Aleksandar Leso Ivanovic

Reka je za sebe

Ja sam bio mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja nego prema činjenici što sam uopšte rođen... No, dok se to prvo nasilje (rođenje) vrši nad nama u času kada smo još sasvim nesvjesni, kasnije – u staroj Jugoslaviji i za vrijeme okupacije – zapazio sam da su se nasilja nad ljudima vršila baš onda kada su oni bili najviše svjesni.

Potičem iz činovničke porodice, a smatram za svoju osnovnu grešku što sam i lično produžio tu tradiciju. (Ako poživim, sinovi mi sigurno neće biti činovnici!). Dok mi je otac bio viši državni činovnik, majka mi se, kao prosta, patrijahalna Crnogorka, zadovoljila i pozivom domaćice. U svoje vrijeme imali su nešto nepokretnine, ali su je – usljed čestih bolesti i smrtnih slučajeva u porodici – morali prodati. Otac je već davno mrtav (zajedno sa osam sinova i dvije kćeri), a majka, kao penzionerkam, još živa.

Poslije završena četiri razreda gimnazije stupio sam u državnu službu, primoran na to slabim materijalnim prilikama. Ova nesrećna prekretnica u mom životu materijalno mi nije ništa koristila, ali me zato intelektualno gotovo sasvim upropastila. Već u to vrijeme osjećao sam dispoziciju za književni rad, ali pseći život ondašnjeg državnog dnevničarčića i mnoge nesreće koje su se srušavale na našu porodicu, uveliko su me kočile i konačno odvele u kavanu, u neuredan život, u kocku ... Pred sam drugi svejtski rat oženio sam se i time valjda potpuno zapečatio svoju sudbinu kao »književnika«.

Rekli su o njemu

Pjevajuci o bolu, sa vjecitom prisutnom sumnjom u bolje i svoju snagu, u samog sebe, pun tuge i umora, ali i gordosti ljudske, Aleksandar - Leso Ivanovic i njegovo stvaralastvo, mada ne obimno, ostaje u nasoj knjizevnosti kao dragulj. To je onaj pravi slucaj kada poeziju pise zivot. A taj zivot, iako pun gorcine, nalazio je izliva u samo rijetkim, mozda najtezim trenucima. Pjesnik je mnogo vise nosio u sebi nego sto je saopstio citaocu, priznao sebi, svojm prijatelju ili porodicnom krugu. Kao sto je bio skucen u svom bolu i zadnjim svojim trenucima, uvijek njezan i tih, i kao sto je moleru govorio: "Kuhinju mozes okreciti svjezijom bojom, jer dosta je dusa okrecena sivo", tako je sa malo rijeci, rijetko, ali snazno i kristalno jasno istakao najljepse stranice savremene crnogorske poezije.

Kari Sabanovi

Sjecanje me lakom tugom ovi:
... vece slazi i mirise lipa.
Kroz sumrak se cuje kolska skripa,
--- s puta idu kari Sabanovi.

Mi u susret otrcimo k njima,
a kari nas vrate srecne kuci
i sivom nas dzadom truckajuci
o predjenim sapcu drumovima...

... Mili dani,moji sni nestali,
kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otisli od mene daleko.

Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa
davno vise ne cuje se skripa
niti idu kari Sabanovi.

Ljudi sjenke

Ima na svijetu mirnih,dobrih ljudi
sto kroz zivot necujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a nase oci nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima cutljivih patnika na svijetu
sto se samo umorno i gorko nasmijese
na ljude kad se o njih tesko ogrijese
i suminu ih nevini,nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i zutim,
sto ne cuje im se ni smijeha ni placa,
sto zive kao samotna i divlja draca,

ali sa bodljama unutra okrenuti,
da ni jedna nikoga ne ogrebe
i da ni jednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rodjeno srce i sebe.

njih ne vidi nase oko kad ih srijeta,
kad tiho prodju u mimoredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vjecnoj guzvi i vrevi ovog svijeta.

I zive oni tako, necujni neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru,slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama zivjeli.