbrani manastira Morača. Te dvije bitke su umnogome opredijelile dalju sudbinu Crne Gore iduće 1878. godine na Berlinskom kongresu - podsjeća Martinović, pozivajući sve ljude dobre volje da daju svoj dobrovoljni prilog kako bi hram na Bukovoj Poljani što prije zasijao punim sjajem.

D.J.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2009-06-14

DA SE NE ZABORAVI: PROŠLO JE 130 GODINA OD JUNAČKE POGIBIJE MILA MILOŠEVOG OSMAJLIĆA

Milovo ime upisano na spomen-ploči crkve u Nikšiću


Prošlo je 130 godina od junačke pogibije oficira crnogorske oslobodilačke vojske stotinaša Mila Osmajlića, na Previji kod Trepče, 1877. godine.
Mile Osmajlić se istakao svojim junaštvom u čuvenoj bici u Budimlji (Rudešu), koja se odigrala aprila 1862. godine između Vasojevića, pod komandom vojvode Miljana Vukova, i turske vojske, pod komandom Husein-Avdi paše i Selim-paše. U ovoj borbi gine sin Selim-paše pukovnik Ibrahim-aga, dok Selim-pašu, pri bjekstvu sa bojnog polja, ubijaju Ivan i Stefan Ćorac - Šunjević iz Dapsića. Zbog zasluga u ovoj bici, nešto kasnije, Mile je postavljen za komandira - stotinaša narodne vojske. Naime, pored junaštva po već običajnom pravu, naslijedio je glavarstvo od svoga đeda Milutina Dabetića - Osmajlije, umjesto oca Miloša, koji je dugo godina živio u Srbiji na dvoru srpskog kneza Milana Obrenovića.

Dolaskom na vlast, poslije Njegoševe smrti, knjaz Danilo vrši reorganizaciju crnogorske narodne vojske. Stvorio je dobrovoljačku vojsku, takozvane krstonosce, tako nazvane po limenim krstovima koje su nosili na kapama. Vojska je formirana po plemenima - u stotine, i po bratstvima - u desečarije. Na čelu sttina bili su stotinaši, a na čelu desečarija - desečari. Stotinaši i dsečari birani su od vojnika koji su se isticali hrabrošću, otmenošću i prirodnom bistrinom. I knjaz Nikola je zadržao osnovnu organizaciju crnogorske vojske, nešto je modernizujući po ugledu na srbijansku.
Ideja za dizanje ustanka protiv Turaka potekla je od vasojevićkih glavara, a u tome ih je podržavao i pomagao cetinjski dvor. Pred ustanak počelo je formiranje bataljona. Za komandira Političkog bataljona imenovan je poznati junak, legenda ovog kraja Miro Dedović. Komandiri četa bili su oficiri: Mile Osmajlić, Stefan Čubrović, Radoje Đukić, Arsen Vasov, Đole Lutovac i Meo Rakin Lutovac.
Velika turska vojska navalila je sa svih strana, od Plava i Gusinja a naročito od Rožaja i Bihora pod komandom Mehmed Ali-paše. Mehmed Ali-paša je nastupao sa 20 tabora nizama i redifa i sa 10 tabora Arnauta i ostalog muslimanskog bašibozuka, sa preko 20.000 vojnika i 24 topa, naspram pet slabo naoružanih vasojevićkih bataljona sa nešto više od 3.300 vojnika pod komandom vojvode Miljana Vukova. Vojska Mehmed Ali-paše napala je Politički bataljon na samoj Polici i razvila se ogročena borba. Kako je turska vojska neprekidno navaljivala, a bila je mnogo brojnija i bolje naoružana, i stalno joj je pristizalo pojačanje, crnogorska vojska je bila primorana da se povuče na lijevu obalu Lima.
Turci su i dalje navaljivali. Prešli su rijeku Lim, i došlo je do žestoke borbe, takoreći prsa u prsa, na čitavom frontu od Femića krša do Trepče.
Vojvoda Miljan Vukov sa Andrijevičkim, Bučičkim i Poličkim bataljonom sreta Mehmed Ali-pašu sa vojskom kod Trepče. Dolazi do žestoke borbe mjeseca juna 1877. godine. U isto vrijeme, iz pravca Andrijevice, napala je jaka vojska sastavljena od Arnauta i bašibozuka pod komandom Ali-bega Gusinjca. U toj borbi, na Previji kod Trepče, junački gine Mile Osmajlić. Tada gine i oficir Vukajlo Vukajlović iz Trešnjeva.
Kada je komandant brigade vojvoda Miljan Vukov saznao za pogibiju Mila i Vukajla plačnim glasom je rekao: "Lele mene danas, pogiboše mi dva najbolja oficira". Mile je sahranjen na mjestu pogibije, po starom crnogorskom običaju, gdje mu se grob i danas nalazi. Posmrtni govor mu je održao lično vojvoda Miljna Vukov. Đuro, Milev najmlađi brat, poginuo je iste godine na Polici, kod Bijelog potoka, u borbi sa Turcima Mehmed - Ali paše.
Na spomen- ploči, u Sabornoj crkvi Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, upisana su imena boraca poginulih u Veljem ratu od 1875-1878. godine. Među njima je i ime Mila Osmajlića. Vasojevići, na čelu sa svojim velikim junakom, vojvodom i crnogorskim senatorom Miljanom Vukovim, ispisali su najslavnije stranice o svome junaštvu, za oslobođenje od turskog ropstva i ujedinjenje sa svojom maticom Crnom Gorom.

Hrabri oficir

Milov đed Milutin Dabetić, zvani Osmanlija (narodski Osmajlija) rodonačelnik je svih Osmajlića.
Do 1837. godine Lijeva Rijeka je bila pod vlašću TUuraka, pa su Vasojevići do tada, morali da šalju svoje čete radi pomaganja Turcima za gušenje nemira, koji su se javljali naročito na sjeveru Albanije. Jednom od četa komandovao je i Milutin Dabetić. Bio je jedan od najhrabrijih oficira Crnogoraca. Kako je dobro jahao konja, prilikom raspoređivanja vojnika na frontu, posmatrao ga je skadarski paša upitavši pratnju ko je onaj što dobro konja jaše. Dobivši odgovor, paša je rekao da je on pravi Osmanlija i da osmanlijski dobro konja jaše i sablju paše. Od tada je u narodu uz Milutinovo ime ostao nadimak Osmajlija, i po tom nadimku nazvano je bratstvo Osmajlića.
Nakon prisajedinjenja Lijeve Rijeke Crnoj Gori ljeovrečke čete kao i ostali odredi iz Vasojevića napadali su tursku vojsku i osvajali njihove teritorije. Stizali su čak i do Kosova i Metohije. U jednom takvom pohodu Milutin Dabetić - Osmajlija gine prilikom odbrane Pećke patrijaršije. Turci su mu odsjekli glavu i sa njom se poigravali. Sahranili su ga crkveni oci u porti manastira gdje mu se grob i dan-danas nalazi

Ađutant srpskog kneza

Milev otac Miloš, sa odvažnih 80 Vasojevića, prelazi preko Pešteri u Srbiju, gdje ostaje punih 12 godina na dvoru Obrenovića. Kako je odlično znao turski i albanski jezik, postao je zvanični prevodilac. Otmenog držanja, stasit i brz na oružju, postao je i ađutant srpskog knez, a kasnije kralja, Milana. Miloš je na dvoru Obrenovića uživao veliko poštovanje. Kao ađutant i prevodilac stekao je povjerenje kod kneza koji ga je poslao u Vasojeviće, kako bi organizovao prelazak vasojevićkih porodica u Srbiju radi naseljavanja, ponudivši njegovom bratstvu najplodniju zemlju u okolini Kragujevca.
Otaš, rođeni brat Milošev ubijen je od strane kolašinskih Turaka i to baš od vojnika njegovog pobratima Eleza Bašova, bega kolašinskog, ali velikog srpskog ubice i krvnika. Da bi osvetio svoga brata, Miloš je morao da pođe u sam centar Kolašina, gdje je Elez-beg stolovao. Beg je imao veliku pratnju, koja se nalazila u posebnoj zgradi dobro naoružana. Miloš je sa sobom poveo rođaka Joka Lazarevića i šuraka Đoka Golubovića, čuvene junake i osvetnike, da mu pomognu. Poslije ponoći, Miloš je nečujno ušao u sobu Eleza Bašova i nije htio da ga ubije dok je spavao. Probudivši ga, Miloš upita: "Zašto ubi moga brata Otaša, pobratime?!" Elez-beg se počeo pravdati da njegovi vojnici nijesu znali da je to njegov brat. Poslije kratke prepirke, Miloš je opalio iz puške, pogodivši Elez-bega koji je na mjestu ostao mrtav. Joko i Đoko su bili u drugoj prostoriji. Kada su čuli šta je Miloš uradio, Joko ubija Elezovog oca Baša uzevši sa njega kuburu, pa se od tada zvao Joko Kubura, ili Joko Kuburović, od koga je nastao brojno bratstvo koje i dan-danas nosi to prezime.
Poslije ubistva kolašinskih Bašovića, Miloš je bio primoran da napusti teritoriju Crne Gore to jest Bukovu Poljanu kod Kolašina u crnogorskoj granici, pa se sa svojom porodicom doselio na područje današnjih Berana, u selo Donje Luge, gdje njegovi potomci i danas žive.


Jovan OSMAJLIĆ

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2007-06-08

SPOMEN-OBILjEŽJE NA BUKOVOJ POLjANI MJESTO HODOČAŠĆA VASOJEVIĆA

U slavu hrabrih predaka


Ko za slobodu gine vječno živi. Ovako sam mislio dok sam nedavno prilazio spomen-obilježju na Bukovoj poljani naspram Komova. Spomenik obgrlila trava, cvijeće, a okolo visoke šume, sve zajedno stvara nezaboravnu sliku ljepote i trajanja. Otkuda spomenik na planini, nebu pod oblake? Traje u samoći, podsjeća na prošle dane.
Znamenje je podignuto 2003. godine povodom obilježavanja čuvene bitke na Bukovoj Poljani, 28. juna na Vidovdan 1877. godine. Vasojevići dolaze na ovo istorijsko mjesto da se podsjete događaja kada su Vasojevići sa svojim vojvodom Miljanom Vukovim Vešovićem pobijedili nadmoćnu tursku vojsku. Mehmed Ali paša te 1877. godine krenuo je na Vasojeviće i i Crnu Goru sa svojih 300 hiljada vojnika. Dočekao ih je vojvoda Miljan sa pet bataljona vasojevićke brigade, bilježe hroničari. Od ljutog boja nije ostalo ni pedlja na Bukovoj poljani i šire, da nije natopljena krvlju. Poslije sloma, Mehmed Ali paša je okrenuo ostatak vojske prema Morači i Kolašinu kod moračkog manastira slavne lavre Nemanjića ponovo je pobijedio vojvoda Miljan sa svojim Vasojevićima i odbranio manastir u Morači.
Bitka Vasojevića na Bukovoj poljani i Morači, bilježe istoričari, odredila je sudbinu Crne Gore. Crna Gora je na Berlinskom kongresu upravo zahvaljujući ovim pobjedama izvojevala samostalnost.
Spomen-obilježje na Bukovoj poljani postalo je mjesto hodočašća Vasojevića. Ovdje se dolazi za Vidovdan da se pokloni sjenima poginulih, ostavi cvijeće pored spomenika. Mjesto je postalo i turističko izletište, saborno mjesto i zborište. Urađen je i put od Mateševa do spomenika pa da se može doći i kolima. Sve ovo govori da Vasojevići nijesu zaboravili svoju prošlost i one koji su poginuli za slobodu.
- Ovo mjesto je luča slobode koja obasjava od Komova prema Lovćenu. Dobro je što dolaze mladi da budu ovdje i da se podsjete na događaje koji su slavni i nezaboravni, koji su naše trajanje i put u budućnost - govorio je nedavno Sveto Marinović iz Bara Kraljskih.
Ovdje dolaze i planinari, ljubitelji prirode, a urađena je i obilježena staza od Bukove poljane do Komova tako da je lakše doći sa ove visoravni na Komove. Ovdje se mogu bidjeti i mladi i ljubitelji prirode i iz drugih država bivše Jugoslavije, kao i iz Francuske, Rusije, Njemačke.

U planu motel

Razmišlja se o proširenju puta od Mateševa kroz živopisne predjele do zaravni Bukova poljana i podizanju motela u turističke svrhe. Naime, preko čitavog ljeta do kasno u jesen na ovom prostoru mogu se vidjeti ljubitelji prirode, planinari, biolozi, istraživači bilja i cvjetova. U tu svrhu valjalo bi razmišljati i za narednu ljetnju sezonu već imati objekat od drveta u stilu ambijenta.


R. Deletić

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2007-07-14

ISPRED MANASTIRA MORAČA DANAS SE ODRŽAVA VELIKI TRADICIONALNI GOSPOĐINDANSKI SABOR

Precima u čast, potomstvu za ponos


Današnji tradicionalni Gospođindanski sabor pred Moračkim manastirom biće više od toga. U porti manastirskoj zablistaće bronzana ploča sa 38 nezaboravnih imena da potomstvo vječno podsjeća na slavni dan od prije 140 godina kada su Morača i ova drevna nemanjićka lavra bili branik slobode i otadžbine, branik časti i dostojanstva crnogorskog oružja, simbol vjekovnog nepokora i otpora zlu i sili, ali i simbol bratske, plemenske sloge i žrtvovanja Vasojevića, Moračana, Rovčana, Uskoka i Drobnjaka.
Junskih dana 1877. godine Mehmed Ali paša, glasoviti turski osvajač, školovani divizijski general, naumio je da sa svojom dobro naoružanom, bijesnom i sitom ordijom od 17.500 vojnika i sa 24 topa, pregazi prkosna crnogorska brda, da ognjem i mačem utjera pamet u glavu neposlušnoj i nepokornoj, gladnoj i golorukoj raji u dolinama Lima, Tare i Morače, da kao granu s puta ukloni vasojevićkog vojvodu Miljana Vukova sa jedva 3500 branilaca i samo dva topa. Zaboravio je, međutim, silni osvajač da ga u Vasojevićima, oko Kolašina, u Morači i Rovcima, čekaju "zatočnici mrijet naviknuti", oni koji daju sve za glavu a za obraz i glavu. Shvatio je to, međutim, na Bukovoj Poljani u Vasojevićima, gdje je na bojištu ostalo oko 800 njegovih soldata, a koji dan kasnije i na Planinici kod Kolašina, kad je krenuo da se preko Mateševa, Lijeve Rijeke i Bratonožića domogne Zetske i Bjelopavlićke ravnice, gdje se sreo sa Saib-pašom, koji je nadirao od Skadra, i Sulejman – pašom , koji se iz Hercegovine i Nikšića stuštio put Danilovgrada i Spuža, nauman da usput sprži i Ostrošku svetinju.
Strahoviti i neočekivani porazi koje je doživio nijesu, međutim, ohladili čelo osionom turskom zulumćaru. Primirio se nekoliko dana u Kolašinu, konsolidovao redove, a onda lukavo promijenio pravac svog osvajačkog pohoda prema zetsko-bjelopavlićkoj ravnici preko Lijeve Rijeke gdje ga je i dalje spremno čekao vojvoda Miljan Vukov. Doznao je, po svoj prilici, da su Moračani i Rovčani, svi mladi i za pušku stasali, pod komandom Dragiše Perkova Medenice, Mira Pavićeva Vlahovića i Nenada Dožića Medenice, listom otišli u pomoć braći Hercegovicima, odnosno, da je sva odbrana Morače i glasovitog manastira svedena na možda dvije stotine golobradih mladića i staraca pod komandom, takođe već onemoćalog četovođe i starog turskog dužnikaka, Milisava Mišnina Vujisića, odnosno, arhimandrita Mitrofana Bana i okružnog načelnika Baša Božovića. Ali-paša je očigledno bio uvjeren da će nesmetano, s temeljom poravniti svetu nemanjićku zadužbinu nad vodopadom Svetigora, spržiti dvije Morače i Rovca, i preko Ivačeva dola i Pipera se spustiti u Spuž. Nije slutio da straže Vasojevića, Moračana i Rovčana sa kosa oko Kolašina budno motre svaki njegov korak, da mu se priprema krvavi doček kud god krene.
Kad je Mitrofan Ban sa visova iznad sela Ravni vidio da kolone turskog bašibozluka sa prevoja Crkvina jure niz Vrujca prema Manastiru Morači, brzo je uputio glasnika i o tome izvijestio vojvodu Miljana Vukova koji je u potaji čekao iznad Doli Ravanjskih, a onda se obratio svojim vojnicima podsjećajući ih na slavne pretke, njihovu spremnost da izginu do posljednjeg, da je samo preko njih mrtvih turska noga mogla da prekroči prag Manastira i oskrnavi sveti lik proroka Ilije koji još od 13. vijeka na zidu manastirskom zamišljen sjedi nad prolaznom vodom i vremenom.
-Njih je mnogo, a nas je malo, ali to ne treba nimalo da nas plaši, jer nije snaga u sili, nego je snaga i moć u pravdi!– rekao je tom prilikom vojnicima, mudri i hrabri arhimandrit.
Osokoljeni ovim riječima vojnici su jurnuli niz ravanjske strmine, niz Bare i Đuđevinu prema Manastiru kod kojeg se već okupilo dvadesetak branilaca, uglavnom staraca i mladića koji nikada do tada nijesu omirisali barut, na čelu sa potkomandirom Živkom Đokovim Rakočevićem i barjaktarom Đorđijem Tripkovim Simonovićem, i već su se iz zaklona, iza starih trešanja na Gornjem Vrtu prepucavali sa Turcima koji su zauzeli Gradinu i okolne položaje na lijevoj obali Morače. Arhimandrit Mitrofan je odmah naredio dvojici-trojici dječaka da zvone na sva zvona, a drugima da iznesu barjake i sa njima da vitlaju oko crkve kako bi među Turcima stvorio sumnju da je odbrana lavre mnogo jača i brojnija nego što stvarno jeste. Za to vrijeme jedan broj vojnika je očajnički branio prilaze starom mostu na Morači ispod Svetigore i sprečavao Turke da pređu na desnu obalu Morače i banu pred Manastir. U najkritičnijem trenutku, kad se činilo da je otpor uzaludan, u lijevi bok i pozadinu razjarene turske ordije koja je već niz Čioca alakala prema Manastiru, grunuo je sa Doli Ravanjskih vojvoda Miljan Vukov i otpočela je nezapamćena klanica turske armade.
Iznenađeni i zbunjeni Turci, među kojima je, po prilici, bilo dosta onih silom mobilisanih ili primamljenih pričama o bogatom plijenu i zlatu koje se čuva u Moračkom manastiru, krenuli su u bježaniju i odstupanje uz dolinu potoka Koštanica prema Crkvini. Tada im je sa suprotnog boka udario i kombinovani Jezero-šaranski i Poljsko-kolašinski bataljon pod komandom senatora Pera Jokaševa Pejovića iz Ceklina. Do crne noći, Crnogorci su punili turskim leševima rive i potočine, omare i trnjake, prla i lisnike prema Crkvini. Nikada sa sigurnošću nije utvrđeno koliko je Mehmed Ali-pašinih nizama i bašibozluka ostalo toga dana u Morači, a procjene u svim izvještajima iz tog vremena se kreću od 1.500 do više od dvije hiljade. Za sjećanje i pamćenje, kao spomenik i opomena, ostala je Koštanica, ime potoka koji je, kažu, nekoliko dana tekao krvav i mutan i koji se ni do danas nije sasvim izbistrio niti liči na ostale moračke i rovačke potoke.

Imena za nezaborav

U Morači i Rovcima se, ipak, najviše pamti i u srcu svakog čovjeka čuva uspomena na 38 poginulih, posebno na dvadeset Vasojevića, koji su tog slavnog dana zauvijek ostali na bojištu. Pali su na braniku svojih plemena za spas Nemanjića zadužbine i ponosa sa kojim se, evo već više od sedam i po vjekova, diče pred svijetom i dokazuju da su bili Evropa mnogo prije Evrope. Imena ovih vitezova i do sada su stajala zapisana u Moračkom manastiru i svaka svijeća upaljena pod njegovim svodom upaljena je i za njihovu dušu.

Iz "bataliona vasojevićkijeh" tog dana su poginuli:
pop Petar Ristov Popović, Miljan Stanišin Milošević, Mijat Milutinov Milošević, Nikola Milićev Vešović, Grujo Lakov Zečević, Marko Ilin Zečević, Vaso Ružić Zečević, Lazar Radovanov Đukić, Krsto Paunov Đukić, Ilija Vulević Adžić, Janko Vulević Adžić, Miloš Božinin Milinić, Milutin Canjov Dušičanin, Novica Belov Kruščić, Vaso Petrov Dabetić, Vuko Golubović, Veko Stanisavić, Radun Urošev Labović, Paun Milov Mujović i Tomaš Milošević.

Iz „bataliona moračkog" su poginuli:
Simon Đokov Rakočević, Jakov Mijatov Dožić, Radoje Radonjin Vujisi, Džajo Milovanov Lazarević, Mrdo Radovanov Janketić, Panto Božov Sarić, Novica Savin Ćalović, Tripko Mijailov Mašković, Drago Maričin Lučić, Đole Dragojev Danilović, Peroš Savov Bakić,Milutin Novakov Maksimović, Jovan Neškov Raščanin, Milan Kešić, Neško Lakov Milaić, Perovan Janković i Milinko Masjekin Maksimović.


Budo Simonović

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2007-08-28