Porijeklo naziva Srbin - DOKUMENTA, ISTORIJSKI IZVORI
1.
Vizantijski Car Konstantin VII Porfirogenit u spisu DAI (De Administrando Imperio) o Srbima
Glava trideset i druga
O SRBIMA I ZEMLJI U KOJOJ SADA STANUJU
[...]Srbi (Serbloi) su potomci nekrštenih Srba, zvanih također bijeli, koji žive iza Turske na mjestu zvanom Boiki, gdje im je susjedna Franačka, kao i velika Hrvatska, nekrštena, također nazvana bijela, i u tom su mjestu, dakle, ovi Srbi živjeli od početka. Ali kad su dva brata naslijedili na vlasti svoga oca u Srbiji, jedan od njih je uzeo polovinu naroda te je zatražio zaštitu u Heraklije, imperatora Bizantinaca, i taj isti imperator Heraklija primio ga je i dao mu mjesto u pokrajini Soluna (Thessalonikes), da se tamo naseli, naime Srbiji (Serblia), mjesto koje od toga doba nosi taj naziv. »Srbi« na jeziku Bizantinaca je riječ koja označava »robove«, a na tom jeziku obično se riječju »serbula« označava obuću robova, a riječ »tzerboulianous« označava one koji nose jeftinu, siromašku obuću. Srbi su to ime dobili jer su postali robovi imperatora Bizantinaca. Pa, poslije nekog vremena, ti su isti Srbi odlučili poći u svoje vlastite kuće (vratiti se), a imperator ih je pustio. Ali, kad su prešli rijeku Dunav (Danoubin) oni su promijenili svoje mišljenje pa su poslali jednu molbu imperatoru Herakliju, putem vojnog zapovjednika koji je tada bio u Belegradonu, da bi on njima dao drugu zemlju za naseliti se. A budući da ono što je sada Srbija i Paganija i takozvana zemlja Zahloumon i Terbounia i zemlja Kanalita, bilo pod upravom imperatora Bizantinaca, i budući da su te zemlje bile opustošene od Avara (jer su iz tih zemalja oni istjerali one Rimljane koji sada žive u Dalmaciji i Draču), stoga je imperator naselio te iste Srbe u naznačene zemlje i oni su postali podložnici imperatoru Bizantinaca, a imperator je doveo svećenike iz Rima i njih krstio, i naučio ih da pravilno obavljaju pobožnosti, i poučio ih u kršćanskom nauku.[...]
Giljeljmo Tirski o Srbima
2.
Giljeljmo Tirski o Srbima
Ovo je iz Monumenta Montenegrina, zbirka dokumenata, do kojih se dolazi po raznim arhivama Evrope.
=======
Svanteri u tom smislu navodi zabiljesku Giljema Tirskog:
»Ovo isto, uzimajuci od Grka, pise Giljeljmo Tirski, u knjizi XX gl. IV, kada je ratujuci dosao sa carem Emanuelom u Srbiju:
- Zatim se car neko vrijeme zadrzao u Srbiji, koja je planinska oblast, posijana dubovim sumama, ima teske prilaze i lezi u sredini Ilirije, izmedju Dalmacije i Ungarske, sa ratobornim Srbima, koji su samopouzdani u opasnostima zbog teskih prilaza i neprohodnosti njihove oblasti. Imaju prastare obicaje, a sav ovaj narod vodi porijeklo od onih koji su u tim krajevima, upuceni i dovedeni u progonstvo, bili kaznjeni da sijeku mermer i kopaju rude, pa zato im ime dolazi od ropstva (servitutis). To je, pak, narod surov, bez reda, zivi u planinama i sumama i ne zna za poljoprivredu, ali izobiluje mnogobrojnim stadima sitnih i krupnih grla, mlijekom i sirom, maslacem, mesom, medom i voskom. Oni imaju magistrate, koje nazivaju zupanima, ponekad sluze caru, a ponekad, nadolazeci iz planina i suma, posto su neustrasivi i voinstveni muzevi, pustose citavu oblast oko sebe«.
Citalaca radi da pojasnimo da je Giljeljmo od Tira (1139 – 1186) bio jedan od clanova ugledne krstaske porodice. Rodjen je u Jerusalimu, studirao prava i umjetnosti u Francuskoj i Italiji. Bio je arhiepiskop Tira od 1175. do smrti 29. septembra 1186. godine. Napisao je dva znacajna djela: »Djela istocnih vladara« i »Djela istorije u zemljama preko mora«. Oba su spisa, cim su napisana, prevedena sa latinskog na francuski.
Smatra se za jednog od najpouzdanijih poznosrednjovjekovnih hronicara, jer je pisuci svoj istorijski opus bio u kontaktu sa izvorima koji su sada izgubljeni. Imao je izuzetan dar zapazanja i promisljanja.
=========
Dakle, ovom Giljeljmu Tirskom istoričari vrlo vjeruju! A umro je tačno godine kad su Rašani pokorili Duklju.
Iz beogradskog lista Politika od 4. novembra 1988., tumačenje pojma Srbin
3.
Iz beogradskog lista Politika od 4. novembra 1988., tumačenje pojma Srbin
http://img49.imageshack.us/img49/955...1988pol0ac.jpg
http://img49.imageshack.us/img49/146...988pol15oz.jpg
Dakle, pojam Srbin je socijalni pojam, a SEBARA NIJE bilo u Zeti i Bosni!
Srbi su dakle od starina narod koji ne vezuje porijeklo, vec svetosavlje i u novije vrijeme Vukov vjestacki jezik.
--------
]>Mala Enciklopedija Prosveta<, o nazivu SEBAR (Srbin)
Kako je Stefan Nemanja sam sebe nazivao!
Evo ga Srb! Evo ga Srb! Čudo neviđeno!
Najstarije srpsko porijeklo
Srbi su ostavili svoja imena gde god su ziveli. Evo nekih: jezero Srbonis u Siriji, Serbetes, mesto u Mauritaniji, Serbanica (ili Srbica) na crnomorskoj obali, Serberion na uscu reke Don, Sarbakon na Krimu, Sorbhag u Iranu, Serbka u Indiji, Sarbinovo u Ukraini, Serban-voda u Poljskoj, Serbia u Rumuniji, Serbin u Grckoj, Sarbiodunum na Sardiniji, Sarbat reka u Turskoj u doba kada Turci jos nisu ni ziveli na svojim sadasnjim teritorijama. Za Srbe istoricari kazu da su ziveli u citavoj Evropi i nisu imali potrebe da se pripremaju za ratovanja. Profesor Miomir Jovic utvrdio je da se seoba Srba iz Indije odigrala 4500-4000 godina pre n.e. A Ognjen Radulovic, u Traganjima za korenima Srba, navodi da su iz svoje prapostojbine Indije Srbi krenuli pre sest hiljada godina, usmerivsi se u tri pravca, od kojih je jedna grupa nakon kraceg zadrzavanja u Mesopotamiji stigla i u doline faraona.
Grcki istoricar Straben pisao je da su u zapadnoj Aziji po planinskim predelima ziveli Srbi, ili Brdjani, koji su se odlikovali rusom kosom i plavim ocima. O istima postoje napisi i ruskog istoricara Mihaila Lomonosova. Dubrovcanin Ivan Gundulic pevao je o slavnoj Troji:
Pri moru uprav srpskih strana u przinah pusta zala
Lezi Troja ukopana, od grckoga ognja pala.
A Car Dusan postavljao je svoga namesnika u Maloj Aziji bas u oblasti Troje.
Olga Lukovic-Pjanovic pise, u drugoj knjizi "Srbi narod najstariji", strana 59, kako je "Chicago Tribune" 19 Februara 1981 objavio vest da je otkopana kineska najstarija mumija koja je bila plava zena, bele rase. Zatim je ista vest objavljena u Parizu na TV. Te vesti Olgu su potsetile na one koje tvrde da su Siptari Iliri samo zato sto su se naselili na ilirske teritorije. Prema tome, Olga zakljucuje da je "plava kineskinja" mogla biti samo srpkinja.
Postoje brojni zapisi o srpskoj propasti u vremenima nove ere. Evo nekih. Tokom silnih ratovanja sa turskim i mongolskim plemenima nestala su mnoga srpska naselja u kojima su ziveli vekovima. Prema grckoj hronici rimski car Justinijan je u sedmom veku nasilno preselio mnoge Srbe iz predela sadasnje Stare Srbije u Malu Aziju i od njih stvorio odabranu vojsku od 30,000 konjanika. U borbi sa Arapima 692 godine dve trecine te vojske predje na stranu Arapa a Justinijan dade nalog da se sve preostale porodice srpske pokolju. Nesto kasnije, 762 godine, iz Makedonije se preseli oko 250,000 Srba u Malu Aziju, a 802 godine opet dodje do slicne seobe, nakon sto je grcki car Komnen pokorio Rasku. I konacno, u petnaestom veku kada su Turci osvojili Bosnu, sultan Sulejman prebacio je 30,000 srpske muske dece u Tursku od kojih je napravio Janjicare i isve ih utrosio u narednim obracunima sa Srbima. Latinski biskupi su za vreme sinoda u Saloni proglasili cirilicu "djavolim pismom" i zabranili njenu upotrebu. Poljska, Ceska i Hrvatska odmah su je napustili i otpocela je borba protiv cirilice. Ova borba produzena je do danasnjih dana, a to je ujedno i borba izmedju dve crkve, koja traje vec vekovima. Sve su to dokazi da su Srbi vekovno bivali izlozeni stradanjima i da su sopstvenom krvlju placali visoku cenu opstanka.
Ogranak Srba koji se doselio na Balkan pre tri do cetiri hiljade godina, o kojima su pisali grcki i rimski istoricari, su direktni praoci danasnjih Srba. Taj ogranak dospeo je cak do Spanije i severnih obala Afrike. O tim seobama zapise su ostavili Ceh Pulkova i Enije Silvije, koji navodi seobe Srba u vreme postojanja kule Vavilonske. Francuz Mosper pisao je o tri provale pastira iz Male Azije u Egipat i tvrdi da se radi o Srbima. A na egipatskim piramidama hijeroglufima je zapisano da su 1600 godina pre Hrista u Libiju i Mauritaniju doprli beli narodi plavih ociju. Egipatski izvori tvrde da su ti narodi na njihovim prostorima osnovali svoju drzavu koja je postojala sedam vekova. Dr Olga Lukovic-Pjanovic daje divan opis ratnih zarobljenika, ciji su likovi uklesani na egipatskim piramiadama sa "zrakastim krunama" na glavama, sa zakljuckom na osnovu reci "pereset" i "prst" da se radi o Srbima (str. 215-230). Rajic citira ruske letopisce, koji kazu da su Vendi, Srbi, pomagali Trojance u borbi protiv Grka, pa su se posle poraza sa svojim vojvodom Antonorom preselili iz Male Azije na Jadransku obalu. Navodi dalje tvrde da su Srbi naselili Boku, Crnu Goru, Dalmaciju, Albaniju, Bosnu i Hercegovinu i sve do Venecije jos pre tri hiljade godina. Safarik, kasnije pise da su ti Vendi bili jednorodni sa Vendima iz podunavskih krajeva.
Iz prednjega proizlazi da su Srbi naselili Evropu i Balkan istovremeno sa ostalim indo-evropskim narodima: germanskim, grckim i latinskim. Sest stotina godina posle trojanskog rata Srbi su potpuno naseljavali Balkan i u to doba makedonski car Aleksandar Veliki svojom poveljom dao im je zemlje od Jadranskog do Baltickog mora za njihovu hrabrost i vernost. Navodi se da su i Aleksandar Veliki i njegov otac Filip takodje Srbi, posto u to doba nisu jos postojali Sloveni. Hrvat Sver navodi da je majka Aleksandra Velikog bila ilirske krvi, a zna se da su stranci Srbe nazivali Ilirima. To se da tumaciti i iz pesme Ivana Gundulca "Osman", gde kaze:
Od Lesandra Srbljanina, od svijeh cara, cara slavnog
Aleksandro to svidoci kralj veliki svega svita.
Aleksandar Veliki prezivao se Karanovic, a to prezime izvedeno je iz titule Karan, koja je dodeljivana kod Srba visokim dostojanstvenicima i plemicima ili nekom princu iz vladarske kuce, srodniku kralja ili cara, prilikom njegovog postavljanja na duznost glavnog zapovednika vojnog ili pokrajine. Prema Dereticu, jedino su Srbi u vreme Aleksandra Velikog imali vojne formacije kojima je prednje tumacenje odgovaralo. I dve hiljade godina pre Hristova rodjenja jedino je drevna drzava cara Nina bila svetsko carstvo, kome je pripadala polovina savremene Evrope, deo Azije i Afrike - Ilirska, Dacka i Karpatska Srbija. U antickom vremenu, po Dereticu, drzava je bila organizovana drustvena zajednica zasnovana na obicajnom pravu. Za stare Grke u prvobitnu Evropu oni nisu ubrajali ni svoju Grcku, Evropa je za njih bila samo Srbija i nista vise. Drzavu je tada olicavao vladar, gospodar, a bila je onolika koliko je vladar uspevao da je stavi pod svoju vlast i njome uspesno upravlja.
Posle raspada Rimske Imperije obnovljena je srpska drzava 461 godine, krunisanjem Markelina u Solunu. Markeli, Srbin, bio je vojskovodja Rimske Imperije koji je doprineo pobedi nad Atilom, na Katalinskim Poljima 451 godine. Srpsku drzavu ucvrstio je Ostorilo Svevladov 490 godine i zvala se Srpska Carevina ili Srbija. Od tada pa do kraja 15-og veka, punih hiljadu godina, Srbija postoji kao drzava bez prekida. Deretic citira Anonimus Reventanisa koji je predstavio postojanje tri Srbije, istog imena: prva od Jadranskog mora do Dunava, zvana Ilirska Srbija, druga od Dunava do Karpata, zvana Dacka Srbija i treca od Karpata do Baltickog mora, zvanom Sarmatskom Srbijom. Bilo je to dva veka pre Hrista. Rimljani su osvojili Ilirsku i jedan deo Dacke Srbije, jedan vek posle Hrista, a deo izmedju Tise i Dunava ostao je zauvek ne osvojen, sto ide u prilog tvrdnji da nikda nije prekinuta tradicija rimskim osvajanjem. Cela Sarmatska Srbija ostala je van domasaja rimskog carstva. Dacka Srbija danas se zove Vlaska, a Balticka Srbija se zove Poljska. Znaci, od uspostavljanja Ninovog carstva, oko 2015 godine stare ere, pa do danas, preko cetiri hiljade godina srpska drzavna tradicija nije prekinuta. Otuda je Srbija "vecna".
Sebastijan Dolci i nehotice povezuje ilirski jezik sa Srbima. A Laonikos Halkokondilos u knjizi "O Turskoj", kaze da su istim jezikom govorili svi narodi od Jonskog mora do Venecije, a za Sarmate navodi da su ziveli u danasnjoj Poljskoj i potom su se spustili na Dunav, sto potvrdjuju i Safarik i Surovjecki, pisuci o rasprostranjenosti srpskog naroda. I hrvatski pisac Dinko Zlataric u "Elektri", posveti knezu Zrinskom, pise mu o "Velikom Aleksandru, kralju srpskom". Orfelina o ruskom caru Petru Velikome, u gramati od 3 Marta 1711, zapisano je da "car svih Rusa poziva Srbe na ustanak protiv Turaka, potsecajuci ih da se sete svojih slavnih i junackih predaka, u prvom redu srpskog cara Velikog Aleksandra Makedonskog, koji je mnoge careve pobedio i mnoge drzave osvoio".