Koliba – Vilijem Pol Jang
[SIZE=3]"Osecanja su prosto tu.Nisu ni dobra ni losa,jednostavno postoje...Obrasci jacaju opazanje,a opazanje jaca osecanja.Vecina osecanja su odgovori na opazanje-ono sto mislis je istina u datoj situaciji.Ako je tvoje opazanje pogresno,onda ce i tvoje osecanje biti pogresno.Zato,proveri svoje opazanje,a pre svega proveri tacnost svojih obrazaca-onoga u sta verujes.To sto cvrsto u nesto verujes ne cini to istinitim.Budi spreman da preispitas sve u sta verujes.Sto vise budes ziveo u istini,tvoja osecanja vise ce ti pomagati da vidis jasnije...“[/SIZE]
Ivo Andric, Pisma gospodjici M.
"Razloge necijeg odlaska iz nasih zivota ne treba traziti , jer koliko god pokusavali necemo naci onaj pravi..
Ja ovaj njegov ne zelim da trazim ni medju tasovima mog horoskopskog znaka, ni medju ljudima i dogadjajima oko nas, ni medju razlikama u naravi, misljenjima ni mentalitetu..
Oni su jednostavno postajli i bili, cinilo mi se samo na prvi pogled, jaci od onog sto nas je spajalo...
Nazalost, nismo uspeli da ih prebrodimo.
Na kraju, mislim da je posle svega nesto ostalo..I to toliko lepo i snazno, da cu se ja, a nadam se i on, tog vremena i te ljubavi , secati kao necega sto se coveku ne dogadja bas svakog dana... "
Suzana Tamaro - Idi kuda te srce vodi
"...Živela sam dovoljno dugo i bez mnogih sam već ostala; znam da više od njihove odsutnosti boli ono što jedno drugom nismo rekli.
...put koji si prešla nije prav već pun raskršća. Na svakom koraku bio je po jedan putokaz koji je označavao različite pravce; na jednu stranu vodi puteljak, na drugu travnata staza koja se gubi u šumi. Jedan od tih puteva izabrala si nasumice, neke druge nisi ni videla; ne znaš kuda bi te odveli oni kojima si okrenula ledja, da li na neko bolje ili gore mesto; ne znaš, ali u svakom slučaju se kaješ. Mogla si nešto da učiniš a nisi, vratila si se umesto da kreneš napred. "Il gioco dell'oca", sećaš se?. Život se manje više odvija na isti način.
Duž raskršća tvog puta sresćeš i druge sudbine: da li ćeš ih upoznati ili ne, proživeti ih do kraja ili ih napustiti, zavisi samo od odluke koju moraš doneti u jednom trenu. I mada to tada ne znaš, od toga da li ćeš nastaviti pravo ili negde skrenuti, zavisi često i tvoj život, kao i životi tvojih najbližih. ..."
Sofijin Svet - Justein Gorder
Kada vidis neku senku, Sofija, pomislis da mora postojati nesto sto baca tu senku. Vidis, na primer, senku neke zivotinje. Pomislis da je to mozda konj. Onda se okrenes i ugledas stvarno konja - koji je, naravno, beskrajno lepsi i jasnijih obrisa nego nepostojana "senka konja" . I Platon je smatrao da su sve pojave u prirodi samo senke vecnih uzora ili ideja. Ali vecina je zadovoljna svojim zivotom medju senkama. Oni ne razmisljaju da mora postojati nesto sto baca senke. Oni veruju da su senke sve sto postoji - i zato ne dozivljavaju senke kao senke. Tako zaboravljaju i besmrtnost sopstvene duse.
Halil dzubran - brod u magli
"...Ispricao nam je ovo jedne snežne, na vetru uzdrhtale noci u svojoj izdvojenoj kuci u dolini Kadiše.
Razgrcuci na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, rece:
"Hocete da vam kažem zašto sam tužan.
Hocete da vam ispricam onu tužnu pricu koju secanje svakoga dana i svake noci u meni iznova vraca.
Dosadilo vam je moje cutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da udjemo u kucu njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne deli bol, ne može biti saucesnik ni u cemu drugom.
Zato saslušajte moju pricu. Saslušajte me bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvek jak.
Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju žene cudnog izgleda. Video sam je u nocima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru cuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oci i osecao dodir njenih prstiju na celu. Otvarao sam oci, ustajao u strahu, osluškujuci šapat nicega.
Govorio sam sebi: Je li me mašta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li ženu lepog lika, prijatnog glasa, nežnog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mesto neke stvarne žene? Da li se pomešala sa mojom svešcu, tako da sam njene senke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se družim, i u kojoj tražim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, ništa ne cujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i c;uo njen glas? Jesam li poludeo? Jesam li opsednut covek koji je pobegao u samocu i od utvara samoce izmislio saputnicu i drugaricu?
Rekoh "drugaricu" i vi se cudite tome. Ali postoje neobicna iskustva, mi ih poricemo, jer se javljaju u neverovatnom obliku. Naše cudjenje i poricanje, medjutim, ne znace da ona u nama nisu stvarna. Ova žena iz mašte je bila moja drugarica. Delila je sa mnom radosti i želje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda detinje cisto, nezno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvek bila sa mnom, razgovarala, pitala za mišljenje. Uvece bi prilazila i rekla: "Podjimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili". Tada bih ostavljao posao i polazio držeci je za ruku, sve dok ne bismo seli na stenu zagledani u suton, kad dospemo na neko udaljeno mesto umotano u vecernji pokrivac, uronjeno u caroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlacene zalaskom sunca, ponekad tražila da cujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, pre nego medju granjem potraži prenocište.
Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primetio bih je onda kada bih se smirio.
Toliko puta sam sretao ljude krijuci u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pesmu uvek kada bi medju njima ugledao njen lik.
Toliko puta sam sedao usamljen s macem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i video je zagledanu u mene sa svetlom u ocima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti.
Pitate: Jesam li ovim neobicnim stanjem bio zadovoljan? ..."
prelijepo...sve od njega...
Tri posleratna druga - Balasevic
"Cula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kozu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajuci uzalud za malom, najmanjom greskom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odskrinute skoljke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice za koju sam mislio da umire kad te obuzme i da se vise ne moze vratiti ako je jednom prebolis.
Da, zeleo sam je, jako sam je zeleo...
Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspesno pokusao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u cudni raspored sicusnih mladeza na tilu vitkih ledja...I trgao se.Uplasen...Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih zeleo da poljubim? Ali ne sad. Jednom. Mozda...
Ja sam momak staromodan. Prevazidjen. Po mojoj religiji, moja zelja je samo pola zelje...
Lepo sanjaj, mali misu nabareni. Ko zna da li ces mi ikad vise biti tako blizu? Mozda cu se kajati, mozda cu morati da se napijem svaki put kad se setim ove noci...Neka...
Ako ikad budemo spavali zajedno, to ce biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko nece spavati za vreme tog spavanja...
Laku noc, njene pospane oci..."