Crnogorci i VLAST

MUKE S ISTINOM: CRNA GORA - DEŽURNI NEGATIVAC
Draško ĐURANOVIĆ


DA LI JE NOVINAR BRITANSKOG SANDEJ MIRORA, AUTOR TEKSTA O NAVODNOJ TRGOVINI DJECOM U CRNOJ GORI, BIO UMIJEŠAN U REŽIRANJE TEKSTA ILI JE I SAM BIO ŽRTVA DOMAĆIH MAJSTORA?


Senzacionalno otkriće Sandej mirora pokazalo se kao senzacionalna laž. Sve je, prema nalazima crnogorske policije, bila prevara. Četvorica crnogorskih građana dogovorili su se da za britanskog novinara, uz simboličnu novčanu nagradu, režiraju reportažu o trgovini djecom, da mu serviraju glumce, koji su se predstavljali kao albanski mafijaški bosovi i, na kraju, čak su obezbijeđeni i epizodisti za uloge žrtve. Ostalo je nepoznato, da li je britanski novinar bio upetljan u namještaljku ili je i on žrtva prevare domaćih majstora? Svejedno. Plasirana je još jedna prljava priča, a Crna Gora se opet našla na stubu srama. Ovog puta, sasvim je izvjesno, nezasluženo.

Zaista, teško da bi tako veliki, organizovani kriminal, kao što je trgovina djecom, mogao da bude u tako malenoj državi, a da niko, ne samo policija ili tužilaštvo, već niti jedan crnogorski medij ili opoziciona stranka, ne ukaže na taj stravičan problem. Otuda je i zabrinjavajuće ponašanje dijela međunarodne zajednice. Prvo se, umjesto obećanja da će provjeriti ovu priču, predstavnik britanskog lista obrecnuo, pozvao na svoje pravo da ne vjeruje u rad crnogorske policije, navodeći da ih novi podaci naprosto ne interesuju. Nešto u stilu: ako priča ne odgovara istini, utoliko gore po istinu.

No, taj se autizam možda i može razumijeti kada je u pitanju stav britanskog tabloida. Kao i ovdašnji, tako i strani novnari teško priznaju vlastitu grešku. Krajnje neprimjereno, međutim, reakcija je došla od Reportera bez granica, organizacije koja bi trebalo da čuva ne samo novinare od drugih, već i druge od novinarske zloupotrebe. No, ova je organizacija glasno i arpiori osudila pravne akcije protiv britanskog novinara i četvorice crnogorskih državljana, pozivajući se na pravo slobode izražavanja. Kao da se pod slobodom izražavanja može podrazumijevati prevara, lažno predstavljanje ili kleveta.

I u tome se ogleda ključni problem. Crna Gora je označena zemlja. Jedna od onih crnih tačaka na atlasu Evrope i stvorena je slika o državi negativcu, o zemlji u kojoj cvijeta kriminal od šverca cigareta do seks trafikinga i trgovine ljudima. Zato je mnogima i bilo lako da povjeruju kako ovdje, u carstvu kriminala, postoji trgovina djecom i zato se, povodom fabrikovanja priče o trgovini djecom, niko u inostranstvu nije pretjerano uzbudio. To je bio samo sloj više na ionako lošoj slici jedne balkanske državice. Sada je, i to se dobro vidi, vlast u Podgorici, naprosto, ozlojeđena najnovijim optužbama. Međutim, nema razloga za ljutnju. Upravo je Đukanovićeva vlast u velikoj mjeri zaslužna za tako loš tretman crnogorske države. Jer, to nije loša karma ili neka nesrećna sudbina, već sasvim logična posljedica godinama stvaranog lošeg imidža. Početkom 1990. Crnogorci su bili varvarski rušitelji Dubrovnika, potom su, u vrijeme sankcija, postali poznati jadranski šverceri, a onda je, poslije pada Miloševića, došla afera seks trafikinga. Pri tom, niko u posljednjih desetak godina nije u Crnoj Gori odgovarao za djelo šverca cigareta ili trgovine ljudima. Jednostravno su zatvarane oči nad očiglednim, kao da državnim čelnicima nije bilo stalo za ugled vlastite države.

I zašto onda Crnogorci ne bi bili viđeni i kao šverceri djece? Ta laž nikoga ne košta. Naprotiv. Možda se tako može povećati tiraž, zaraditi novac ili još bolje to može poslužiti kao nova ucjena nekome iz evropske administracije. Uostalom, kad iz Crne Gore sami ne brinu o svom imidžu, zašto bi to bila dužnost stranaca? I Evropa, kao i Holivud, voli da ima dežurne negativce.

jel ti oces da kazes da se u crnoj gori ne svercuju ljudi???? najbolje jos da je sverc duvana laz :lol:

zar nisu skoro uhapsili nekih par crnogoraca vezanih za sverc?

Portret: Andrija Jovićević, gost kod Buša:

VITEZ KOJA


Poput legendarnog crtanog junaka, i Andrija Jovićević je pokušao da samarićanski pomogne društvu u nevolji, da ga oslobodi kriminala i korupcije, uvede u Evropu, ako je moguće i u Ameriku. Međutim, kada je shvatio da je bez sablje, i da mu prvi pomoćnik Dum-Dum (Mićo Orlandić) više nije od koristi, da narod u njemu ne vidi viteza već simpatičnog nindžu, odustao je i otišao na doručak kod Buša. Đukanović je ostao ovdje da nas, po želji samog Jovićevića, još dugo, dugo vodi

U opisu simpatizera i prijatelja Andrija Jovićević izgleda kršno, gospodski, dotjerano, vole da ga pohvale kako govori strane jezike, kako izlazi u grad sa Montgomerijem, a kući se vraća sa ženom Italijankom. Kada bi samom Jovićeviću dali priliku da se predstavi, vjerovatno bi ta slika izgledala još glamuroznije. Čak mu je i jedan drugi egocentrik, Ranko Krivokapić, toliko zavidio da se, ne tako davno, sa neskrivenom impresijom okumio sa njegovom porodicom. Ali, Đukanović će i to kumstvo staviti na iskušenje. Ovog puta, razlozi su bili čisto politički. Tako će se, još jednom, pokazati izokrenuti sistem vrijednosti koji vlada ovim prostorima, a u kojem je, politika sve, život ništa.

A nekada je bilo dirljivo slušati kako dva bliska saradnika, predsjednik države i ministar unutrašnjih poslova razmjenjuju komplimente: “Sa uživanjem sam posmatrao vježbe i demonstriranje izuzetne profesionalne vještine pripadnika MUP-a, koje su na mene ostavile snažan ustisak”, govorio je Đukanović, našta je šef policije žestoko uzvraćao: “Predsjedniče, primite ovo priznanje, sa željom da nas vodite kao predsjednik Republike, još dugo, dugo”. Možda bi idila trajala do danas da u novembru 2002, između više kandidata, Đukanović nije odlučio da mandat za sastav nove Vlade povjeri samom sebi. Među pretendentima, i tom prilikom, bio je Andrija Jovićević. Imao je i preporuku: visok, voli Zapad, ne govori sa opozicijom, a u prilog mu ide i analogija: Filip Vujanović je, naime, prije nego je postao premijer bio, baš kao i Jovićević, ministar policije.

Već narednog mjeseca, otvaranjem afere trafikinga, stvari su se toliko iskomplikovale da je postalo jasno kako će Jovićević nakon premijerske izgubiti i ministarsku fotelju. To mu nije zasmetalo, kaže, jer su mu, kao i svakom političaru, principi ispred interesa: “Da mi je karijera bila bitnija od ubjeđenja i da sam kalkulisao kako većina radi, sigurno je da slučaj ne bih pokrenuo prije izbora nove vlade”. Marović je, drugarski, ponudio Đukanoviću uslugu pacifikacije Jovićevića: “Prepusti ga meni, nema veze što će ti zbog toga ovi tvoji iz ÕGrandaÕ prigovarati”. Šef je pristao, ali Jovićević je odbio sve darove grbljanskog posrednika. Jednostavno je zaključio: “Ipak su Marović i Đukanović jedna partija”. Zato je poručio: “Najefikasniji način za borbu protiv kriminala i moralno posrnulog društva je čišćenje iznutra i u vrhu vlasti”. “Sablja” je tako, kako kaže Jovićević, u Crnoj Gori počela prije Srbije, ali je vrh države zaustavio “plašeći se da još nekog iz vrha ona ne posiječe”.

I naravno došlo je do obrta. Dojučerašnji miljenik vlasti kojem je povjeravan najosjetljiviji vladin resor, Marašev đak, postao je jedan od najozbiljnijih kandidata opozicije za predsjedničku nominaciju. Ali, na kraju će završiti kao Andrićev Karađoz kojeg je “od Grka dijelilo sve, a sa Turcima vezivalo malo šta”. Prvo će ga se odreći Đukanović, priznajući kako je pogriješio kada je Jovićevića, svojevremeno, “uprkos rezervama pojedinaca” predložio za ministra. Kada je shvatio “da je riječ o politički nezrelom, nekulturnom i elementarno nepismenom” čovjeku, prekinuo je kontakt, jer Đukanović, poznato je, sa takvima ne sarađuje. Njegova stranka još manje: “Jovićević je Minhauzen, paranoik, kameleon i džepno izdanje Ratka Kneževića”, vrištali su iz DPS-a. Eks ministar se, istovremeno, žalio kako ne može da prepozna “šefa”: “To nije onaj isti čovjek koji mi je čestitao na nastupima u parlamentu, dok su poslanici DPS-a frenetično aplaudirali. To nije isti onaj čovjek kojem sam otvarao vrata po svijetu, a sada me optužuje da izvršavam zadatke tih istih ljudi koji su ga pomagali. Da li ovo govori Đukanović ili njegovo okruženje iz čijeg zagrljaja ne može da se iščupa već duže vrijeme” pitao se Jovićević. Opozicija koja je, par mjeseci ranije, u parlamentu tražila ostavku ministra policije “jer se skandlozno ponaša, podržava režim i prisluškuje”, najednom je u Jovićeviću prepoznala i svoju šansu. Bojovićevi lavovi su uzdizali našeg Viteza kao “slobodoumnog čovjeka”, narodnjaci su počeli “ozbiljno da razmišljaju o podršci ovom nezavisnom kandidatu”, dok je veseli Žižić tražio da se Jovićević decidno izjasni oko kriminala u vrhu vlasti kako bi dobio glasove njegove stranke. To ga je razljutilo toliko da je odmah napisao odgovor: “SNP ne može da me ucjenjuje da se izjasnim o kriminalu jer sam, kao ministar unutrašnjih poslova, to jasno pokazao. Uostalom, neću biti kandidat koalicije ZZJ na izborima”. Prijatelji su pokušali da ga ubijede kako ni kao nezavisni nema šansi protiv Vujanovića iza kojeg stoji moćna partijska mašinerija. Jovićević je uzvraćao: “Tako vi mislite, ali narod me podržava”. Međutim, kada se presabrao, odlučio je da odustane. Od kandidature, ali ne i od puta: “Nastaviću da koračam istim ovim putem. Nemam namjeru da pravim kompromise da bih dobio bilo šta, a vlast će zato pokušati da plasira lažne optužbe kako bi u javnosti kreirala pogrešnu sliku o meni”.

Bio je u pravu. Krenula je lavina u kojoj su pojedini, kako ih Jovićević označava, dvorski mediji, iz broja u broj, tretirali bivšeg ministra policije, njegove pomoćnike Crnovršanina i Orlandića, a povremeno, i lidera SDP Krivokapića. Kada je feljton ušao u poodmaklu fazu, Jovićević je zaključio:”Pokazala se utemeljena moja tvrdnja da će posredstvom pojedinih premijerovih medija javnost biti pripremana za preokret u ovom slučaju, pa će oni koji su čistili ovu zemlju od kriminala biti predstavljeni kao zavjerenici”. Ali, Jovićević ne uzmiče: “To neće proći” (Non pasaran, zvuči poznato). Braneći se od neugodne pozicije državnog neprijatelja, Jovićević je vadio raznorazne informacije, ponekad i neke teško razumljive. Pompezno je otkrivao tajne veze crnogroskog i iračkog režima, a Đukanović uzvraćao da ga je, sumnjivim pismima koje mu je nudio a na koje nije nasjeo, sam Jovićević pokušavao uvezati sa velikim vođom. Stvar je poprimila tolike razmjere da je Montgomeri bio prinuđen da se stavi na stranu jednog od prijatelja:”Nema indicija da je neko iz Crne Gore izvozio oružje u Irak”, decidno je ustvrdio američki ambasador.

U finalu stvar je završila kod državnog tužioca, Jovićeviću je pružena šansa da ponudi dokaze, ali, za Medenicu, oni su izostali. Jedino što je zaključila iz čitavog slučaja je da su premijer i ministar zloupotrebljavali položaj i drastično kršili tajnost sudskog postupka. Međutim, i nakon toga Jovićević ne odustaje. Kao i vitez Koja. “Nikada neću odstupiti od iznesene činjenice da je Milo Đukanović direktni učesnik afere trgovine ljudima. Za tu tvrdnju postoji osnov koji će, kad tad, morati da ugleda svjetlost dana osim u slučaju da tajnost postupka bude na snazi u narednih 100 godina”. Dakle, ko preživi pričaće. Očito, trebaće nam dosta vremena jer Jovićević tvrdi: “Ne treba gajiti iluzije da ova vlast može išta značajnije promijeniti osim kozmetičkog dotjerivanja u obimu da se zadovolje zahtjevi međunarodne zajednice”.
Poput legendarnog crtanog junaka i Andrija Jovićević je pokušao da samarićanski pomogne društvu u nevolji, da ga oslobodi kriminala i korupcije, uvede u Evropu, ako je moguće, i u Ameriku. Međutim, kada je shvatio da je bez sablje, i da mu prvi pomoćnik Dum-Dum (Mićo Orlandić) više nije od koristi, da narod u njemu ne vidi viteza već simpatičnog nindžu, odustao je i otišao na doručak - kod Buša. Đukanović je ostao ovdje da nas, po želji samog Jovićevića, još dugo, dugo vodi.



Željko IVANOVIĆ

Crnogorci i vlast - iskustvo XIX vijeka

Serdari, senatori i caktari

Stroge kazne primjenjivane su i za nasilnike, pa su cak, po Knjaževoj naredbi, strijeljana cetiri Crnogorca jer su u Hercegovini "pro vjere" ubili dva Turcina: "I ovo je novi slucaj, da gospodar Crne Gore za Turcina cini ubiti hrišcanina", zapisace tada jedan pažljivi hronicar crnogorskih zbivanja. Strogost i surovost Danilova proizvešce, do tada, nevideni strah od vlasti, pa ce ruski konzul u Dubrovniku biti u dilemi šta je vece - crnogorsko junaštvo u bojevima ili crnogorski kukavlicuk kada je u pitanju vlast

Istorijski gledano, od vremena Petra II Petrovica Njegoša, vlast postaje fenomen koji sve više fascinira crnogorsko društvo. To je zato što tek od tog doba vlast u Crnoj Gori (državna vlast) dobija fa-kticku, stvarnu moc, i zato što od tada vlast neizostavno donosi i citav niz razlicitih, a posebno ekonomskih privilegija. Za društvo u kojem postoji atavisticka sklonost ka moci, i za društvo u kom je problem ekonomske egzistencije izraženiji nego svi drugi, takvo znacenje vlasti bilo je dovoljno da joj obezbjedi vec pomenuti stepen fascinacije.
Ucestvovati u vlasti, znacilo je mogucnost da se stekne, toliko željeni, društveni prestiž, da se dok-aže "valjanost" i moc, "prvijenstvo" i "bastadurstvo", ali i da se pobjegne od nemaštine i težackog života. A sve je pocelo od trenutka kada je vladika Petar II spoznao dvije jednostavne stvari: prvo, da onaj koji vlada mora imati "potežu kesu", i drugo, da se onima koji cine vlast ova "kesa" mora omiliti ili uciniti da od nje zavise. To je suština sistema vlasti, i tek kada se to obezbijedi, vlast pocinje da fun-kcioniše i da stice poslušnike i poklonike. No, pored toga, Vladika je i mnogim drugim potezima dopr-inio da vlast postane fenomen snažne društvene fascinacije. Rijec je, u prvom redu, o brojnim ekonomskim privilegijama, odnosno, mogucnosti ljudi iz vlasti da se bave povlašcenom trgovinom. Tako je vlast, pored društvenog ugleda i fakticke moci, donosila i odredene materijalne koristi. A društveni ugled, moc i ekonomska sigurnost koju donosi vlast, jesu tri glavna razloga zbog kojih ona u Crnoj Gori ima snagu fascinacije.
Kadija ili senator
U vrijeme Petra II, prepoznatljiva odlika sistema vlasti, jeste ta da njenu nosecu strukturu cini jedna interesna, rodacko-trgovacka oli-garhija. Na celu te oligarhije bio je, ne Vladika, vec njegov rodeni brat Pero Tomov. Kao predsjednik Senata, Pero Tomov je predstavljao izvršnu vlast, a uz to je imao i glavnu ulogu u kreiranju njene personalne strukture. On je bio na celu sudsko-represivnog aparata crnogorske vlasti i ujedno njen glavni "kadrovik". Vladika Petar II se, sa druge strane, više zanimao spoljnim odnosima, nacionalnim radom i, naravno, ideologijom. Pored ovoga, Pero Tomov je vodio glavnu rijec u svim trgovackim poslovima u Crnoj Gori i bez njeg-ovog blagoslova nije moglo biti "velike trgovine". Sav izvoz iz Crne Gore, kao i sav uvoz, bio je pod njegovom kontrolom. Zato nije slucajno što je Pero Tomov bio najbogatiji covjek u Crnoj Gori, pa se za njega govorilo da stecenim novcem može deset godina izdržavati cjelokupnu državnu vlast. Naravno da "zadovoljstvima" koja pruža povlašcena trgovina nijesu odoljeli ni mnogi drugi crnogorski glavari, po pravilu Perovici i Vladicini rodaci ili poslušnici. Svi oni cine tu "novu klasu", koja se za crnogorske prilike nevjerovatno obogatila, i kojoj je stvoreni sistem vlasti služio za ocuvanje stecenih privilegija. Brojni izvori govore da su u Crnoj Gori trgovacki ortaci i prijatelji Pera Tomova bili svemocni, a da su presude Senata, ukoliko se kao parnicari pojave Perovi priv-rženici, unaprijed bile poznate. Jedan se Crnogorac izrekao na Kot-orskoj pjaci da pravednije sudi turski kadija u Podgorici, nego crnogorski senator na Cetinju. Senatori su, kako se na jednom mjestu navodi, sudili sirotinji, "a bolji i jaci cinješe što hocaše". To je opšta odlika tada stvorenog sistema vlasti i logicna posljedica principa na kojima je taj sistem bio utemeljen.
Kada vec govorimo o sistemu vlasti u Crnoj Gori u vrijeme Petra II Petrovica Njegoša, recimo i to da se Vladika, cak i u književnim radovima, trudio da uzdigne ugled ljudi koji cine vlast, pa samim tim i ugled vlasti u cjelini. U tom smislu, pos-ebno je zanimljivo njegovo najpoznatije djelo "Gorski vijenac". U "Gorskom vijencu", recimo, vecina glavnih lica ima ista prezimena kao i najuticajniji ljudi tadašnje crnogorske vlasti. Time se hoce reci da su, stvarni ili fiktivni, preci Njegoševih senatora i perjanika bili glavni saradnici vladike Danila u izvršenju "velikog djela" i istaknuti ucesnici nacionalnog i politickog preporoda Crne Gore toga doba. Nasuprot tome, bratstva koja se nijesu isticala svojom vjernošcu Vladicinoj vlasti nijesu spomenuta u "Gorskom vije-ncu". Uzalud su neka "jaka" bratstva negodovala što je Vladika zaobišao njih, a "divno opjevao" pojedina "tanka", a "vjerna" bratstva. Jedan je poznati Njegošev savremenik cak rekao da je "Gorski vijenac" istinit "taman koliko je i Cevo ravno". Posebno je, recimo, zanimljivo kako je Njegoš jednog nasilnika i os-rednjeg otimaca hercegovacke stoke - Batrica Perovica, predstavio kao viteza i junaka "mimo ljudi", kakvoga "Crnogorka jošt radala nije". Savremenici su naravno znali otkuda i zašto ovolika Vladicina naklonost prema Batricu Perovicu, pa samim tim i prema poznatom bratstvu Perovica. U pitanju je ništa drugo do "vracanje duga" Andriji Perovicu, koji je oženio Vladicinu sestru Mariju, i koji je bio jedan od najvažnijih oslonaca tadašnje vlasti. Naravno, nije mu se Vladika odužio samo pjesmom, vec je vjerni šurak dobio serdarstvo i senatorski grb! O mogucnosti da trguje po povlašcenim uslovima da i ne govorimo. Ostalo je mnogo dokumenata koji svjedoce da je serdaru Andriji trgovina baš išla od ruke. Medutim, kada je, nakon Njegoševe smrti, na celo Crne Gore došao knjaz Danilo, i serdar Andrija i citava rodacko-trgovacka grupacija okupljena oko Pera Tom-ova, ostala je bez mogucnosti da povlašceno trguje. Povlašcena trgovina, koja je donosila ogromnu do-bit, nije ukinuta vec su je samo preuzeli Danilovi ljudi. Sada je nadzor i "zaštitu" nad cje-lokupnom crn-ogorskom trgovinom imao Mirko Stankov, Danilov rodeni brat, kasnije predsjednik Senata. I on se vrlo brzo obogatio, pa se kasnije procuo kao najveci zajmodavac i kamataš što ga je Crna Gora do tada imala. I za njega se govorilo da "brani lupeže i zle ljude, jer od njih dio prima".
Surovošcu protiv anarhije
U vrijeme knjaza Danila, sistem vlasti, posebno njen represivni aparat, maksimalno je usavršen. Vlast je postala efikasnija, institucionalno savršenija, ali i surovija prema svima koji joj se suprostavljaju. Definitivno je poražen plemenski separatizam i svaka vrsta otpora prema centralnoj vlasti. No, sa druge strane, u želji da pridobije što više ljudi i da u narodu stekne popularnost, knjaz Danilo se posebno trudio da svako pred sudom bude jednak, bez obzira na imovno stanje i plemensku pripadnost. Na jednom mjestu se tako navodi da tek u vrijeme knjaza Danila "oživje sirotinja i narod kojega su davili i zatucali zli ljudi - svako nade kod njega pravicu i veliku obranu kad je zasluževa". Bilo je slucajeva da cak ni njegov brat - vojvoda Mirko, nije mogao spasiti svoga prijatelja, ukoliko je zaista kriv.
Istovremeno, Danilova vlast je pokazivala prijekost i nevidenu surovost prema svim svojim oponentima. Za najblažu kritiku vlasti slijedilo je ponižavajuce javno šibikanje, a za kakav izraženiji poli-ticki oportunizam - mušketanje. Strogo su kažnjavani i oni "nepoliticni" prestupnici: lopovi, preljubnici, nasilnici, varalice. Jedan lopov ("lupež") je, recimo, po knjaževoj naredbi morao stalno nositi caktar oko vrata. Knjaz je još dodao da svako ima pravo da ga ubije iz puške ukoliko ga sretne bez caktara. Stroge kazne primjenjivane su i za nasilnike, pa su cak po Knjaževoj naredbi strijeljana cetiri Crnogorca jer su u Hercegovini "pro vjere" ubili dva Turcina: "I ovo je novi slucaj, da gospodar Crne Gore za Turcina cini ubiti hrišcanina", zapisace tada jedan pažljivi hronicar crnogorskih zbivanja. Strogost i surovost Danilova proizvešce, do tada, nevideni strah od vlasti, pa ce ruski konzul u Dubrovniku biti u dilemi šta je vece - crnogorsko junaštvo u bojevima ili crnogorski kukavlicuk kada je u pitanju vlast!
Medutim, nevidena surovost vlasti u vrijeme knjaza Danila rezultirace, istorijski gledano, i nekim pozitivnim efektima: uništena je anahrona politicka opozicija, u potpunosti je zaživjelo placanje poreza, eliminisane su snage plemenskog separatizma i iskorijenjeni svi oblici plemenske anarhi-cnosti, a porasla je i opšta sigurnost. Za jacanje crnogorske države i za njenu aktivniju nacionalooslobodilacku akciju to je bilo od ogromnog znacaja. Bilo je to jedna sasv-im slucajno drugacija Crna Gora od one Njegoševe, i samo je takva, Danilova Crna Gora, mogla trijumfovati na Grahovcu. Pjesma grahovackih pobjednika nadjacavala je odjeke Njegoševog naricanja: "A ja što cu, ali sa kime cu?". Grahovac je bio Danilova "pjesma", i po tome se njih dvojica i razlikuju.
Poslušnost umjesto straha
Nakon knjaza Danila, na celo Crne Gore došao je njegov sinovac Nikola Mirkov. Za razliku od svog strica, on je stupio na "sigurni" prijesto, buduci da je politicki i svaki otpor državnoj vlasti bio u osnovi eliminisan. Nesporno da je to bila zasluga knjaza Danila, koji je cvrstom rukom slomio svaku poli-ti-cko-plemensku opoziciju državnoj vlasti i koji je, jednom za svagda, "naucio" neke plemenske glavare da za njih nema drugoga knj-aza do onog na Cetinju.
U sistemu vlasti knjaz Nikola zadugo nije vršio nikakve izmjene. Tek pocetkom sedamdesetih godina XIX vijeka on ce u ponecemu modernizovati naslijedene institucije i izvršiti precizniju podjelu nadležnosti, ali nekih krupnijih, radikalnijih zahvata nije bilo. Za tim, smatra se, i nije bilo realne potrebe. Tek nakon rata 1876-78. godine doci ce do korjenite reforme sistema vlasti: Ukida se Senat, a formira Veliki sud, ministarstva i Državni savjet. Time je, možemo reci, sistem vlasti u Crnoj Gori dobio moderniju i novonastalim društvenoistorijskim prilikama primjereniju formu.
O nekim osobenostima sistema vlasti i vladanja u vrijeme Nikole I mogla bi se, bez sumnje, napisati zanimljiva studija. Ta studija bi otkrila Gospodarevu neprevazidenu vještinu vladanja i posebno njegovu sposobnost da razvija i spretno koristi podanicki mentalitet. Za razliku od vlasti knjaza Danila, vlast Nikole I nije u znatnijoj mjeri karakterisala fizicka represija. Cak vrijeme Nikoline vladavine u XIX vijeku možemo oznaciti kao vrijeme najvece "harmonije" izmedu vlasti i njenih podanika, ali i vrijeme kada podanicki mentalitet i nepotizam u sistemu vlasti dostižu vrhunac. Takode, to je i vrijeme kada se, po prvi put u crnogorskoj istoriji, poslušnost podanika ne gradi toliko na strahu od vlasti, koliko na prevelikoj želji za njom. Nesumnjivo da je to zasluga umješnog "knjaza-gospodara", za cije ce vladavine i jedno drvo, cuveni Brijest, postati gotovo "institucija" vlasti.
Sve pomenuto je pokušaj da se u kratkim crtama ukaže na karakteristike sistema vlasti u Crnoj Gori i na neke osobenosti odnosa Cr-nogoraca prema vlasti u XIX vijeku. To je, rekli bismo, i pokušaj da se u globalu skicira istorijska osnova za izucavanje odnosa Crnogorac - vlast u XX vijeku. Analizirati taj odnos u XX vijeku je mnogo teži i komplikovaniji zadatak.
Živko M. Andrijaševic
(rad iz knjige "Crnogorske teme

Crnogorsko udvoricko pjesništvo
Pjevaj to ponovo, Radoje
Svi Vi koji vjerujete u svoj udvoricki i pjesnicki dar, treba da znate sljedece: 1) Udvoricka poezija je i dalje interesantna, i imala bi svoju probranu i vjernu publiku.
2) Za objavljivanje udvoricke poezije zainteresovani su mnogi, ali oni cekaju da Vi napravite prvi korak. Ljudi koji danas imaju novac, vole se predstavljati "nezavisnima" i apoliticnima.
3) Udvorickim pjesnicima ni jedna vlast nije ostala dužna, pa nece ni Vama. Zato pišite

Ne znam da li u nekom leksikonu postoji definicija udvoricke poezije. Oni koji imaju sve te leksikone, tacno znaju šta je to udvoricka poezija, a oni koji nemaju, logicki pretpostavljaju da je to poezija koja slavi i velica vladare i ostale ljude od politickog uticaja. Kao poezija jasne tematske prepoznatljivosti, udvoricka poezija je vjerovatno nastala dan poslije stupanja na presto prvog sujetnog i slavoljubivog vladara. Bice da se u isto vrijeme udvoricka poezija pocela pisati i u Crnoj Gori, ali o tome istorijskih tragova nema.
Tek od 19. vijeka, kada se u Crnoj Gori javlja štampa, možemo pratiti razvojni put udvoricke poezije i utvrditi njene umjetnicke i druge domete. No, bez obzira na neistraženost ovog književnog roda, u crnogorskoj udvorickoj poeziji prepoznaje se nekoliko znacajnih imena: Jovan Sundecic, Fil-ip Kovacevic, Risto Milic, Milo Jovovic, Micun Pavicevic, i posebno, Radoje Roganovic Crnogorac, koji je baš pretjerivao u ob-ožavanju Gospodara. Od njegovih pohvala neprijatno je bilo i knjazu Nikoli. Zlobne kolege su širile pricu da mu je sam knjaz jednom prilikom rekao: "Aman, Radoje! Ustavi se malo". A veseli Radoje, ne da se nije "ustavio", nego je navalio još vecom snagom. Knjaza je "skromno" nazivao suncem, orlom, vitezom i junakom, i to sve u jednoj strofi:
"To je sunce Knjaz Nikola
O'ro ponositi,
Vitez maca, vitez pera,
Junak plemeniti."
"Kad može Radoje, možemo i mi", rezonovali su ostali crnogorski pjesnici, pa su i oni slavili "milosnoga Gospodara". Jedan od njih, Filip Kovacevic, skromno priznaje:
"Ja se nikad ne uplaših,
Ni uzdrhta srce moje;
Pun štovanja i gordosti
Spominja' sam Ime Tvoje.
...
Gusle su mi život bile,
Na njih mi se duh odmara';
Uz njih vazda pjevao sam:
Sve u zdravlje Gospodara!"
Na ovakve stihove nije ostao ravnodušan spomenuti Radoje Roganovic, pa se laca pera da pokaže kome to najbolje ide od ruke, i ko umije najljepše "opjevati" Gospodara:
"Andžar, sablja, top i puška:
Srce hrabro, snaga muška;
Hrabra vojska, narod vrli-
Sve to, Knjaže, Tebe grli.
...
Pa nam živi, orle sivi!
I Vladaru milostivi.
U Tebi je naša nada,
A sa Tobom Bog i pravda"
Onda se stihovima o knjazu javio najproduktivniji udvoricar - Jovan Sundecic, koji je propratio svaki rodjendan, sahranu, vjencanje, slavu i putovanje u sretno vladajucoj porodici. Izazov koji su mu uputila dvojica mladjih kolega, on nije istrpio, vec je punih pluca zapjevao:
"Ti si, Knjaže, vinuo
Svog Orla visoko;
Tu mu slavu prosuo
Po sv'jetu široko:
Kao heroj - mišicom,
Kao pjesnik - perom,
Ka' patriot - podvigom,
Ka' Hrišcanin - vjerom.
Živi, vladaj, upravljaj
Žezlom pravde svete;
Crnu Goru zaklanjaj
Od pakosti klete!"
I ovako... sve dok Gospodar 1916. godine nije stigao na drugu stranu Jadrana. Onda je došao drugi Gospodar, pa treci... (da ne brojimo sad).
No, nekako je u posljednje vrijeme udvoricka poezija kao pjesnicki pravac, zamrla u Crnoj Gori. Naši ljudi od pera i književnog talenta, radije se izražavaju u drugim književnim formama. A to nije dobro: udvoricka poezija u nas ima dugu i lijepu tradiciju, pa je šteta prekinuti je. Mnogi od ljudi kojima bi ova vrsta poezije baš "ležala", i koji pokazuju da imaju sve mentalne i politicke predispozicije za nju, nerado se hvataju pera. Neki od njih, u svojoj božanskoj naivnosti, kažu: "To više nije interesantno, to niko ne bi citao!" Drugi, opet, misle da takvu poeziju nigdje ne bi mogli objaviti. A oni treci, nama licno najsimpaticniji, misle da se s ovakvom poezijom ne bi moglo profitirati, niti bilo šta dobiti ili zaraditi. Greška, greška, greška.
Svi Vi koji vjerujete u svoj udvoricki i pjesnicki dar, treba da znate sljedece: 1) Udvoricka poezija je i dalje interesantna, i imala bi svoju probranu i vjernu publiku. 2) Za objavljivanje udvoricke poezije zainteresovani su mnogi, ali oni cekaju da Vi napravite prvi korak. Ljudi koji danas imaju novac, vole se predstavljati "nezavisnima" i apoliticnima. 3) Udvorickim pjesnicima ni jedna vlast nije ostala dužna, pa nece ni Vama. Zato pišite.
I još nešto, kao ohrabrenje pjesnicima našim: udvoricka poezija ima izvjesne prednosti nad svim drugim vidovima poezije. Za pisanje one "duboke", misaono-refleksivne poezije, treba mnogo: soba sa bibliotekom, apsolutna tišina, inspiracija u vidu neke tragedije vecih razmjera ili barem ljubavna drama u licnom životu. A za pisanje udvoricke poezije ne treba Vam ništa od toga: ovu poeziju možete pisati u bilo kom dijelu Vašeg stana, buka nije problem, a tragedije nijesu potrebne. Cak je poželjno da pišete u sobi gdje se igraju djeca i gdje je televizor. Djeca ce Vam dati moralni podsticaj (npr. "Ja zbog njih ovo i pišem, da njima bude bolje"), a od gledanja televizije, TV Dnevnika i ostalih objektivnih informativnih emisija, nema bolje inspiracije. Probajte, ako vec volite. Volite li da pišete?
Živko M. Andrijaševic

Crnogorci i politika

Od ratnika do podanika

Crnogorca kao da ne interesuje krajnji cilj politike koju zastupa, vec više ucestvuje u "teatru", koji se zbog ostvarivanja tih ciljeva ovdje odigrava. Da bi se obesmislilo samo bavljenje politikom i, uopšte, politika kao programska djelatnost, to je i više nego dovoljno. Zato nije neobicno što je politika u Crnoj Gori cesto bila ili samo jedna od disciplina "plemenske olimpijade" ili omiljena vrsta psihoterapije za lijecenje nacionalne iskompleksiranosti i mentalitetske izopacenosti

Može se reci da su specificne istorijske okolnosti, u kojima je Crna Gora dugo vremena živjela, presudno uticale na njenu društvenu i duhovnu fizionomiju. Ta njena fizionomija, zahvaljujuci kojoj je formiran i jedan osobeni mentalitet, uticala je na poseban odnos Crnogoraca prema politici i, uopšte, poseb-no shvatanje politike. Tako, kada pocetkom XX vijeka u Crnoj Gori zaživljava parlamentarizam, imamo istorijski sasvim logicnu situaciju u kojoj Crnogorac politiku najprije doživljava kao djelatnost, kroz koju se može iskazivati bezgranicni plemensko-bratstvenicki agon. Politika, na taj nacin, prvenstveno biva tretirana kao sredstvo kojim se obezbjeduje socijalna prohodnost u zajednici gdje je društveno napredovanje u velikoj mjeri ograniceno nepotizmom, ratnim "zaslugama" i specificnim shvatanjem odanosti. To je prva bitna stvar koju treba imati u vidu prilikom svakog pokušaja da se definiše odnos Crnogorca prema politici, buduci da mjera njegove statusofrenije uvijek uslovljava i njegov odnos prema politici.
Druga važna stvar koju pri osvjetljavanju odnosa Crnogorac - politika, treba naglaasiti, jeste ogranicena mogucnost Crnogorca da, u pravom smislu rijeci, politicki misli. Crn-ogorac, jednostavno, ima "strah od istorije", što je, u stvari, "strah" od okruženja koje stvarnost promišlja u mitsko-epskim kategorijama. Najcešce zbog sopstvene opterecenosti statusom, Crnogorac nema snage da se takvom okruženju suprostavi, odnosno, da bude "revolucionar" u ovom, najstabilnijem Carstvu mitske svijesti na Balkanu. To je uzrok mnogih njegovih iracionalnih poteza i pogrešnih opredjeljivanja u politici, njegove opcinjenosti "istorijskim" ciljevima, ali i odsustvom pragmatizma u svim slucajevima, osim kada je u pitanju licni interes. Crnogorca kao da ne interesuje krajnji cilj politike koju zastupa, vec više ucestvuje u "teatru" koji se zbog ostvarivanja tih ciljeva ovdje odigrava. Da bi se obesmislilo samo bavljenje politikom i, uopšte, politika kao programska djelatnost, to je i više nego dovoljno. Zato nije neobicno što je politika u Crnoj Gori cesto bila ili samo jedna od disciplina "plemenske olimpijade" ili omiljena vrsta psihoterapije za lijecenje nacionalne iskompleksiranosti i mentalitetske izopacenosti.
Posebno je to bilo uocljivo nakon 1918. godine kada je stvorena nova država, i kada se, zbog novonastalih politickih i socijalnih okolnosti, definitivno okoncao proces "istorijskog kvarenja" Crne Gore. Naime, tada je u najvecoj mjeri, nestala ona njena fizionomija izgradena u herojskom dobu, i nekadašnji ratnici, po svom mentalnom sklopu, postaju državni podanici u pravom smislu te rijeci. Desilo se da ljudi koji su bili opsjednuti, i nesporno, istorijski optereceni "cojstvom i junaštvom", sada u potpunosti postaju pobornici politicke misli koja, poput pirotskog cilima, ima stotinu boja i stotinu šara. Crnogorac koji je znao biti odan ideji po cijenu najvecih žrtava, sada je nepostojan u tome za cijenu koja je smiješno mala. Lako ga je "kupiti" samo ako se nastupa kao patriota od uticaja, a ne kao obican trgovac. Rado ce promijeniti uvjerenja i postati "izdajnik" uvijek kada su u pitanju "viši interesi" i "patriotski razlozi". Dešava se zato da ono što danas svim silama brani, sjutra istom snagom napada, a ono što ga danas oduševi, sjutra ga cini ravnodušnim.
Isto tako, primjecuje se da Crnogorac u politici može jednako intezivno da voli i mrzi. Koliko lako uputi aplauz, toliko lako uputi i psovku. Ako se takne u njegovu nemjerljivu sujetu, spreman je da se odrekne bilo kojeg politickog principa, ali i da ga brani po cijenu najvecih žrtava. Rado cini štetu samo ako je to za "opšte dobro", i radije ce svojim politickim opredjeljivanjem upropastiti tek stasale potomke, nego iznevjeriti davno nestale pretke. Inace, Crnogorca-politicara najviše oduševljava uvjerenje da radi za opšte, "bratske" interese, a najmanje se opterecuje obavezom da misli na crnogorske. Ako ga zbog toga pohvaljuju iz Moskve ili Beograda, sasvim mu je nevažno da li ga u Crnoj Gori prekorijevaju. Jeste to neobicno, ali u Crnoj Gori nema veceg patriotskog cina nego pokazati da vam do Crne Gore nije stalo. Samo je u Crnoj Gori bilo patriotski - biti protiv svog kralja, a izdajstvo - ne podržavati tudeg. Samo se u Crnoj Gori najviše proslavljaju bitke u kojima su Crnogorci stradali boreci se za druge, a zaboravljaju one u kojima su pobjedivali boreci se za sebe. Djelimicno je to i uzrok što Crna Gora, kao onaj lik iz Rakiceve pjesme "Dolap", ide naprijed krecuci se u krug.

Živko M. Andrijaševic
(rad iz knjige "Crnogorske teme)

NACIONAL

Crna mi je Gora strašna
I ne od juèe. I ne od prekjuèe. Njena strahota traje ihaha! Jedan francuski putopisac zapisao je o nama osamdesetih godina, veæ danas pretprošlog vijeka, dakle 1882.g. - Crnogorci su u ratu divljaci. Doduše više ne nabijaju glave na kolac, ali ih ništa manje ne sijeku. U osveti su strašni. Prema šefovima ponizni i lojalni, ali samo u mjeri u kojoj ih ovi ponižavaju i preziru. što se šefovi prema njima ponašaju sa više prezira, oni ih prosto obožavaju.
Ma svaka sliènost je sluèajna!
Ali, kako tada, tako i dan danas. A kako danas, tako za dovijek! Samo su se smjenjivale kurte-murte: nikoliæe, aleksandri, pere, draže, tite, ðide, blaže pa frrrrrrrrrrrrr sve tako sloba, momira, mila, sveta, pa sve æe tako do ojhaha!
Što je taèno, taèno je. Svak je ima nešto veliko. Neko Vuèji Do, neko Solunski front, neko Sutjesku... Ali, koji je definitivni skor tih naših strašnih stvari - potpis!
Koji?
Ma oni!
Ma koji?
Ma oni koji ni je gonio majku majèinu za navijek. Eto!
A svaki od tih kurta-murta uvijek su imali svoje miške, dukljane, jefreme & tadiæ milke. Koja doðe na strašni protest ispred zgrade parlamenta. Koji je traja samo tri dana. Umjesto MONITORA koji je bio sve i svja ovoj prodaji Crne Gore, zapalila milka svijeæu!? Jedna svijeæa za sve godine podlih montiranih monitorovih manipulacija - te kako nam je divno, te kako nam je velièanstveno, jer nam nije ka Srbiji. Tamo nema struje, jebate. A i plate su nam veæe. A moglo bi bit i gore, ako...
Zato svi za Onoga, a ne za One! Jer ne znaju oni što èine i tako redom, pa opet redom i sve tako opet opet redom. Godinama.
I nakon pet godina, i beogradskog potpisa , jopet u montiranom monitoru, veli miško - moglo je i gore!? Samo ne kaže - što? A šok koji je svaku kapu promijenio što se mogla promijeniti, šokiran je živkoviæevim nastupom sa felipeom, jer je šokov šok u funkciji poštapanja mikeliju strašnom ubuduæe zvanom - moglo je i gore. Pa se po šokiranom šoku tokom TV duela sa felipeom, živkoviæ prometnuo u neku vrstu šešeljizma.
E bestida, e zastide, e fukare! Postaviti bilo kad i bilo dje bilo kakvu relaciju izmeðu LSCG-SRS!
Ali, šok je radnik, pa krvavo odraðuje. Dakle, živkoviæev grijeh je što je felipeu i predsjedniku šokovom rekao da su - izdajnici. A oni to, po šokovanom šoku nijesu - ka da èujem jefrema kako mu šapuæe na uvo, jer - citiram šoka - što znaèi rijeè izdaja u zemlji u kojoj su prevare svakodnevna kategorija, pita se veliki šokorani narodni filozof, s crnogorskom kapom, a depees glavom?
A kad ti pitaš narodnoga filozofa - je li Milo prevario, filozof se pravi lud!? A kad se pita - ako se prevara tièe pitanja države - kako se to zove? E onda šok popizdi, jer se prepane samoga sebe, što ga dodatno šokira. Pa poèinje ono - pa to nema smisla, pa èemu sve to, pa mi smo svi lažovi i lopovi i hulje i bitange. Pa molim te? Pa sad ili nikad - i tako to, sve stare šokovane junaèke pjesme.
A ja kažem šokaèkom šoku koji se šoka sa osnovnim prirodnim moralom i elementarnim zdravim razumom - jer to je ono što se hoæe postiæi najnovijom šokovom šok-terapijom peglanja moralne provalije sramnih beogradskih potpisa - zemlja u kojoj su prevare svakodnevna i osnovna kategorija života je zemlja govana i zemlja ološi.
Pa ko voli, nek izvoli.
Mi smo davno rekli - ne, hvala.

S. Perovic

Quote:

---

“Šta reći na to što Đukanović poslanike naziva

šakalima i bezvrijednim ljudima, a LS nacističkom

strankom? Da u Crnoj Gori ima slobodnih

intelektualaca, nezavisnih novinara, da postoje

institucije, on više nikad ne bi imao šanse bilo

šta da traži na crnogorskoj političkoj sceni, a

kamoli glasove za još jedan mandat”,

---

rekao je S. Perović agenciji MINA.

ISTORIJSKE PARALELE:
KRALJ NIKOLA
Jedan za sve


Kralj Nikola je bio glavna i nezaobilazna figura u Crnoj Gori vise od pola vijeka. Sistem u kojemu je on imao apsolutnu vlast i moc da u gotovo svim oblastima drustvenog zivota neprikosnoveno odlucuje, stvorio je od njega takvu figuru. Jedan covjek, kojeg su njegovi podanici s razlogom zvali "Gospodar", decenijama je odlucivao o svemu, skoncentrisavsi u svojim rukama svu vlast i ingerencije svih drzavnih institucija. Gospodar je bio izvor najvece zemaljske moci: on je odlucivao o svim postavljenjima u drzavnoj sluzbi, dijelio je zemlju i kuce, davao stipendije i pomoc, upisivao u skolu ili gimnaziju, dijelio odlikovanja, presudjivao ukoliko je to htio, otpisivao pojedinacna dugovanja drzavi...
Sve sto je davao, mogao je isto tako i uzeti, a ono sto uzme, jedino je on mogao vratiti. Cinjenica da je bio vladar jedne prostorno i populacijski male zemlje, uz to zemlje ciji je administrativni aparat nevelik i jednostavan, uticala je da ta apsolutna kontrola jednog covjeka nad cjelokupnim drzavnim aparatom bude i fizicki moguca. Ovakva kraljeva apsolutna vlast neizostavno se morala manifestovati u socijalno-ekonomskoj sferi, sto je njegovoj drustvenoj moci davalo posebnu vaznost. U zemlji koja je bila balkanski primjer ekonomske zaostalosti i siromastva, i u kojoj je socijalna prohodnost imala najnizi stepen, vladar koji slobodno raspolaze svim mjestima u drzavnoj sluzbi ili koji po licnom nahodjenju dijeli zemlju i kuce, postaje za najveci dio podanika presudni cinilac njihove socijalne pozicije.
Kraljeva odluka mogla je promijeniti ekonomski status pojedincu i rijesiti ga materijalnih briga, ili ga, isto tako, pomjeriti navise u socijalnoj stratigrafiji. To je znacilo da je kralj imao moc da zadovolji citav spektar zahtjeva - od potrazivanja zemlje, zaposljenja, stipendija, davanja materijalne pomoci i zita, do podjele vojnih cinova i odlikovanja. Takva, gotovo apsolutna ekonomska zavisnost od vladara, morala je proizvesti - ne samo primjernu podanicku poslusnost vec i polubozansko tretiranje vladara, koje je veoma realno utemeljeno u njegovoj stvarnoj zemaljskoj moci. Objavljene i neobjavljene molbenice, koje su bile upucene kralju Nikoli, svjedoce da su mu se crnogorski drzavljani razlicitim povodima obracali za pomoc.
Neki mole "za malo zita, jer pomrijehu od gladi", neki za medalju, neki za zemlju, neki za kapetanski grb, a jedan je trazio da mu knjaz kupi vola. "Da si mi iskao zemlje dok sam imao, mogao sam ti dati dva rala, a sad ne mogu ni to", odgovara kralj jednom potrebitom podaniku. Kralju su se zalili i na sudske presude, trazeci od njega da prepravlja odluke koje je donio sud, sto je on, kao vrhovni arbitar, ponekad i cinio. Sve ovo ukazuje da je u Crnoj Gori postojala veoma utemeljena svijest da se Gospodar nalazi iznad svih institucija i svih zakona, sto i nije sasvim bilo bez osnova. Po nacinu odlucivanja i vladanja, te upravljanja i raspolaganja svim i svacim (zemljom, kucama, cinovima, zvanjima...), kralj Nikola je zaista imao neke odlike orijentalnog vladaoca, sto je za crnogorske podanike bilo prihvatljivo i prirodno. Crnogorski podanici su, jednostavno, smatrali za prirodno da neko svoje pravo ili potrebu ostvare mimo institucija, koje, istinito govoreci, i nijesu bile tako ustrojene da efikasno rjesavaju pojedinacne ekonomske ili statusne probleme. No, ono sto nijesu mogle drzavne institucije, mogao je Gospodar. "Oku mome nevolja nece umaci", porucivao je svemoguci i "svevideci" Gospodar.
Na izvjestan nacin, i kralju Nikoli je odgovaralo da na ovaj nacin manifestuje svoju nadmoc nad svim drzavnim institucijama i zemaljskim zakonima. Njegova vladarska figura bivala je tako za sve crnogorske podanike ogromna i nedodirljiva. Izgleda da je u tome kralj imao prilicnog uspjeha, pa je cak jedan plemenski kapetan iz Zagaraca, uvjeren u svemoc kraljevu, javio na Cetinje da je zahvaljujuci Bogu i Gospodaru u njegovom kraju konacno pala kisa! Brojna dokumenta, odnosno molbe upucene kralju, svjedoce da je svijest o njegovoj vaznosti i zemaljskoj moci bila veoma prisutna kod crnogorskih drzavljana. Karakter i vrsta molbi koje su upucivane kralju, svjedoce da su crnogorski drzavljani kralja Nikolu, izgleda, dozivljavali podjednako kao "zajednickog oca" i kao politicko lice.
Iz jedne naredbe Ministarstva unutrasnjih djela doznajemo da su se crnogorski podanici obracali kralju za uvozne dozvole, pa je on pocetkom 1886. godine dao izvjesnom Stevu Lukacevicu odobrenje za uvoz volova. Iste je godine kralj dijelio zemlju u Ulcinjskom polju, a odredio je koje ce se parcele podijeliti hercegovackim izbjeglicama u okolini Niksica. Bez kraljevog odobrenja neki Crnogorci iz Niksica nijesu smjeli skinuti crijep sa dobijenih kuca i iskoristiti ga za gradnju novih. Gospodar se brinuo i o pravilnom obradjivanju vinove loze, pa je jednom prilikom naredio i da se "vinogradi krope kako bi se loze sacuvale i narodu s tijem velika korist ucinjela".
Starao se kralj i o rjesavanju odredjenih socijalnih pitanja, tako da je u vrijeme nerodice naredio da se svi oni ciji je materijalni polozaj tezak, obavezno zaposle kao radnici na izgradnji drzavnog puta. Gospodar je, sto je posebno zanimljivo, odredjivao i vrijeme kada se smije na Skadarskom jezeru loviti riba. Ceklinjanima, koji su mu trazili dozvolu za lov, odredio je dva mjeseca kada smiju loviti ribu. Isto tako, kralj Nikola je odredjivao i granice imedju seoskih komunica i vlasnistvo plemena nad pojilima. Polovinom 1896, on je razgranicio pasista izmedju dva crmnicka sela - Bukovika i Gluhog Dola, i odredio koja im pojila ostaju u zajednickom vlasnistvu. Gospodar se posebno zanimao za javne radove (izgradnja puteva, mostova), sto nije neobicno, ali je njegov udio u tome isao dotle da je cak odlucivao o trasi novih puteva.
U pojedinim slucajevima zanimao se i takvim sitnicama kakve su kupovima alata i nekih drugih stvari, potrebnih za izgradnju puta. Tako Gospodar posebnim aktom naredjuje vojvodi Bozu Petrovicu, ministru unutrasnjih djela, sta sve treba kupiti, pa, pored ostalog, nabraja: 450 buradi, 100 cuskija, 50 grabulja, 300 motika, 100 maljeva. Pored upucenosti u gradjevinske poslove, Gospodar je, izgleda, podjednako bio kompetentan i za pjevanje. Jednom je prilikom primijetio da crkveni hor nije bas uvjezban, pa je mitropolitu Mitrofanu skrenuo paznju na ovu manjkavost. Kako mitropolit Mitrofan nije sumnjao u Gospodarov sluh, on se odmah sluzbeno obratio "odgovornom licu": "Gospodine Nadzornice! Njegovo Visocanstvo primijetilo je da uoci Blagovijesti nije bilo harmonicno pjenije pri sluzbi u ovdasnjoj crkvi, zato je Njegovo Visocanstvo blagoizvolilo narediti da u buduce ovaj u navedenome nered ne bude..."
Jednako je kralj brinuo i o stvarima iz prosvjetne struke. Jednom prilikom je naredio da mu se donesu na pregled svi strucni radovi koje su crnogorski ucitelji za jednu skolsku godinu napisali. Sve radove kralj je procitao i, kako kaze ministar prosvjete, "na njima svojerucno primjedbe i natpise cinio". Kralj je trazio i da ga upravitelji oblasti redovno obavjestavaju o zdravstvenom stanju naroda, stanju stoke, trgovini, stanju usjeva, raspolozenju podanika. Tako pogranicni komesar Niko Tatar, na kraljev zahtjev, dostavlja ministarstvu inostranih djela izvjestaj u kojem kaze da je kukuruz pobran i da je rod izuzetno dobar, dok je "krtole i zelja kao ikad".
Kralju Nikoli se bez mnogo ustrucavanja, zaobilazeci sve druge institucije, obracaju brojni podanici koji traze materijalnu pomoc. Kako je to objasnio jedan Crnogorac u pismu upucenom Gospodaru, "kad dodje nuzda nije se sramota pozaliti svom zemaljskom ocu i izkazat svoju nuzdu i nepravdu..." Kralju Nikoli se, recimo, obraca izvjesni Perko Josov, s molbom da mu pokloni "malo zita e ce samriet od gladi". Isto trazi i Marko Bogdanovic, jer se, kako kaze, "nemam kome obratiti nego Bogu i Vama". A izvjesni Kuso Simov, kada su mu povjerioci zaprijetili uzimanjem zemlje, obraca se kralju da mu kaze sta da radi. Udovica iz Kuca moli Gospodara da joj "stogodj pomogne", a jedan Vasojevic trazi pomoc kako mu familija ne bi umrla od gladi. Gospodaru se obratio i ucenik Lazar T. Perovic, kasnije poznati dvorski istorik ("Dvovjekovna vlada slavne kuce Petrovic-Njegos"), s molbom da mu knjaz kupi knjige za skolu. I izvjesni Nikola Kaludjerovic trazi od Gospodara da mu kupi knjige za skolu, pa ce mu on "do groba blagodaran ostati". Od knjaza Nikole podanici su trazili i druge vrste pomoci. Izvjesni Petar Djonovic iz Brcela ocekuje da ce Gospodar razumjeti tesko stanje u kojemu se nalazi i da ce mu zato "pokloniti kakvu sluzbu". Crnogorac koji je presao da zivi u Srbiju, direktno od kralja zahtijeva da mu se vrati neka zemlja koja mu je nakon njegovog odlaska oduzeta u rodnom kraju. Gospodaru su se obracali i roditelji nekih ucenika, trazeci da on upise njihove sinove u cetinjsku Gimnaziju, dok se molbama za dodjelu stipendija ni broja ne zna.
Sve navedeno nesporno ukazuje da je kralj Nikola imao posebno mjesto u drustvu onovremene Crne Gore. Zahvaljujuci svojoj politickoj moci uspio je da postane sveprisutna licnost u zivotu Crne Gore, kontrolisuci one najbitnije socijalne relacije. Osobenosti crnogorskog drustva omogucile su mu da svoju politicku moc dovede do nivoa apsolutne moci i da od politickog vodje izraste u potpunog gospodara nad zemljom i ljudima. On sam, cvrsto je vjerovao da to tako i treba da bude, kao i da takva njegova pozicija donosi korist Crnoj Gori i njenim drzavljanima.
Za sve Crnogorce koji su zeljeli da rijese neki svoj statusni ili imovinski problem, Gospodar je i poslije uvodjenja ustavnosti bio neprikosnovena i nezamjenljiva institucija vlasti. Posebno se to pokazivalo kada bi nastupile teskoce u ostvarivanju nekih prava ili u rjesavanju imovinsko-materijalnih pitanja. U takvim situacijama najbolje je bilo traziti prijem kod Gospodara ili mu se pismeno obratiti. Gospodar je bio ona posljednja i najdjelotvornija instanca, koja je konacno stavljala tacku na problem. Nesporno da je ova vrsta moci bila najvazniji izvor njegove harizme i uticaja. Jednom je izvjesni Perko Pavlicic, kada nikako nije mogao da dobije drzavnu sluzbu, trazio od Gospodara da mu pomogne. Kralj je onda naredio Pavlicicu da obidje sva ministarstva, i da mu se u onom u kojem ima upraznjeno mjesto, dadne pisarska sluzba.
Posebno je Gospodar drzao do svojih ovlasti u dijeljenju pravde, sto je bila njegova omiljena zanimacija. Javno je kralj govorio da ce on licno "svetiti" svakog Crnogorca kojemu sud nepravedno presudi. Svi koji su smatrali da su osteceni presudom, imali su nesmetan prolaz do Gospodara. Jednom je svom podaniku iz Morace, navodno, zapovijedio da dodje do njega kako bi pravedno rijesio njegov spor. Kralj je, inace, vodio posebnu brigu o pravosudnim organima, tako da bez njegovog znanja nijesu mogli biti imenovani cak ni clanovi oblasnih sudova.
Stvarne granice kraljeve milosti i darezljivosti prema podanicima tesko je precizno utvrditi. No, samo jedan taksativan popis njegovih rashoda, za period od 10. februara do 10. maja 1907. godine, svjedoci da je kralj bio "siroke ruke". Prema ovom popisu, Gospodar je za ova tri mjeseca na razna davanja potrosio oko 10.000 kruna, sto znaci, nesto vise od 5 odsto od svoje civil-liste (za 1907. godinu - 189.586 kruna). Navodimo samo neke stavke iz ovog protokola: "23-ici Vasojevica po kr.2", "malom Vasojevicu sto se operirao na Cetinje", "za isplatu zita nekog siromaha", "jednoj maloj pred Dvor", "majci pokojnog Joza Sekularca", "Velicaninu te je bolova u bolnicu", "Marku Strugaru za neko dijete", "zeni iz Ozegovica te joj je umro sin u Ameriku", "Spasoju Brajovicu za leb i sir", "zeni iz Komana te je ostavio domacin s' djecom na ulicu", "jednom covjeku da prevede bolesnu scer na Cetinje", "za familiju nekog Kuca te je umro u Bar", "pred Dvor maloj s' Uganja", "jednoj siromasici", "Muju Adzajlicu za kravu", "za rucak 50 Cuca i Ceklica", "za jednog siromaha"...
Na ovaj ili onaj nacin, novac od Gospodara je za ova tri mjeseca dobilo preko tri stotine ljudi! Na osnovu ovih podataka, moze se izreci hipoteticki sud - da je Gospodar, u prosjeku, godisnje darivao 1.200 ljudi. Pomnozite ovu brojku s godinama vladavine, pa cete vidjeti da je iz njegovog dzepa pomoc dobilo vise od polovine Crne Gore.
Svi ovi podaci o Gospodaru ne ukazuju samo na karakter njegove vladarske pozicije vec, jos i vise, na karakter jednog sistema vlasti i mentalitet podanika koji su u tom sistemu dragovoljno i pokorno statirali. Ukoliko u citavoj ovoj prici poneko prepozna i neki fenomen vlasti i vladanja danasnje Crne Gore, onda je to pouzdan znak da je, u sustini, sistem ostao nepromijenjen. Svi oni, koje bas nista iz ove price ne asocira na danasnje vrijeme, ili su povrsni citaci ili srecni ljudi.



Zivko M. ANDRIJASEVIC

Crnogorskoj "inteligenciji"

Vi, koji samo iz koristoljublja
za bolje mjesto i zalogaj veci,
izdaste narod, otadzbinu svoju,
- sram' nek vas bude, izrodi najveci!

Sram nek vas bude i prokletstvo tesko
nek pane na vas i vase domove;
sram nek vas bude o puzavci niski,
sto iskopaste za bracu grobove.

Sram nek vas bude, jer vi pomogoste
zlikovce gresne zvanicne Srbije,
pa sad vidjate plod vasega rada,
vidjate bratska krv dje se lije.

Vidjate mrznju uzasnu, veliku,
vidjate selo dje brat rusi bratu,
vidjate strasni prizor zemlje svoje,
vidjate sve to za bolju vam platu.

A vi ste mogli da ste bili ljudi,
ocuvat' prava svoje domovine,
sprijecit' razdor, krv koja se lije,
sprijecit' zulum i teske zlocine.

No vi ste samo mislili na sebe,
a narod jadni koji danas pati
u vasa srca nije ima' mjesta
i zato kletva njegova vas prati.

O tesko onom koga narod kune!
narodna kletva mora dostignuti;
i vas, naroda svoga izdajnike,
ta teska kletva nece suminuti...

Vi, koji samo iz koristoljublja
za bolje mjesto i zalogaj veci,
izdaste narod, otadzbinu svoju,
- sram' nek vas bude, izrodi najveci!

dr. Ivo Jovicevic, Zeneva, 20 jan. 1920

Živko Andrijašević - Glavni problem Crne Gore nije u tome što ima ovakvu vlast, već što ovakva vlast uspijeva da to i dalje ostane, uprkos katastrofalnim rezultatima, uprkos očitim obmanama i upropašćavanju svega čega se dotakne, ona održava apsolutnu političku premoć, svoje privilegije i svoj uticaj


(Podgorica, Monitor, 14. Novembar 2003. godine) - Lako se vidi - crnogorsko društvo je teški, neizlječivi bolesnik. Ne treba mnogo istraživačkog dara da bi se spoznalo da je crnogorska vlast, koja već deceniju dvori bonika, krivac za njegovu agoniju. Naravno, ova vlast neće priznati da ne zna lijeka i da ne umije da liječi, već nas, kao gomilu idiota, hrabri da će bolesniku ubrzo biti bolje i da su znakovi poboljšanja već tu. Njeno odbijanje da prizna nesposobnost ima svoju političku logiku.

Vlast je svjesna da je dvorenje umirućeg bolesnika jedina uloga koja joj je preostala i, što je još važnije, jedini posao koji ona može da radi. Sve dok je bolesnik živ, ona može pričati da tobož nešto pokušava i upozoravati na opasnost da se u takvom bolesnikovom teškom stanju neko manje iskusan primakne postelji. Zato je njen najvažniji cilj da umirućeg što duže održi u životu. A to što ovaj bolesnik igrom slučaja pretrjava od danas do sjutra, vlasti služi za stvaranje privida liječenja.

Otprilike: da smo mi nesposobni, i da je bolest toliko ozbiljna kao što se priča, bolesnik ne bi bio živ. Zato, kad prođe jedan dan, a bolesnik još daje znake života, vlast slavodobitno obznanjuje da njena medicina daje rezultate. O tome šta će biti sjutra ona ostavlja da razmišlja - sjutra. Uostalom, možda mu sjutra odjednom, i ni od čega, bude bolje! Čuda su moguća, naročito kod naroda koji ima vračeve i plemena. Srećom, i mi imamo i vračeve i plemena.

Kako i priliči, glavni distributer optimizma je prvi čovjek režima, koji je, u skladu sa svojom pozicijom i moćima, pomogao da ovaj bolesnik zanemoća i zalegne. Kako mu iscjeliteljske moći i medicinsko umijeće nijesu jača strana, morao je desetine nadriljekara i vračeva koji koriste ugljeve i pijavice, okupiti oko postelje. Ovoj gomili prevaranata naložio je da glume ljekare i simuliraju liječenje. Iako znaju kakav će biti ishod njihovog dvorenja, oni se svakodnevno ohrabruju nadom da smrt neće nastupiti tako brzo, ili barem ne u njihovoj smjeni. Dok do tragičnog kraja ne dođe, njima je čast i zadovoljstvo da voljom Najvišeg važe za ljekare i spasioce. Oni su svjesni da samo tako mogu biti "neko" te da je to jedini način da se dograbe ugleda, uticaja i privilegija, koje, kao što je red, naše spasioce sljeduju.

Jedino zato oni pristaju da budu dio tužne predstave, i da svakoga dana pričaju laži o bolesniku koji im je dopao ruku. "Ide nabolje", "Jak je, izdržaće", "Činimo sve što je u našoj moći", "Obećana nam je pomoć sa strane", "Malo strpljenja", samo su neke od utješnih fraza koje koriste da bi pribavili vremena da rasprodaju u bescjenje preostalu bolesnikovu imovinu.

Glavni problem Crne Gore ipak nije u tome što ima ovakvu vlast, već što ovakva vlast uspijeva da to i dalje ostane. Uprkos katastrofalnim rezultatima, uprkos očitim obmanama i upropašćavanju svega čega se dotakne, ona održava apsolutnu političku premoć, svoje privilegije i svoj uticaj.

Čemu ima da zahvali za svoju dugovječnost? Razrješenje enigme treba tražiti u socijalnom ambijentu koji postoji u Crnoj Gori, dominirajućem mentalitetu i dominirajućoj političkoj svijesti. Glavni problem Crne Gore i jeste njena socijalna i mentalitetska fizionomija, a ne njena vlast, koja je samo proizvod te fizionomije. U drugačijem ambijentu ovakva vlast, jednostavno, ne bi bila moguća.

I, dok god takvo socijalno i mentalitetsko okruženje postoji, besmislena je i neučinkovita svaka promjena vlasti. Ma ko da u Crnoj Gori osvoji apsolutnu vlast, ne može je održati ukoliko, prije ili kasnije, ne postane kopija DPS-a. Uzalud sva politička pamet, moderna programska opredjeljenja i dobre namjere, kada u Crnoj Gori postoji armija ljudi kojima morate omogućiti da se "snalaze", divizije onih koje morate izdržavati, i hiljade koje morate "udomiti" iako su neupotrebljivi. Ako hoćete da vladate! No, ukoliko kao vlast na to nijeste spremni, onda očekujte da se nepregledna gomila siromašnih, halapljivih i nesposobnih okomi na vas.

Kada se oni okome na vas, imate dvije mogućnosti: da im udovoljite, ili da izgubite vlast. Kako u Crnoj Gori još nije stasala politička grupacija koja je spremna da se povuče s vlasti, a i nema izgleda da u skorije vrijeme stasa, onda je izbor između ove dvije mogućnosti lako predvidjeti. Čim nova politička grupacija počne da udovoljava veoma stabilnim i brojnim crnogorskim socijalnim grupacijama koje trinaest godina održavaju u životu DPS, onda i ona sama postaje DPS.

I što nova vlast bude više radila na zadovoljenju ovih uticajnih grupacija, ona će sve više nalikovati DPS-u. Ukoliko hoćete da udovoljavate, morate imati novac, kojeg inače nema, morate imati bezlične poslušnike, koje valja stvoriti, regrutovati i nahraniti i, napokon, morate učiniti da nijedna institucija, zakon ili pravilo ne funkcioniše. U protivnom, kako biste mogli udovoljavati? A da biste sve to stvorili, vi morate koristiti model koji je izumio DPS. Čim prihvatite njihov model, a morate jer hoćete da ostanete tu gdje ste se popeli, vi postajete DPS, bez obzira na politički program sa kojim ste dobili izbore. Upravo je u tome glavni problem Crne Gore: izborima se može promijeniti politička grupacija na vlasti, ali ne i sistem na osnovu kojeg vlast jedino može da funkcioniše. To znači da suštinske promjene u Crnoj Gori još nijesu moguće.

Prije no iko, vladajuća partija je shvatila da je postojeći socijalni i mentalitetski ambijent ključ njenog uspjeha, zbog čega svih ovih godina predano radi na njegovom održavanju i učvršćivanju. Drugim riječima, ona održava degenerisanu i invalidnu socijalnu strukturu, podanički i parazitni mentalitet, te primitivnu i imbecilnu političku svijest. Ona, naravno, uviđa da je takva strategija smrtonosna za državu i društvo kojim vlada, ali je svjesna da drugačije ne može biti, tu gdje jeste.

Nemajući kud, vladajuća partija podstiče "snalaženje" kao vrstu ekonomske djelatnosti, afirmiše ideal "primate malo, ali zato ne radite ništa", uzdiže licemjerje i poltroneriju, i toleriše nezakonitost ako je u funkciji rješavanja problema. Ona zna da je ovakva Crna Gora, socijalno i mentalitetski degenerisana, garancija njenog opstanka na vlasti. Većinska Crna Gora prepoznala je u ovakvoj partiji najuvjerljiviji izraz svoje životne filozofije. U tome je problem Crne Gore.

Podgorica, Monitor, 14. Novembar 2003. godine

RAČUNANJE VREMENA
Lutke igraju vlast


Ostani, narediću da te Ceklinjani izaberu, pa ti da budeš predsjednik Skupštine." Ovim je argumentom kralj Nikola je 1906. pokušao da odvrati vojvodu Sima Popovića od napuštanja Crne Gore. Vojvoda je samo trebalo da se kandiduje na predstojećim izborima, a kralj bi naredio biračima (!) da izaberu vojvodu. Nakon što bi vojvoda osvojio najviše glasova na slobodnim i neposrednim izborima u Ceklinskoj kapetaniji, kralj bi takođe naredio Skupštini da vojvodu, slobodno, izabere za predsjednika.
Tako je izgledalo formiranje crnogorske političke scene, i tako je na početku perioda crnogorske ustavnosti i parlamentarizma vladar zamišljao funkcionisanje novog sistema. Sve je trebalo da ostane isto kao i u doba apsolutizma, s tim što bi apsolutizam bio zaogrnut dopadljivom formom. Ovo je tipično crnogorsko ponašanje u politici: promjene sprovodite samo ukoliko vas neko veoma moćan na to primora, ***a ukoliko su reforme posljedica vaše odluke, onda se trudite da zadovoljite samo formu***. Zato je, u vrijeme kralja Nikole, reforma crnogorskog političkog sistema bila samo propagandni potez kojim je nesposobna i anahrona vlast kupovala vrijeme i zavodila političke maloljetnike.
Da bi sistem apsolutne vlasti jednog čovjeka mogao beskrajno da funkcioniše, nije bilo dovoljno u javnosti s vremena na vrijeme stvarati privid modernizacije i napretka, već je bilo neophodno uvijek imati punu kontrolu unutar samog sistema. Baš zato je kralj Nikola želio da utiče na rezultate "slobodnih i neposrednih izbora", odnosno na personalnu strukturu institucija koje treba da odražavaju tu, navodno, slobodno izraženu volju.
Potreba da se unaprijed kreira cjelokupna politička scena javila se samo godinu dana poslije uvođenja ustavnosti i parlamentarizma. Nakon prvih parlamentarnih izbora (1906), kada još nije bilo političkih stranaka već se glasalo za pojedince, desilo se da u Skupštini većina poslanika formira Klub narodne stranke. Okupilo ih je nezadovoljstvo zbog kraljevog apsolutizma, koji je ostao neokrnjen i nakon uvođenja ustavnosti. Kada je kralj uvidio da u Skupštini nema većinsku podršku, on donosi odluku da Skupštinu raspusti i raspiše nove izbore. Prvi saziv crnogorske skupštine nije trajao ni godinu dana. Da se slučajno ne bi desilo da u novom sazivu opozicija dobije većinu, Gospodar odlučuje da ovog puta vlast povede računa o ličnostima koje treba da budu izabrane. Tada počinje njegova kampanja pod motom: "Kandiduj se da te izaberemo!"
Gospodar je znao da mu sistem vlasti koji je decenijama stvarao omogućava tu vrstu kreativnosti. Uz to, on je znao da u mentalitetu svojih podanika ima važnog pomagača. Čak se i najhrabrijem Crnogorcu kada siđe u podrum čini da ga odnekud posmatra plemenski kapetan, koji dostavlja u Odžakliju izvještaje o podaničkoj vjernosti. Zato nije slučajno što je u vrijeme predizborne kampanje policijski kapetan u Riječkoj nahiji na seoskom skupu postavio pitanje koje je istovremeno bilo i direktiva: "Nećemo valjda dozvoliti da oni poganski sinovi, koji rade protiv Crne Gore i Gospodara, opet zasjednu u Skupštinu?" Naravno, nije on seljanima rekao: "Nemojte birati narodnjake". Pozvao ih je da budu patriote.
Znao je da Crnogorci slabo razlikuju podaništvo od patriotizma, odnosno, da poistovjećuju vlast i državu. Kako je kampanja mjerenja patriotizma vođena u čitavoj Crnoj Gori, nijedan kandidat Narodne stranke nije osvojio dovoljno glasova za mjesto u Skupštini. Zahvaljujući tome, novi crnogorski poslanici nijesu izabrani, nego su - unijeti u Skupštinu. U parlamentu su bile dvorske kreature, koje su imale mandant da vladaju. To je prvi bitan fenomen crnogorske vlasti - vladavina kreatura. Iako liči na oksimoronsku konstrukciju (kreatura vlada), ova sintagma to nije. "Vladavina kreatura" je istorijski fenomen koji u Crnoj Gori odista funkcioniše.
Nad kreaturama koje čine vlast stoji jedan čovjek - Gospodar. Gospodar ih je stvorio, upravalja njima i koristi ih poput lutaka u pozorištu. Oni su mu zahvalni za izbor, jer se učestvovanje u lutkarskoj predstavi plaća, a donosi i zeru ugleda. Uz to, oni znaju da odbijanjem da budu dio lutkarskog ansambla ne dovode u pitanje održavanje predstave, jer ako oni neće - ima ko hoće. Svijest o toj gužvi pred pozorištem koje redovno isplaćuje honorare, učvršćuje kod kreatura odanost i bespogovornost. Takva njihova svijest daje Gospodaru neophodno spokojstvo. Lutke na sceni imaju svoje titule, zvanja i resore. Poslanici, ministri, predsjednici ovog i onog, likovi su iz predstave koja se zove - crnogorska vlast. Svi glume kompetentnost, činovničku samostalnost, moralnu postojanost; oni tobože donose odluke i iznose svoje mišljenje. Stvarno, oni govore pripremljeni tekst i izvode unaprijed određene kretnje.
Ukoliko neko na trenutak poželi ili pokuša da i u životu bude lik koji glumi u pozorištu, odmah gubi privilegije koje kao dio Gospodareve trupe ima. Logično: ako je politički život lutkarska predstava, onda se jedino učestvovanje u predstavi nagrađuje. Većina lutaka zna da je to što jeste samo zato što je dio predstave. Ne zanose se lažnom nadom. Oni znaju da bi bez Gospodara bili niko i ništa. Zbog toga su njegovi slijepi poslušnici, iako ga ne vole previše.
Dugogodišnji predsjednik crnogorske vlade (Lazar Tomanović) bio je prvenstveno zadužen za administrativne poslove, dok je o svim političkim pitanjima iz vladinog djelokruga odlučivao Gospodar. "Kao ministar predsjednik bio je više firma nego rešavajući faktor", zapisaće dr Ivo Jovićević, činovnik u toj vladi. Umjesto ozbiljne političke saradnje, Tomanović je često kralju Nikoli služio za razbibrigu. Gospodar, veli vojvoda Simo Popović, "izmišlja nemoguće stvari i priča ih Tomanoviću najozbiljnije, koji je svaku riječ Knjaževu gutao i sve vjerovao." Jednom je Gospodar uvjeravao svog predsjednika vlade da će Rusi ubrzo srušiti omrznutu Austro-Ugarsku, pa će Crnogorci i Rusi podijeliti njihovo carstvo. Navodno je o tome dobio informaciju "s najvišeg mjesta", tj. iz Petrograda. E tada će Gospodar dati pravu nagradu Tomanoviću za dugogodišnju vjernu službu - postaviće ga za guvernera njegove rodne Boke.
Ministar unutrašnjih djela je posjedovao elementarnu pismenost, ali je o držvnoj upravi i činovničkim poslovima znao malo više od nepismenog seljaka. Ministar finansija je, istina, imao završen pravni fakultet, ali je izabran na tu funkciju zato što je bio bliski rođak kraljičin. Ministar vojni je završio vojnu školu, ali je među crnogorskim oficirima bilo barem njih deset koji su u vojničke stvari bili upućeniji od njega. No, on je bio kraljev rođak, i što je još važnije, bio je bespogovorni izvršilac svih poslova za koje je trebalo upotrijebiti represivni aparat. Na čelu Glavne državne kontrole bio je čovjek sa četiri razreda osnovne škole, a među podređenim činovnicima imao je dva doktora nauka. Svi ovi ljudi su tobože samostalno radili svoj posao, u skladu sa ustavom i zakonom. Faktički, bili su samo izvršioci volje jednog čovjeka, i kulise iza kojih se skrivala njegova neograničena vlast.
U siromašnoj zemlji kakva je Crna Gora nije lako izdržavati ovakvo pozorište. Pitanje je - ko je to plaćao? Istoričari su odavno utvrdili da je ovo crnogorsko pozorište uglavnom finansirano iz Petrograda, što znači da je i Gospodar u predstavi koju režira neki Rus morao biti lutka. Kada je jednom prilikom boravio u Petrogradu, Gospodar je to i priznao. Pred ruskim ministrom spoljnih poslova Sazonovim "car junaka" je bio sasvim iskren: "Ja u Crnoj Gori zapovijedam, ali u Rusiji imam da slušam!"
I danas u jednoj zemlji postoji lutkarsko pozorište čiji je utemeljivač početkom dvadesetog vijeka bio kralj Nikola, tako da, izuzev vlasnika pozorišta, skoro da nema likova koji nijesu njegova kreatura. Naravno, poput kralja Nikole, i vlasnik ovog pozorišta je lutka, ali u predstavi koju režiraju čuvari njegove upravničke pozicije. Komad u kojem on nastupa najčešće počinje rečenicom: "Šefe, traži vas Montgomeri!"



Piše:
Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ

RAČUNANJE VREMENA
Ljudi od povjerenja


Kažu da je Aleksandar Semjonovič Jonin pri ulasku u crnogorski dvor raširio ruke i rekao: "Nevozmožno!" Nekadašnji ruski konzul u Dubrovniku i prvi poslanik Rusije u Crnoj Gori, tada je bio penzioner. Na Cetinje je došao da posjeti knjaza Nikolu i neke prijatelje koje je stekao za službovanja u Crnoj Gori. Dragog gosta iz Rusije knjaz je čekao u jednom od salona, a na ulazu u dvor stajao je maršal dvora - Mišo Popović Jabučanin u svečanoj uniformi i sa odličjima. Kraljev intimus, ađutant i maršal dvora, bio je kao mladić zapošljen u ruskom konzulatu u Dubrovniku, upravo u vrijeme kada je Jonin bio konzul (1869-1878). U konzulatu je Jabučanin bio "mali od kužine". Igrom slučaja, dvadesetak godina kasnije, Jabučanin kao maršal dvora dočekuje penzionisanog ruskog konzula u čijoj je kuhinji bio zadužen za šerpe. Kada ga je Jonin na ulazu u dvor prepoznao, izustio je: "Nemoguće!" Jonin, očito, nije mogao vjerovati da je neškolovani Popović dogurao do maršala dvora. I kasnije, za večerom, Jonin je glasno negodovao zato što sjedi za istim stolom sa svojim nekadašnjim kuhinjskim škovacinom.
Ono što je Joninu bilo čudno i neprirodno, većini Crnogoraca bilo je logično i očekivano - oni su dobro znali što Mišo Jabučanin znači Gospodaru. Skoro dvadeset godina bio je najpovjerljiviji dvorski čovjek, današnjim jezikom rečeno - siva eminencija dvora. Ako je neki od kraljevih sinova napravio kakav problem u inostranstvu - Mišo Jabučanin je odlazio da to riješi. Ako se kome od članova vladarske porodice dopala neka glumica koja nastupa na Cetinju, Mišo Jabučanin je bio diskretni posrednik. Organizovanje dvorskih zabava bilo je takođe u njegovoj nadležnosti. I za nabavke iz inostranstva (haljine, šampanjac, likeri, gramofoni, lovačke puške, nakit) prva porodica u Crnoj Gori imala je vjernog Miša. Uz to, ako je neki od članova vladarskog doma išao u inostranstvo, u pratnji je najčešće bio - Mišo Jabučanin. Kraljica Milena, u stvari, nikada i nije putovala bez Jabučanina.
Mišo Jabučanin organizovao je i doušničku mrežu u crnogorskim državnim institucijama. U tom poslu pomagali su mu rođaci, koji su zahvaljujući njemu dobili mjesto u državnoj službi. Ministar koji je u svom ministarstvu imao jednog člana ove čuvene porodice, znao je da mora paziti što priča. Čak je i vojvoda Božo Petrović, kraljev brat od strica, dugogodišnji predsjednik Vlade, Državnog savjeta i ministar unutrašnjih djela, jednom ukazao na sveprisutnost "ozvučenja" marke Jabučanin: "Kad hoćeš što da izgovoriš, pazi da ti se i pod tvojom kapicom nije sakrio kakav Jabučanin." Dakle, i najbliži kraljev rođak, predsjednik Vlade i ministar, zazirao je od Jabučana. Njihova moć na dvoru bila je veća od moći jednog uglednog Petrovića.
Ono što je vojvoda Božo o Jabučanima govorio u povjerenju, neki crnogorski politički nezadovoljnici s kraja 19. vijeka govorili su javno. Jedan od tih nezadovoljnika, Marko Backović, ovako je skicirao svemoć Jabučana: "To je knjazu dvorska svita, to su mu tjelohranitelji, to su mu dvorski maršali, to su mu vjerni pratioci, to su mu školski inspektori, to su mu direktori poštanske telegrafske uprave, to su mu veliki misionari špijunaže i profesori špijunskog fakulteta.
Svaki je član od te porodice činovnik, svaki vuče platu, dvorska su im vrata uvijek otvorena. Boga mi mislim, da će kroz kratko vrijeme i njihovi magarci dobiti trubačke plate." Crnogorski politički emigrant Savo Ivanović, inače problematična ličnost, tvrdio je da su Jabučani svjetski rekorderi po broju činovničkih mjesta koja imaju. Navodno, na dvadesetak Jabučana ide skoro šezdeset činovničkih zvanja, a svaki Jabučanin ima u prosjeku tri državne službe. Iako smatramo da je ova tvrdnja neutemeljena, nesporno je da skoro i nije bilo Jabučanina bez državne službe.
Svi iz ove porodice koji su bili u državnoj službi potomci su popa Laza Jabučanina, koji je imao pet sinova: Vidaka, Filipa, Đura, Miša i Steva. Pop Lazo je imao i nekoliko kćeri, čiji su muževi i djeca, takođe, bili u državnoj službi. U državnoj službi bili su i neki članovi njihovih kumovskih i prijateljskih porodica, i kada zbrojimo sve činovnike koje su dali Jabučani i činovnike iz porodica koje su s njima u krvnoj ili prijateljskoj vezi, zaključujemo da ova porodica zaista čini kičmu državne uprave Knjaževine Crne Gore. U nekoj većoj zemlji taj fenomen vjerovatno ne bi bio moguć, i to ne zato što u drugim zemljama nema takvih porodica ili takve sklonosti ka nepotizmu, već stoga što institucije drugih zemalja takvu sveprisutnost fizički ne dozvoljavaju. Samo zemlje čije su institucije nevelikog personalnog sastava omogućavaju da potpunu kontrolu u njima obavlja desetak ili dvadesetak činovnika. U vrijeme najveće moći porodice Jabučanin na Cetinju je bilo pet ministarstava, koja su ukupno imala 24 činovnika, računajući i ministre.
Novo je doba u naš kraj nanijelo i inovaciju: nadzor nad društvom može uspostaviti desetak ili dvadesetak sjajem moći obasjanih familija.
Sigurno da moć porodice Jabučanin nije proisticala iz moći koju su imali kao dio državnih institucija, već iz moći koju im je davala bliskost sa vladarem koji je svim tim institucijama neprikosnoveno upravljao. Za Jabučane su državne institucije u kojima su radili bile samo formalno pokriće za moć koju su imali, tako da su, faktički, oni vladali institucijama, a ne institucije njima. Nije onda neobično što u Crnoj Gori nikolajevskog doba ministar nije mogao nauditi činovniku koji pripada Jabučkom klanu, dok je Jabučki klan mogao ozbiljno nauditi bilo kojem od crnogorskih ministara. Ministre je svojom voljom imenovao i smjenjivao Gospodar, a na volju Gospodarevu uveliko su mogli da utiču Jabučani. Ministri i svi viši državni dužnosnici znali su kako se formira Gospodareva volja, tako da im nije padalo na pamet da pribavljaju neprijateljstvo onih koji na nju utiču. Niko nije toliko neznaven da se zamjera Jabučanima. Bili su moćniji od svih, sem od onog koji ih je stvorio. Njihov tvorac, svemogući Gospodar, doživljavao ih je kao svoje najbliže prijatelje. U jednom pismu Gospodar poručuje Mišu Jabučaninu: "Reci Jovu neka piše koliko ti para treba pa ću poslati koliko ti ustreba."
Da je svojedobno Mišo Jabučanin s pištoljem, nemaskiran, ušao u Crnogorsku banku i oteo sav novac iz sefa, vjerujemo da ne bi bilo cetinjskog policajca koji bi se osmjelio da ga uhapsi. Zasigurno, tog bi se dana šef cetinjske policije naprasno razbolio i zalegao, a ministar unutrašnjih djela bi morao da otputuje u Abaciju zbog reumatizma koji ga muči godinama. I direktor banke bi nakon pljačke izjavio da je baš tog dana bio u lovu, a šef trezora - da nije prepoznao pljačkaša. Ostali svjedoci bi se izvukli na kratkovidost, ili bi rekli da su baš tada gledali kroz prozor, čitali knjigu, žmurili, igrali fircik. Ova naprasna kratkovidost, nepažnja i "spriječenost zbog bolesti" mogla bi nestati jedino ukoliko Gospodar kaže: "Držite poganskog sina!"
Protekcionizam u Gospodarevom odnosu prema Jabučanima u potpunosti je odgovarao mjeri njihove beskrajne odanosti Gospodaru. Najmanje se tu radi o zahvalnosti. U prvom redu, riječ je o svijesti da njihova moć postoji samo dok postoji Gospodar i njegova apsolutna vlast. Čuvajući njegovu vlast oni, u stvari, čuvaju svoju moć i raj koji je Gospodar za njih stvorio. Pored toga, Jabučani su bili svjesni i da su oni ne samo privilegovani nosioci vlasti već i vlasnici čitave države. Oni nijesu važni dijelovi sistema, nego su sam sistem. U takvim okolnostima, Gospodar je mogao da vlada bez najsposobnijeg ministra, ali nije bez Jabučana. Neka je ministar i najsposobniji, sistem neće propasti ukoliko umjesto njega dođe manje sposoban ili, čak, potpuno nesposoban. Uostalom, ministri se mogu mijenjati, a njihova nesposobnost može ugroziti resor kojim upravljaju ili neki segment državne politike. Međutim, nesposobni ministar ne može ugroziti čitav sistem. Zbog toga je Gospodar između vojvode Boža i Miša Jabučanina, uvijek birao Miša.
Gospodar je znao da Jabučani nijesu Pretorijanska garda u službi jednog čovjeka, već su, prije svega, Pretorijanci sistema koji tom čovjeku omogućava neograničenu vlast. Bez vojvode Boža sistem je mogao da opstane. No, bez Jabučana taj sistem bi bio ugrožen i nezaštićen. Naravno, i Jabučani su znali da postoje kao moćna i privilegovana grupa samo ukoliko postoji Gospodarev sistem. U protivnom, bili bi samo lica iz poreskih knjiga.


Piše:
Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ

Dr Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ: GOSPODAR JE “ĐENIJE” KAKO JE STVARAN VLADARSKI KULT KRALJA NIKOLE 1.

Knjazu Nikoli se po novinama pjevalo: Današnji si centar sfere, čelik - otac nove ere

Dr Živko Andrijašević u prepoznatljivom analitičko-kritičkom maniru rasvjetljava običajni, psihološki, socijalni i politički crnogorski ambijent na isteku 19. vijeka, u kome je polagano kreirana polubožanska figura knjaza/kralja Nikole I Petrovića, apsolutnog Gospodara crnogorskog neba i zemlje

Današnji si centar sfere
Politike, borbe, rada;
Čelik otac nove ere,
Da Srb živi, da se nada...
Da održi duh pregnuća;
Da u očaj pao ne bi
Do novoga voskresnuća
O Đenije slava tebi!
(Iz jednog nezavisnog crnogorskog lista, 1898)
Stvaranje vladarskog kulta, u krajnjem, uvijek ima isti cilj: obožavanje, vjerovanje, odanost. Upotrebom ili potenciranjem određenih sadržaja i informacija, koje uvijek ne moraju biti istinite, kod podanika treba stvoriti idealnu sliku vladara, da bi se time podstakle njihove pozitivne emocije prema njemu. Kada se takav odnos uspostavi, onda je lako postići željeni stepen njihovog međusobnog političkog identifikovanja i osjećanja uzajamnog pripadanja. Dakle, afirmisanjem ličnosti vladara, obezbjeđuje se naklonost, odanost i poslušnost podanika, a time se posredno afirmišu i njegovi politički ciljevi. U tome je, nesporno, bio osnovni razlog stvaranja vladarskog kulta knjaza Nikole. Nije nimalo slučajno što je nakon 1878. godine stvaranje vladarskog kulta knjaza Nikole bio važan zadatak crnogorske državne ideologije. Ne samo što je poslije Berlinskog kongresa Crna Gora bila u gotovo potpuno novoj političkoj i društvenoj situaciji već je i vladarska pozicija knjaza Nikole bila umnogome izmijenjena. Knjaz je namah prestao da bude romantični predvodnik jednog širokog nacionalnog pokreta, preobrativši se, pod strogim nadzorom i pritiskom evropske diplomatije, u vladara za kojega je državna granica Kineski zid. Harizma borca za “nacionalnu stvar” i “barjaktara pokorenog Srpstva” nije više mogla imati pređašnju snagu, niti je nacionalna borba mogla biti onaj najizdašniji izvor njegovog političkog i državničkog autoriteta. Sada je svoju harizmu prvenstveno trebalo da crpi iz ostvarenih uspjeha na unutrašnjem preobražaju zemlje i “pravednom vladanju”, tim prije što mu Turci i nacionalno zatočništvo više nijesu mogli biti stalni izgovor za sve nedaće i društvenu stagnaciju. Posebno to nijesu mogli biti deceniju i nešto nakon završetka rata. Kako je prolazila godina za godinom od okončanja Veljeg rata, tako je i odgovornost za ekonomske probleme postepeno prelazila sa Turaka na knjaza. Ni ratna slava koju je od Vučjeg Dola do Bara bio stekao, nije mu mogla pomoći na duži rok. To je prvi razlog zbog kojeg je građenje vladarskog kulta knjaza Nikole bilo politički veoma važno i potrebno. Drugi se razlog ticao izmijenjene strukture crnogorskog stanovništva nakon završetka rata. Mada preciznijih podataka nema, može se pretpostaviti da je Crna Gora dobila nešto preko 20 posto novog stanovništva (oko 30.000). Dakle, gotovo četvrtina crnogorskih podanika poslije 1878. godine bila je iz novooslobođenih oblasti. To, ni u kom slučaju, nije neznatna veličina. Uz to, skoro polovina ovog stanovništva nije bila pravoslavne vjeroispovijesti. Sve to upućuje na činjenicu da je nakon rata 1876 - 78. trebalo vladarski kult knjaza Nikole nametnuti dobrom dijelu novih crnogorskih podanika koji su, očito, na sasvim drugačiji način doživljavali knjaza od onih kojima je on bio vladar od prvog dana stupanja na presto. Istina, postojala je kod mnogih zagraničnih pravoslavaca idealna percepcija knjaza Nikole kao njihovog zaštitnika, ali kada su ušli u sastav Crne Gore, i samim tim se oslobodili Turaka koji su ih ugnjetavali, on je zaštitnik prestao biti.



------------------------------------------------------------------------------

Sada je on bio njihov gospodar, ali i vladar kome oni plaćaju porez. Takve nove relacije, u kojima je vladara - zaštitnika zamijenio vladar - upravitelj, a vladara koji pomaže, vladar koji uzima, bile su pogodne za nestajanje idealističkog poimanja knjaza Nikole kod zagraničnog (pravoslavnog) stanovništva. A šta tek reći za nepravoslavno, muslimansko i katoličko stanovništvo koje je ušlo u sastav Crne Gore, a koje je o knjazu Nikoli imalo više ružnih nego lijepih misli? Za pogranične nepravoslavce, a posebno za muslimane, knjaz Nikola je bio vladar jedne neprijateljske zemlje. I odjednom, oni postaju njegovi podanici. Koliko je tek trebalo političkih napora da se ovo stanovništvo ubijedi da je knjaz Nikola sada i njihov vladar, te da se ovaj “kaurski knjaz” sada stara i o njihovom dobru? Državna ideologija je stvaranjem kulta knjaza Nikole, nesumnjivo, imala za cilj da utiče i na ove crnogorske podanike, kako bi prihvatili knjaza kao svog vladara i kako bi probudila u njima podaničku ljubav i odanost. Stvaranju vladarskog kulta knjaza Nikole pogodovao je socijalni i politički ambijent koji je u Crnoj Gori postojao. U tom ambijentu, knjaz Nikola je bio glavna i nezaobilazna figura - podjednako i za stare i za nove podanike - za pravoslavne i nepravoslavce. Sistem vlasti u kojemu je knjaz imao apsolutnu vlast, odnosno, moć da u gotovo svim oblastima društvenog života neprikosnoveno odlučuje, stvorio je od njega takvu figuru. Knjaz je bio izvor najveće zemaljske moći u Crnoj Gori: on je odlučivao o svim postavljenjima u državnoj službi, dijelio je zemlju i kuće, davao stipendije i pomoć, upisivao u školu ili gimnaziju, dijelio odlikovanja, presuđivao ukoliko je to htio, otpisivao pojedinačna dugovanja državi... Sve što je davao, mogao je isto tako i uzeti, a ono što uzme, jedino je on mogao vratiti. Činjenica da je bio vladar jedne prostorno i populacijski male zemlje, uz to zemlje čiji je administrativni aparat nevelik i jednostavan, uticala je da ta apsolutna kontrola jednog čovjeka nad cjelokupnim državnim aparatom bude i fizički moguća. Ovakva knjaževa apsolutna vlast neizostavno se morala manifestovati u socijalno - ekonomskoj sferi, što je njegovoj društvenoj moći davalo posebnu važnost. U zemlji koja je bila balkanski primjer ekonomske zaostalosti i siromaštva, i u kojoj je socijalna prohodnost imala najniži stepen, vladar koji slobodno raspolaže svim mjestima u državnoj službi ili koji po ličnom nahođenju dijeli zemlju i kuće, postaje za najveći dio podanika presudni činilac njihove socijalne pozicije. “Nema nijednog jedinog Crnogorca, koji novac nebi trebao, a naročito koji ga nebi tražio”, pisao je još 1867. godine Milan Piroćanac, izaslanik srpske vlade u Crnoj Gori. Knjaževa odluka mogla je promijeniti ekonomski status pojedincu i riješiti ga materijalnih briga, ili ga, isto tako, pomjeriti naviše u socijalnoj stratigrafiji. To je značilo da je knjaz imao moć da zadovolji čitav spektar zahtjeva - od potraživanja zemlje, zaposlenja, stipendija, davanja materijalne pomoći i žita, do podjele vojnih činova i odlikovanja. Takva, gotovo apsolutna ekonomska zavisnost od vladara, morala je proizvesti ne samo primjernu podaničku poslušnost, već i polubožansko tretiranje vladara, koje je veoma realno utemeljeno na njegovoj stvarnoj zemaljskoj moći. Objavljene i neobjavljene molbenice, koje su bile upućene knjazu Nikoli, svjedoče da su se crnogorski državljani različitim povodima obraćali knjazu za pomoć. Neki mole “za malo žita, jer pomrijehu od gladi”, neki za medalju, neki za zemlju, neki za kapetanski grb, a jedan je tražio da mu knjaz kupi vola. “Da si mi iskao zemlje dok sam imao, mogao sam ti dati 2 rala, a sad ne mogu ni to”, odgovara knjaz jednom potrebitom podaniku.


Dr Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ: GOSPODAR JE “ĐENIJE” KAKO JE STVARAN VLADARSKI KULT KRALJA NIKOLE

Plemenski kapetan iz Zagarača javlja: Zahvaljujući Bogu i Gospodaru konačno je pala kiša

Dr Živko Andrijašević u prepoznatljivom analitičko-kritičkom maniru rasvjetljava običajni, psihološki, socijalni i politički crnogorski ambijent na isteku 19. vijeka, u kome je polagano kreirana polubožanska figura knjaza/kralja Nikole I Petrovića, apsolutnog Gospodara crnogorskog neba i zemlje
Knjazu su se žalili i na sudske presude, tražeći od njega da prepravlja odluke koje je donio sud, što je on ponekad i činio. Sve ovo ukazuje da je u Crnoj Gori postojala veoma utemeljena svijest da se knjaz - gospodar nalazi iznad svih institucija i svih zakona, što i nije sasvim bilo bez osnova. Po načinu odlučivanja i vladanja, te upravljanja i raspolaganja svim i svačim (zemljom, kućama, činovima, zvanjima...), knjaz Nikola je zaista imao neke odlike orijentalnog vladaoca, što je za crnogorske podanike - i pravoslavce i nepravoslavce, a s obzirom na njihovu istorijsku i svaku drugu svijest, bilo prihvatljivo i prirodno. Crnogorski podanici su, jednostavno, smatrali za prirodno da neko svoje pravo ili potrebu ostvari mimo institucija, koje, istinito govoreći, i nijesu bile tako ustrojene da efikasno rješavaju pojedinačne ekonomske ili statusne probleme. No, ono što nijesu mogle državne institucije, mogao je Gospodar. “Oku mome nevolja neće umaći”, poručivao je svemogući i “svevideći” Gospodar. Na izvjestan način, i knjazu Nikoli je odgovaralo da na ovaj način manifestuje svoju nadmoć nad svim državnim institucijama i zemaljskim zakonima. Njegova vladarska figura bivala je tako za sve crnogorske podanike ogromna i nedodirljiva. Izgleda da je u tome knjaz imao priličnog uspjeha, pa je čak jedan plemenski kapetan iz Zagarača, uvjeren u svemoć knjaževu, javio na Cetinje da je zahvaljujući Bogu i Gospodaru u njegovom kraju konačno pala kiša! Brojna dokumenta, odnosno molbe upućene knjazu, svjedoče da je svijest o njegovoj veličini i zemaljskoj moći bila veoma prisutna kod crnogorskih državljana. Karakter i vrsta molbi koje su upućivane knjazu, svjedoče da su crnogorski državljani knjaza Nikolu, izgleda, podjednako doživljavali kao “zajedničkog oca” i kao političko lice. Iz jedne naredbe Ministarstva unutrašnjih djela doznajemo da su se crnogorski podanici obraćali knjazu za uvozne dozvole, pa je knjaz početkom 1886. godine dao izvjesnom Stevu Lukačeviću, odobrenje za uvoz volova. Iste je godine knjaz dijelio zemlju u Ulcinjskom polju, a odredio je koje će se parcele podijeliti hercegovačkim izbjeglicama u okolini Nikšića. Bez knjaževog odobrenja neki Crnogorci iz Nikšića nijesu smjeli skinuti crijep sa dobijenih kuća i iskoristiti ga za gradnju novih. Gospodar se brinuo i o pravilnom obrađivanju vinove loze, pa je jednom prilikom naredio i da se “vinogradi krope kako bi se loze sačuvale i narodu s tijem velika korist učinjela”. Starao se knjaz i o rješavanju određenih socijalnih pitanja, tako da je u vrijeme nerodice naredio da se svi oni čiji je materijalni položaj težak, obavezno zaposle kao radnici na izgradnji državnog puta. Gospodar je, što je posebno zanimljivo, određivao i vrijeme kada se smije na Skadarskom jezeru loviti riba. Ceklinjanima koji su mu tražili dozvolu za lov, odredio je dva mjeseca kada smiju loviti ribu. Isto tako, knjaz Nikola je određivao i granice imeđu seoskih komunica i vlasništvo plemena nad pojilima. Polovinom 1896. on je razgraničio pasišta između dva crmnička sela - Bukovika i Gluhog Dola, i odredio koja im pojila ostaju u zajedničkom vlasništvu. Gospodar se posebno zanimao i za javne radove (izgradnja puteva, mostova), što nije neobično, ali je njegov udio u tome išao dotle da je čak odlučivao o trasi novih puteva. U pojedinim slučajevima zanimao se i takvim sitnicama kakve su kupovina alata i nekih drugih stvari, potrebnih za izgradnju puta. Tako knjaz Nikola posebnim aktom naređuje vojvodi Božu Petroviću, ministru unutrašnjih djela, šta sve treba kupiti, pa nabraja: 450 buradi, 100 ćuskija, 50 grabulja, 300 motika, 100 maljeva.


-----------------------------------------------------------------------------

Jednako je knjaz brinuo i o stvarima iz prosvjetne struke. Jednom prilikom je naredio da mu se donesu na pregled svi stručni radovi koje su crnogorski učitelji za jednu školsku godinu napisali. Sve radove knjaz je pročitao i, kako kaže ministar prosvjete, “na njima svojeručno primjedbe i natpise činio”. Knjaz je tražio i da ga upravitelji oblasti redovno obavještavaju o zdravstvenom stanju naroda, stanju stoke, trgovini, stanju usjeva, raspoloženju podanika. Tako pogranični komesar Niko Tatar, na knjažev zahtjev, dostavlja ministarstvu inostranih djela izvještaj u kojem kaže da je kukuruz pobran i da je rod izuzetno dobar, dok je “krtole i zelja kao ikad”. Knjazu Nikoli se bez mnogo ustručavanja, zaobilazeći sve druge institucije, obraćaju brojni podanici koji traže materijalnu pomoć. Kako je to objasnio jedan Crnogorac u pismu knjazu Nikoli, “kad dođe nužda nije se sramota požaliti svom zemaljskom ocu i izkazat svoju nuždu i nepravdu”. Knjazu Nikoli se, recimo, obraća izvjesni Perko Jošov, s molbom da mu pokloni “malo žita eće samriet od gladi”. Isto traži i Marko Bogdanović, jer se, kako kaže, “nemam kome obratiti nego Bogu i Vama”. A izvjesni Kuso Simo, kada su mu povjerioci zaprijetili uzimanjem zemlje, obraća se knjazu Nikoli da mu kaže šta da radi. Udovica iz Kuča moli knjaza Nikolu da joj “štogođ pomogne”, a jedan Vasojević traži pomoć kako mu familija ne bi umrla od gladi. Knjazu se kao učenik gimnazije obratio i Lazar T. Perović, kasnije poznati dvorski istorik (Dvovjekovna vlada slavne kuće Petrović - Njegoša), s molbom da mu knjaz kupi knjige za školu. I izvjesni Nikola Kaluđerović traži od knjaza da mu kupi knjige za školu, pa će mu on “do groba blagodaran ostati”. Istim povodom knjazu se obraćaju gimnazisti Niko Pejaković i Dušan Milić. Od knjaza Nikole podanici su tražili i druge vrste pomoći. Izvjesni Petar Đonović iz Brčela očekuje od knjaza da će razumjeti teško stanje u kojemu se nalazi i da će mu zato “pokloniti kakvu službu”. Crnogorac koji je prešao u Srbiju da živi, direktno od knjaza zahtijeva da mu se vrati neka zemlja koja mu je nakon njegovog odlaska oduzeta u rodnom kraju. Bilo je i onih koji su tražili od knjaza da im pomogne prilikom zapošljavanja kod pomorske kompanije Lojd, dok su molbe za učiteljska namještenja u crnogorskim školama bile gotovo uobičajene. Gospodaru su se obraćali i roditelji nekih učenika, tražeći da on upiše njihove sinove u cetinjsku gimnaziju. Česte su bile molbe Gospodaru za dodjeljivanje stipendija. Jedan učenik VII razreda gimnazije, kasnije pravnik i crnogorski ministar, dr Sekula Drljević, u svojoj molbi knjazu za dodjelu stipendije, pored ostalog, kaže: “Sudbina mi dade pero u ruke, da perom odužujem sv. dug, perom da se borim, sa perom da ginem za Gospodara svog Viteškog, ali da dorastem za takav boj, trebam pomoći od premilostivoga Gospodara, te se usuđujem Njega najponiznije zamoliti, da bi mi jedno stipendijsko mjesto najmilostivije udijeliti blagoizvolio...” Sve ove molbe knjaz Nikola je lično rješavao ili ih je upućivao na rješavanje nadležnom ministarstvu ili Državnom savjetu. Dešavalo se da molbe na koje, iz ovih ili onih razloga, ne bi može pozitivno odgovoriti, proslijedi nekoj od ovih institucija, objašnjavajući podnosiocu molbe da je ona za to nadležna. “Neka se obrne na Državni savjet”, “Kazaće ti Drž. savjet kako ćeš“... napisao je knjaz Nikola na desetinama molbi koje su mu bile upućene, a koje je proslijedio Savjetu.



Dr Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ: GOSPODAR JE “ĐENIJE” KAKO JE STVARAN VLADARSKI KULT KRALJA NIKOLE 3.

Jedan plemenski starješina istakao je kako on priznaje samo Gospodara za gospodara

Dr Živko Andrijašević u prepoznatljivom analitičko-kritičkom maniru rasvjetljava običajni, psihološki, socijalni i politički crnogorski ambijent na isteku 19. vijeka, u kome je polagano kreirana polubožanska figura knjaza/kralja Nikole I Petrovića, apsolutnog Gospodara crnogorskog neba i zemlje
Istina, bilo je i slučajeva da odbije molioca/molioce, pravdajući to uglavnom ograničenošću knjaževske liste. No, u mnogim slučajevima knjaz je izlazio u susret molbama svojih podanika. Tako je jednom prilikom uputio pomoć za 33 porodice čiji su usjevi stradali od grada, naređujući da im se svakom pojedinačno daruju po dva bagaša žita. Uputio je pomoć i nekim siromašnim ustaničkim familijama, kojih je bilo preko stotinu (107), sa šesto članova. Uobičajeno je bilo i da knjaz poklanja zemlju i kuće. Nekada je poklanjao zemlju ili kuću koja je bila državno vlasništvo, a nekada je od izbjeglih muslimanskih porodica otkupljivao imanje i onda ga poklanjao kome je želio. Postoje dokumenti koji potvrđuju da je i petnaest godina nakon završetka rata knjaz siromašnim porodicama dijelio po nekoliko rala zemlje u novooslobođenim oblastima. Veoma često, knjaz Nikola je davao novčane priloge za razne svrhe, uglavnom za izgradnju puteva ili vjerskih objekata. Mnogi od tih njegovih priloga notirani su u onovremenoj štampi, ali je bilo i slučajeva kada to, iz ovih ili onih razloga, nije činjeno. Sve navedeno nesporno ukazuje da je knjaz Nikola imao posebno mjesto u društvu onovremene Crne Gore. Zahvaljujući svojoj političkoj moći uspio je da postane sveprisutna ličnost u životu Crne Gore, kontrolišući one najbitnije socijalne relacije. Osobenosti crnogorskog društva omogućile su mu da svoju političku moć dovede do nivoa apsolutne moći, i da od političkog vođe izraste u potpunog gospodara nad zemljom i ljudima. On sam, čvrsto je vjerovao da to tako i treba da bude, kao i da takva njegova pozicija donosi ponajviše koristi Crnoj Gori i njenim državljanima. Ovakvu njegovu poziciju pratila je i odgovarajuća semantika, tako da nije neobično što je u javnim publikacijama, ali još i više u svakodnevnoj komunikaciji, knjaz Nikola najčešće nazivan “Gospo-dar”. Titula “gospodar” je vremenom dobila sinonimsko značenje, da je čak jedan plemenski kapetan isticao kako on priznaje “samo Gospodara za gospodara”. Običan svijet je na taj način iskazivao stav da je za njih knjaz Nikola nešto više od političkog vođe, vladara. Odraz je to svijesti da je knjaz Nikola za njih isto što i otac ili domaćin velike porodice. Titula “gospodar” je izgleda imala šire, kompleksnije značenje od titule “knjaz”. Titula “knjaz” se u nekom suptilnijem značenju odnosi na osobu koji vodi politiku jedne zemlje, a “gospodar” na osobu koji faktički gospodari, upravlja jednom zemljom. Pored toga, titula “gospodar” za običan svijet ima obilježje jednostavne i, unekoliko, intimnije forme obraćanja vladaru, tako da je ona odražavala izvjesnu pristupačnost i nekonvencionalnost u komunikaciji između vladara i njegovih podanika. Knjaz Nikola je na takvoj vrsti bliskosti, iz čisto pragmatičnih (političkih) razloga, veoma često insistirao. Obraćanje podanika knjazu sa “Gospodare”, odgovaralo je knjazu Nikoli zato što je na taj način podsticana svijest o istorijskom kontinuitetu njegove vlasti. Naime, vladarska titula “gospodar” potiče iz srednjeg vijeka. Ovu titulu - “gospodar” (dominus), koristili su u Crnoj Gori najprije Balšići, i to Đurađ I (Jure de Balsa, dominus Zente) od sedamdesetih godina 14. vijeka, a zatim i ostali vladari iz ove porodice. Kasnije je i Ivan Crnojević (1464/65 - 1490) upotre-bljavao titulu “gospodar”. U intitulaciji njegove najranije sačuvane povelje iz 1469. godine stoji: “Gospodar Ivan Crnojević”. Istu titulaciju nalazimo i u mnogim njegovim kasnijim poveljama. Ivan Crnojević je polovinom osamdesetih godina 15. vijeka koristio i pečat na kojemu je pisalo: “Ivan Crnojević gospodar zetski”. Međutim, njegov nasljed-nik Đurađ Crnojević (1490 - 1496) nije upotrebljavao ovu titulu. Kada se sve ovo zna, onda je jasno zbog čega je knjazu Nikoli odgovaralo da mu se podanici obraćaju sa “Gospodare”. Željele su se, očito, podstaći neke istorijske i političke asocijacije o utemeljenosti i kon-tinuitetu - kako vlasti koju knjaz Nikola vrši, tako i položaja koji zauzima. Navodno je istorija davala za pravo knjazu da na tome insistira. Crnogorski istoričar Marko Dragović je u knjizi Seoba gospodara crnogorskog Ivana Crnojevića sa Riječkog grada na Cetinje 1485. (Novi Sad, 1886), dokazivao da postoji kontinuitet dinastičke vlasti - od Crnojevića do Petrovića - Njegoša, kao i da postoji nesporna sličnost između Ivana Crnojevića i knjaza Nikole u upravljanju zemljom. Tako Dragović navodi da se Ivan Crnojević, koga jednostavno naziva “gospodar”, na dvorskim sjednicima raspitivao kod plemenskih glavara o stanju usjeva i prilikama u njihovim krajevima, a to je bio uobičajeni manir i knjaza Nikole. Kako tvrdi Dragović gospodar Ivan je redovno održavao sjednice Državnog savjeta, na kojima su učestvovali predstavnici svih plemena. Prema njegovim “saznanjima” u doba Crnojevića pjevala se i pjesma - “Sve u slavu Boga milosnoga, a za zdravlje Iva Gospodara”, što je, tobože preteča one pjesme koja se pjevala knjazu Nikoli - “Sve za slavu Boga velikoga/ i našega knjaza svijetloga”. Dragovićevi stavovi o istorijskom kontinuitetu knjaževe vlasti bili su, naravno, opšteprihvaćeni, pa je i mitropolit Mitrofan isticao kako je knjaz Nikola zakoniti nasljednik Ivana Crnojevića. Taj kontinuitet knjaz Nikola je imao na pameti još od prvih dana svoje vlasti, pa je odmah po dolasku na prijesto, u pismu ruskom caru, naveo da je jednoglasno proglašen za “knjaza i gospodara”. Da je izabran za “knjaza i gospodara”, knjaz je istakao i prilikom polaganja zakletve, krajem avgusta 1860. godine. A prije njega, narod je “gospodarima” ponekad zvao vladiku Petra II i knjaza Danila, iako se oni nijesu naročito trudili da ovoj tituli pribave sinonimsko značenje. Ni način na koji su oni sebe titulisali ne ukazuje da su mnogo držali do istorijske simbolike koju bi im ova titula mogla obezbijediti. Knjaz Nikola je, naravno, prema ovoj vrsti simbolike imao drugačiji odnos. Njegova je vladarska tit-ula bila - “gospodar Crne Gore i Brda, Zete, dijela Raške, Zahumlja i Primorja. Pored toga što je vladarski kult knjaza Nikole trebalo da učvrsti njegovu neprikosnovenu poziciju unutar crnogorskog društva, u isto vrijeme je ovaj kult trebalo da posluži snaženju knjaževih političkih i dinastičkih pretenzija. To, pored ostalog, znači da je kult knjaza Nikole trebalo da bude u funkciji njegovog definitivnog ustoličenja kao “prvog Srbina”. Upravo zato, državna ideologija je idealizovala knjaza ne samo kao moralnu ličnost, već i kao dosljednog nacionalnog borca kojemu je oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda iznad svih ličnih i dinastičkih interesa. Ova opsesija knjaza Nikole - da postane predvodnik cjelokupnog srpskog nacionalnog pokreta i da postane najistaknutije i najuglednije političko lice u srpskom narodu, postoji, kao što je to ranije rečeno, još od prvih dana njegove vladavine. I poslije 1878. godine, bez obzira na krupne političke promjene do kojih je došlo, ona je kod njega jednako bila postojana. U skladu sa tim, državna ideologija Crne Gore imala i cilj da naglasi značaj knjaza Nikole u srpskom nacionalno - oslobodilačkom pokretu.



Dr Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ: GOSPODAR JE “ĐENIJE” KAKO JE STVARAN VLADARSKI KULT KRALJA NIKOLE 4.

Tako čini dobri Gospodar, svuda prateći stanje i život narodnji osobito u ovakvim težim prilikama

Dr Živko Andrijašević u prepoznatljivom analitičko-kritičkom maniru rasvjetljava običajni, psihološki, socijalni i politički crnogorski ambijent na isteku 19. vijeka, u kome je polagano kreirana polubožanska figura knjaza/kralja Nikole I Petrovića, apsolutnog Gospodara crnogorskog neba i zemlje

Tim prije što je ugled nacionalnog pregaoca, koji je knjaz Nikola u srpskom i slovenskom svijetu već uživao, pružao osnova da se vjeruje u utemeljenost takvih pretenzija. O tom knjaževom ugledu svjedoče neki zanimljivi podaci. Tako, recimo, 1886. godine grupa hrvatskih studenata traži od knjaza Nikole da im kao “najslavniji junački vladar na Balkanu i prijatelj hrvatskog naroda” bude kum prilikom prelaska iz katoličanstva u pravoslavlje. Knjazu
Nikoli se sa uvažavanjem obraćaju i članovi Društva srpskog jedinstva iz Čikaga, i zahvaljuju mu za “ogromne zasluge srpstvu učinjene”. Uprava Društva je nešto kasnije tražila od knjaza da pošalje svoj malo veći portret za svečanu salu Društva, kao i nekoliko svojih knjiga za biblioteku. I vlasnik lista Napredak iz Ohaja (SAD) saopštava knjazu Nikoli da je još od djetinjstva on (knjaz), zbog pjesničkih i junačkih djela, bio njegov ideal, dok jedan Srbin iz Njemačke, inače novinar, želi knjazu da njegovi potomci, zbog knjaževih zasluga za Srpstvo, nose “krunu carsku od Lazara”. Da je knjaz “nosioc srpske narodne misli i zaštitnik podjarmljenog srpstva koje (ga) u mukama gledi i traži pomoći”, smatrali su i članovi Srpskog dobrotvornog društva “Balkan” iz Čikaga. Bilo je Srba koji su knjaza Nikolu smatrali najvećom uzdanicom srpskog naroda. Neki od njih slali su knjazu svoje ode: “Kao Zmaju i Junaku/ i Pjesniku Vladaocu/ Viteškome srpskom borcu/ Sloge srpske hraniocu/ Blago Srpstvu dok je Tebe!/ i Visoke Dinastije/ u najvišoj pomrčini/ svud Srbima sunce grije”.
Slične su misli iskazivali knjazu i njegovi podanici. Iz Ulcinja mu, recimo, vojvoda Arslan-beg sa tamošnjim glavarima čestita rođendan sa željom da ga Bog poživi zarad sreće i slave “cijeloga naroda srpskoga”. Kasnije su iz Kolašina knjazu čestitali Novu godinu sa željom da mu Bog podari moć kako bi sa njegovim Crnogorcima krenuo “Onamo, onamo...” Knjazu takođe žele da bude vladar koji će sastaviti razdrobljeno Dušanovo carstvo. Crnogorski učitelj Savo Ivanović piše iz Beograda knjazu Nikoli da je knjažev patriotski rad veličnastven, te da takav rad “mora i umije da s nekom čarobnom silom obezoruža i najveće Vaše protivnike”. “Živjeli, da Bog da, Gospodaru za dugo godina”, dodaje Ivanović. A Crnogorac koji već duže vrijeme živi u Srbiji, naslovljava svoje pismo knjazu na sljedeći način: “Njegovom Visočanstvu, Knjazu - Vitezu, Gospodaru Crne Gore i Hercegovine, Caru junaka, Zmaju zmajeva, Lovćenskom velikom Orlu”. Bilo je i Crnogoraca koji su željeli da knjaz Nikola bude vladar koji će okupiti i oveseliti cijeli srpski narod, i to pred hramom Sv. Đorđija u Prizrenu. U jednoj se čestitci navodi i da uspjeh u ostvarivanju nacionalnih interesa srpskog naroda zavisi od “snažnog uma i energije” knjaza Nikole. No, pored potrebe da se afirmiše političko predvodništvo knjaza Nikole u srpskom nacionalnom pokretu, postojao je još jedan važan razlog za stvaranje vladarskog kulta knjaza Nikole posljednjih decenija 19. vijeka. Naime, upravo u to vrijeme postaje sve veći i sve glasniji krug knjaževih političkih protivnika - Crnogoraca, koji su živjeli izvan Crne Gore. Iako su mnogi od njih svoje nezadovoljstvo temeljili na nepolitičkim razlozima (nezadovoljstvo socijalnim statusom), oni su, po prirodi stvari, neizostavno postajali dio opozicije knjaževe. Nije moglo biti a da njihov animozitet prema knjazu lično ne bude istovremeno i animozitet prema knjazu kao nosiocu određene politike i vršiocu vlasti. Prerastanje lične povrijeđenosti u profilisani politički animozitet prema Dvoru, ima svoj kraći ili duži razvojni put.
Nasuprot nepovoljnoj slici o knjazu - gospodaru, koju su stvarali politički nezadovoljnici, državna ideologija je kreirala idealnu i romantičnu predstava o njemu, potenciranjem određenih sadržaja u zvaničnim publikacijama. Na taj način stvaran je njegov vladarski kult. Knjaz, koji je državnoj ideologiji određivao osnovne programske pravce i ciljeve, postao je tako njenim predmetom. Iz jednog izvještaja o knjaževoj posjeti Nikšiću, marta 1888, saznajemo da je veliki broj građana oduševljeno dočekao Gospodara. Građani su, uprkos kiši koja je bez prestanka padala, organizovali bakljadu, a pjevali su i rodoljubive pjesme. Tom prilikom nikšićki učitelj je održao prigodan govor, u kojem se zahvalio “knjazu - oslobodiocu” na “očinskoj brizi” za sreću i napredak zemlje i naroda. Govornik je istakao knjaževu veliku darežljivost u svim poduhvatima koji se odnose na Nikšić, zahvalivši mu i za pokazanu brigu prema onom stanovništvu Crne Gore koje je gladovalo zbog nerodne godine. Gospodar je, kako se tvrdi, svima kojima je to bilo potrebno, dao obilatu pomoć, pa se ovaj njegov gest tumačio kao roditeljska briga “prema đečici svojoj”. Nakon ukazivanja na knjaževo čovjekoljublje, u izvještaju iz Nikšića iznose se i neki detalji kojima se knjaz Nikola želi prikazati kao neposredan i jednostavan čovjek. Tako se kaže da je za vrijeme boravka u Nikšiću knjaz često šetao gradom i u susretu sa običnim ljudima raspitivao se za njihove svakodnevne životne probleme, darivao mnoge sa kojima je razgovarao, i istovremeno podučavao narod štednji i radinosti. Svi građani koji su imali neku molbu za Gospodara, slobodno su mu se mogli obratiti. “Po nekoliko puta izlazio je dnevno i šetao po varoši i na svakome koraku ukazivao je milost svoju darovima vrijednim i dobrim siromasima: nekome zemlje, nekome stoke, nekome oboje, nekome u novcu, nekome u žitu i t. d. Svako siroče obdario je su po nešto novca”, kaže se u ovom izvještaju. Takođe, “brižni Gospodar” je obišao sudnicu, gdje je po svom običaju nekoliko časova pratio sudske rasprave, što je trebalo da kod običnog svijeta osnaži uvjerenje o knjaževoj stalnoj brizi za pravdu i pravednost u njegovoj državi. Knjaz je još obišao bolnicu i gradilište novog hrama, a naredio je i da se otpočne sa gradnjom novog mosta preko Zete. Na kraju svoje posjete Nikšiću, knjaz Nikola je odredio izvjesnu novčanu pomoć za najsiromašnija plemena u Nikšićkoj oblasti. Kako piše u “Glasu Crnogorca”, knjaz Nikola je pri povratku iz Nikšića, svratio u Podgoricu, gdje je posjetio državnu osnovnu školu i mejtep. Za vrijeme posjete osnovnoj školi, knjaz se, kao brižni vladar, interesovao za uslove rada u školi, za uspjeh i vladanje učenika, pa je čak nekoliko učenika i lično propitivao. Na kraju, knjaz Nikola je darivao učenike sa 70 fiorina, koje su im po knjaževom naređenju ravnopravno podijeljene. Nakon osnovne škole, knjaz je posjetio i mejtep (muslimansku vjersku školu), gdje se takođe interesovao za uslove rada i uspjeh učenika, a učenike mejtepa obdario je sa 30 fiorina. Ova knjaževa briga za mladu generaciju, odnosno, za sve svoje podanike bez razlike na vjeroispovijest, i darivanja u vrijeme gladi koja je izazvana nerodnom godinom, navela je izvještača “Glasa Crnogorca” da konstatuje: “Tako čini dobri Gospodar, čije je srce svagda zagrijano pravom očinskom ljubavlju - bez razlike prema svima staležima vjernih podanika svojih - svuda prateći stanje i život narodnji - a osobito u ovakvim težim prilikama, kao što je ova beskrajno rđava godina bila. To veliko uzvišeno srce sjetilo se i u ovim prilikama malene školske dječice, toga našeg budućeg naraštaja...”




Dr Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ: GOSPODAR JE “ĐENIJE” KAKO JE STVARAN VLADARSKI KULT KRALJA NIKOLE 5.

“Glas Crnogorca” prenosi izjavu jednog muslimana: Vladara kao što je Nikola “nema u sedam Evropa”

Dr Živko Andrijašević u prepoznatljivom analitičko-kritičkom maniru rasvjetljava običajni, psihološki, socijalni i politički crnogorski ambijent na isteku 19. vijeka, u kome je polagano kreirana polubožanska figura knjaza/kralja Nikole I Petrovića, apsolutnog Gospodara crnogorskog neba i zemlje
Koliko je Gospodar blizak i neposredan u odnosu sa svojim podanicima, i koliko drži do nekih tradicionalnih crnogorskih običaja, odnosno, koliko je on, u suštini, “narodski čovjek”, moglo se saznati i iz izvještaja o njegovoj posjeti Njegušima. Knjaz je u pratnji svojih sinova, Danila i Mirka, najprije obišao Njeguški bataljon koji je bio postrojen u njegovu čast, i tom prilikom je upitao svakog vojnika kojeg nije poznavao, čiji je i odakle je. To svoje interesovanje knjaz je objasnio riječima: “Mene je milo da poznajem svakojega mojega vojnika”. Nakon toga, knjaz Nikola je povodom vjeridbe svojih kćeri Milice i Stane za ruske kneževe, sve vojnike počastio rakijom. Knjaz je rekao da je njeguški običaj da se plemenici časte “bratskom rakijom” uvijek kada se vjeri đevojka iz plemena. On je to naveo i kao povod za svoju posjetu Njegušima: “Mi smo za to i došli da ovoj braći damo rakiju, jer se valja običaja držati”. Zatim je naredio svojim sinovima da sve prisutne počaste rakijom, koju su sa Cetinja donijeli. Najprije je nazdravio knjaz, rekavši da je njemu drago nazdraviti svakojemu Crnogorcu, pa i njegovoj braći Njegušima, ali je dodao da on nije samo Njeguš, već je i Ulcinjanin, i Banjanin, i Polimljanin... Ovim je riječima knjaz Nikola, naravno, želio odagnati sumnju da su mu kao vladaru bliži podanici iz “stare” Crne Gore od onih iz novooslobođenih oblasti. Politički značaj ovih riječi, bio je tim veći što su one izgovorene na Njegušima, među knjaževim plemenicima. Na kraju svoje posjete Njegušima, Gospodar je svim vojnicima darivao po talir, zahtijevajući od vojnika da taj novac ponesu svojim kućama i darivaju svoje majke, sestre i žene, napominjući da su svi Crnogorci, pa i on sam, “dužni Crnogorkama”. Gospodareve vladarske vrline, njegova jednostavnost i “očinska briga” za svoje podanike, s istim razlogom se ističu i u izvještaju o njegovoj posjeti Dobrskom Selu. I ovoga puta knjaz je pokazao interesovanje za prilike u kojima žive njegovi podanici, jer je, kako se tvrdi, svakog Dobrljanina pitao “kako mu je u kući i družini, kao i kako je po svemu plemenu”. Gospodar je razgovarao i sa mladićima iz ovog plemena, pitajući ih da li su spremni da budu junaci kao i njihovi preci. Sve prisutne mladiće, njih 60, Gospodar je darivao novcem. U izvještaju se navodi i da je knjaz Nikola ručao sa Dorbljanima, ali da je prije toga naredio da ručak bude “sasvim prost, narodni, crnogorski, da se ne čini više troška no kad bi najbolja kuća dobrska dočekala kakvoga mila gosta”. Poslije ručka, knjaz je sa “domaćih pitanja” prešao na spoljnopolitička. Najprije je uvjeravao prisutne da je Crna Gora sasvim sigurna, da je susjedi uvažavaju, a zatim da je rusko raspoloženje prema Crnoj Gori svima očito nakon njegove posjete Petrogradu. “A čuli ste kako je Moskovski Car zborio ljetos?... Razumjeli ste, kako Mi je rekao Silni Car Moskovski u Peterburgu?”, hvalio se knjaz Nikola, podsjećajući na riječi koje mu je ruski car Aleksandar III uputio za vrijeme posjete Petrogradu, maja 1888. godine. Uz to, knjaz je rekao Dobrljanima da Crna Gora, istina, nije bogata kao druge zemlje, ali da ima čojstva i junaštva mnogo više nego neke zemlje koje su prostranije od nje. I ove utješne riječi, koje su se, po svoj prilici odnosile na Austro - Ugarsku ili Srbiju, i “očinski odnos” knjaza prema svojim podanicima, uticale su na pisca izvještaja da izrazi radost što Crnogorci imaju ovakvog Gospodara: “Blago nama junački narode! Blago nama narode crnogorski! kad imamo ovakvog brižljivog i neumornog Oca, Čuvara i Branitelja.” Upravo slijedeći izrečene konstatacije, u zvaničnom “Glasu Crnogorca” slavljena je vladavina knjaza Nikole kao doba viteštva i pregnuća, kao doba u kojem se Crna Gora proslavila i uznapredovala, i to više nego u čitavoj svojoj dotadašnjoj istoriji. Za sve ovo vrijeme, knjaz je, navodno, jedino mislio na crnogorski narod i njegovo dobro. Zato su svi Crnogorci svjedoci kolika je knjaževa briga za svoje podanike i koliko se Crna Gora pod njegovom vladavinom promijenila. Pisalo se, i to povodom knjaževog rođendana, da nema dana u godini, niti u danu časa, a da se Gospodar ne brine za dobrobit svog naroda i za čast svoje zemlje. Zbog toga se, navodno, kod svakog djeteta u Crnoj Gori razvija ljubav i neogranična odanost prema knjazu - gospodaru, i uvjerenje da je najveće dobro Crne Gore “njezina dobra Dinastija”. Takođe, povodom knjaževog rođendana ističe se i da je on preporodio Crnu Goru, tj. da je on “roditelj” moderne crnogorske države. Kada je došao na čelo Crne Gore ona je bila “vojnički stan”, da bi nakon uspješno završenog rata protiv Turaka, bila stvorena uvećana i moderna država. Dakle, knjaz je najprije “razmaknuo” granice Crne Gore i izveo je na more, a zatim je preuzeo ulogu reformatora i svojim neumornim radom stvorio je “novu” Crnu Goru. Navodno je knjaževa misao - vodilja bila da Crnu Goru uvede u krug uređenih i modernih država. Da bi se još više doprinijelo ovakvoj idealnoj slici o zaslugama crnogorskog knjaza, dodaje se i da je on zbog svojih postignuća “postanuo općeljubljenijem Ocem narodnijem”. Tvrdi se čak da ta ljubav podanika prema njemu ima i neke neobične manifestacije, pa tako mnogi stariji Crnogorci, kada predosjete da su pri kraju života, dolaze na Cetinje da prije nego što umru poljube Gospodara u ruku! Ali, knjaza ne obožavaju samo Crnogorci. Zbog političke misije koju vrši, knjaz Nikola je, kako se tvrdi, cijenjen i “priznat prvijem Srbinom, u koga sve Srpstvo s nadom gleda, kojim se cijelo Slovenstvo ponosi”. To je razlog što Crnogorci, kako se ističe, zahvaljuju Bogu što im je dao ovakvoga vladara. Knjaza Nikolu su, barem prema napisima koji su objavljivani u zvaničnim publikacijama, jednako smatrali pravednim i dobrim gospodarom i oni crnogorski podanici koji nijesu pravoslavne vjeroispovijesti. Tako su prilikom jedne proslave, crnogorski rimokatolici, odnosno Arbanasi - rimokatolici, iskazali svoju radost što je on njihov gospodar, i što zahvaljujući njemu uživaju sva prava. I vjerski poglavar crnogorskih rimokatolika, nadbiskup barski Šimun Milinović, izrekao je mnogo lijepih riječi o knjazu Nikoli, što je zabilježeno u zvaničnoj Prosvjeti. Milinović je, naime, rekao da je knjaz Nikola obdaren “veleumom” i brojnim vladarskim vrlinama, ali i da mu je sam Bog namijenio ulogu zaštitnika svih slovenskih katolika, a osobito crnogorskih katolika. Gospodarevu dobrotu i pravičnost javno je hvalio i podgorički musliman Hafiz Lukačević, pa u “Glasu Crnogorca” piše da se muslimani u Crnoj Gori osjećaju sigurnima zahvaljujući knjazu, jer knjaz muslimane prosto zasipa “obilatim milostima i darovima”, i uz to, pomaže i ishranjuje siromašne muslimanske porodice. Kako tvrdi Lukačević, knjaz Nikola u svojoj vladarskoj milosti ne pravi razliku između muslimana i pravoslavaca, po čemu se ističe nad svim ostalim vladarima. Ovaj musliman navodi i riječi jednog muhadžira, koji je prilikom boravka u Crnoj Gori izjavio da takvoga vladara kao što je knjaz Nikola nema “u sedam Evropa”

Dr Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ: GOSPODAR JE “ĐENIJE” KAKO JE STVARAN VLADARSKI KULT KRALJA NIKOLE 6.

Da živi mnogaja ljeta naš opće ljubljeni i uzvišeni Gospodar Knjaz Nikola!

Dr Živko Andrijašević u prepoznatljivom analitičko-kritičkom maniru rasvjetljava običajni, psihološki, socijalni i politički crnogorski ambijent na isteku 19. vijeka, u kome je polagano kreirana polubožanska figura knjaza/kralja Nikole I Petrovića, apsolutnog Gospodara crnogorskog neba i zemlje
A koliko je knjaz omiljen među svojim podanicima muhamedanske vjere pokazalo se i prilikom Svetosavske proslave u Baru, kada je jedan učenik - musliman recitovao pjesmu posvećenu Gospodaru. Ovaj “đak muhamedanac” najprije zahvaljuje Bogu što im je podario takvog vladara, koji je za podanike isto što i sunce. Zatim se knjaz naziva srpskim carem, za koga su “Srpčad mrijet spravna”. Na kraju Svetosavske proslave, kojoj su po ustaljenom običaju, prisustvovali đaci sve tri vjeroispovijesti, knjaz je, kako se navodi, naredio da se novčano obdare svi prisutni đaci. U prilog uvjerenju o knjaževom jednakom odnosu prema svim svojim podanicima bez obzira na njihovu vjeroispovijest, ali i kao dokaz o nesumnjivoj vladarskoj blagonaklonosti prema inovjercima, što će reći “manjini”, objavljen je u crnogorskoj štampi i knjažev ukaz kojim odobrava izgradnju džamije u Ulcinju, a kao pomoć za njenu izgradnju daruje tri hiljade groša ulcinjskim muslimanima. Ovaj knjažev ukaz propraćen je komentarom o njegovoj, više puta pokazanoj blagonaklonosti prema svim konfesijama u Crnoj Gori. Komentar je naslovljen sa “Ravnopravnost u Crnoj Gori”. U ovom tekstu navedene su i knjaževe riječi upućene Ulcinjanima pravoslavne, islamske i katoličke vjere. Pokazujući svoja tri prsta, knjaz Nikola im je tada rekao: “Vidite li ova tri prsta, svi su moji i svi su mi mili podjednako. Tako ste isto mili mi podjednako vi moji dragi podanici od sve tri vjere. Svi ćete naći kod mene svagda ravnopravnost i zaštitu kako pred građanskim zakonom, tako i u vjerskim stva-rima.” Gospodar je u tadašnjim zvaničnim publikacijama nazivan i “uzor Ocem” koji se stara o dobru svih svojih podanika, a nazivan je i “predstavnikom naše sreće i napretka”, zbog čega mu je jedan Crnogorac navodno poželio da poživi dugo - na sreću svih svojih podanika, ali i da bi ostvario sve svoje velike ideje koje služe čitavom Srpstvu, a ne samo Crnoj Gori. Takođe, učitelj iz Mrkojevića, kraja u kojemu žive pretežno muslimani, rekao je da se Gospodar brine za sve svoje podanike kao dobar otac za svoju djecu, pa bi mladi Crnogorci, da nije Gospodareve brige o školama, bili “slijepi”. I zbog toga, i zbog svojih ostalih zasluga za Crnu Goru i srpski narod u cjelini, isticalo se da je knjaz Nikola vladar koji se svojim djelima proslavio kao ni jedan srpski vladalac prije njega. Zato je na jednom roditeljskom skupu učitelj N. Leković naveo kao obavezu svakog učitelja da crnogorske đake upozna sa vrlinama knjaževim, koje ga kao malo kojeg vladara odlikuju, te da na taj način razvijaju kod djece odanost, poslušnost i zasluženo poštovanje prema knjazu: “Zar kad se povede riječ o našem Gospodaru smijemo, a da očigledno pred djecom ne iznesemo sve one vrline, koje Ga mimo ostalih vladara krase, i time razvijemo u djece pravu odanost, poslušnost i poštovanje prema Njemu”. Jedan je učitelj na roditeljskom skupu poručio da škola treba crnogorskoj državi da podari omladinu koja će biti vjerna svom Gospodaru i spremna na najveće žrtve, ukoliko te žrtve Gospodar od njih traži. Ovaj učitelj objašnjava da razlog za toliku vjernost potiče otuda što se knjaz Nikola neumorno i bez prestanka brine o svim svojim podanicima, i zato što stalno radi da unaprijedi svoju zemlju i usreći sve njene stanovnike. Roditeljski skup je, naravno, završen uzvikom: “Da živi naš opće - ljubljeni i Uzvišeni Gospodar Knjaz Nikola mnogaja ljeta!”. Takođe, i učitelj Kosta Lučić rekao je na jednom skupu građanima da ne zaborave da knjaz Nikola i danju i noću ulaže sve svoje snage kako bi usrećio i unaprijedio svoju zemlju. On je, kako Lučić kaže, “usrećitelj ove slavne domovine naše”. Jedan je učitelj u govoru još rekao i da je Gospodar poput dobrog oca, te da su svi Crnogorci dužni da se Bogu mole za njegovo zdravlje, kao i da svoju ljubav prema Gospodaru iskažu ispunjavanjem svojih dužnosti. Inače, crnogorski učitelji su prilikom školskih proslava redovno pozivali prisutne da se mole Bogu za zdravlje knjaza Nikole, kako bi što skorije svoje velike želje u djelo sproveo. Tadašnje novine su ukazivale i na knjaževu vrlinu da uvijek nagrađuje one koji rade za dobro naroda. Tako se povodom podsjećanja na smrt hercegovačkog ustaničkog vođe Tripka Buve, isticalo da ga je Gospodar za života nagradio činom i oružjem, a da Tripko nije rano umro, “šćaše, nema sumnje, i do većeg stepena stupiti”. I kako knjaz Nikola ne zaboravlja junake i borce za slobodu, on je o sopstvenom trošku podigao spomenik Tripku Buvi, naredivši i da se njegovi zemni ostaci prenesu kod crkve Sv. Petra u Nikšiću. U jednom od narednih brojeva lista koji je obznanio Gospodarevo dobro djelo, objavljena je zahvalnica saplemenika ustaničkog vojvode Tripka Buve. Oni, naravno, zahvaljuju knjazu Nikoli, “Caru Junaka”, na uvažavanju hercegovačkih prvaka i žrtava koje su oni podnijeli u borbi za slobodu. Uz to, oni pozivaju knjaza Nikolu da opet pošalje ka Hercegovini svoju vojsku, kako bi na Vučjem dolu izvojevali još jednu pobjedu. “Haj Knjaže, željo naša! Pruži nam moćnu ruku tvoju...”, poručuje Hercegovci knjazu Nikoli. Koliko je knjaz osjećajan, i nadasve, koliko poštuje one koji daju svoj život u borbi za slobodu, potvrđivalo se i u izvještaju sa sahrane moštiju Ljubotinjana koji su poginuli 1876. godine. Dok su se njihovi zemni ostaci nalazili u crkvi, knjaz Nikola je kleknuo i pred njihovom se skrinjom molio, a kada je završeno opijelo, knjaz je prvi prihvatio skrinju i iznio je iz crkve. Gospodar je svoju blagodarnost prema junacima koji ginu za slobodu, pokazao i u slučaju oficira Milutina Radojičića iz Pješivaca, koji je poginuo pri opsadi Nikšića 1877. godine. Radojičić je poginuo jurišajući na turske rovove, i prilikom juriša pozvao je svoje drugove da ga slijede. Kada je knjaz Nikola doznao kako je poginuo ovaj oficir, odlučio je da nagradi njegovog sina, poklonivši mu kuću i zemlju. Darovana kuća i zemlja nalazila se upravo na mjestu gdje je pješivački oficir poginuo. Ovo Gospodarevo dobročinstvo spomenuto je i prilikom prenošenja Radojičićevih zemnih ostataka u novu grobnicu. Sveštenik koji je držao govor, rekao je da milostivi i pravedni Gospodar ne zaboravlja one koji poginu za slobodu: “Pa kad od Boga ne bi suđeno da na tvoje junačke prsi vidiš zaslužena odličja, evo milostivi i pravedni Gospodar, kao što je vazda junačka djela uvažavao, nije propustio ni tvoju junačku smrt da ne uvrsti u broj padših crnogorskih junaka, te je za to tvoje pregalaštvo i junaštvo tvoga sina milostivo i bogato nagradio, da se svagda sjeća tvojijeh očinskijeh i junačkijeh zasluga”. Drugom prilikom, knjaz je naredio da se o njegovom trošku podigne grob čuvenome junaku Jovu Pajovu. Navodno je knjaz obilazeći groblje u Danilovgradu bio iznenađen kako je neugledan i zapušten grob čuvenog junaka Jova Pajova. Svojoj pratnji je rekao da nije pravedno da takav junak nema bolji spomenik. Kada su prisutni bjelopavlićki glavari odmah iskazali spremnost da prikupe novac za tu svrhu, knjaz Nikola je, kako i dolikuje “brižnom vladaru”, rekao: “Ne, vi ste se, braćo, dosta istrošili ove nerodne godine, no ću ja na sebe uzeti sve troškove”. Kasnije je knjaz napisao i epitaf koji je urezan na spomenik.


Dr Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ: GOSPODAR JE “ĐENIJE” KAKO JE STVARAN VLADARSKI KULT KRALJA NIKOLE 7.

Nema naroda na svijetu koji toliko voli svog vladara kao što Crnogorci vole knjaza

Dr Živko Andrijašević u prepoznatljivom analitičko-kritičkom maniru rasvjetljava običajni, psihološki, socijalni i politički crnogorski ambijent na isteku 19. vijeka, u kome je polagano kreirana polubožanska figura knjaza/kralja Nikole I Petrovića, apsolutnog Gospodara crnogorskog neba i zemlje
U prilog uvjerenju da knjaz Nikola poštuje i da ne zaboravlja junačka djela, ali i da ne zaboravlja usluge učinjene dinastiji, mogao je da posluži i njegov ukaz kojim oslobađa od poreskih obaveza potomstvo popa Boška Popovića iz Lješkopolja. Naime, pop Boško Popović je organizovao oslobađanje vladike Danila iz turskog ropstva (1702) i za sve vrijeme vladičinog zatočenja u Zeti bio je uz njega. Da bi se odužio potomcima popa Boška za pomoć koju je njihov predak pružio vladici Danilu, knjaz je 1892. godine izdao ukaz kojim oslobađa potomke popa Boška Popovića iz Zete poreza na pokretnu i nepokretnu imovinu, sve dok Crnom Gorom bude vladala dinastija Petrović - Njegoš. Predstava o knjazu Nikoli kao o “brižnom vladaru” veoma je predano izgrađivana i učvršćivana brojnim drugim napisima. Kako se navodi u jednom broju “Glasa Crnogorca” iz 1886, knjaz Nikola je posjetio bolnicu “Danilo I”, gdje je svakog bolesnika “milostivo tješio” i sa svim bolesnicima razgovarao. Takođe, kaže se da je knjaz naredio da se iz dvorske kuhinje donese hrana bolesnicima. Desilo se da je prilikom ove posjete knjaz sreo i artiljerijskog oficira Zeka Vrbicu, koji je već dugo ležao u bolnici. Da bi ga, kako se kaže, oveselio, knjaz mu je saopštio da mu daruje neku zemlju i uz zemlju 100 fiorina. Gospodar je i kasnije obilazio cetinjsku bolnicu, i opet je tješio i darivao bolesnike. Jednom prilikom je muslimanu iz Nikšića, kojemu je bila otkinuta noga, obećao da ga neće zaboraviti. Objašnjava se da je knjaz to uradio kako bi ovog teškog bolesnika ohrabrio. Drugom prilikom, kada je posjetio bolnicu, navodno je bolničaru rekao sljedeće: “Pazi bolesne i što gođ bi koji od bonika zatražio, pa slučajno ne bi bilo u bolnici, to hoću na zahtijevanje makar kojeg od bolesnika, pa bilo u dan ili u po noći, da dođeš u Dvor i meni lično da kažeš što se traži, da ti odmah dam za utjehu bolesnijeh sve što kojemu na um pane”. Uz to, Gospodar je dao bolničaru stotinu talira kako bi ga podstakao da što bolje njeguje bolesnike. U izvještaju se konstatuje da je ovakva pažnja sasvim očekivana od Gospodara, koji ima “očinsko srce” i koji se stara o dobru i sreći svog naroda. Napominje se i da je ova Gospodareva posjeta bolnici gotovo uobičajena, budući da on barem dva puta sedmično obilazi bolesnike. Pored bolesnika, “brižni vladar” je obilazio i krajeve u kojima je bilo najviše štete od vremenskih nepogoda. Tako je marta 1888. godine obišao Nikšić da bi se lično uvjerio u stanje tamošnjeg naroda koji je bio stradao od nerodice i zime. On, navodno, nije mogao izdržati a da se lično ne uvjeri u kakvom su stanju brojne nikšićke porodice, vjerujući da će im vrlo brzo moći na određeni način pomoći. A pri povratku iz ove posjete Nikšiću, knjaz je svratio u Danilovgrad, kako bi se i ovdje upoznao sa stanjem naroda. Budući da se Gospodar, kako se tvrdi, odlikuje milošću i “dnevno - noćnim promislom o svome narodu”, što će reći da i noću i danju misli o dobru naroda, on je ovom prilikom naredio da se o državnom trošku uredi pijaca i da se popravi jedan lokalni put. I po svom običaju, knjaz je novčano darivao siromašne porodice iz ovoga kraja. Nešto kasnije je zbog ove “očinske” knjaževe brige za ekonomski prosperitet svojih podanika, jedan govornik rekao da će ime knjaza Nikole ostati zlatnim slovima zapisano u istoriji Crne Gore, dok će se njegovom vladavinom dičiti pokoljenja. Koliko je knjaz Nikola brinuo o svojim siromašnim podanicima, saznajemo i iz jedne vijesti iz Bara, u kojoj se kaže da je prilikom boravka u svom dvorcu u Baru knjaz pozvao sve siromašne Barane, a bilo ih je preko stotinu, i sve ih darivao. Isto tako, kada je putovao u Kuče, knjaz Nikola je novčano darivao svako dijete, ženu ili starca kojeg je sreo usput. Naravno, sve ovo je još više doprinijelo da narod zavoli “svoga gospodara” i da ga smatra “ocem narodnim”. Narod, naime, uviđa da Gospodar neumorno radi kako bi svi u Crnoj Gori živjeli bolje, zbog čega se ističe da je on predmetom ogromne ljubavi. Uz to, Gospodar je uvijek spreman da pomogne svim svojim podanicima, i oni mogu u svako doba pristupiti knjazu i saopštiti mu svoje probleme. Zato se u “Glasu Crnogorca” tvrdi da nema naroda na svijetu koji toliko voli svog vladaoca, kao što Crnogorci vole knjaza Nikolu. Naravno, odmah se dodaje da se radi o uzajamnoj ljubavi, jer i knjaz Nikola voli sve svoje podanike. On, kako se kaže, često posjećuje obične ljude i raspituje se o njihovom stanju, dok će “i najvišem siromahu nazvati “dobro jutro” i upitati ga za junačko zdravlje”. Novine su često pisale o masovnim izlivima te podaničke ljubavi prema knjazu Nikoli. Jednom prilikom je na nekom koncertu u Zetskom domu, kojemu je prisustvovao i knjaz, publika veoma često uzvikivala knjazu “Živio”, pa je on nekoliko puta morao ustajati i zahvaliti “burnim ovacijama oduševljene publike”. Pa i kada je posjećivao manastir Ostrog na Troičindan, knjaza je okupljeni narod burno pozdravljao “da se brda razlijegahu”! U jednom se izvještaju navodi da je za vrijeme knjaževog boravka u Nikšiću ogromno oduševljenje narodno svakog dana sve više i više raslo, da bi na dan Gospodarevog rođendana ono dostiglo vrhunac. Knjaz je, zajedno sa ostalim članovima vladarskog doma, podstakao to oduševljenje, te je ono buknulo poput erupcije, odnosno, poput “nesavladive elementarne sile”. Tvrdi se da ovo oduševljenje nije vještački izazvano, već da je ono izraz svijesti o vladaočevim zaslugama i dobročinstvima. I prilikom posjete Kučima, kada je knjaz pred okupljenim narodom čitao svoju “Zdravicu Kučima”, “oduševljeno klicanje i potrešeno osjećanje već nije imalo kraja”. Knjaz Nikola se, kako se to željelo predstaviti, stalno zanimao kako žive njegovi podanici, što je trebalo da bude još jedan znak njegove izražene brige za dobrobit naroda kojim vlada. U “Glasu Crnogorca” se navodi da se Gospodar prilikom posjete Podgorici raspitivao gotovo o svemu - o stanju muslimanskih bogomolja, o stanju puteva, o potrebama naroda, a obišao je i zatvor, poznatu Jusovaču, interesujući se da li zatvorenici imaju vjersku pouku. Interesovao se Gospodar i za stanje u školama, pa je na jednoj učiteljskoj skupštini najprije pitao svakog učitelja ponaosob o re-vnosti i zdravlju učenika, preporučujići učiteljima volju, istrajnost i rad u svom poslu. Knjaz je zatim preporučio učiteljima da čuvaju čistotu srpskoga jezika, a posebno da se klone upotrebe tuđih riječi. Savjetovao im je i da budu čuvari narodnih običaja i primjer skromnosti u sredinama u kojima rade. Na kraju je Gospodar, kako se navodi u izvještaju, darovao svim učiteljima po jedan primjerak “Potonjeg Abenseraža”, svog najnovijeg pjesničkog djela. “Vladalac i Njegov narod stoje u bliskoj, srdačnoj vezi i stapaju se u jednu nerazdvojnu cjelinu”, pisalo je u jednom tekstu o knjaz Nikoli. O toj vezi vladaoca i njegovog naroda, odnosno, o knjaževoj neposrednosti i bliskosti sa svojim podanicima, često je pisano.


Dr Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ: GOSPODAR JE “ĐENIJE” KAKO JE STVARAN VLADARSKI KULT KRALJA NIKOLE 8.

Od prestolonasljednika Danila nema snažnijeg momka: ima tako čvrst stisak ruke da kosti utrnu

Dr Živko Andrijašević u prepoznatljivom analitičko-kritičkom maniru rasvjetljava običajni, psihološki, socijalni i politički crnogorski ambijent na isteku 19. vijeka, u kome je polagano kreirana polubožanska figura knjaza/kralja Nikole I Petrovića, apsolutnog Gospodara crnogorskog neba i zemlje
Različitim sadržajima stvaralo se uvjerenje o nekoj posebno prisnoj relaciji vladar - podanici, što je trebalo da bude još jedan dokaz u prilog tezi - da Crnogorci imaju vladara kakvog nema nijedan drugi narod na Balkanu. Iz brojnih napisa možemo saznati da je knjaz običavao da razgovara o običnim stvarima sa svojim podanicima, da ih je uvijek kada bi bilo prilike savjetovao, a gotovo redovno darivao. Jednom riječju, kada je knjaz bio u kontaktu sa svojim podanicima, onda stroge protokolarne norme nijesu važile. Primjera radi, jednom prilikom, kada je prisustvovao vježbovnom gađanju crnogorske vojske, na poligonu su se “slučajno” našli neki starac i dječak. Čim je završio razgovor sa vojnicima, knjaz je pozvao dječaka i starca, i ponudio ih da pucaju u metu, što su oni i prihvatili. Kada su oni, očito “predstavnici” stare i nove Crne Gore, uspješno završili gađanje, knjaz ih je obdario. Dječaku je dao novac, a za starca je naredio da mu se kupi jedanaest ovaca. Knjaz je takođe darivao i vojnike koji su postigli najbolje rezultate u gađanju. Svoj “očinski” odnos i bliskost s podanicima, knjaz Nikola je posebno iskazivao u situacijama koji su za čovjeka najteže (gubitak članova porodice, bolest). Prema tradicionalnom shvatanju, u takvim situacijama najbolje se pokaže ko je “pravi prijatelj”, a riječ podrške obavezuje na trajnu zahvalnost. Još kada se ta podrška javno manifestuje, što u ovom slučaju čini prva ličnost u zemlji, onda se na taj način ukazuje najveća moguća čast onome kojemu je ta podrška upućena. Gospodar je na ovaj način, po svoj prilici, zadužio mnoge u Crnoj Gori, pa je zvanična štampa imala dovoljno dokaza da je on, odista, “dobrog srca”. Tako kada je umro kapetan Jefto Nikolić, Gospodar je pozvao njegove sinove i “roditeljski ih tješio”, kako bi lakše podnijeli očevu smrt. Tješio je knjaz (ovoga puta zajedno sa knjaginjom) i vojvodu Maša Vrbicu kada mu se ubio sin, hrabreći ga da “junački i hristijanski” podnese sinovljevu preranu smrt. Iz “Glasa Crnogorca” saznajemo i da je knjaz posjetio teško bolesnog Zeka Jankova, svog nekadašnjeg tjelohranitelja, a nešto kasnije i da je uputio telegram saučešća kolašinskom kapetanu kojemu je ubijen sin. U telegramu knjaz moli kapetana da bude hrabar i razborit: “No kad si junak, budi pametan”. Gospodar je obišao i bolesnog sina serdara Rada Turova Plamenca i plaćao je ljekare koji ga liječe. Takođe, stigao je da posjeti i bolesnog vojvodu Vasa Ivanovića u Kučima, i da ga riječima ohrabri. Koliko je knjaz bio brižan prema svojim unesrećenim podanicima svjedoči i čitulja koja je objavljena u “Glasu Crnogorca” 1903. godine. Naime, otac umrlog mladića zahvaljuje knjazu što je lično posjetio njegovog jedinca - sina dok je bolovao i “nahodeći ga u najvećim mukama - ne požali truda, nego snijegom bolesnog mi sina po prsima hlađaše...” Idealistička predstava o vrlinama knjaževim stvarana je i na drugi način. U nekim putopisnim bilješkama, koje su kao knjiga objavljene 1892. godine (Devet veselih dana - Uspomene cetinjske omladine sa izleta u Nikšiće), knjaz je prikazan kao “otac sviju Crnogoraca”, kao neposredan i jednostavan čovjek, ali i kao oličenje najboljih tradicionalnih vrijednosti. On je, kako se kaže, uzor svim Crnogorcima zbog svoga čojstva i junaštva, ali i svim Srbima, tako da u Crnoj Gori nema toga “ko ne bi za Njim i u vatru i u vodu”. Cetinjski omladinci, koji su krenuli u Nikšić da bi knjazu koji je tamo boravio čestitali rođendan, poručuju da nema te sile koja Crnogorca može zaustaviti da ne pođe za svojim Gospodarom, i da ne bude tamo gdje je on. Crnogorac to radi jer zna da se Gospodar za sve njih jednako brine i da sa svima njima dijeli i zlo i dobro. Za Gospodara se kaže da je, i pored vrlina i moći koje ima, skroman i neopterećen materijalnim dobrima, a to se potvrđuje i time što je njegov dvorac u Nikšiću nevelik i jednostavan. Takođe, knjaz se svojim “stasom i uzrastom, okom i pogledom, držanjem i pokretom” izdvaja od ostalih Crnogoraca. Navodno bi ga svako mogao prepoznati među hiljadu ljudi. No, i to je piscu ovih putopisnih bilješki bilo malo, pa dodaje da od knjaževog trogodišnjeg sina Petra ne može biti ljepšeg djeteta, a od prestolonasljednika Danila - snažnijeg momka. Prestolonasljednik, naime, ima tako čvrst stisak ruke, da kosti utrnu duže vrijeme. Prilikom ovog susreta cetinjskih omladinaca s Gospodarem, omladinci su, kako se navodi, izrazili svoju radost što imaju ovakvoga Gospodara, nazivajući knjaza najsretnijim vladarom na svijetu, jer on uživa bezgraničnu ljubav svojih podanika. Omladinci su, nošeni takvim osjećanjem, pjevali jednu prigodnu pjesmu: “Sad da vidiš, Beču, bajalice,/ I ti, Pešto, stara lajavice,/ Šta je zmaju Kneže Nikolaju/ Među svoju djecu Crnogorce...” I knjaz Nikola je bio radostan zbog toga, pa je okupljenim omladincima rekao: “Svakojemu vladaru, da je na mome mjestu zavidio bih; a ovako - tako mi Boga - ne zavidim nijednome!” Pored ovog “skromnog” priznanja, Gospodar je oduševio omladince i svojom neposrednošću, svojim očinskim odnosom prema njima, kao i svojom stalnim podsticanjem tradicionlanih vrlina Crnogoraca. Primjera radi, Gospodar je svakome omladincu koji je prilikom gađanja u metu pogodio cilj, davao po jedan zlatni napoleon. Objašnjavano je da Gospodar cijeni one koji se ističu svojim vojničkim vrlinama, jer te vrline i sam posjeduje. U prilog tome navedena je epizoda sa Vučjega dola, kada, navodno, knjaz nije mogao obuzdati svoja ratnička čuvstva, pa je odjednom uzjahao konja i sa isukanom sabljom krenuo pred vojskom u središte najžešćeg boja. Ali, naravno, Crnogorci su ga na silu uhvatili i zaustavili. Na kraju knjige navodi se nekoliko izreka knjaza Nikole kojima se želi potvrditi da je on za Crnogorce “veliki učitelj čojstva i junaštva”. Navodno je Gospodar rekao sljedeće: “U junaštvu je najljepša vrlina čojstvo i poštenje; Najskuplji je čovjek; Ko ne čuva ljude, nije čovjek; Nije pošteno brkati sud i pravicu sa Gospodarevom milosti, jer ako koga Gospodar pomiluje, to ne znači da mu je sud krivo učin-io.” Pored ovakve idealizacije knjaza Nikole i prekomjernog isticanja njegovih vladarskih i ljudskih vrlina, crnogorska državna ideologija je stvarajući kult knjaza Nikole izgrađivala i predstavu o njegovim ogromnim zaslugama za nap-redak Crne Gore. Za knjaza se pisalo da je “preporoditelj” Crne Gore, tj. otac moderne, “nove” Crne Gore u kojoj se sve bolje živi i u kojoj se na svim poljima društvenog života neprestano napreduje. “Mi smo srećni i lako nam je naprijed koračati kad imamo onakva Gospodara”, tvrdilo se u zvaničnom “Glasu Crnogorca”. Gospodar je, navodno, pokretač cjelokupnog preobražaja Crne Gore, i on je kao mudar i neumorni pregalac, vođen željom da njegov narod živi u blagostanju, prosto natjerao Crnogorce da od “golih krša” stvore zemlju pogodnu za život. Zahvaljujući njegovom pregalaštvu i mudrosti, Crna Gora ima doline prekrivene maslinom i vinovom lozom, a brda koja su nekada bila goleti, sada su obrasla šumom.


Dr Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ: GOSPODAR JE “ĐENIJE” KAKO JE STVARAN VLADARSKI KULT KRALJA NIKOLE 9.

Pisalo se i da je knjaz od svojih usta odvajao samo da bi uredio i uljepšao Crnu Goru

Dr Živko Andrijašević u prepoznatljivom analitičko-kritičkom maniru rasvjetljava običajni, psihološki, socijalni i politički crnogorski ambijent na isteku 19. vijeka, u kome je polagano kreirana polubožanska figura knjaza/kralja Nikole I Petrovića, apsolutnog Gospodara crnogorskog neba i zemlje

Naravno, njegove su velike zasluge za dobijanje novih teritorija i izlaz na more, tako da Crna Gora sada ima sve što je potrebno za ekonomski napredak. Tvrdi se zato da je prava sreća za Crnu Goru što joj je u najznačajnijem razdoblju njenog preobražaja Bog dao vladara kakav je knjaz Nikola. On, kako se ističe, svakog dana i svakog časa jedino brine za dobrobit svoga naroda i čast svoje države. Ili, kako je to jednom prilikom rečeno, njemu je prva misao - sreća i napredak naroda kojemu je na čelu. Knjaz Nikola je zato s razlogom dobio epitete cara junaka, “proširitelja” crnogorskih granica i preporoditelja Crne Gore. On je, kako se kaže, do velikih visina doveo Crnogorce svojim veleumom. Pisalo se i da je knjaz od svojih usta odvajao samo da bi uredio i uljepšao Crnu Goru. Zahvaljujući tom njegovom trudu, “nema sela kao ni seoceta, u kome se ne nalazi po jedna osnovna škola, nema varoši koju ne vezuje kolski put, nema kraja u kojemu ne vijuga lijepi krčanik”. Zato se naglašava da za sve to treba jedino zahvaliti “našem mudrom Vladaru”. Nijesu bile rijetke ocjene da je knjaz Nikola, s obzirom na zasluge za preporod Crne Gore, “nesporno najveći crnogorski vladar” i “gorostas naše epopeje”. O tome što je konkretno postignuto za njegove vladavine, nabrajano je više puta, i to različitim povodima. Tako je prilikom tridesetogodišnjice njegove vladavine (1890) rečeno da je knjaz Nikola uspio da od Crne Gore stvori kulturnu i uređenu državu, koja ima uzorni pravosudni i prosvjetni sistem, državu koja je izukrštana kolskim putevima i koja raspolaže morskim pristaništima. Crna Gora je za njegovog doba stekla teritoriju od Drine do Bojane, i od Lima do Trebišnjice, te plodna polja i more. Zahvaljujući knjazu Nikoli Crna Gora je stekla i zavidan međunarodni ugled; ruski, austrougarski i turski monarsi, kao tri vladara koji upravljaju državama koje su najvažnije za međunarodni položaj Crne Gore, uvažavaju knjaza Nikolu. Gotovo čitave ove tri decenije ispunjene su bile časovima “muškog rada i junačkog pregnuća”, odnosno, svaka je godina u tom nizu bila ispunjena “viteštvom i umljem”. Naravno, to je i razumljivo ukoliko se zna da je knjazu Nikoli najveća briga bio njegov narod i njegovo dobro. Kaže se da su brojni pokazatelji te njegove stalne brige, u prvom redu novi putevi i mostovi, vodovodi, škole i “ostale uredbe čojstva i pitomosti”. Knjaz Nikola se zato naziva vladarom - Umnožiteljem. Kao posebno značajan istican je knjažev doprinos razvoju prosvjete. U jednom se članku o crnogorskoj prosvjeti kaže da je “na mig Gospodarev” Crna Gora krenula gigantskim koracima u razvoj svojih prosvjetnih institucija, i to takvim tempom da je zadivila Evropu. Isključivo njegovom zaslugom Crna Gora krajem 19. vijeka ima preko 120 osnovnih škola (državnih i privatnih), što znači da na manje od 3000 stanovnika dolazi jedna škola. “Pretekosmo Švajcarsku”, konstatuje se sa zadovoljstvom. Govorilo se i da je knjaz Nikola započeo novu eru prosvjete u Crnoj Gori, jer se pored staranja za opšti napredak zemlje i naroda, “očinski” zauzimao za razvoj crnogorskog školstva. U govoru povodom Svetosavske proslave, jedan učitelj je knjaza nazvao najvećim crnogorskim prosvetiteljem, sa željom da ga Bog i sv. Sava podrže dugi niz godina na prestolu Crne Gore.
Državnička veličina knjaževa, a posebno njegove vladarske zasluge, istaknute su i u prigodnoj publikaciji Dvovjekovna vlada slavne kuće Petrović-Njegoša, koja je štampana 1896. povodom dinastičkog jubileja. U odjeljku posvećenom knjazu, kaže se da je on car junaka, pjesnik i književnik, narodni vođa, diplomata, učitelj i vladar koji je unaprijedio Crnu Goru. Da je knjaz Nikola odista car junaka, pokazalo se, navodno, u ratovima koje je vodio sa Turcima. Tada je, kako se kaže, knjaz Nikola “kao munja posred puščanog ognja na sve strane oblijeta”, hrabreći borce i podstičući ih da se u odsudnom času pokažu kao junaci. Pored svog neporecivog junaštva, knjaz je, kaže autor, u doba mira pokazao koliko mu je stalo do napretka Crne Gore i blagostanja naroda kojim vlada. Podizao je škole, bolnice, puteve, donosio zakone, uredio institucije vlasti, modernizovao vojsku. Svjestan zadataka koje ima, i koje su mu njegovi slavni preci ostavili u amanet, knjaz Nikola nastoji da preporodi Crnu Goru i dovede je do željene veličine i ugleda, sve sa ciljem da usreći svoj narod. Sve su ovo, kako se objašnjava, “nepojmljivi gigantski uspjesi”. No, o tome šta je sve knjaz Nikola postigao za vrijeme svoje vladavine, i koje su njegove zasluge, preciznije je navedeno u jednoj predstavci Državnog Savjeta knjazu Nikoli: “Vi učiniste, da nam na Berlinskom kongresu 1878. sve države priznaju konačno nezavisnost; Vi zadobiste proširenje naših granica; Vi udvostručiste površinu naših pokrajina; Vi utvrdiste naše granice preko Grahova i Onogošta u Zahumlje, preko Nemanjićeve Ribnice i Vasojevića do u staru Rašku, preko Lesendre do blizu Skadra na Bojani, preko Ulcinja i Bara na Jadransko more. Vi, Visočanstvo postigoste da sjedinite Crnu Goru sa Zetom”. Pored ovoga, navedeno je i da knjaz Nikola poslije ovih ratnih uspjeha i dobitaka, za koje je, kao što se može zaključiti, isključivo on zaslužan, vodi tešku borbu da osigura blagostanje u zemlji. U tom cilju on se stara da se izgrade putevi, da se osnivaju i modernizuju institucije vlasti, da se razvija prosvjeta, trgovina, narodna privreda, kao i da Crnogorci, kao dobri ratnici, postanu i dobri radnici. Pored svih ovih zasluga, crnogorski mitropolit Mitrofan naveo je u jednom govoru da je knjaz Nikola značajan i po tome što je, pored toga što je podizanjem pravoslavnih hramova pokazao izuzetnu hrišćansku pobožnost i rijetko osjećanje zahvalnosti prema Bogu. O zaslugama knjaza Nikole za napredak Crne Gore, kao i o njegovim vladarskim uspjesima, posebno je pisano i prilikom proslave četrdesetogodišnjice njegove vladavine. I tada je, kao i toliko puta ranije, izrečena ocjena da Crna Gora pod njegovom “mudrom vladom” neumoljivo napreduje. On je, jednostavno, bio taj koji je za ovaj “stalni napredak” označavan kao najzaslužniji, i crnogorska državna ideologija je sa ovom sintagmom o neumoljivom napredovanju željela izreći generalnu ocjenu njegove duge vladavine. Sve je to objašnjavano kao posljedica njegove stalne brige za preporod Crne Gore, za njen razvoj i blagostanje svih njenih državljana. Knjaz je, kako se objašnjava, služeći vjeri, pravdi i narodu, uspio da malu Crnu Goru uvede u red civilizovanih evropskih država i da istovremeno u njoj očuva tradicionalni patrijarhalni duh. On je, takođe, svojim državničkim radom stvorio osnovu za njen samostalni život, kao i osnovu za njen svestrani napredak u budućnosti.
“Kroz mutne vale užasa i krvi/
Klonula nije domovina Tvoja;/
Ti, Visočanstvo, izvede je prvi/
Zatonu tihom sreće i spokoja!”, slavio je knjaza-gospodara, povodom četrdesetogodišnjice vladavine, sin Stefana Mitrova Ljubiše. Istim povodom, u članku “Rijetka svetkovina”, rečeno je da knjaz Nikola ima isključive zasluge za sve postignute uspjehe u proteklom vremenu. Najprije se navodi da je za vrijeme knjaževe vladavine Crna Gora vodila dva teška rata, koji su bili i duži i žešći nego ijedan prethodni.


Dr Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ: GOSPODAR JE “ĐENIJE” KAKO JE STVARAN VLADARSKI KULT KRALJA NIKOLE 10.

Nikolini podanici su običaj ljubljenja ruke Gospodaru posljednji ukinuli na Balkanu

Dr Živko Andrijašević u prepoznatljivom analitičko-kritičkom maniru rasvjetljava običajni, psihološki, socijalni i politički crnogorski ambijent na isteku 19. vijeka, u kome je polagano kreirana polubožanska figura knjaza/kralja Nikole I Petrovića, apsolutnog Gospodara crnogorskog neba i zemlje

Posljednjim ratom koji je vodila sa Turcima, ona je ostvarila teritorijalne dobitke koji su iz osnova izmijenili njen državni položaj. Između ostalog, ona je u ovom ratu oslobodila Zetu (“Nemanjinu kolijevku”), Rašku, Zahumlje i Primorje. Za četrdeset godina knjaževe vladavine, Crna Gora je od “ratničkog stana” postala uređena država sa svim uslovima da se ekonomski brže razvija. Pored toga, njen istorijski napredak ogleda se i u porastu njenog političkog ugleda i značaja, i na Balkanu i u Evropi. Posebno u balkanskoj politici, Crna Gora je postala “važnom činjenicom, kao istorijski i prirodni stožer srpskoga naroda”. To je politička uloga na koju ona, dakako, odavno pretenduje, koja joj pripada, i na koju ima istorijsko pravo. I kao što je već rečeno, sve je to Crna Gora postigla zahvaljujući “prosvjetljenom umu, plamtećem rodoljublju, pjesničkoj duši i neumornom trudu knjaza Nikole.” I kasnije je o knjazu Nikoli pisano kao o vladaru koji vodi očinsku brigu za napredak i boljitak svih podanika Crne Gore, a kao dokaz za to navodi se, recimo, osnivanje Crnogorske banke, donošenje Zakona o štampi i uvođenje u državni život jedne nove institucije - Narodne skupštine. Ističe se da je knjaz Nikola odmah po osnivanju Crnogorske banke upisao na svoje ime 500 akcija, u čemu je, kako se kaže, “kao i u svakom drugom napretku u zemlji prednjačio”. Što se tiče donošenja Zakona o štampi, konstatuje se da je Gospodar uvijek bio “najveći prijatelj slobodnog i poštenog iskazivanja misli”. Kada se sve ovo ima u vidu, nije neobično što su u “Glasu Crnogorca” objavljeni i neki članci, čiji su autori srpski novinari, u kojima se knjaz Nikola naziva “veliki Nikola”, “Car crnogorskih junaka” i vladar “kojim bi se svaka velika država mogla podičiti”. Pored isticanja knjaževih zasluga za “preporod Crne Gore”, i ogromnih njegovih uspjeha koji su postignuti u doba mira, državna ideologija je idealizaciji vladarske ličnosti knjaza Nikole doprinosila i isticanjem njegovih dobročinstava, odnosno, raznih novčanih davanja. Trebalo je to da bude upečatljiv dokaz o njegovoj plemenitosti i humanosti, ali i dokaz o “očinskoj brizi” za kulturno i materijalno napredovanje Crne Gore. U zemlji gdje vlada gotovo opšte siromaštvo, i gdje u svijesti ljudi postoji shvatanje države kao velike porodice, davanje novca u različite svrhe, veoma je upečatljiv vladarski gest. Kao malo koji balkanski monarh, knjaz Nikola je i te kako držao do ovakvog ispoljavanja vladarske milosti. I kao što su se njegovi podanici uvijek držali običaja da ga ljube u ruku, u čemu su bili posljednji sljedbenici tog običaja na Balkanu, tako se i on do kraja svoje vladavine nije odrekao pozicije vladara - priložnika i darodavca. Ma koliko sve to izgledalo anahrono, i ma koliko u svemu tome prepoznali neku čudnu mješavinu srednjovjekovnog i osmanlijskog poimanja odnosa između vladara i podanika, knjaževi potezi ovakve vrste doprinosili su njegovom vladarskom kultu i idealizovanoj predstavi o njemu. U jednom zvaničnom izvještaju navodi se da je knjaz darovao osnovnoj školi u Mrkojevićima dva rala zemlje, dok je za gradnju crkve u Kolašinu darovao 2040 fiorina. Dao je knjaz novčani prilog od 100 fiorina i za gradnju crkve u Piperima (Kopilje). Gospodar je kupio i ikone za crkve u Andrijevici i na Ribnjaku. Objavljeno je i da je knjaz iz svoje privatne kase finansirao izgradnju puta od Virpazara do Bara. “U Prosvjeti”, zvaničnom organu Ministarstva prosvjete i crkvenih djela, navodi se da je u toku 1893. godine knjaz Nikola dao novčani prilog za izgradnju crkve u Bajicama (2.400 fiorina), za izgradnju crkve kod Spuža (1.200 f), za podizanje crkava u Poljima Kolašinskim (1.200 f) i Bezjovu (600 f), te za podizanje crkve u Šekularu (200 f). Takođe, knjaz je dao novac i za unutrašnje uređenje saborne crkve u Ljubotinju (2.000 f). Naredne, 1894. godine knjaz je darovao 300 fiorina za građenje crkve u Goliji. U isto vrijeme bila je završena crkva u Zupcima kod Bara, koju je kao svoju zadužbinu podigao knjaz Nikola. Tim povodom objašnjava se da je knjaz još prilikom oslobođenja Bara obećao da će u znak zahvalnosti Bogu za ovaj veliki ratni uspjeh, podići crkvu. Naredne godine knjaz Nikola je darovao jednoj crkvi u Piperima 200 fiorina, kako bi se za crkvu kupile neophodne stvari. Ovaj njegov gest okarakterisan je kao još jedan dokaz ljubavi vladara prema Crkvi. “Čuvstva pobožnosti krase srce knjaza Nikole, a njegova djela pokazuju put kojim će Crnogorci ugoditi Bogu”, kaže se u jednom članku. Kako se navodi u “Prosvjeti”, knjaz je darovao 1000 fiorina crkvi u Andrijevici za nabavku ikona, a za unutrašnje uređenje ove crkve, nešto ranije je bio dao preko šest stotina fiorina. Takođe, knjaz je kupio zemljište na kojemu je podignuta crkva, u vrijednosti od devet stotina fiorina, a za početne radove darovao je dvije hiljade fiorina. I crkvi na Ribnjaku, nedaleko od Bara, knjaz Nikola je dao 500 fiorina za kupovinu ikona, dok je manastirskoj crkvi na Cetinju poklonio deset svešteničkih odeždi. Za crkvu u Kučima knjaz je kupio zvono vrijedno 250 fiorina, a crkvi u Rovcima dao je 100 fiorina za kupovinu potrebnih stvari. Gospodar je priložio izvjesnu sumu za obnavljanje crkve u Rovcima, dok je za izgradnju škole u Rovcima darovao 300 fiorina. Knjaz Nikola je dao 4200 fiorina za postradale od poplave u Crmnici, ali i 1000 fiorina za gladne i kužne u Indiji! Gospodar je takođe darovao i 1000 fiorina za biblioteku Zetskog doma. Septembra 1894. godine počela je sa radom škola u Bajicama, čiju je izgradnju finansirao knjaz. Učitelj bajički, koji je držao govor ovim povodom, uzdizao je “oca crnogorskog” i “lovćenskog sokola”, pomolivši se za njegovo zdravlje i zdravlje vladajućeg Doma. Pored škole u Bajicama, knjaz je i u Banjanima izgradio školu, dok je manastiru u Nikšiću poklonio 200 rala svoje zemlje. Objavljivano je povremeno i da je knjaz davao stipendije boljim učenicima. Tako je 1890. knjaz odredio mjesečnu stipendiju od pet fiorina učeniku Đuru Radičeviću, dok je učeniku Joku Radomanu povisio stipendiju sa pet na deset fiorina. Nešto kasnije je odredio stipendiju od petnaest fiorina Marku Lazareviću. Knjaževu stipendiju u istom iznosu dobili su naredne godine još dvojica učenika. Pored ukazivanja na brojna knjaževa dobročinstva, idealna predstava o knjazu - gospodaru učvršćivana je u onovremenim zvaničnim publikacijama i čitavim nizom prigodnih pjesama. Brojni pjesnici slavili su knjaza Nikolu, veličali njegova djela i zasluge, glorifikujući njegovu političku ulogu i značaj. Svi oni su na taj način doprinosili diviniziranju njegove političke i vladarske ličnosti, učvršćujući knjažev neprikosnoveni kult. Uz nacionalno - romantičarsku tematiku, crnogorsko pjesništvo toga doba gotovo da i nije imalo drugih semantičkih obilježja. Bilo je pjesnika koji su pozivali da se pjeva u slavu knjaza Nikole, zato što je on zaštitnik srpskog naroda i tvorac “nove” Crne Gore:
“Pojmo Onom, koji štiti/ Plamen srpski na oltaru:/ Ocu i Prosvjetiocu-/ Pojmo Knjazu-Gospodaru!/ Na sablju i na pero/ On vazda bi prvak,/ I tim nam slavu stekaČ/ Knjaz-pjesnik i junak-/ Pojmo Knjazu! On je srpska dika,/ Srpska vjera - nada svakolika!”


Dr Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ: GOSPODAR JE “ĐENIJE” KAKO JE STVARAN VLADARSKI KULT KRALJA NIKOLE 11.

Vojvoda Simo Popović je pjevao da mu Nikola liči na stijenu kada se izdaleka posmatra

Dr Živko Andrijašević u prepoznatljivom analitičko-kritičkom maniru rasvjetljava običajni, psihološki, socijalni i politički crnogorski ambijent na isteku 19. vijeka, u kome je polagano kreirana polubožanska figura knjaza/kralja Nikole I Petrovića, apsolutnog Gospodara crnogorskog neba i zemlje

I u drugim pjesmama je knjaz Nikola slavljen kao izbavitelj srpskog naroda, kao “otac” Crne Gore, kao najznačajniji vladar kojeg je Crna Gora imala, ili kao blagorodni gospodar koji radi za dobro Crnogoraca i čitavog srpskog naroda. Zato se u jednoj pjesmi upućuje molba Svetom Savi da poživi knjaza Nikolu, da ga održi zdravim i veselim, budući da je on “krjepka nada” Crne Gore. Podstaknut svim Gospodarevim dobrim djelima, jedan je pjesnik preko stranica “Glasa Crnogorca” poručio Crnoj Gori: “Bože živi tvoga Gospodara,/ Koji sjajnu budućnost ti stvara!” Pored toga što je nazivan čuvarom “srpske slave stare”, oslobodiocem i ratnikom koji “pobjede dobi mnogobrojne”, knjaz Nikola je smatran i za vladara koji pored nacionalne vrši i prosvetiteljsku misiju. I svojim pjesničkim djelom, i svojim kulturno-prosvjetnim pregalaštvom, on doprinosi buđenju nacionalne svijesti kod srpskog naroda, a posebno kod onog dijela srpskog naroda koji se pod tuđinskom vlašću nalazi. To su, kako je napisao pjesnik Radoje Roganović, knjaževi “prosvjetni megdani”. U jednom svom spjevu, posvećenom četiristogodišnjici Obodske štamparije (1893), Roganović navodi i da je “svega Srpstva vila” doletjela na Obod, rukovala se sa knjazom - “I amanet njemu sveti dala,/ KaČ pjesniku srpskom velikome,/ I kaČ Crne Gore vladaocu,/ Da prosvjetu srpske zemlje mile,/ Sve to više Knjaže potpomaže.” Vila je na Obodsku proslavu donijela i deset “zlatnih pera” najpoznatijih srpskih književnika, kao i zlatni vijenac. Svim “srpskim zemljama” ona je dala po jedno zlatno pero (Crnoj Gori, Šumadiji, Vojvodini, Dalmaciji, Dubrovniku, Boki, Hercegovini, Bosni, Staroj Srbiji i Makedoniji), a Crnoj Gori “i suviše vijenac od zlata”. U spjevu “Osvojenje Bara”, vojvode Sima Popovića, kaže se da knjaz Nikola izgleda kao stijena kada se izdaleka posmatra. Vojvoda Simo takođe kaže da su knjaza okolni Srbi smatrali svojim izbaviteljem i zaštitnikom, a Crnogorci brižnim vladarom koji se prema svima odnosi s ljubavlju. U prilog tome navodi se knjaževa pažnja prema ranjenom Marku Miljanovu. Navodno, kada je krenuo da oslobađa Bar, knjaz Nikola je pri prolasku kroz Danilovgrad osjećao potrebu da posjeti ranjenog vojvodu, koji se tu liječio. “Pa knez dični sjetio se/ Svog junaka i te noći;/ Da ne svrne ranjeniku/ Ne dade mu srce proći”, kaže vojvoda Simo Popović. Knjaz je, zatim, kako se navodi u ovom spjevu, tokom čitavog pohoda i opsade Bara hrabrio vojsku, a ranjenike je “obilato darivao”. Takođe, on je bio na poprištu najžešće borbe, predvodeći svoju vojsku “u boj ljuti”. Pjesnik kaže i da se i u ovom pohodu pokazalo da je misao-vodilja knjaza Nikole - oslobođenje pokorenog naroda iz turskog ropstva. Na kraju spjeva se zato iskazuje želja da knjaz Nikola, kao nasljednik “prvih srpskih gospodara”, oslobodi čitavo Srpstvo: “Nadodaj mu ruku moćnu,/ Kud god krene svuđ da stigne,/ KaČ Bar slavni da sve Srpstvo/ U slobode sreće digne!” Knjazu su bile posvećene i mnoge pjesme u kojima su isticane njegove ratne zasluge, njegovo vojničko umijeće i njegova težnja da ratujući oslobodi i ujedini pokoreni srpski narod. U njegove zasluge ubrajano je i to što se srpski narod konačno može oduprijeti svojim neprijateljima i što je ovaj narod duhovno snažan. Jer, kao što je njegova sablja ublažila muke pokorenog srpskog naroda, tako je i njegova lira razgonila “zlobe mrak”. Knjazu koji se, kako se to tvrdi, proslavio kao heroj, pjesnik, patriot i hrišćanin, pjesnik J. Sundečić želi da zbog takvih svojih zasluga bude okrunjen “vjencem veličanstva”, i to kao vladar srpski i dika čitavog slovenskog svijeta. Značaj knjaza - gospodara za Crnu Goru upoređivan je sa značajem Sunca, dok je o knjazu pjevano kao o “orlu ponositom”, “vitezu pera i mača”, odnosno, junaku koji ima britku sablju i zlatno pero. “Milostivom vladaru”, koji ima “srce hrabro -snagu mušku”, pjesnik je poželio da dugo poživi, jer se u njega (knjaza) polažu sve nade nacije. Da je to tako, “potvrđivala” je i stihovana čestitka upućena iz Bosne, knjazu Nikoli za rođendan: “Slava Tebi, Crne Gore Kneže,/ Dični Kneže i srpski viteže!/ Slava Tebi, dobri, bojni oče,/ Usamljenog Srpstva branioče!/ Slava Tebi, Crne Gore glavo,/ Naš ponose, naša velja Slavo!” Jedan pjesnik je knjaza Nikolu upoređivao i sa orlom kojemu se čitav svijet divi i kojemu Bog daje snagu za velika djela. Ovaj “orao” je, kako se kaže, ponikao na srpskom kamenu i on je, kao i njegovi preci, navikao “davat Srpstvu sjajan plod”. Jedan je pjesnik pokušao da napravi i stihovani mini-portret knjaza-gospodara. Evo šta je prema njegovom mišljenju karakteristično za crnogorskog vladara: “Pravda, milost i sloboda/ Ljubav Boga i naroda/ Sjajno pero, plam anxara,/ Kite našeg Gospodara!” Bilo je i pjesnika koji su se stihovima knjazu zahvaljivali za sva dobročinstva koja čini, sa željom da ga Bog poživi na korist čitavog srpskog naroda: “NekČ Bog živi Knjaz Nikolu/ Milog Srpstva divnu nadu,/ Koji no je prvi junak/ I u ratu i u radu.” Uz sve ovo, o Gospodaru se pjevalo kao o vladaru koji je i “srpska kruna” i crnogorski “ljuti lav”, i pobornik svetosavske misli i apostol “bratske sloge”, a iznad svega - branič srpskih prava. Zato se priželjkuje da knjaz Nikola okupi “razdrobljeno Srpstvo” i da obnovi Srpsko Carstvo, a da nakon toga dobije krunu cara Dušana. No, nije samo knjaz Nikola slavljen i veličan prigodnim pjesmama kao vladar, već je u isto vrijeme uzdizan i kao pjesnik. Još od pojave knjaževih prvih pjesama, šezdesetih godina 19. vijeka, njegov je književni ugled u Crnoj Gori postepeno rastao, da bi posebno poslije objavljivanja “Balkanske carice” (1886) počelo prekomjerno veličanje knjaza-pjesnika. Isticanje knjaževe pjesničke genijalnosti (veleuma), nije bilo isključivo vezano za Crnu Goru. I u pojedinim srpskim kulturnim središtima, moglo bi se reći u većini njih, vladala je prava ushićenost knjazom-pjesnikom, i odsustvo bilo kakve kritičnosti kada je o vrijednosti njegovog stvaralaštva riječ. Sve estetske, žanrovske ili metričke manjkavosti njegovih pjesničkih ostvarenja, koje su i te kako bile uočljive, za mnoge su tadašnje kulturne i nacionalne poslenike bile sasvim nevažne. Njima je bila važnija nacionalno-politička semantika koju je knjaževo djelo nesumnjivo imalo, i sam knjaz kao zanimljiva i neobična pojava u srpskom pjesništvu i politici. Zbog svog nacionalnog i političkog rada, a njegovo bavljenje književnošću je smatrano za jedan oblik te djelatnosti, knjaz je, jednostavno, bio primjer i uzor vladara-patriote, koji se za najvažnije nacionalne ciljeve bori i na ovakav način. Književni kritičari su u njemu prevenstveno gledali patriotu, a patriote, opet, dojmljivog nacionalnog pjesnika. I jedni i drugi su u prvi plan stavljali pjesnikovu ličnost, motive zbog kojih uzima pero u ruke i ideje za koje se zalaže, dok je umjetnička vrijednost knjaževog stvaralaštva bila u drugom planu. Zbog tih razloga, knjaževe knjige postale su patriotsko štivo, pa su one i izvan Crne Gore dočekivane sa blagonaklonošću. Svako pojavljivanje knjaževih pjesničkih djela pružalo je priliku za njegovo slavljenje i veličanje. Kako u Crnoj Gori nije baš bilo književnih kritičara od zanata, uglavnom su preštampavani afirmativni prikazi knjaževih djela iz srpske ili hrvatske štampe.


Dr Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ: GOSPODAR JE “ĐENIJE” KAKO JE STVARAN VLADARSKI KULT KRALJA NIKOLE 12.

Marko Car: Knjaz Nikola je svojim pjesničkim djelom dosegao vrh srpske poezije

Dr Živko Andrijašević u prepoznatljivom analitičko-kritičkom maniru rasvjetljava običajni, psihološki, socijalni i politički crnogorski ambijent na isteku 19. vijeka, u kome je polagano kreirana polubožanska figura knjaza/kralja Nikole I Petrovića, apsolutnog Gospodara crnogorskog neba i zemlje
Tako je “Glas Crnogorca” prenio prikaz Posljednjeg Abenseraža, koji je u “Srpskom glasu” objavio Marko Car. U tom tekstu se, recimo, kaže da je knjaz Nikola svojim pjesničkim djelom dosegao vrhunac u srpskoj poeziji, kao i da u njegovim stihovima prepoznatljivo odjekuje “žica patriotska”. Bilo je i onih koji su smatrali da je knjaz Nikola pjesnik koji služi na ponos Srpstvu, jer je na ovom polju “zasukao svoje gospodske rukave” kako bi pomogao svom narodu. Objašnjavalo se u jednom prikazu i da knjaz Nikola nije pjesnik koji piše zarad lične slave ili zarad težnje za besmrtnošću. On isključivo piše da bi kao čovjek snažnih patriotskih osjećanja, koji duboko proživljava patnje svoga naroda, na ovaj način olakšao svoju dušu. O samim knjaževim djelima jednom je prilikom rečeno da ona nakon pojavljivanja izazovu izuzetnu pažnju u svijetu, i ostave najbolje utiske na stručnu kritiku. Navodno da zbog toga u Crnoj Gori postoji opšte raspoloženje da se “ovi umotvori našega viteškoga Gospodara” štampaju u dovoljnom broju primjeraka, kako bi ovi “uzvišeni i očaravajući zvuci” doprli do što više ljudi. Sa objavljivanjem Pjesnika i Vile (1892), knjaževog spjeva istorijsko-političkog karaktera, kult knjaza-pjesnika dostigao je vrhunac. Za razliku od ostalih knjaževih djela, koja su uglavnom imala tematiku od lokalnog, što će reći crnogorskog značaja i značenja, Pjesnik i Vila je spjev u kojemu se promišlja opštenacionalni (srpski) problem. Knjaz Nikola je tako i na ovaj način želio svojoj političkoj i pjesničkoj misli podariti svesrpsko značenje i prisutnost. U suštini, to je jedan od najvažnijih ciljeva i njegove sveukupne političke djelatnosti. Svakako da je to doprinijelo da se Pjesniku i Vili toliko pažnje posvećuje u crnogorskoj štampi. Za ovaj spjev govorilo se da je lirsko-patriotska studija koja zanosi i očarava. Uz zahvalnost knjazu što je pored tolikih državnih obaveza našao vremena i za pisanje pjesama, autor prikaza dodaje da je “omiljeni Knjaz i Gospodar”, garant da će Crna Gora još više napredovati i uvećati svoje blagostanje i svoju državnu teritoriju. Bilo je i tvrdnji da je ovo djelo odraz knjaževog genijalnog duha, te da je ono rem-ek-djelo srpske književnosti. Navodno da svaki čitalac mora da se divi knjaževom poznavanju nacionlane prošlosti, njegovom svestranom obrazovanju, književnom izrazu i stilu. Knjaz Nikola pokazuje svojim stvaralaštvom da je, kako se kaže, ne samo dobar pjesnik, već i dobar teolog, filozof, psiholog, istoričar, geograf, političar, diplomata i govornik! U nekim prikazima koji su objavljivani u štampi izvan Crne Gore, a koje je “Glas Crnogorca” preuzimao, pisalo se i da je Pjesnik i Vila djelo koje “posvuda uzdiže klonuli duh narodni i zadahnjuje mirom i ljubavlju raskomadano i međusobno otuđeno Srpstvo”. Iznosile su se i tvrdnje da je ovo djelo izraz “istinskog nebeskog nadahnuća” i melem za sva napaćena i zabrinuta srpska srca. Navodno da u cjelokupnom srpskom pjesništvu ovaj spjev zauzima posebno mjesto, tako da bi svaki Srbin trebalo da ga pročita. “Glas Crnogorca” prenio je i prikaz iz Crvene Hrvatske u kojemu se navodi da knjaz Nikola spada u red pjesničkih veličina kakav je Gundulić, Zrinjski, Preradović, Mažuranić i Njegoš. I u zagrebačkom Vijencu iznesena je laskava ocjena o knjaževom pjesničkom daru. Rečeno je da je Pjesnik i Vila spjev u kojemu je povijest srpskoga naroda saopštena na lirski način, kao i da je knjaz Nikola ovim spjevom postao Andrija Kačić srpske istorije. “Divno je vidjeti kada jedan srpski vladalac tako snažno osjeća i misli za svoj narod”, pisalo je u prikazu koji je objavljen u “Zastavi”, a koji je takođe publikovan u “Glasu Crnogorca”. Bilo je i tvrdnji da Pjesnik i Vila čeliči srpski duh kod svakog Srbina. Jedan se čitalac djela hvali kako je spjev pročitao čak tri puta, i to sa “najvećom usladom i ushićenjem”. Knjaževo djelo Pjesnik i Vila crnogorski publicista Jovan Roganović označio je kao ostvarenje koje je sasvim prožeto srpskim rodoljubljem, i djelo koje svojim idejama i porukama koristi svesrpskom ujedinjenju i slozi. U ovom spjevu, kaže Roganović, nalazi se sve ono što je srpskom narodu najsvetije i najdraže, zbog čega se ono može smatrati i narodnim jevanđeljem. Poslije ovakvih ocjena uslijedile su i one koje su se odnosile na knjaževo sveukupno stvaralaštvo, pa je u prigodnoj publikaciji Dvovjekovna vlada slavne kuće Petrović-Njegoša konstatovano da je knjaz Nikola za književnost “veliki urođeni genije”. Uz to, on svojim pjesmama, koje navodno sadrže sve ono što je najbolje u narodnoj tradiciji, snaži duh srpskog naroda i podstiče njegovu nacionalnu svijest. Nešto kasnije objavljen je i opširni članak “Knjaz Nikola I, srpski pjesnik”. Autor članka (Lazar T. Perović) knjaza naziva “besmrtnim genijem” i proslavljenim pjesnikom i vladarom, čije su ime “guslari odavna obesmrtili”. Kaže se i da svako ko čita knjaževe stihove može zaključiti da ih je pisao “pravi Srbin”, koji za razliku od ostalih pjesnika, ne traži inspiraciju u ženskoj ljepoti, već u istoriji i nacionalnim idealima. Kako se dalje tvrdi, za knjaza, kao i za ostale Crnogorce, nema uzvišenije misli od misli o slobodi, niti veće želje od želje da “i drugu braću jedne krvi i jednoga imena oslobodi ispod tuđeg jarma”. Pored toga, na osnovu njegovih pjesama može se zaključiti da knjaz Nikola želi crnogorsku omladinu da vaspitava u junačkom, ratničkom duhu, kako bi, kada to Crnoj Gori i Srpstvu bude potrebno, ovi mladići bili dostojni svojih slavnih predaka. Zbog takve patriotske misije koju knjaz-pjesnik vrši, pisac ovoga članka zaključuje da će ime knjaza Nikole blistati među srpskim pjesnicima, ali i da će njegovo ime stajati među imenima najvećih srpskih junaka i rodoljuba od Kosova naovamo. Članak pod istim naslovom - “Knjaz Nikola I. srpski pjesnik”, napisao je i Niko Vučković-Sarap. Vučković tvrdi da je knjaz Nikola po svojoj osjećajnosti jedinstveni pjesnik u svijetu (!), dodajući da “blagorodni narod” suze lije kad čita njegova djela. Njegova je poezija, navodno, prekaljena i čista, baš kao što je i knjaževa duša čista. U knjaževim pjesmama, kaže Vučković, prepoznaje se sva harmoničnost srpskoga jezika, tako da su one primjer kako se na ovom jeziku mogu izraziti “zamašne ideje”. Vrijednost ovih pjesama je i u tome što se u njima iznose opštenarodne težnje i misli, zbog čega su one svojina naroda kojemu su namijenjene. Imajući sve to u vidu, za knjaza Nikolu se kaže da je on nedostižna pjesnička veličina, i da poslije vladike P.P. Njegoša i Branka Radičevića srpski narod nema značajnijeg pjesnika. Autor članka kao posebno značajno knjaževo književno djelo smatra spjev Pjesnik i Vila, ističući da je to ostvarenje jedinstveno u čitavoj srpskoj književnosti. Ono je jedinstveno i po tome što se u njemu na umjetnički način prezentuje cjelokupna srpska istorija, uz osvrt na najvažnija životna pitanja srpskog naroda. “Ovo je veliko, veličanstveno djelo, kojoj podobne do danas u Srpstvu nema, ni u prozi, ni u poeziji”, kaže Vučković. U cjelini gledano, Vučković smatra da je knjaz Nikola veliki srpski pjesnik koji utiče na duh i nacionalna osjećanja drugih ljudi, u prvom redu zato što sopstvene nacionalne ideje i težnje saopštava kroz iskrene i jednostavne pjesničke forme.

Dr Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ: GOSPODAR JE “ĐENIJE” KAKO JE STVARAN VLADARSKI KULT KRALJA NIKOLE 13.

Idealna slika o kralju Nikoli učvršćivana je i pomoću školskih udžbenika

Dr Živko Andrijašević u prepoznatljivom analitičko-kritičkom maniru rasvjetljava običajni, psihološki, socijalni i politički crnogorski ambijent na isteku 19. vijeka, u kome je polagano kreirana polubožanska figura knjaza/kralja Nikole I Petrovića, apsolutnog Gospodara crnogorskog neba i zemlje
Pored veličanja knjaza - pjesnika koji se, kao nijedan drugi vladar, i sabljom i perom bori za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda, crnogorska državna ideologija imala je cilj i da afirmiše knjaza Nikolu kao predvodnika srpskog nacionalnog pokreta i kao vladara čiji je politički značaj u ovom pokretu nesporno najveći. Trebalo je zarad knjaževog ugleda i njegove državničke harizme, učvrstiti svijest da je knjaz Nikola “izbavitelj” i oslobodilac pokorenog srpskog naroda, i vladar u kojeg i slobodni i neslobodni Srbi, odnosno svi oni koji priželjkuju nacionalno oslobođenje i ujedinjenje, polažu najviše nade. Državna ideologija ga je upravo predstavljala u ovom svjetlu - kao dosljednog i odvažnog nacionalnog borca. Kako je navedeno u jednoj pjesmi, objavljenoj u “Glasu Crnogorca”, svi Srbi očekuju od njega da ostvari najvažnije srpske (nacionalne) ciljeve: “Sa veseljem i usklikom/ Sreta Tebe, Srbin sada/ Tvoj je život njemu blago,/ U Tebe je sva mu nada!” Ovo je imao u vidu i vojvoda Ilija Plamenac, pa je u jednom govoru poželio da Bog poživi knjaza Nikolu i da mu pomogne da “uzdigne slavu Srbinovu”. Takva njegova nacionalna misija smatrala se prirodnom, budući da se isticalo kako je knjaz Nikola srpski vladalac koji je već jedan dio pokorenog srpskog naroda oslobodio turskog ropstva. Pisalo se i da knjaz Nikola treba da ostvari one velike nacionalne ciljeve za koje se čitav srpski narod zalaže, a srpski narod, navodno, vjeruje da ih jedino on može ostvariti. Zato je u više navrata isticana njegova oslobodilačka i ujediniteljska misija u srpskom narodu. Uz to, obrazlagana je istorijska i politička utemeljenost knjaževog prava da takvu misiju vrši. U najkraćem, ta argumentacija se odnosila na kontinuitet crnogorske borbe protiv Turaka i zasluge dinastije Petrović - Njegoš, i knjaza Nikole osobito, u toj borbi. Kada se sve to ima u vidu, onda je logično što je knjaz Nikola u jednom članku označen kao srpski Kavur, koji u ponečemu nadilazi onog italijanskog Kavura. Iako se direktno ne navodi njegovo ime, ovdje se kaže da je “srpski Kavur” čovjek koji je predodređen da izvrši tu svetu misiju. On se s neviđenom upornošću bori protiv mnogih prepreka koje stoje na putu ostvarenja velike ideje nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja, ali ni u jednom trenutku ne malaksava i ne odustaje. Dalje se kaže da ovaj srpski Kavur ima hrabru vojsku, koja je oduševljena ciljem koji treba da ostvari, a ima i podršku jedne velike sile. Autor članka napominje da je ovaj “srpski Kavur”, koji zauzima prvo mjesto među onima koji se danju i noću “muče i rade” za srpsko oslobođenje i ujedinjenje, napisao pjesmu “Onamo, onamo za brda ona”, što je sasvim jasna aluzija na knjaza Nikolu. Na kraju, priželjkuje se da “srpski Kavur” ostvari ciljeve koje je proklamovao u svojoj poznatoj pjesmi, a najprije da oslobodi srpski narod iz tuđinskog ropstva. Kada se to desi, priželjkuje autor članka, srpski će narod poistovjećivati ime knjaza Nikole sa svojim oslobođenjem. Tvrdilo se u jednom članku i da je “veliki srpski genij” dao Crnoj Gori knjaza i gospodara, koji nije samo posvećen napretku, slavi i veličini Crne Gore, već i ostvarivanju nacionalnih ciljeva srpskog naroda. Zato srpski narod s razlogom očekuje od njega da ostvari toliko željene nacionalne ideale, i da Srpstvo povede putem napretka, slave i jedinstva. Knjazu Nikoli, ili kako se ovdje naziva - “krilatom Orlu pod Lovćenom”, a ne nekom drugom srpskom vladaru, predstoji zadatak da izvrši zavjetnu misao svakog Srbina - da izvojuje slobodu i ujedinjenje srpskog naroda. Ovim se želi reći da je knjaz Nikola nesporni predvodnik tog pokreta. Ili kako se u jednoj pjesmi kaže, on je kormilo na srpskom brodu i predvodnik borbe za ujedinjenje Dušanovih zemalja. Takva knjaževa pozicija neminovno ga čini uzdanicom svih pokorenih Srba, pa se ovi pokoreni Srbi s razlogom nadaju da će ih on izbaviti iz tuđinskoga ropstva i da će knjaz Nikola poraziti protivnike velike ideje srpskog oslobođenja i ujedinjenja. Oficir Novica Nikolić napisao je pravu odu knjazu-oslobodiocu i neprikosnovenom nacionalnom pregaocu: “O Đenije! čija misaŐ/ Budućnosti srpskoj služi,/ Što god stvori i napisa/ Tijem rodu melem pruži./ Današnji si centar sfere/ Politike, borbe, rada;/ Čelik otac nove ere,/ Da Srb živi, da se nada.../ Da održi duh pregnuća;/ Da u očaj pao ne bi/ Do novoga voskresnuća/ O Đenije, slava tebi!”
U nekim je tekstovima isticano da je knjaz Nikola čitav svoj život posvetio boljoj budućnosti srpskog naroda i njegovom ujedinjenju. On se čak naziva i “pionerom velike zgrade srpskog jedinstva”. Kao proslavljeni ratnik i “Car junaka”, on je ratovao za oslobođenje srpskih zemalja, tako da je svojim uspjesima, navodno, čak dvadeset puta (!) osvetio Kosovo. Zahvaljujući ugledu koji je u toj borbi stekao, kao i vojnoj snazi kojom raspolaže, knjaz Nikola, kako se tvrdi, u svojim rukama drži ključ balkanskog i evropskog rata. Ne sumnjajući u njegovu odlučnost i riješenost kada je u pitanju veliki nacionalni cilj, konstatuje se da će knjaz Nikola, cijeneći političke okolnosti i interese srpskog naroda, zapaliti ratni požar u trenutku kada to Srpstvu bude odgovaralo. Knjaz će to učiniti i zato što je on potomak onih vladara koji su udarili temelje srpskoj slobodi i vladara koji su nagovijestili bolju budućnost srpskog naroda. Zato, bez obzira na sve teškoće koje sa sobom nosi borba za ostvarivanje ove velike ideje, ističe se da će knjaz Nikola, za koga se kaže da mu u žilama teče “prava srpska krv”, i dalje širiti svoja snažna krila “za onijem što je po Srpstvo korisno i sveto”. Na kraju, zaključuje se da će njegovo ime biti zlatnim slovima upisano u srpskoj istoriji, a da će mu se buduća pokoljenja diviti zbog ogro-mnog učinka na korist Srpstva. No, prije nego što istorija donese taj svoj sud o knjazu, jedan je crnogorski oficir predviđao da će lovćenski “Car junaka” biti - ni manje ni više - nego car Balkana! Ma kako ovakve pretpostavke pretjerano zvučale, sa Cetinja su najozbiljnije saopštavali da je knjaz Nikola još od vremena kralja Milana bio jedini politički predstavnik srpskog naroda od znatnijeg ugleda. On je, kako se kaže, najljepša i najzaslužnija srpska politička i vojnička pojava, i njemu, za razliku od drugih vladara, nikada nijesu u prvom planu bili sopstveni dinastički interesi, već uvijek - interesi srpskog naroda. On je onaj “lovćenski orao” koji stalno motri na pokoreni srpski narod i štiti ga od tuđina. Svojim političkim radom i pregnućem, koje je svima znano, knjaz Nikola, kako se tvrdi, uliva nadu pokorenim Srbima da će ih Crna Gora osloboditi ropstva u kome se nalaze i da će ona osvetiti Kosovo. Knjaz Nikola je, jednostavno, ličnost koja “bodro bdi, da se nijedna srpska duša ne izgubi i ne propadne, da ne uvene i ugine”. Takav vladar brine o Srbima ma gdje oni bili, pa čak i o Srbima u Americi. Potlačeno Srpstvo zato od njega, sasvim realno očekuje da ga “izbavi i ujedini”. Navodno je on u ratovima koje je vodio s Turcima, već dokazao koliko drži do zavjeta predaka i velikog cilja srpskog naroda - nacionalnog oslobođenja i ujedinjena, i koliko drži do najvećih srpskih svetinja - do vjere i domovine. Ovakva idealna slika o knjazu Nikoli, o njegovim vladarskim i ljudskim osobinama, o njegovim zaslugama i političkoj ulozi, učvršćivana je i uz pomoć školskih udžbenika.


Dr Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ: GOSPODAR JE “ĐENIJE” KAKO JE STVARAN VLADARSKI KULT KRALJA NIKOLE 14.

Sve četiri strofe nekadašnje crnogorske himne odnosile su se na kralja Nikolu I

Dr Živko Andrijašević u prepoznatljivom analitičko-kritičkom maniru rasvjetljava običajni, psihološki, socijalni i politički crnogorski ambijent na isteku 19. vijeka, u kome je polagano kreirana polubožanska figura knjaza/kralja Nikole I Petrovića, apsolutnog Gospodara crnogorskog neba i zemlje

Tako je jedan od važnih ciljeva državne ideologije ostvarivan upotrebom školskog sistema. Predstavu o gospodarevoj veličini i brojnim vrlinama trebalo je na ovaj način unijeti u svijest najmlađih podanika i tako učiniti da njihova odanost i obožavanje vladara bude, i tada i kasnije, neupitna. U jednom od školskih udžbenika (Čitanka za drugi razred osnovne škole, 1898) učenicima se najprije objašnjava pojam vladara, pa se kaže da je vladar gospodar zemlje, čija je pozicija gotovo istovjetna poziciji oca u porodici. Takođe, kaže se da je njegova dužnost da se neprestalno stara da zemlja bude što ljepša i naprednija, zbog čega on ima pravo da bira ljude (činovnike) koji su za taj posao najbolji. Nakon odjeljka o vladaocu, slijedi omiljena pjesma knjaza Nikole - “Polećela dva anđela”. To je pjesma o anđelima koje Bog šalje na Cetinje, i koji knjazu Nikoli donose zlatnu krunu cara Dušana i sablju Ivana Crnojevića. Kada knjaz primi ove božije darove, on im obećava da će braniti Crnu Goru sabljom Ivan - bega, a da će se boriti za oslobođenje srpskih zemalja kao nasljednik cara Dušana. Knjaz dalje kaže da će u toj borbi imati Srbiju kao saveznicu, pa će se crnogorska i srpska vojska sresti na Kosovu, gdje će se osvetiti Turcima za naneseni poraz. Ova pjesma, sasvim jasno, glorifikuje političku ulogu knjaza Nikole i predstavlja ga kao predvodnika nacionalne borbe, i to predvodnika kojemu je sam Bog povjerio takvu misiju i ulogu. Kod učenika je ovakva pjesma trebala da doprinese predstavi o knjaževoj političkoj veličini i značenju, pa je zato sasvim razumljivo što je ona uvrštena u Čitanku. U Čitanci je pored drugih prigodnih pjesama, uvrštena i himna Knjaževine Crne Gore - “Ubavoj nam Crnoj Gori”, u kojoj se takođe slavi Gospodar. Učenici su tako pjevali ili recitovali ovu pjesmu u kojoj se upućuje molba Bogu da održi knjaza Nikolu “zdrava, srećna, moćna, slavna”, i da ga čuva od zavjera. Himna završava sljedećom strofom: “Kud On s nama, svud mi s Njime,/ Krv smo lŐjevatŐ gotovi:/ Za NjŐ, za vjeru, naše ime/ I za braću u okovi./ Tome ćemo svetu dugu/ OdzivatŐ se svaki čas:/ Bože, sveđ nam budŐ u krugu,/ Blagoslovi NjegŐ i nas!” Inače, sve četiri strofe odnose se na knjaza Nikolu, tako da bi se prije moglo reći da je ovo himna knjazu Nikolu, nego himna Crne Gore. O knjazu Nikoli, njegovoj vladavini, vladarskim uspjesima i zaslugama, opširnije i konkretnije se piše u Čitanci za četvrti razred osnovnijeh škola (1898) u kojoj je svim vladarima iz porodice Petrović - Njegoš posvećeno po jedno poglavlje. Poglavlje koje se odnosi na knjaza Nikolu, svojim sadržajem nije prilagođeno uzrastu kojemu je namijenjeno, tako da se ono skoro ni u čemu ne razlikuje od tekstova koji su o knjazu Nikoli objavljivani u tadašnjoj štampi i periodici. Ne razlikuju se, naravno, ni iznesene konstatacije o knjazu Nikoli kao vladaru, tako da je čitav ideološki spektar ocjena o vladavini knjaza Nikole ovdje prenesen bez skraćivanja i pojednostavljivanja. Između ostalog, navodi se da je stupanjem na presto, knjaz Nikola nastavio “ona slavna, velika i za cijelo Srpstvo mnogoznačajna djela”, a zatim se kaže da se knjaz u toku “Veljeg rata” pokazao kao veliki vojskovođa i junak, dostojan imena “Cara junaka”. Nakon rata, knjaz je, kako se kaže, postojanom i dobro smišljenom unutrašnjom politikom, stekao ime preporoditelja i oca svog naroda. Brižan za svoj narod i njegov napredak, knjaz je nastojao da uredi sudove i obezbijedi pravnu sigurnost i jednakost, da otvori što više škola, napravi što više puteva i mostova, te da uredi vojsku. Uz to, on je, “šljedujući stazama sv. Save”, obnovio i podigao veći broj manastira i crkava, ali je, kao pravičan gospodar koji je svima jedanko naklonjen, uredio i vjerske institucije svojih nepravoslavnih podanika. Za knjaza se napominje i da poput brižnog oca porodice vodi brigu o svim svojim podanicima u vrijeme gladi i nerodnih godina, kao i u vrijeme poplava i drugih nepogoda. U takvim situacijama, on nabavlja hranu svojim podanicima, ili ih pomaže na drugi način. Predmetom njegove vladarske pažnje i milosti bez prestanka su siromašni podanici i samohrane udovice. A kada od državnih i narodnih poslova ugrabi slobodnog vremena, knjaz Nikola se, naravno, zanima književnošću. U udžbeniku se iznosi tvrdnja da zbog vrijednosti svojih književnih ostvarenja knjaz Nikola “stoji u prvom redu srpskijeh književnika”. Na kraju se o vladarskom liku Nikole I kaže sljedeće: “Uopšte knjaz Nikola ništa ne propušta, što bi moglo poslužiti slavi i veličini, sreći i napretku Crne Gore i uopšte srpskoga naroda. Zato je i poznat u cijelom svijetu kao jedan od najmudrijih vladalaca ovoga vremena u svakom pogledu.” I u udžbeniku istorije za osnovnu školu, iznesene su slične ocjene o knjazu Nikoli kao o vladaru, kojeg je, kako se navodi, Bog ukrasio svim vrlinama. Sve što je dobro i značajno u Crnoj Gori učinjeno - njegova je zasluga. On ima najveće zasluge i za postignute uspjehe u ratu s Turskom, a kaže se i da je u tom ratu sokolio vojsku i ulivao u nju nestrašivi duh junaštva i požrtvovanja. Svojim vojnicima je u svakoj prilici davao lični primjer, pa je jednom prilikom, 1876. godine, umalo poginuo prednjačeći u junačkom pregnuću. Svoju hrabrost knjaz Nikola je, kako se ističe, pokazao i na Vučjem dolu, gdje je on izvojevao jednu od najsjajnijih pobjeda. Zbog pokazanog ratnog junaštva i neustrašivosti, Gospodar je s pravom stekao naziv “Car junaka”. Nakon ukazivanja na lično junaštvo knjaza Nikole, u udžbeniku se znatna pažnja posvećuje njegovim naporima na uređenju države i razvoju narodne privrede, njegovom zakonodavnom i prosvjetno - kulturnom radu. Pregled tih djelatnosti knjaževih napisan je tako da se učenicima sugeriše da je knjaz sve to uradio sam, i da ništa od toga ne bi ni bilo da knjaza nema. On, kako se tvrdi, razvija grane narodne privrede, podiže mostove, puteve i bolnice, podiže nove varoši, a kao pobožni hrišćanin, pun hrišćanskih vrlina, “on svuda podiže Bogu lijepe hramove”. Pored toga što pokazuje vladarsku umješnost kojoj, eto, preporođuje Crnu Goru, knjaz mnogim potezima pokazuje i da ima “osjetljivo srce”. Naime, tvrdi se u udžbeniku da sve muke i patnje naroda knjaz prima sa posebnim osjećajem, zbog čega “kao dobar i darežljiv otac, svuda priskače u pomoć i dijeli muke s narodom”. No, knjaz nije uspješan samo na unutrašnjem, već i na spoljnopolitičkom planu. Kako se navodi u ovom užbeniku, on je svojim “mudrim ophođenjem” zadobio ljubav i uvažavanje svih evropskih država, a posebno Rusije. I na kraju, navodi se da je zbog svega ovoga knjaz Nikola “veoma omiljen u cijelom našem srpskom narodu.” Dakle, u crnogorskim užbenicima se stvarala idealna predstava o knjazu Nikoli kao o vladaru i čovjeku. Učenici su “ubjeđivani” da je Gospodar najbolji i najmudriji vladar, da je hrabar i neustrašiv, da je brižan kao što je otac brižan za svoju djecu, da ima “osjetljivo srce”, da je pobožan kao Sveti Sava, da je pravičan i dobronamjeran, da je najzaslužniji za cjelokupni napredak Crne Gore, te da je omiljen, uvažavan i poznat u cijelom svijetu. Knjaz je, pored svega, izvojevao najveće crnogorske pobjede, izgradio sve ono što život Crnogoraca čini boljim, a stalno pomaže i daje šta je kome potrebno. On, jednostavno, čini da svi budu ravnopravni i zadovoljni, i da svima bude dobro. Zbog ovakve predstave o knjazu, crnogorski učenici su se vjerovatno pitali: Što bi bilo sa Crnom Gorom da nema Gospodara?



(Kraj)

RAČUNANJE VREMENA
Vjerne sluge


Bio je u pravu vojvoda Marko Miljanov: Gospodar je zaista bio pristrastan sudija. Istinu su govorili i mnogi Gospodarevi neprijatelji, tvrdeći da je privatizovao državu. Nije lagao Andrija Radović kada je kritikovao Gospodara zbog nepotizma, protekcionaštva i gušenja građanskih sloboda. No, svi Gospodarevi protivnici - od vojvode Marka do Andrije Radovića - zaobilaze jednu "sitnicu": za sve što su postali ili stekli upravo treba da zahvale Gospodarevoj pristrasnosti, sklonosti ka nepotizmu i protekcionizmu.
U protivnom, ne bi se moglo desiti da jedan siromašni Kuč dobije perjanički i vojvodski grb, niti bi bilo moguće da sin serdara Jagoša Radovića dobije najprije državnu stipendiju, a zatim i visoki činovnički položaj. I kada se odlučivalo o vojvodskom grbu, i kada se odlučivalo o raspodjeli stipendija i ministarskih resora, presudnu riječ imao je jedan čovjek - Gospodar. Njegovi izabranici tada se nijesu bunili zbog nedemokratske procedure i neprincipijelnog favorizovanja. Naprotiv, bili su zahvalni Gospodaru što su jednim potezom njegovog pera od običnih ljudi obnoć postajali moćni, ugledni i imućni. Naravno, i ponizni, trpeljivi i savitljivi.
Kako li se samo vojvoda Marko junački držao na Cetinju 1856. godine, dok su u Kučima vojnici vojvode Mirka ubijali njegove pobunjene saplemenike. Tada u znak protesta nije bacio perjanički grb, već je Gospodara poljubio u ruku kada mu je za pokazanu vjernost i trpeljivost prišio i vojvodsko znamenje. Nije se bunio ni serdar Jagoš Radović kada ga je Gospodar imenovao za člana Velikog suda, iako je sa pravničkom strukom serdar imao veze koliko i sa astronomijom.
I desetine drugih visokih državnih činovnika, koji su kasnije postali Gospodarevi protivnici, dobili su poziciju koja im u uređenim demokratskim državama nikada ne bi pripala. A dobili su je zahvaljujući volji jednog apsolutiste. Uz to, svi oni su sticanjem visoke pozicije u sistemu vlasti dobili priliku i da u siromašnoj Crnoj Gori naprečac postanu imućni ljudi. Opet u zdravlje Gospodarevo. Tada se nijesu bunili što Gospodar žmuri na oba oka kada su u pitanju njihove nove kuće, akcije u crnogorskim bankama i trgovački poslovi koje su obavljali zahvaljujući učešću u sistemu apsolutne vlasti.
Pobuna "odabranih" počela je tek kada su stekli nešto ugleda i uticaja, kada su se učvrstili u okviru tadašnje crnogorske "ukazne elite" i kada su prestali da zavise od državne plate. Svoju pobunu protiv Gospodara objašnjavali su uzvišenim političkim principima i nezadovoljstvom zbog posljedica apsolutizma. U stvari, najčešće se radilo o povrijeđenoj sujeti, jer im se učinilo da ih moćna ruka Gospodareva nije uzdigla do visine koja odgovara njihovim "zaslugama" i sposobnostima. Ljutnja zbog nepravedne nadoknade za odanost i poslušnost regrutovala je čitavu brigadu crnogorskih političkih nezadovoljnika. Povrijeđena sujeta je "rodno mjesto" crnogorske opozicije.
Kralj Nikola skoro da i nije imao političkog protivnika koji najprije nije bio njegov obožavalac, poslušnik i istomišljenik. Gotovo sve svoje protivnike on je politički stvorio i protežirao. A stvorio ih je zahvaljujući sistemu nad kojim je apsolutno gospodario. Da ovaj sistem nije bio takav kakav je bio, mnogi od Gospodarevih protivnika proveli bi život čuvajući goveda. Ko bi danas znao za serdara Jagoša Radovića i njegovog sina Andriju, da nije bilo Gospodara na Cetinju? Niti bi Jagoš bio serdar, niti bi Andrija bio državni stipendista, ministar i predsjednik vlade. Da nije bilo Gospodara na Cetinju, sin Miljana Popovića bi 1860. godine prodavao drva na podgoričkom pazaru. Da nije bilo Gospodara, vojvoda Simo Popović bi možda umro kao provincijski novinar ili vlasnik nekog uglednog lista, ali istorijsko ime koje je stekao zasigurno ne bi imao. Umjesto zahvalnosti za tu munjevitu socijalnu promociju i ulazak među odabrane, oni su se Gospodaru "odužili" iznošenjem svakojakih insinuacija i gadosti o njemu i njegovoj vladavini.
Svoj kritički stav prema Gospodaru i vlasti koju je personifikovao, ovi su ljudi objašnjavali principijelnošću i visokomoralnim razlozima, no svoje učestvovanje u vlasti i višegodišnju odanost "omrznutom apsolutisti" nijesu ni pokušali da opravdaju sopstvenim moralnim drijemežom. Njihovo "poštenje" i "principijelnost" obično počinje od trenutka kada su odlučili da napuste Gospodara. Začudo, u vrijeme kada počinje crnogorski prelazak u tabor koji će pobijediti 1918. godine, nikome nije padalo na pamet da ovim Gospodarevim kritičarima postavi pitanje: kako ste mogli smjerno i bespogovorno da služite takvog vladara? Gdje ste držali uzorita moralna i politička načela dok ste bili njegovi ministri i dvorjani, i dok ste s obje ruke grabili s njegove trpeze?
Da je neko od ovih ljudi tada ustvrdio da je kao Gospodarev činovnik uvijek bio principijelan, kritičan i "nesavitljiv", smatrali bi ga za bezočnog lažova i pokvarenjaka. Svi su znali da se Gospodareva milost zasluživala pristajanjem na apsolutizam i obožavanjem apsolutiste. Uostalom, da li razumnom čovjeku treba objašnjavati da na svijetu ne postoji apsolutista koji protežira protivnike svog apsolutizma. Može zato vojvoda Marko Miljanov da kritikuje Gospodara koliko mu volja, mogu Andrija Radović i njegovi istomišljenici da pričaju protiv kralja Nikole što im drago, ali je činjenica da bi oni bez Gospodara i njegovog političkog protekcionizma bili niko i ništa. Upravo zbog toga je njihov odnos prema Gospodaru, nakon prelaska u protivnički tabor, mjera njihovog političkog i ličnog poštenja.
Jedan od najtipičnijih predstavnika ove vrste crnogorske političke mizerije jeste Andrija Radović. Potiče iz porodice koju je cetinjski Gospodar odvojio od čobanskog štapa i doveo u Senat. Kao mladić, dobio je Gospodarevu stipendiju za školovanje u inostranstvu. Po povratku sa školovanja dobio je visoko činovničko mjesto u Ministarstvu vojnom. Zatim je postao maršal Dvora, član Državnog savjeta, ministar i predsjednik crnogorske vlade. Bio je takođe predsjednik vlade u emigraciji. No, početkom 1917. svrstava se na stranu Srbije. Od Nikole Pašića je dobio pola miliona franaka za vođenje političke kampanje protiv kralja Nikole. Bio je na čelu tzv. "Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje", koji je bio instrument srpske vlade za obaranje kralja Nikole i ukidanje crnogorske države.
A samo nekoliko godina prije nego je izabrao Pašića za gospodara, Andrija Radović je pisao kralju Nikoli: "Ja s moje strane izjavljujem Vam, Gospodaru, kuneći se Bogom, Svetima Vasilijom i Petrom i svim što mi je najmilije na ovom svijetu, da sam Vam bio uvijek vjeran i odan, a i danas..." Tada je Andrija Radović prokleo i sve one koji bi izdali crnogorskog Gospodara: "Nevjernim izdajnicima - neka Bog sudi i neka im se kuća iskopa i u najžešćim mukama neka ispuste izdajničku dušu! Molim Vaše Kraljevsko Visočanstvo, da sa svima Uzvišenim članovima Dinastije vjerujete u moju nepokolebljivu ničim ne okaljanu najveću podaničku odanost i vjernost. Kad bi Andrija Radović znao gdje je i ko je izdajnik, da bi on poslužio svoga Gospodara onako kako su mu đedovi svoje služili taman protivu izdajnika... Dok ću živ biti, radiću i kao činovnik i kao običan građanin i kao podanik, čuvajući uvijek na visinu ugled i dostojanstvo moga Uzvišenog Gospodara."
Trebalo je da prođe samo nekoliko godina da bi se Andrija Radović upisao među one na koje se odnosi njegova teška kletva.
Prema sadašnjem stanju stvari, uskoro će početi da se umnožavaju istorijski potomci Andrije Radovića. Neki su već najavili kandidaturu.


Piše:
Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ


RACUNANJE VREMENA
Bice bolje

Poznat je datum kada su Crnogorci prvi put povjerovali u veliku politicku laz.
Bilo je to 12. jula 1711. godine. Tada je na Petrovdanskom zboru procitana
gramata ruskog cara kojom Crnogorce poziva da napadnu na Turke. Nakon sto je pohvalio njihove "drevne kraljeve i knezeve", koji su "i oruzjem sebe u cijeloj Evropi hrabro proslavili", ruski car im je obecao da ce ih nagraditi milostima i privilegijama ukoliko mu pomognu u borbi protiv Turaka. Nece to biti bilo kakve privilegije, vec privilegije "saglasno uslugama i vasim zeljama". Dakle,Crnogorci sami treba da izaberu kakvim ce milostima biti obdareni. Zauzvrat, ruski car od njih ocekuje da oruzjem podrze njegovu borbu. "I tako, na kraju,
ako budemo zajednicki po svojim mogucnostima trudili se i za vjeru vojevali, to ce se ime Hristovo jos vise proslaviti, a nasljednici poganca Muhameda bice prognani u njihovu staru otadzbinu - u pijesak i stepe arabljanske." Jednom
rijecju, ako nam sada pomognete - odose Turci bespovratno odakle su i dosli.

Naravno, Crnogorci su se odazvali pozivu svog velikog pokrovitelja. Tokom jula i avgusta 1711. izveli su sulude jurise na utvrdene turske gradove. Naravno, kada se na gradske zidine udara kuburom i handzarom, onda ne treba objasnjavati
koliko su ti napadi djelotvorni. Znali su i Crnogorci da gradovima ne mogu nauditi, ali drugog nacina da se pomogne caru-izbavitelju nije bilo. Njima je jedino bilo vazno da im se u Petrogradu "upise" da su poslusali carski poziv. To sto ih su izaslanici Petra Velikog smatrali suludnicima, njima nije bilo toliko vazno. Zasto "suludnicima"? Pa zato sto niko normalan ne bi sabljom napadao na zidine kojima ni topovi ne mogu nista. Zamislite osmijeh turskog komandanta kada je vidio cetu bosonogih Crnogoraca de skacu okolo grada i prangijaju. Vjerovatno je tada gradskoj posadi rekao: "Danas cemo vjezbati gadanje."

Kada je akcija podrske ruskom caru zavrsena, Crnogorcima je bilo jasno da su prevareni - Turci nijesu otjerani u arabljanske pustinje, a Rusi nijesu dosli u susjedstvo. Umjesto Rusa,Crnogorce je ubrzo posjetio Ahmet-pasa koji im je krvavo naplatio svaki metak koji su ispalili na Niksic. Poslije Ahmet-pase dosao je i Numan-pasa Cuprilic.

Stradanje zbog politicke lakomislenosti nije opametilo Crnogorce. I dalje su se povodili za svakojakim politickim obecanjima. Zacudo, sto je politicka laz bila veca, to je njihovo vjerovanje bilo jace. Uz to, brzina kojom su zaboravljali veliku laz bila je nevjerovatna. Zacudo, male lazi, tj. neispunjeno obecanje da ce dobiti kakav poklon ili odlikovanje, pamte do kraja zivota.

Dokaz da Crnogorci brzo zaboravljaju veliku laz njihov je ponovni napad na Niksic 1806. godine. Opet su ih na utvrdeni grad, skoro goloruke, poveli Rusi. Ruski potpukovnik je sa Budosa durbinom posmatrao crnogorsku pogibiju. Zatim ih
je poveo da osvajaju Klobuk. Nakon Klobuka, Crnogorci su za racun Rusa krenuli na Konavle i Dubrovnik. Ako nijeste znali, nas sveti vladika Petar I imao je zelju da uz pomoc Rusa stvori slaveno-srpsko carstvo, a da prijestonica tog carstva bude Dubrovnik. To je njemu izgledalo realno, iako su se oko Boke i Dubrovnika otimali Francuzi i Austrijanci. To je pamet vladara koga smatramo nasim najvecim politickim vizionarom.

Sa zavrsetkom crnogorskog "herojskog doba" (1878) odjednom se mijenja sadrzaj politickih poruka koje sluze za zavodenje i obmanjivanje Crnogoraca. Umjesto prica o velikim ratnim uspjesima i stvaranju pravoslavnog carstva, crnogorska vlast pocinje da ubjeduje Crnogorce da je doba ekonomskog blagostanja blizu i da
njihova domovina zamasno napreduje u svim oblastima drustvenog zivota. Posljednji crnogorski vladar je cetrdeset godina uvjeravao svoje podanike da se zivi sve bolje i bolje, da njegova vlada vrijedno radi na pretvaranju Crne Gore u Svajcarsku i da ce uskoro nastupiti jos vece blagostanje. Ako bi neko bezazleno primijetio da se stvari ne mrdaju s mjesta, odmah bi ga smatrali zlonamjernim i nestrpljivim. Strpljivost je smatrana najvecom podrskom
crnogorskim ekonomskim reformama. Slusajte vladara i njegovu vrijednu vladu, pa cemo se svi uskoro izlezavati sa dzepovima punim perpera. To je otprilike moto svih politickih poruka nesposobne crnogorske vlasti.

Kada sva ta vladareva obecanja tokom tridesetak godina "mirnog doba" skupimo na jedno mjesto, onda to izgleda ovako: "Mi zamasno napredujemo. Bez skokova, prirodno, postepeno. Crna Gora ce se brzo, zahvaljujuci Bogu o njenoj cudnovatoj
osobenosti, njenom gostoprimstvu, njenom redu i divoti - takmiciti sa proslavljenom Svajcarskom, jer je kao ona lijepa gorska kolijevka slobodnih
ljudi, junaka, vrijednih gradana. Ona ce brzo k sebi domamiti bogate trgovce,putnike i ljubitelje velicanstvenosti prirode, koji ce glas nasega
gostoprimstva, reda, slobode i sigurnosti na sve krajeve svijeta raznijeti. Crna Gora mora postati investicioni magnet.

Spremni smo, ali smo mirni i rijeseni da se mirno razvijamo i unapredujemo. Svijet u nas gleda s povjerenjem. Crna Gora, iako najmanja zemlja na Balkanu, pokusava da postane najveca biznis platforma u regionu. Crnogorska kuca davno je izgradena, ali smo mi u obavezi da je podesimo kako bi bila primjerena novoj evropskoj arhitekturi. Moja se vlada ozbiljno brine da pronade sredstva da stvori sto vise privrednih i industrijskih preduzeca, kako bi moji Crnogorci
nasli dovoljno rada i zarade na domacem ognjistu. Vlada ce uciniti sve da zaustavi nove kolone onih koji zele da odu, ali i da privuce one koji su otisli. Jedini nacin da se to uradi je kroz biznis i preduzetnistvo. Da bi se pak odrzao
cvrst osnov pravilnom finansiranju, nuzna je stvarna ravnoteza izmedu prihoda i rashoda, sto se postize zavodenjem samo istinske stednje po svim granama drzavne uprave, ojacanjem privrednih izvora i preustrojstvom opste administracije.

Vlada je bez ikakve rezerve posvecena reformama. Cilj nam je usvajanje standarda po kojima zivi razvijeni svijet. Nas stalni zadatak je uklanjanje svih barijera za protok ljudi, roba, usluga, kapitala. Preduzeti su mnogi koraci na
kreiranju atraktivnog ambijenta za privlacenje stranih invensticija. U isto vrijeme moja vlada nastojava i ubuduce najozbiljnije ce raditi na podizanju privrednih skola, na razvijanju svih grana narodne proizvodnje i trgovine, posto
finansijska moc jedne drzave zavisi od privredne snage naroda. Ekonomskim reformama zelimo da obezbijedimo veci drustveni proizvod i zaposljenost. Uprkos brojnim problemima, koji nijesu laki, ali su savladivi, potpuno je jasno da se otvara perspektiva pred ukupnom crnogorskom privredom. Vec danas se jasno nazire makroekonomska stabilnost Crne Gore. Za napredovanje proizvodnje i trgovine bitni su uslovi saobracajna sredstva, zato je Vlada obratila osobitu paznju na podizanje barskog slobodnog pristanista, na gradenje zeljeznice Bar-Vir, na uredenje plovidbe po Skadarskom jezeru, a za izradu vec projektovanih mreza novih kolskih putova i drugih korisnih radova, moja je vlada na tu svrhu utrosila znatnu sumu novca.

Crna Gora ce brzo biti izmrezena kolskim putevima prvog reda. Nema price o evropskoj Crnoj Gori dok se u Andrijevici i uopste na sjeveru ne promijene uslovi zivota i dok se ovdje ne osjeti dah tog lagodnog evropskog nacina zivota. Nase srednje i strucne skole uredice se prema savremenim zahtjevima nauke, kako bi davale zdrav i spreman podmladak za produzenje visih skola i pripremile ga za valjane i strucne obrazovane drzavne sluzbenike. Sadasnje stanje osnovne nastave znatno ce se popraviti prijedlogom zakona o narodnim skolama, koji ce vam moja vlada podnijeti u ovom sazivu. U obrazovanju zelimo racionalni sistem koji ce obezbijediti profile neophodne za evropski razvoj Crne Gore. Draga nam domovina cvjeta. Smatram da nam sve sto smo uradili daje za pravo da kazemo da smo bili
odgovorni prema gradanima."

Ovaj predugi govor o "svijetloj buducnosti" i vladinom izgaranju na projektu moderne i bogate Crne Gore nije samo prilog izucavanju crnogorske politicke misli, vec je i test za citaoce Monitora. Naime, u govor kralja Nikole umetnute
su izjave i obecanja jednog, takode umjesnog, crnogorskog politicara. Njegove izjave i obecanja odnose se na istu problematiku - reformu, modernizaciju i ekonomski prosperitet Crne Gore. Vas je zadatak da pronadite izjave i obecanja
koja ne pripadaju kralju Nikoli. Je li jasno u cemu je nas problem?

Pise:
Zivko M. ANDRIJASEVIC

RAČUNANJE VREMENA
Akšam mrače





Najveći preokret u novovjekovnoj istoriji Crne Gore desio se 1878. godine. Tada je Crna Gora prestala biti nacionalna država. Nema sumnje, bio je to najveći balkanski sudar istorije sa realnošću, jer je glavni cilj nacionalno-oslobodilačke politike Crne Gore bio - stvaranje velike nacionalne države. I taman kada se činilo da ta viševjekovna borba treba da rezultira ostvarivanjem ovo ideala, došlo je do velikog preokreta. Umjesto uvećane nacionalne države, crnogorski nacionalni rat učinio je Crnu Goru zajednicom različitih konfesija i nacija. Crnogorski vojnik koji je krenuo na Hercegovinu nije mogao zamisliti da ratuje i za oslobođenje "Turaka" od turske vlasti. Naravno, na Dvoru su i prije početka "Veljeg rata" znali kako će izgledati nova Crna Gora, ali nijesu smatrali da je ta konfesionalna i nacionalna raznolikost problem. Pretpostavljalo se da će većinska nacija uspjeti da manjinama, uz pomoć ideologije, nametne osjećaj zajedničke nacionalne pripadnosti, po principu - jedna nacija, tri vjere. No, već prva decenija zajedničkog života pokazala je da je to nemoguće.
U pokušaju da sopstveni nacionalni osjećaj nametne najbrojnijoj inovjerskoj grupaciji - muslimanima, crnogorska vlast je doživjela neuspjeh. Tada je bilo jasno da za unifikaciju različitih nacionalnih identiteta nije dovoljna politička moć, već je važna, ako ne i najvažnija, kulturna superiornost. U takvoj "utakmici" crnogorska država nije imala prednosti koje bi joj donijele pobjedu, iako konfesionalna grupacija kojoj je željela nametnuti novu nacionalnu svijest nije ni sama znala kome pripada. Naime, crnogorski muslimani 1878. nijesu znali da definišu svoju nacionalnu pripadnost. Većina njih se smatrala Turcima, uprkos tome što su znali svoje slovensko porijeklo, a jezik nacije kojoj su pripadali (turski jezik) učili kao i sve ostale strane jezike. Da se smatraju Srbima ili Crnogorcima, izgledalo im je neumjesno, jer nije uobičajeno da se ime sopstvene nacije uzima od neprijatelja. U trenutku kada je ovaj proces nacionalne unifikacije došao u ćorsokak, crnogorska politika pravi spasonosni zaokret, i umjesto da muslimane nagoni da budu Srbi ili Crnogorci, ona ih navodi da budu samo lojalni državljani Crne Gore. Time je izbjegnuto nasilno i nedjelotvorno stvaranje "nove" nacije, ali i traume koje taj proces obavezno prate. Osjećaj pripadnosti državi postao je važniji od osjećanja pripadnosti većinskom narodu.
Prvi dan zajedničkog života Crnogoraca i muslimana u Crnoj Gori počeo je, nesumnjivo, sa istim osjećanjem i na jednoj i na drugoj strani - ni jedni, ni drugi nijesu bili srećni što su zajedno. Identitet i osjećaji muslimana bili su vezani za Tursko carstvo, a ne za Crnu Goru, što je i prirodno, a crnogorske težnje i oduševljenje više su se odnosili na plodnu zemlju i istorične ratne ciljeve, nego na "braću muhamedanske vjere". To su pozicije sa kojih je počeo zajednički život Crnogoraca i muslimana. Srećom, i jedni i drugi su shvatili izvjesne neminovnosti koje su odredile, i određuju, njihovu istorijsku sudbinu. Muslimani su shvatili da se granica Turskog carstva više nikada neće vratiti gdje je nekada bila, a Crnogorcima je postalo jasno da se muslimani ne mogu vratiti na mjesto sa kojeg ih je istorijska sudbina odvela na drugu stranu. Sa takvom sviješću započeo je njihov zajednički život.
U ovakvim okolnostima, kada je jedina alternativa za muslimane bila iseliti se u Tursku, oni su prema crnogorskoj državi zauzeli stav koji bi jednom riječju mogli okarakterisati kao - lojalnost. Primjera radi, samo nekoliko dana nakon pripajanja Podgorice Crnoj Gori, deputacija od petnaest podgoričkih muslimana došla je na Dvor. U ime deputacije, Bećir-beg Osmanagić, kasnije i crnogorski vojvoda, obećao je knjazu da će biti vjerni i poslušni podanici. Naravno, nije u tome bilo ničega do pragmatizma. Oni Crnu Goru nijesu osjećali kao svoju državu, iako knjaza jesu kao svog gospodara. Upravo zbog toga crnogorska vlast je željela da kod njih razvije osjećaj pripadnosti Crnoj Gori, osjećaj da je njihova država - Crna Gora, a Crnogorci njihova "braća". Muslimansku lojalnost, koja je siromašna emocijama, a bogata interesom, trebalo je preobratiti u patriotizam, u kojem emocije dominiraju. Da ništa nije bilo protiv takvog nauma, osim pet vjekova koji su jedne od drugih razdvajali, dosta je.
Na Cetinju su ovaj proces doživljavali kao dvosmjeran: ako želimo da oni vole nas, onda moramo dokazati da i mi volimo njih. I crnogorska vlast je konkretnim činjenjem pokušavala da u to ubijedi muslimane. Fraze i ideologija, ma koliko snažne bile, nemoćne su ukoliko se blagonaklonost ne pokaže na konkretnim pitanjima. Crnogorska vlast je najprije preko svojih institucija željela pokazati da ne pravi razliku između svojih novih i starih podanika: sudije i okružni kapetani dobili su naredbu da se strogo pazi na istovjetan odnos prema svima; školske vlasti su dobile naredbu da se organizuje posebna vjerska nastava za muslimane, koju će voditi njihovi sveštenici, uz zabranu da im se iko miješa u to; muslimani su oslobođeni vojne obaveze; u okružnim sudovima muslimani su imali jedno mjesto, a nijesu bili ni bez kapetanskog grba, u krajevima gdje su bili većina; bilo je i knjaževih ađutanata muslimana, pa i turskih begova koji su dobili vojvodsko zvanje. Sve navedeno predstavlja samo neke odrednice za utvrđivanje odnosa crnogorska vlast - muslimani. Ovim potezima crnogorska vlast je požurivala muslimane da pređu put od lojalnosti do patriotizma.
Ovakva crnogorska politika prema muslimanima od 1878. do 1912. učinila je muslimane grupacijom koja se nije okrenula protiv Crne Gore ni onda kada je izgledalo da je njeno postojanje zauvijek okončano. Mjeru njihove odanosti Crnoj Gori nijesu ni približno dosegli crnogorski pravoslavci 1918, 1941, 1991, 1992. ili 2002. godine. Začudo, otpor crnogorskoj državnoj tradiciji i ukorjenjivanju civilizacijskih vrijednosti uglavnom je poticao iz najbrojnije konfesionalne grupacije - pravoslavaca, a ne od manjina. Drugim riječima, iz većinske populacije, koja se može smatrati najdirektnijim baštinikom crnogorske državne tradicije, potiče najveći broj njenih protivnika. To je, nema sumnje, jedinstven evropski fenomen.
Međutim, sve to ne smeta većinskoj konfesionalnoj grupaciji da povremeno dovodi u sumnju patriotizam i lojalnost manjinskih naroda. Zar nije bezobrazluk kada pravoslavna crnogorska populacija, koja ljubav prema susjednoj Srbiji predstavlja kao vrhunac patriotizma, i koja čak ne krije da su joj srpski interesi ispred crnogorskih, ima obraza da mjeri i provjerava bilo čiju odanost i lojalnost. Ljudi koji smatraju da je samo uvećana Srbija njihova država ne mogu držati lekcije iz patriotizma, niti mogu dovoditi u pitanje patriotizam manjina u Crnoj Gori. Crnogorski manjinski narodi nikada nijesu glasali za ukidanje crnogorske države, niti ih treba potkupljivati da bi glasali u skladu sa crnogorskim interesima. To potvrđuje i novije crnogorsko iskustvo.
Umjesto makar kurtoaznog uvažavanja manjinskih naroda zbog takvog držanja, dio crnogorskih pravoslavaca ih proglašava najvećom opasnošću za suverenu Crnu Goru. Navodno bi se u suverenoj Crnoj Gori manjinski narodi odjednom povezali sa svojim jednovjercima u susjedstvu, te bi uz njihovu pomoć "otcijepili" pojedine dijelove Crne Gore. Eto kakvim je glupostima sklona crnogorska većina. Ako bi suverena Crna Gora izbrisala čvrste međe između crnogorskih manjina i nekih okolnih država, valjda ne bi stvorila Kineski zid između pravoslavne većine i Srbije?
Očito da neko misli da je zajednička država sa Srbijom garancija teritorijalne cjelovitosti Crne Gore, iako na kugli zemaljskoj nema Srbijanca koji sebe smatra čuvarem crnogorskih granica. Mnogi od njih nijesu bili zainteresovani ni da sačuvaju sopstvenu teritoriju.


Piše:
Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ

NAD PROVALIJOM
Potrošene rijeci





Ponekad se cini da je sistem, i svi ljudi zarobljeni u njemu, potonuo u entropiju. Da je svijet pucina uspavana bonacom, pucina kojom plutaju komadi naših nekadašnjih života, kao ostaci broda koji je uništen u nekoj oluji. U nevremenu, nakon kog je došla bonaca... kojoj nema kraja.
Tada stvari izgledaju kao planine: nepokretne, nepodložne promjeni - datosti izvan naših kompetencija i moci. Kada je tako, svejedno je plutati ili potonuti: ko još može reci razliku? Kada je obuzet entropijom, sistem se cini najstabilnijim. Time što nema nicega što bi ga moglo srušiti, on je, doima se, izvan svake opasnosti. No, iako nema nicega da ga sruši, nema niceg ni da ga - pokrene. Tada: u trenucima apsolutnog spokoja, sistem je zapravo najranjiviji.
To osobito važi sa sisteme poput našeg, koji oduvijek funkcionišu kroz princip suprotstavljanja neprijatelju: stvarnom ili fiktivnom. Onom koji postoji ili onom kojeg moramo izmisliti. Nama danas ništa ne nedostaje kao naši neprijatelji. Kada nema neprijatelja, crnogorsko društvo pada u apatiju, onu u kojoj smo, sve dublje i dublje, i danas. Nema neprijatelja, pa se Srpska pravoslavna crkva trudi da nas vrati u "svijetlu prošlost", da makar kroz obilježavanje srpskih ustanaka puk uvede u sukob sa neprijateljem. Nije važno što neprijatelja danas nema, to i jeste bit regresije u koju intelektualna elita gura zemlju.
Ako nam se ne dopada "danas", živjecemo u "juce". Citava nacionalisticka igra u posljednjih petnaest godina bila je, uostalom, koncipirana kao odraz komunisticke dogme u ogledalu: zato su, uostalom, tvrdi komunisti postali tako gorljivi nacionalisti. Umjesto komunisticke "svijetle buducnosti", ponudena nam je nacionalisticka "svijetla prošlost". I mi smo je prihvatili: jer jedino je važno da izbjegnemo "danas".
Iz svog nevelikog iskustva znam kako nepokretnost i tišina najuspješnije skrivaju opasnost. Kao tišina pred velike bitke, kada se hiljade ljudi bez rijeci gledaju preko nišana, cekajuci trenutak kada ce jurnuti jedni na druge. Kao tišina pred nevrijeme koje ce pokidati stabla i odnijeti krovove... Priroda najcešce cuti, ona cutke ispraca sve naše postupke. Uzalud osluškujemo što ima da nam kaže: ona nam svojom ravnodušnošcu saopštava jedino to da smo sami.
Pamtim sarajevsku tišinu, iz aprila 1992. Pamtim ljude zakljucane u vlastite stanove, pamtim tiho došaptavanje susjeda, kratke recenice kojima je izražavana nicim pothranjena nada da ce sve biti dobro. Dane pred rat, kao i prve dane rata, proveo sam igrajuci košarku. Trg je bio pust, tek poneki pijanac ili penzioner sa veknom hljeba pod rukom žurno bi prošao kraj nas, koji smo na asfaltu ginuli za loptu. Na istom onom asfaltu kojim ce, kada "ginuti" prestane biti metafora i postane jedini sadržaj vremena, doista poteci ljudska krv. Rat je, kažem, poceo, a mi smo po inerciji igrali basket. Cak i kada su eksplodirale prve granate i kada je covjek, pred našim ocima, pogoden pao - mi smo igrali. Konacno, ništa se drugo nije moglo uraditi.
Pamtim trenutak kada sam napuštao Sarajevo. Dok sam ulazio u oceva kola, koja su me odvezla na tada još uvijek otvoreni aerodrom, moji prijatelji su još uvijek igrali košarku. Mahnuo sam im, i oni su meni. Oni su nastavili igru, ja sam je zauvijek napustio.
Pamtim još i trenutak kada sam, nakon deset godina, ponovo došao na isti trg, prebirajuci po uspomenama, ocajnicki tražeci znake, tražeci logicki slijed, prisustvo smisla i reda u godinama koje su prošle. Što sam ocekivao? Da budem iskren, pred ocima sam imao samo jednu sliku: prijatelje koji i dalje igraju košarku, vjecito zarobljeni u tom trenutku vremena koji je sve izmijenio, zarobljene u mojoj posljednjoj uspomeni na rodni grad. Prošetao sam trgom. Neka djeca igrala su fudbal, djevojcice su oko njih vozile bicikla. Ništa... od svega nije ostalo ništa. Popodne sam obišao grobove dvojice prijatelja, koji su kao borci Armije BiH poginuli nekoliko mjeseci nakon što sam otišao za Ulcinj.
Svaka prošlost, i to je poenta ove price, sadrži neki rat. Kada gledam u prošlost, vidim tugu. Kada Amfilohije gleda u prošlost, on vidi slavu. Ja vidim patnju porodica mrtvih, on vidi slavu palih i predanje o njima. Ima tako ljudi zaljubljenih u ratove: zašto da ne, kada u njima ne ginu oni, nego uvijek neki drugi ljudi? Otud bih ja ucinio sve da se prošlost ne ponovi: on nas, pak, neprekidno i jedino u prošlost i poziva.
Kada god jedno društvo nema snage da pokrene sebe, kada nije sposobno da samo sebe istrpi u narednom danu, kada je toliko iskvareno da je samo u sebi ubilo nadu u sjutrašnjicu, ono se okrene prošlosti. U opsesivnoj crnogorskoj potrebi da odgovor na svaki izazov buducnosti procita iz prošlosti, iz "Petrovica i Karadorda", jasno se iscrtava naša nesposobnost, naša nemogucnost da imamo - viziju. U bizarnoj navici da se citanje istorije izjednacava sa planiranjem buducnosti leži garant našeg neuspjeha.
A prošlost se, to znamo, prvi put ponavlja kao tragedija, drugi put kao farsa. Velicanje "svete prošlosti", nadalje, svjedoci o našoj nespremnosti da se suocimo sa vlastitim pogreškama. Otud je današnja Crna Gora društvo bezgrešnih. Nijesu krivi oni koji su slavili ratne zlocince; nijesu krivi ni oni koji su glasali za njih i time stvorili institucionalne pretpostavke za zvjerstva. Nijesu krivi ni oni koji su opljackali i osiromašili ovu zemlju: nije kriv nijedan direktor koji je uništio svoju firmu, nijedan ministar pod cijom se upravom propast ubrzavala, nije kriv ni premijer, koji svih ovih godina kormilari našim propadanjem. Niko nije kriv - zato mi nemamo buducnost.
Samo prošlost, samo beskrajno prekrajanje i peglanje prošlosti, njeno šminkanje i ispravljanje, sve dok sebe ponovo ne uvjerimo u vlastitu svetost i bezgrešnost. Zato što niko nije kriv i svi smo ispravni, Crna Gora skoncava u apatiji i bezidejnosti. Zato što niko nije kriv i svi smo ispravni, niko u Crnoj Gori nema ideju što cemo ciniti i kamo ici na jesen, a kamoli za pet godina. Zato što niko nije kriv, ništa više ne može uzbuditi javno mnjenje. Bilo koja afera, bilo koja nova strašna spoznaja - ništa nece biti šokantno, niko na to nece reagovati.
Zato što smo najbolji i zato što smo savršeni, danas Crna Gora ima vlast koja ne samo da ne ispunjava obecanja nego ih više i ne mora davati. A i zašto bi, kada svi znaju da ih nece ispuniti, pa opet glasaju za njih. Jer nas mudre glave uce kako samo ova vlast može donijeti nezavisnost. Niko ne tvrdi da ce, niti kad ce. Ali kažu da može. To je u Crnoj Gori dovoljno: jer ovdje ljudi, pouceni svojom slavnom i bezgrešnom prošlošcu, vjeruju da ce vlast koja nije u stanju probušiti tunel ili izgraditi zgradu gradskog pozorišta u Podgorici, svakako biti u stanju stvoriti državu.
Oni nijesu ništa stvorili. To ih preporucuje da stvore sve - državu. Pa ako države i ne bude, ništa strašno. Uvijek postoji prošlost, a u njoj je države bilo. Pored ovolike ljubavi prema prošlosti, buducnost je za nas, vaistinu - luksuz.



Andrej NIKOLAIDIS