STRADANjE CRNOGORSKIH DOBROVOLjACA NA BADNjI DAN 1916.

Oni koje ne zaboravljamo

Mišo Drašković: STRADANjE CRNOGORSKIH DOBROVOLjACA NA BADNjI DAN 1916.

Petar Grubač iz Kočana kod Nikšića bio je potonji preživjeli patriota iz brodoloma u medovskoj luci, kada je od pet četa crnogorskih dobrovoljaca iz Amerike preživjelo njih 164.


Plavi pokrov pod Medovom

Kažem ti, bilo nas je pet četa, a danas od tih pet četa, od više od 500 vojnika, ostadoh ja jedini, potonji. Živim dobro, ali mi nije lako”...

Ove riječi podavno je izgovorio Petar Grubač, potonji preživjeli crnogorski dobrovoljac iz brodoloma u medovskoj luci na Badnji dan 1916. godine. Petar Grubač, dični starina iz Kočana kod Nikšića, odavno se preselio u pamćenje. Piscu ovih redova Petar je ispričao priču o „krvavom Badnjem danu pod Medovom”.

- Bilo je to davno, bio sam mlad, a zlo se lako ne zaboravlja, pričao je starina. Kao i većina Crnogoraca u ono vrijeme, i ja sam za korom hljeba, 1913, otišao u Ameriku. Tamo sam radio svakojake naporne poslove. Najviše smo kopali kanale i izvodili razne zemljane radove. Radio sam u državi Teksas, pa u Kaliforniji, a potom u Los Anđelesu. Negdje, čini mi se u julu 1915, došli su u Ameriku predstavnici ondašnje crnogorske vlade Savo Đurašković i Jovan Matanović. Tražili su dobrovoljce da se bore za slobodu svog zavičaja. Pročitali su nam poziv kralja Nikole koji je, čini mi se, glasio ovako:
„U ime njegovog veličanstva kralja i gospodara Crne Gore, pozivam moje Crnogorce i sve ostale rodoljube, koji misle na slobodu južnih Slovena... Koji mi se Crnogorac na ovaj poziv ne odazove, kasnije neće imati mjesta u domovini...
Nikola svojeručno”...
Iz raznih mjesta Amerike, nas preko 700 dobrovoljaca, kazivao je Petar, u julu 1915, okupili smo se u kanadskom gradu Tri Riveru. Među nama je bilo Hercegovaca, Ličana i jedan Rus, mislim da se zvao Ivan. Bio je barjaktar našeg dobrovoljačkog bataljona. U ovom kanadskom gradu zadržali smo se tri i po mjeseca i tu smo učili ratne vještine... Poslije završene obuke, jedan broj naših ljudi ostao je u Kanadi i Americi, a nas 520 dobrovoljaca ukrcali smo se u engleski brod i zaplovili okeanom prema našoj miloj domovini. Nakon višednevnog putovanja stigli smo u Napulj i odatle do Brindizija nastavili željeznicom. Tu smo se odmarali tri dana, a onda smo putovali prema otadžbini nastavili italijanskim trgovačkim brodom „Brindizi”.
- To se ukratko ne može opisati, jedva očekujemo trenutak da se iskrcamo na našu obalu, a putovanje se oteglo kao vječno. Na brodu je vladalo pravo veselje. Orila se pjesma: „Oj svijetla majska zoro”! Kad sam iz daleka ugledao naše i albanske planine, grudi su mi se nadimale nekom milinom, a srce je igralo od radosti...
Bilo je to izjutra, na Badnji dan, 6. januara 1916. godine. Mislim da je to bio i dvadeseti dan našeg putovanja. Obala nije bila daleko možda 10 - 12 milja. Odjedanput odjeknula je snažna eksplozija. Brod se zaljuljao i počeo da tone. Stajao sam na kraju palube i držeći se za jednu cijev, u prvi mah, nijesam shvatio da je brod miniran. Umjesto pjesme i veselja, na brodu je nastala panika. Italijanski mornari su prvi skočili u vodu, pa za njima i mi, koji smo znali plivati. Brod je brzo tonuo. Na njemu se čuo prasak revolvera: to su se naši dobrovoljci ubijali, odabirali su lakšu smrt jer nijesu znali da plivaju...
More se bilo pomamilo. Talasi su upravljali sa mnom. Doplivao sam do italijanskog oficira koji se pridržavao na jednoj dasci. To parče drveta i meni je pomoglo da se spasim. Oko pet sati smo se borili sa morskim talasima, a onda su nam u pomoć pritekli engleski čamci u kojima smo pronašli spas. A, muke su to bile. Mnogo naših hrabrih dobrovoljaca nađe vječiti plavi pokrov pod Medovom.
Kralj Nikola nas je primio na Kruševcu. Ivan, mislim da je bio iz Vladivostoka, uspio je da prilikom brodoloma sačuva crnogorsku ratnu zastavu, koju je predao gospodaru. Kralj je zaplakao... Šta bih još više mogao da pričam. Luka pod Medovom bila je posijana austrijskim podvodnim minama. Eto, to je to. Od slobode ničeg ljepšeg nema, a ja sad živim i radujem se mojim unucima i potomcima, u koje duboko vjerujem...

Potomci Petra Grubača, crnogorskog dobrovoljca iz Amerike, ponosni su na svoga djedu. Njegovo ime često pominju s poštovanjem i rado pričaju o svom djedu, koji ostavi „vreću dolara” da bi došao da brani slobodu svoga zavičaja.




-

Blažo Sredanović: Devedeset godina od katastrofe pod Medovom

Kobne 1915. godine, 24. decembra po starom kalendaru, odnosno 6. januara 1916. po novom, na Badnji dan kada je crnogorski narod vodio sudbonosnu borbu protiv Austro-ugarske - u Medovskom zalivu tragicno je izgubilo zivote oko 350 crnogorskih iseljenika - ratnih dobrovoljaca. Bili su, preko opunomocenih izaslanika crnogorske vlade Jovana Matanovica i Sava Djuraskovica, pozvani da u ime pradjedovskog amaneta ispune svoj zavjet za slobodu. Okupljeni u Vankuveru položili su zakletvu pred polazak u otadžbinu: “Zaklinjem se sinovskom ljubavlju svoga roda, zaklinjem se slovenskom krvlju svoga oca i plemenitim mlijekom majke svoje, zaklinjem se patnickim pepelom nasih predaka, svetim prahom rodjene grude, zaklinjem se velikim suncem slobode - da cu stajati junacki neustrasivo, rame uz rame, bok uz bok hrabre crnogorske i srbijanske vojske u svetoj borbi za oslobodjenje do posljednjeg daha, do zadnje kapi krvi. Tako mi pomogao veliki Bog Pravde, Istine i Slobode”.

Prvi dobrovoljci su sredinom avgusta, na dva kanadska broda i pod zastitom saveznicke flote stigli u Solun, a zatim preko Skoplja i Mitrovice u Crnu Goru. Druga grupa dobrovoljaca, sa kojom je putovala i jedna misija Crvenog krsta, okupila se u Vankuveru, gdje su im engleski oficiri i vlasti priredili svecani docek. Na putu zeljeznicom za Istocnu obalu Kanade na mnogim stanicama okupljeni narod je klicao saveznicima i Crnoj Gori. Kad su stigli u Halifaks, odakle ce nastavili brodom za Evropu, ponavljale su se iste ovacije i pocasti. Vec su bili formirani bataljon, cete i vodovi. Dok su bili u vojnom logoru, nad kojim se gordo vila crnogorska zastava, dobrovoljci su izvodili vojne vježbe i ubrzano se uèili ratnim vještinama. I ako nijesu imali uniforme zivjeli su vojnickim zivotom, noseci na ruci malu nacionalnu zastavu na kojoj je pisalo: “U boj za narod svoj!”

Tacan broj putnika i posade na brodu nije bio poznat. Raèuna se da je dobrovoljaca bilo oko pet stotina. Poslije 25 dana plovidbe dobrovoljci su stigliu Napulj, a dva dana kasnije u Brindizi, odakle su na istoimenom brodu, noću uoci Badnjeg dana, otputovali za Medovu. Na brodu su bili i tovari hrane i sanitetskog materijala. Pratili su ih cetiri italijanska torpiljera. Plovili su u mraku i u najvecoj tisini, da se ne odaju neprijatelju.

Kad se brod nasao u Medovskom zalivu na oko 500 metara od obale, na kojoj je tog maglovitog jutra bilo oko sto hiljada pripadnika “polomljene srbijanske i crnogorske vojske” brod je naisao, kako se pretpostavlja, na minu i poslije jake detonacije odmah poceo da tone. Mina je eksplodirala kad je vec bio dat znak za pripremu iskrcavanja, pa je vecina dobrovoljaca sisla u potpalublje da prihvati prtljag. Uzalud je brodska sirena pozivala u pomoc. Nikoga nije bilo u blizini. Pomoc je stigla suvise kasno i nije bila dovoljna. Po iskazima prezivjelih prizor je bio strasan. Nesudjeni ratnici bili su prepusteni morskim talasima. Na vrhu katarke potonulog broda, koji je malim dijelom stajao iznad vode, kao roj pcela bila se uhvatila grupica brodolomnika. Oni koji su se domogli kopna, goli, bosi i promrzli, samo su se ogrtali praznim vrecama za brasno. Stiskali su se oko malo vatre od gomilice uglja i okretali da se suse i ugriju. Spasle su se svega sto sezdeset i cetiri osobe. Mnogi su tesko napustali Medovu; ostajali su još dan-dva na mjestu nesrece, lutali obalom izgubljeni i slomljeni, ocekujuci da im talasi izbace srodnike kako biše ih sahranili.

Kralj Nikola je tada boravio svoje posljednje dane u Crnoj Gori. Kada se na Krusevcu oprastao sa narodom prezivjeli brodolomci su mu došli u posjetu. Susret je bio potresan. Kralj je zaridao pokrivši lice rukama. Pored Crnogoraca, koji su cinili vecinu, meðu dobrovoljcima je bilo Srba, Hrvata i Slovenaca, a barjak je u tom dobrovoljackom bataljonu nosio Rus. Kralj Nikola ga je odlikovao Obilica medaljom. Bili su to dani pred poraz Crne Gore u Prvom svjetskom ratu.

Iznurenoj i prepolovljenoj crnogorskoj vojsci, koja je uz velike zrtve i legendarni heroizam omogucila odstupnicu porazenih srpskih trupa prema Albaniji, vise nijesu mogli pomoci nikakvi dobrovoljci. To, naravno, ni malo ne umanjije velicinu njihovog patriotizma, niti divljenje za njihove dostojne zrtve. U opstoj nevolji, posjeta preživjelih iz Medove davala je jos tuzniji ton. Badnji dan uvijen u crninu! Sigurno najzalosniji u crnogorskoj istoriji. Tri dana poslije brodoloma, kada je pored mjesta nesrece prosao kralj Nikola, napustajuci za uvijek Crnu Goru, na morskoj površini su se jos mogli vidjeti komadi odjece i prtljaga nesrecnih dobrovoljaca.

Poslije vise od dvije decenije 1939. godine, na trgu pred Vlaskom crkvom na Cetinju, podignut je poginulim dobrovoljcima pod Medovom spomenik “Lovcenska vila”, djelo vajara Rista Stijovica. U desnoj ruci, u osvetnickom zamahu, vitka i elegantna ženska figura drzi visoko i pobjedonosno mac, a lijevom prinosi lovorov vijenac zrtvama. Tako je, poslije vise od dvije decenije, djelo rodoljuba i medovskih mucenika dobilo vidno priznanje.

Inicijativu za podizanje spomenika pokrenuli su crnogorski iseljenici u Americi 22. septembra 1930. godine. Tada je Milos Radunovic, brat jednog od utopljenih dobrovoljaca, objavio u “Amerikanskom srbobranu” clanak pod naslovom “Dug zahvalnosti”. U njemu se, izmedju ostalog, kaze: “Njihova zla kob je veoma bolna i dirljiva. Iz daleke Amerike pohitali su u sveti rat. No, ne bi im sudjeno da se dograbe puske i upere je u neprijatelja. Gusarski i podmukao napad poslao ih je u smrt u morskim dubinama. Kako im je sudbina bila nemilosrdna u posljednjem casu, pripremivsi im groznu smrt, tako ih, izgleda, goni i poslije njihove smrti. Skoro su zaboravljeni. Drzim da je to grijeh koji treba da ispravimo cim prije. Medju nama koji smo jos u Americi imaju ti poginuli heroji dosta brace, rodjaka, prijatelja i poznanika. Oni ne smiju da zaborave zrtve ove tragedije. Treba da se dogovore i pokrenu akciju da se toj nasoj izginuloj braci cim prije podigne spomenik.Cineci ovaj predlog, smatram da je to jedan nas opsti sveti dug sjenima poginulih dobrovoljaca”.

Njegova ideja je svesrdno prihvacena i odmah, sljedece godine u Sakramentu, u Kaliforniji, osnovano “Bratsko dobrovoljacko udruzenje sirom Amerike i Kanade za podizanje spomenika na Cetinju potopljenim kod San Djovani di Medua 1915.”
Lokalni odbori formirani su po svim vecim gradovima. Na Cetinju je ban Zetske banovine Andrija Stanisic formirao “Banovinski odbor za podizanje spomenika potopljenim dobrovoljcima pod Medovom”, na celu sa predsjednikom Petrom Martinovicem, generalom u penziji. Clanovi su bili mnoge istaknute licnosti onoga vremena. Profesor Savo Vukmanovic je 1939. godine publikovao na Cetinju brosuru “Spomenica” u kojoj je iznio detalje u vezi sa pomenutim poduhvatom, kao i spisak imena potopljenih i spasenih dobrovoljaca, prema izvjestajima dobivenim iz Amerike. Objavio je u njoj i dvije pjesme kralja Nikole: “Kolo crnogorskih Amerikanaca” i “Bol Crnogoraca u Americi”, kao i spisak novcanih priloga za spomenik. “Njima je vjecno uho i srce bilo otvoreno za sudbinu svoga kraja. Glas domovine oni su u sebi osjetili jace od svega, koji ih je gonio da svoje zivote poloze za ono tlo koje ih je rodilo” pise, izmedju ostalog, profesor Vukmanovic.

Mi, danasnji crnogorski iseljenici po Americi i Kanadi, pitamo se ko su i kakvi bili ti naši ljudi spremni na tolike žrtve? Zar i oni nijesu imali kuce, poslove, ženu, djecu, svoje bližnje, kao sto ih mi danas imamo? Zar i oni nijesu imali planove za buducnost i radosti življenja kao sto ih i mi imamo? Sve su ostavili zbog toga da biše se stavili u službu Crne Gore, u službu njenog postojanja i odbranu njene slobode i dostojanstva! Zar i mi ne osjecamo potrebu i obavezu da se danas, kad Crna Gora prolazi kroz najkritiènije trenutke svoje istorije, stavimo u njenu sluzbu? Ne da je branimo puskama, veæ dignemo glas razuma i ljudskosti, i sve uradimo da naša domovina ponovo postane ono sto je bila: slobodna, suverena i dostojanstvena drzava.

Sjecanje na crnogorske dobrovoljce iz 1915. godine trebalo bi da nas ispuni osjecanjem duga i zahvalnosti. Udruzenje Crnogoraca Amerike, sa centrom u San Francisku, nekoliko puta je u novije vrijeme polagalo na spomenik “Lovcenska vila” vijenac pijeteta sjenima medovskih stradalnika. To nas je podsjecalo i opominjalo na neophodnost gajenja trajnih duhovnih veza sa Crnom Gorom i njenim vrijednostima. Ove je godine nase Udruzenje imalo ideju, koju je predocilo mjerodavnim ministarstvima Crne Gore, da se, povodom devedeset godina od medovske katastrofe, poðe u Albaniju i polozi u more vijenac na mjestu nesrece. Željeli smo da tom prilikom mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve, njegovo visokopreosveštenstvo Mihailo, odrzi opijelo stradalnicima. To bi bila prva ovakva posjeta naših iseljenika mjestu medovske katastrofe. Izgubiti u jednom danu toliki broj dobrovoljaca za jednu malu zemlju ima isto znaèenje kao kad bi Amerika za isto vrijeme izgubila nekoliko stotina hiljada vojnika. Radi se o istom postotku. Na zalost, ova nasa ideja nije naisla na razumijevanje. Ostaje nam da se, uz poznate stihove Milutina Bojica iz pjesme “Plava grobnica”, prisjecamo nasih “prometeja nade, apostola jada”.


Blažo Sredanović
Predsjednik Udruženja Crnogoraca Amerike
San Francisko 25 novembra, 2005. godine

Quote:

---

Originally Posted by G R A D

Pročitali su nam poziv kralja Nikole koji je, čini mi se, glasio ovako: „U ime njegovog veličanstva kralja i gospodara Crne Gore, pozivam moje Crnogorce i sve ostale rodoljube, koji misle na slobodu južnih Slovena... Koji mi se Crnogorac na ovaj poziv ne odazove, kasnije neće imati mjesta u domovini... Nikola svojeručno”...



--------------------------------------------------------------------

---

pazi ti nikole demokrate...

ovo nismo učili iz istorije, eto koliko znamo o crnoj gori

Quote:

---

Originally Posted by contradiction

pazi ti nikole demokrate...

ovo nismo učili iz istorije, eto koliko znamo o crnoj gori

---

Nidžo je bio kralj:D

Quote:

---

Originally Posted by FORMICA

Nidžo je bio kralj:D

---

ne znam što da ti kažem... čini mi se da je postao crnogorac tek kad su ga srbi ispalili :rolleyes:

Quote:

---

Originally Posted by contradiction

ne znam što da ti kažem... čini mi se da je postao crnogorac tek kad su ga srbi ispalili :rolleyes:

---

Kad je trebalo das ginu i kad im se direktno obracao, onda su bili Crnogorci.
Kad je pisa pljesmice i slicno kad je teoretisa, onda je srbovao.

Generalno se ovde na ovom forumu uopste ne ukljucujem,iako ga vec dugo pratim.a ne ukljucujem se jer nemam zelje ni snage da se prepucavam sa raznim ispranim mozgovima punim mrznje,prema svemu srpskom.samo cu ovo da postavim i dalje se necu javljati na ovu temu da sirim diskusiju.
ovde samo zelim da pokazem da nije istina sto cipur kaze da je nikola srbovao kad je pisao pesmice,a kad je zvao u rat nije.evo nekoliko citata koji to potvrdjuju.

ПРОКЛАМАЦИЈА ХЕРЦЕГОВЦИМА
“Херцеговци!
Вођен божјим провиђењем, позивом својим и моје мале, али слободне и храбре државице, братском љубављу према вама и жељом да се народ српски ослободи и уједини, коју сам љубав и жељу од својих предака наслиједио и непрекидно најживље његовао, ја сам ушао у Херцеговину да пресијечем ропске ланце који ве вјековима стезаху. “


ПРОКЛАМАЦИЈА ЦРНОГОРЦИМА ПОВОДОМ АНЕКСИЈЕ БОСНЕ И ХЕРЦЕГОВИНЕ
“Црногорци!
Пред таквим злим удесом српскога племена стегните ваша јуначка срца, уз која горко плаче и моје за срцем Српства - Босном и Херцеговином. Обиљежје црно-жуте боје низ српско земљиште неће бити граница која ће вас у духу и мисли одвајати од ваше браће. Напротив, та ће обиљежја бити видни знак неправде; она ће учинити још чвршћом везе и залогу трајнога уздања у побједу Правде. “


ПОЗИВ ЦРНОГОРЦИМА ЗА СТУПАЊЕ У ПРВИ СВЈЕТСКИ РАТ
“Црногорци!
Још не доспјесте да крв оперете с ваших храбрих мишица, а ваш стари краљ приморан је да ве и по трећи пут за непуне двије године дана позове под оружје, да ве и по трећи пут поведе у рат - у свети рат за слободу Српства и Југословенства.
………………………………………………………………..
Црногорци!
Аустрија је објавила рат нашој драгој Србији, објавила га је нама; објавила га је Српству и цијелом Словенству.
……………………………………………………………..
На нашој су страни бог и правда. Ми смо хтјели мир, наметнут нам је рат. Примите га као и увијек, примите га српски и јуначки, а благослов вашег старог краља пратиће ве у свим нашим подвизима.
Живјели моји мили Црногорци!
Живјело наше мило Српство!
Живјела наша моћна заштитница Русија и њени савезници! “
Цетиње, 25. VII/6. VIII 1914

• V. Radusinović: TRAGEDIJA NAŠIH DOBROVOLjACA KOD MEDOVE

Životi za otadžbinu


Medova, luka u Albaniji, "plava grobnica" 328 naših dobrovoljaca, koji su iz daleke Amerike hitali da krvavi boj zastanu, ostaće zauvijek spomen na jedno herojsko vrijeme i heroje. Na vrijeme, kada su dvije male države, Srbija i Crna Gora, pokušavale da se spasu od "vulkana" Prvog svjetskog rata. Nažalost, ne svojom voljom, morale su da igraju glavnu ulogu u ovoj svjetskoj predstavi. A kad im se već tako htjelo okeanske milje su postajale metri, pučine "kamenice", u njima brod, a na njemu mladost, koja je dvadeset šest dana plovidbe više provela na palubi nego u unutrašnjosti parabroda, u želji da što prije vide obale domovine koja je već uveliko krvarila.
Nijesu ovi mladi ljudi: Crnogorci, Srbi i njihova braća Hercegovci i Ličani ni stigli do tamo, da u dubokim rudokopima Amerike, zarade, da prehrane sirotinju koju su ostavili, kad je iz otadžbine stigao bojni poklič-na odbranu otadžbine. One koji su tuđe rudarske jame osvjetljavali slobodarskom svjetlošću zavičaja, kojeg su u srcu ponijeli kao najeći zalog, nije trebalo dvaput pozivati.
Prvi kontingent dobrovoljaca došao je iz Amerike sredinom avgusta 1915. na dva kanadska broda u Solun. Druga grupa počela se okupljati u Sjevernoj Americi iste godine, na poziv Dobrovoljačkog odbora, koji su sačinjavali predstavnici Crne Gore i Srbije. U kanadskom gradu Triversu engleska komanda podigla je logor u kome su formirane čete i bataljoni dobrovoljaca. Oni su na rukama nosile prišivenu zastavu sa natpisom: "U boj za narod svoj". Komandant novoformiranog dobrovoljačkog odreda bio je Đuro Guča, ljekar iz Vojvodine, a barjaktar Nikola Rus (prezime po porijeklu dobio je od naših dobrovoljaca), iz Trboljska u Sibiru.
Dva spomenika herojima bez groba, jedan na Cetinju, drugi u Klobuku kod Trebinja, i priče, zapisi, sjećanja pamtiša koji su o medovskoj tragediji slušali i zapisivali od starijih, od onih koji su preživjeli, i danas, poslije više od osam decenija od tog događaja, izazivaju divljenje prema ovim tragičnim junacima koji nijesu stigli ni metak na neprijatelja da ispale, niti, pak, da prigrle i poljube zemlju domovine, ili kućni prag.
U svojim zapsima inženjer Slavko Stijačić, iz Lastve (trebinjske), čija su dva bliska rođaka stradala u moru kod Medove, kaže da je na prekookeanskoj lađi, koja je isplovila iz kanadske luke Halifaks, bilo 509 dobrovoljaca, jedna misija Crvenog krsta (dvije ljekarke i jedna bolničarka), posada broda i bogat tovar hrane i sanitetskog materijala.
Poslije 25 dana napornog, i često zaobilaznog putovanja, (zbog bezbjedne vožnje) brod je stigao u Napulj, a dva dana kasnije u Brindizi, istočnu italijansku luku.
Petog januara 1916. uoči Badnjeg dana, dobrovoljci su putovanje nastavili parabrodom "Brindizi" za luku Medovu, uz pratnju četiri italijanske topiljerke, jedne lađe natovarene municijom i dva velika poljska topa, sa 25 tobdžija. Plovilo se u mraku, bez svjetlosti, sa velikim nestrpljenjem, u očekivanju da se što prije vide brda Crne Gore.
A onda, u zoru, u svitanje Badnjeg dana, na šesto metara od obale, potmula detonacija, crni dim, krici, pucnji, parabrodske sirene za pomoć, koja je stigla kasno. Samo su plivači imali nade. Od 509 dobrovoljaca u morskim dubinama udavilo se njih 328, među kojima i američka ljekarka.
Nijesu im naudili valovi ni dugo putovanje. Sudbina im nije dala dalje, čak ni ovaj korak koji ih je dijelio od kućnog praga. U znak zahvalnosti otadžbina im je 1939. godine, podigla spomenik na Cetinju - Lovćensku vilu, rad vajara Rista Stijovića. U selu Klobuk, u Hercegovini, petnaest godina prije ovoga podignut je spomenik na mjestu gdje je sahranjeno 246 boraca crnogorske vojske i hercegovačkih dobrovoljaca, poginulim u periodu od avgusta 1914. do 21. januara 1916. Ovdje su upisana i imena jednog broja dobrovoljaca iz nikšićkog i trebinjskog sreza, stradalih kod Medove.
Spomenici koji podsjećaju i opominju, mali su dio velike zahvalnosti onima koji su se, kako pjesma veli, "ljutili na vjetrove, što brzini lađe smeta..." Jer, kada zove otadžbina, sramno je bilo tada, a i danas izostati.

Milutin Labović: Za dobrovoljce u Medovi Božić 1915. bio tragičan


Krenuli u boj za narod svoj

Sredinom avgusta 1915. godine sa dva kanadska broda stigao je prvi kontigent dobrovoljaca iz Amerike do Soluna, odakle su preko Skoplja i Mitrovice stigli u Crnu Goru. Druga grupa počela se kupiti u Sjedinjenim Državama na poziv izasalanika crnogorske vlade. Odziv je bio veliki. Pored Crnogoraca pristizali su Hercegovci, Ličani, Bosanci... U Tri Riversu podignut je logor i uz pomoć engleskih oficira formirani su bataljon, čete i vodovi. Za komandanta je izabran Đuro Guča, a za barjaktara neki mladi Rus. U logoru, nad kojim se vila crnogorska zastava, živjeli su dobrovoljci vojničkim životom iako nijesu imali uniforme. Na ruci su nosili trobojku na kojoj je pisalo: „U boj za narod svoj".
Među 509 dobrovoljaca na prekookeanski brod su se ukrcali i članovi misije Crvenog krsta. Nakon 25 dana plovidbe stigli su u Napulj.

Uoči Badnjeg dana dobrovoljci su ukrcani na italijanski parabrod „Brindizi“ i otplovili ka maloj albanskoj luci Medova. U pratnji su bila četiri italijanska torpiljera i jedna teretna lađa na kojoj je bila municija, dva topa, dvadesetpet topdžija, sanitretski materijal... Pušenje i glasan razgovor su bili zabranjeni. Čuo se samo fijuk vjetra i lomljenje talasa. Mala crvena svjetlost na krmi „Brindizija“ označavala je pravac kretanja. U utrobi lađe 500 mladih ljudi gorjelo je od čežnje da što prije stignu u zavičaj.

Osvanuo je hladan i maglovit Badnji dan. Kroz maglu su nazirali malo pristanište u Medovi. Oko osam sati torpiljerka je zastala i propustila „Brindizi“. Do obale je bilo ostalo još oko 500 metara. Kapetan nije čekao lučki brod da ga sprovede sigurnim putem do pristana budući da su svugda bile prosute i neprijateljske i savezničke mine. Zbog austrijskih podmornica na ovom dijelu su bile savezničke mine. Odjedanput je odjeknula jaka eksplozija, podigao se gusti crni dim koji je obavio brod... Ljudski krici, revolverski pucnji i parabrodska sirena bili su poziv u pomoć. Torpiljeri su se udaljili. Jedino je posada sa one teretne lađe spuštala čamce u more, dok su sa obale posmatrali kapetan luke, general Trumbić i crnogorski kapetan Đurašković. „Brindizi“ je brzo tonuo, a pomoć je sporo stizala. Samo su plivaći imali nadu u spas. Smrt je proždirala sa svakog mjesta. U utrobi broda ležale su žrtve eksplozije. Brod je urzo potonuo, a borba onih koji su plutali na parčadima sanduka i katarki još je trajala. Medova je postaje plava grobnica za 328 naših dobrovoljaca.

Iako promrzli i polugoli, oni što su isplivali nijemo su stajali na samoj obali, čekajući da voda izbaci tijelo brata ili oca. Tragičan Medovski Badnji dan spuštio je barjak pred kraljevskim dvorem na polja koplja. Crna Gora je bila u bolu pred najžalosnijim Božićem u svojoj istoriji.

I danas dva spomenika herojima bez groba još sjećaju na dobrovoljce koji su iz daleke Amerike hitali „U boj za narod svoj“, kako im je i na barjaku pisalo. Spomenici Lovćenska vila na Cetinju i u selu Klobuk kod Trebinja i danas izazivaju divljenje prema ovim tragičnim junacima koji nijesu stigli ni metak na neprijatelja da ispale, niti pak da prigrle i poljube svoju domovinu ili kućni prag.

Knjiga Medova 1916 - 2008. u spomen potopljenim crnogorskim dobrovoljcima" biće predstavljena u hotelu Podgorica


Knjiga "Medova 1916 - 2008 / U spomen potopljenim crnogorskim dobrovoljcima", izdanje Centra za iseljenike Crne Gore, biće predstavljena u Konferencijskoj sali hotela Podgorica, večeras u 20 časova. Govore: prof. dr Živko Andrijašević, dr Saša Knežević, prof. dr Milan Vukčević i autori Marijan Mašo Miljić i Ilir Čapuni.


Medovska katastrofa



Brodolom crnogorskih dobrovoljaca iz Amerike na italijanskom parobrodu Brindizi, nadomak albanske luke Medova, najveća je masovna tragedija u istoriji crnogorskog iseljeništva. Želeći da u duhu našeg vremena i u okviru svojih mogućnosti obilježi devet decenija od ovoga događaja Centar za iseljenike podržao je i pomogao istraživačku ekspediciju "Brindizi 2007" – traganje za olupinom italijanskog parobroda na kome su postradali crnogorski dobrovoljci. Istraživanjem je rukovodio mr Ilir Čapuni. Polazeći od rezulata istraživanja "Ekspedicije 2007" Centar za iseljenike je došao na ideju da napravi prigodnu publikaciju manjega obima posvećenu dobrovoljačkom bataljonu iz Amerike koji je nesrećno stradao pod Medovom. Priređivački posao i oblikovanje publikacije povjeren je Marijanu Mašu Miljiću. On je knjigu struktuirao oko dva noseća teksta: svoje priče o medovskoj katastrofi i kazivanja Ilira Čapunija o traganju za olupinom potopljenog Brindizija, ilustrovanog slikama sa istraživanja i sjećanjima na veliku ljudsku dramu prilikom potapanja.

Priređivač je u ovo sazdanje kao posebnu cjelinu uvrstio dosad najpouzdaniji spisak potopljenih i spasenih dobrovoljaca koji je sačinio istoričar Ilija Petrović i publikovao u svojoj knjizi Brodolomnici pod Medovo (Novi Sad 2007).

Spomen-knjiga Centra za iseljenike ilustrovana je zanimljivim i vrlo vrijednim foto-prilozima, čija dokumentarnost je nesporna. Poseban doprinos ovome tematu predstavlja bibliografija o medovskoj tragediji crnogorskih dobrovoljaca.

V.S.

CPC, DRUŠTVO "LOVĆENSKA VILA" I FONDACIJA "PRIJATELjSTVO" OBNOVILI SJEĆANjE NA RATNE DOBROVOLjCE KOJI SU POTOPLjENI SA BRODOM KOD MEDOVE 1916. GODINE


Parastos za crnogorske rodoljube


Skadar - Medova, 5. januara - Služenjem parastosa i polaganjem svečanog vijenca i buketa cvijeća u more u Medovi, danas su oživljena sjećanja na tužni Badnji dan 1916. godine, kada je oko 390 crnogorskih dobrovoljaca potopljeno sa brodom na oko 500 metara od obale ove albanske luke. Podsjetimo, prije 93 godine u Kanadi okupilo se oko 700 Crnogoraca, ratnih dobrovoljaca iz Amerike i Kanade, koji su se odazvali na poziv crnogorske Vlade i kralja Nikole, i nakon dva mjeseca priprema uputili su se prema Crnoj Gori da pomognu svojoj otadžbini u Prvom svjetskom ratu. Jedan brod, koji je prvi krenuo iz daleke zemlje, stigao je bezbjedno do odredišta, a nema tačnih podataka koliko je dobrovoljaca bilo na njemu. Drugi brod nije imao sreće. Poslije mjesec dana putovanja brod je stigao do Napulja u Italiji, a zatim je iz luke Brindizi oko 520 članova posade zaplovilo ka Medovi. Nedaleko od albanske obale brod je naišao na podvodne mine, a u hladnim talasima našlo je smrt oko 390 ljudi. Preživjelo je njih 164.

- Neka je vječna slava i hvala poginulim herojima kod Medove. Iskazujući tužni pijetet prema njima, iskazujemo i ljubav prema našoj istoriji, našoj prošlosti i sadašnjosti, čime utemeljujemo i našu budućnost, kazao je, između ostalog, poglavar Crnogorske pravoslavne crkve, arhiepiskop Cetinjski i mitropolit Crnogorski Mihailo, služeći sa sveštenstvom CPC liturgiju u čast palim herojima.

U Medovi se okupilo stotinak pripadnika CPC, potomaka crnogorskih dobrovoljaca, članova Društva za njegovanje tradicije "Lovćenska vila" i Fondacije "Prijateljstvo", koji su i organizovali ovaj parastos. Kako nijesu bili u mogućnosti da sa broda polože vijenac iznad mjesta na kojem je brod potonuo, jer albanske vlasti nijesu dozvolile zbog jakog vjetra, male nosivosti raspoživih brodova, a time i same sigurnosti učesnika, liturgija i sam čin odavanja počasti obavljeni su sa obale. Predsjednik Odbora za promociju CPC, Stevo Vučinić, istakao je da je ovo prvi parastos koji CPC čini, i obavezna je da čini, za one koji su umrli za svoju otadžbinu Crnu Goru i njenu slobodu.

Na brodu koji je stradao kod Medove nalazilo se, osim crnogorskih dobrovoljaca, i više pripadnika drugih naroda. Bilo je tu i Hercegovaca, Hrvata, dvojica ljekara iz Češke, jedan Rus, kao i 10 časnih sestara. Italijanski brod koji je bio u njihovoj pratnji jednostavno se vratio nakon tragedije, a brodolomnici su prepušteni hladnim talasima. Oživljena su danas sjećanja na tragediju, na muke onih koji su i na temperaturi ispod nule lutali plažom i čekali da more izbaci leševe njihovih prijatelja i rodbine. Crna Gora neće zaboraviti one koji se odazvaše bez dvoumljenja na njen poziv. Kako reče mitropolit Mihailo na kraju liturgije, neka im duše počivaju u raju!


Z. Dr.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...1-06&id=156181