Ja ga obozavam,nazalost vise nemam njegovu knjigu...i bas mi je krivo,nego tako mi i treba kad je dajem ljudima koji ne znaju sa knjigama.:(
Printable View
Ja ga obozavam,nazalost vise nemam njegovu knjigu...i bas mi je krivo,nego tako mi i treba kad je dajem ljudima koji ne znaju sa knjigama.:(
Djecak
Djecak je ubio lastu, a ostali djecaci su povikali:
- Umrijece ti majka!... Ko ubije lastu, umrijece mu majka!
- Ja nemam majku - rekao je Djecak.
- Onda ce ti umrijeti otac.
- Nemam oca.
- A brata, stestru...?
- Nemam ni brata ni sestru.
- Nemas bas nikoga?!
- Nikoga.
Djecaci su se zbunili. Kakva nesreca moze da snadje nekoga ko je vec toliko nesrecan?
Tisina je potrajala dugo, a onda se oglasi Djecak milujuci svoju zrtvu u kojoj vise nije bilo ni dana, ni sunca, ni cika...
- Zao mi je lastu - rekao je tiho.
V. Nikolic
Ni oca ni majke ni adrese,
a vec je jesen,
kishe zru...
Mozda ce zhdral iz neba sivog
da me zakolje krikom ko sjechivom,
zhdral,moj drug...
Prvi snijeg
Sonja,izadji da skitamo,
imam ludu zelju vecheras da lutam.
Sonja,izadji i iznesi samo
malo njezhnosti ispod kaputa.
Malo njezhnosti ,malo samo,
zalogaj jedan za ogromnu glad.
Sonja , izadji da skitamo ,
nocas je nestvarno lijep grad.
25. decembar 1966.
Dan posjete
Nikoga! A mozhda je i bolje? Zapravo, svakako je bolje. Treba se navikavati na samoccu. Meni i inache ne preostaje nishta drugo. Zashto insistirati na nekim prijateljstvima. Ne, ne... Nikoga vishe necu da zovem, ni usmeno, ni pismeno, ni telefonom.
Chekati, mirovati, pomalo raditi, i to je sve.
Da sam ja imao iole dobrog prijatelja, mozhda danas ne bih morao ni da lezhim ovdje.
Ali, shta mogu - ponekad mi se chini da se chovjek mozhe osloniti na prijatelje, pa se zanesem, vjerujem, nadam, a ove nedjelje i chetvrtci udaraju po ochima kao shamar.
Dosta vishe iluzija, Vitomire!
(V.N, "Nedjelja u gradu N")
Još mogu poneki osmijeh da slažem,
poneku sreću da odglumim,
još mogu ponešto lijepo da kažem
svakom sem sebi
- ne daju mi
bolnice,
bolnice,
brezovici,
bežanijeske kose,
kasindoli.
Uzalud se vraćam nekad dragoj slici,
ptici,
nebu,
lišću...
Boli,
boli,
boli...
I krijem se tako krvav
unakažen
u zavjese svoje crne
strašne kiše...
Još mogu poneki osmijeh da slažem
ali sve tiše,
tiše,
tiše...
Primih poruku sa ovim Vitovim stihovima,pa rekoh da ih postujem ovdje,medju ostalim...:)
Nocas tako zelim da me neko voli,
pregrst necije njeznosti mi treba.
Nocas cu sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u narucje neba.
Ja sam bio kafanski i niciji vise
i bio pust i prezren-nezanjan kao grobar.
Nocas bih htio sebi djecaku da licim
i da mi opet kazu kako sam dobar...
`Dan svanu a ja-Skadar`.najbolji stih koji sam ikad procita.Vito genije
ovaj topic po malo ostade zaboravljen...
elem, posto se blizi godisnjica vitove smrti (10. septembar?) mozda bi bilo dobro da se kao postovaoci njegovog lika i djela nedje nadjemo i organizujemo mali omaz...?
thoughts?
najbolji po vama citat a da se moze napisati u posveti, starijoj osobi, pomagajte ljudi ;)
Iz jednog daha sam procitao sve postove na ovom topiku. Nevjerovatni stihovi!
Koristim ponekad Copy-Paste :):
***
Gdje smo se mi to sreli,
U kom zivotu I kada,
Lijepa smrti, je li,
Gdje smo se mi to sreli?
Otkud se mi to znamo
I otkud ta prisnost sada?
Da mi je znati samo
otkud se mi to znamo?
***
Bez naslova
Bijelim drumom ocajno proboden
drumujem ,skitac , bez lijeka.
Idem kuda me oci vode.
U san , u pjesmu , u rijec , u covjeka...
Jednom cu tako i u smrt da odem,
pa ako slucajno umrem - neka .
***
UMJESTO MOLITVE ZA DALEKU
Ponekad,davna,sjetim te se,
a nesto toplo zasja u dusi
kao od dobre stare pjesme
sto se slucajno zapjevusi.
Gdje li si nocas,ti daleka,
da li si negdje svila dom,
ili jos uvijek,kao nekad,
lutas ponocnim Beogradom.
Da li jos trazis onog cudnog,
onog iz tvojih snova vrelih,
koga si trazila uzaludno
i one noci kad smo se sreli.
Trazi,samo trazi,tragaj,
on ipak jednom mora doci
iz tvojih lijepih snova,draga,
u tvoje nimalo lijepe noci.
Kao sto dodju ove pjesme
iz davnih suma nepoznatih
pravo u nase ruzne nesne,
u gorku zbilju kasnih sati.
Ponekad tako sjetim te se,
a nesto toplo zasja u dusi
kao od dobre stare pjesme
sto se slucajno zapjevusi.
Očaj mi je definitivno najbolja pjesma. Ne mogu se sjetiti nijednog stiha koji je više rekao od "Dan osvanu- a Ja Skadar.."
To je kultni pisac koji će nadživjeti mnoge.
Kažu da je teško slagati rime. Ja sam ipak mišljenja da je mnogo teže dati snagu svakoj riječi. Vito je to znao da uradi besprekorno. Surovo realan prikaz unutrašnjeg stanja i svake emocije koju je opjevao u meni budi nevjerovatne reakcije.
Sramota je što je moguće da neko završi velike škole, pri tom voli poeziju, piše, i pored svega toga, sasvim slučajno sazna za Vita. Na poptuno šašav način, ne očekujući... Gledala sam (bolje reći slušala) TV dok sam kuvala kafu, pre desetak godina i čula kako Minimaks nagovara Mimu Karadžića da nešto izrecituje, a ovaj neće... i onda odjednom, kada su svi odustali, on je počeo da izgovara "Proljeće"... Pošto nisam pratila, nisam shvatila otkuda ta pesma, ali nisam odustajala, našla sam Mimu, zvala, pitala... I hvala mu što mi je rekao....
Ovaj svet ima zaista divne pesnike, ali Vito je jedan jedini.
Do danas, ja nemam niti jednu njegovu knjigu. Sakupljam nekako ono što je pisao A registrovala sam se na ovaj forum da bih rekla kako je zaista sraman tako ignorantski odnos prosvete i izdavaštva prema jednom tako velikom poeti. Ta sramota me rastužuje, jer verujem da ćete me razumeti, ako kažem da imam osećaj da sam od Vita toliko dobila, a neshvatljivo mi je kako sam kasno za njega saznala. I hvala Bogu da sam doživela da ipak saznam!
Negujmo ovaj topik, on je zbog svega gorenavedenog važniji.
Na žalost, sve što imam od njegovih stihova, ovde je već ispostovano, tako da ničim ne mogu obogatiti ovaj veličanstven sadržaj.
Hvala Bogu što je postojao jedan Vito, išto srećom istim jezikom maternjim govorim, pa mogu da primim dar njegovih stihova!
Slobodan Ristovic- Pismo za dvojicu
Dragom prijatelju Vitu Nikolicu.
I dalje traje ova dugogodishnja jesen.Primiche nas kalendar narednom vijeku,a meni se chini kako silazim u podrum.Izgledacu smijeshno na shinskim kolim,sa dvojnicama i guslama,sa medenicom na volu deshnjaku,sa hajduchkim harambashama,sprchen u farmerichicama i najlonskoj vindjakni.I sjutra ce me probuditi rika vodokotlica,kashalj mrzovoljnih mushkaraca i loshe nashminkanih zhena.
Znam da mi nocu dolazi leptirica tvoje dushe.Chitam joj tvoje pjesme.Pijemo lincuru iz zelene flashe.Mrshte se tvoja i moja zhena.Znaju i one da mi ne umijemo po jednu chashicu-zhene ka' zhene.I dalje ne pochinjem svoje besjede bez neke tvoje pjesm,i one nashe:"Jednoga ce dana i nas prekriti opelo..." Borbu ne kupujem i ne chitam,osrtamotili su se prema tebi.Tvoj odlazak se uobiljezhili sa chetiri reda....Da je nocas da banesh,imam lijepe chvarke i turshiju,bilo bi nam dovoljno do zore.Ovako cutim,shapucem...
Vidim hoce da mi smrzne voce;
jer mi zima drhti u kostima
teshko mi je sred ove samoce,
kao da sam paklu u gostima.
Nijesam ove stihove objavio na dopisnici kako smo se dogovorili.I tvoji stihovi iz pjesme "Mir" chekaju.jedino shto je dobro,rat se smirio,poshte rade...
Poneki put ti zapalim scijecu ispred ikone svetog Djordja,zamolim ga da ti da miran i topao kutak,da ti odagna kashalj,i da te skloni od dosadnih ljudi.
Nisam ti zadnje noci stigao da ispricham kako mi je neko uzeo tvoju knjigu "Stihovi" u kojoj je pisalo:"Svom dragom prijatelju Slobodanu" Ti si zhurio u vjechni mir.Da sam znao gdje zhruish mozhda bih ti prichao neshto chime bih zavarao taj odlazak.
Vratili su mi knjigu,sada je opet moja,sada opet drumujemo zajedno.
Vito,pokushavam da pishem kako te se,i koliko sjecam.Kako?Podivljale su mnoge pjesme bez tebe.vishe mi niko ne podvlachi ime olovkom,da bi mi pokazao koliko me voli.Uvijek kada te se sjetim uzmem Rankove pjesme,ti si me uchio da ih chitam,razumijem i na njih se ugledam,odvalchio si me od tvojih pjesama,ti tek treba danapishesh neshto shto cesh mi chitati kada dodjem.Sada se pitam da li si ti bio toliko skroman prema svojoj poeziji ili si htio da me neshto drugo poduchish?Sjecam se kada si mi jednom rekao;"poeziju ne treba poshumljavati". To i ja chesto kazhem u tvoje ime.Poezija je istina,nju ne treba saditi kao balkonsko cvijece.Mogao bi se srushiti balkon od tolike pjesme.Sjecash li se onog ljeta kad sam ja "poginuo".Pozvao si moju cheljad da im izrazish saucheshce,a javio sam ti se ja.Kazao si mi:"Kuku Slobo,poginuo Slobo".A onda si ucutao,nije ti bilo jasno ko ti se javio mojim glasom.Poginuo je neki drugi chovjek istog imena.Rekao sam ti:
"Pod pragom kucne tishine
kucna guja spava na klhuchu sudbine,
na kljuchu urezana imena ukucana."
Nijesmo umjeli da se radujemo.Cutali smo.Kada sam saznao za tvoju smrt pomislio sam mozhda je greshka.Medjutim.Otvorio sam tvoju knjigu i pocheo chitati:
Lezhim na odru,tih,upropashten,
napolju sunce svakodnevno sja.
Ne znam da li je ko ozhaloshcen,
ali,zaista,jesam ja.
Plakao sam jer nijesamznao shta da kazhem.Napolju je prolazio vjetar ogrnut tvojim imenom.Otishao je da te pomene nekom drugom vjetru.Ovoliko,ovom prilikom,voli te,tvoj Slobodan Ristovic.
Zimske jeseni,Sevojno,1996 god.
Pjesma za dvojicu
(Vitu Nikolicu)
Jednoga ce dana i nas prekriti opelo,
poci cemo s pjesmom u neznanu knjigu.
Kupice nam za put svechano odijelo,
nalice se picem da ubiju brigu.
Kako srce kaput da zakopcha,
kad koshulja stezala ga svaka?
I zivot je za nas bio omcha
nije tama kao chasha laka.
Ispili smo more tudjih snova
prazne chashe nijesu za brojanje.
Smrt ce biti samo krchma nova,
puna svijeca s mjestom za kajanje
Kad nas zovnu da krenemo Bogu,
pusti plajvaz nek ga drugi tupi.
Treba stici za po jednu s nogu,
Bog nek prosti ovaj zhivot glupi.
Govornik ce da uprska motku,
prichajuci ko smo i shta bili.
Zovi pice,meni duplu votku,
nikad 'vako zhivi nijesmo bili.
PROLJEĆE
Tamniji za tamu ove jeseni tmaste
i grublji za zimu ove zime prošle
ja vam ovog proljeća neću mahati, laste
i neću vam opet reći: Dobrodošle!
Vrapcima ja moram, nežno, kao otac
reći nešto toplo u ovaj dan plavi
vrapcima - tom sitnom zrnevlju života
što je cvokotalo s nama na mećavi.
Dok ste vi negdje ispod tuđeg neba
izvodile svoje igre vragolaste
ne, vaš mi cvrkut sad zbilja ne treba
razmažene gospođice laste.
Oni su s nama zebli ispod streha
oni su voljeli i ovo golo granje,
zato, moj pozdrav, vesela grudvo smjeha
gospodo vrapci, moje duboko poštovanje!!!
Zima
Iz tame svu noć snijeg sipa
i vjetar zviždi - zima, zima...
Dobro je, mila, dobro ipak,
što negdje postojiš, što te ima.
Pjesnik
(Uspomeni Aleksandra Ivanovića)
Bude ponekad teško čovjeku
kad ga nekakva patnja skoli,
pa ode da traži riječ neku
ko travu od koje manje boli.
I ne vrati se nikad više
iz svoje duše ko iz gore,
ostane tamo, svijeta lišen,
tražeći trave čudotvorne.
Prebira smilje i kovilje
iako dobro zna taj patnik
da je nemoćno sve to bilje,
da ga je manje nego patnji.
A kada jednom ode s kišom,
kad svene kao avgust, ko ljeto,
osjetiš kako je s nijm otišlo
nešto lijepo i svijetlo.
Drumovanja
Pjevaju u meni drumovi snažni,
drumovi dobri, ko dlan očin.
Moram danas otić nekud da potražim
malo odmora za umorne oči.
Idem bez pozdrava, bez poruka,
ovako lijepo pomućenog uma,
da tražim okuka, okuka, okuka,
i iza svake samo parče druma.
Pustite me, pustite me da odem,
bez pitanja kako i zašto i dokle,
drumovi uvijek nekuda vode,
a ja sam nomadskom glađu proklet.
Zabilješka sa jednog raskršća
O, taj grozni strah na raskršćima
s kojim smo se mnogi u krčme vratili.
O, taj kukavičluk...
.........................Blažen ko ima
hrabrosti za jedno ili drugo ILI.
Blažen koga ne uspije užas raskrsnice
da baci pod noge i bijedno smrvi.
Blaženi, kažem,
samoubice
i dobrovoljni davaoci krvi.
Sto me nagoni na ovo mozda ti znas?
Jel jutarnja sjeta, ili samo kafa druga i deseta cigareta?
Oblacno jutro, kisni dan, ili strah pred skori odlazak?
Mozda ti znas, mozda si tu vec bila, mozda ces me cekati krajem ovog ljeta?
Sjetih se Vita i Klingsorovog poslednjeg ljeta, sjetih se tebe i nesto iznutra zapucketa...
Sjetih se jula, sjetih se zadnjeg komplimenta....
Sjetih se jedne male...sad je velika Milena,
Eto je tu na forum iznad mene seta.
... I ulicama ce traziti ludaka, ali ludaka vise biti nece
stoljecima za njim zalice ozaljeno nebo i drvece...
Zar sam ja nekad startova ovaj topic?
Zar nije:
Drumovi ce pozheljet' ludaka,
a ludaka vise biti nece.
Vjekovima za njima ce plakat',
ojadjeno nebo i drvece
Na gradove udarice trava
i zavesti svoju strahovladu,
svi cvjetovi ostace bez glava
da bi bili sa travom u skladu.
Nece biti toga ko ce smjeti
da posumnja u sve ko do sada,
poput teshke omorine ljeti
svijetom ce vladati dosada.
I ljudi ce poci u povratak,
opchinjeni minulim stoljecem...
Drumovi ce pozheljet ludaka,
a ludaka vise biti nece.
Kakav gospodin...
Ona zna bolje brate, vjeruj mi...
Nije ti loše ovo, Vitomire. Hvala :)
Znas kako volim kad me hvalish...
Znas kako strijepim kad nas opet rastajesh...
Znas kako volim kad lazes. :)
...Zle me sile salomile,
pretvorile u gomile,
na njena koljena porusile
A dobro zna da vise nijesam kadar
da se zidam i survavam
kako njoj odgovara...
Odmetanje
Nije ovo ljubav, to se ja spasavam,
to ja bježim, ženo, tebi u hajduke,
Romanijo moja, puna dobrih trava
za krvave rane i žestoke muke.
To ja bježim, bježim, iako znam, ženo,
da već nigdje nema đula i zumbula,
da me ipak čeka prokleto Lijevno
đe u njemu bijeli se kula.
Dosta smo se s Vitom šalili..:*