Sergej Jesenjin - Puskinu
Mastajuci o mocnome daru
onog sto je ruske sudbe plam,
stojim ja na Tverskom* bulevaru
i govorim tiho sebi sam.
Plavkast, skoro beo ko bagrenjak
u prichi je kao magla ta...
O, Aleksandre, ti bi obeshenjak
kao danas mangupchina ja.
Al' zabava draga, leprshava,
sliku tvoju nikada ne skri.
I u bronzi koju skova slava
gordom glavom tresesh opet ti.
Stojim ja kao pre pricheshca,
Odgovor ti govorim ko jad:
- odmah bi od prave umro srece
kad bih bio tvoje sudbe sad.
No, na nemir mi urechenom,
josh da pevam ima mnogo,
da bi pevanje moje stepsko
prozvoniti bronzom smoglo.
Tverski bulevar* - jedna od glavnih arterija Moskve. Na njemu je nekad bio i Puskinov spomenik, odakle je, na putu prema Vaganjkovskom groblju, 31.12.1925. krenula posmrtna povorka s Jesenjinovim kovcegom.
"Pre nego sto smo sahranili Jesenjina na Vaganjkovskom groblju, mi smo s njegovim kovcegom obisli Puskinov spomenik.
Znali smo sta radimo - Jesenjin je bio dostojan naslednik Puskinove slave", pisao je 1957. godine poznati ruski romansijer Jurij Libedinski.
"Predeo slikan čajem” - M. Pavic
"Moja duša je devica koja je rodila moje telo. I moj glas u njemu. Taj glas umivam svakog jutra kao što se umivam svakog jutra kao što se umiva hleb i lice. Taj glas, kao hleb, ima svoje telo na nebu, a ja, kao svako lice , imam svoj nebeski pralik. Moju reč neko je već izgovorio negde gore pre mene, moja reč samo sledi svoj nedostižni uzor. I ja žudim da se pesmom približim tom Nepoznatom. Jer svaka poznata stvar ovoga sveta samo je polovina stvari i uči o svojoj drugoj, nevidljivoj božanskoj polovini, onoj koja nam je nedostupna i nespoznatljiva. Zato je moja reč i moj glas samo polovina Reči i polovina Pesme i uči me o svojoj drugoj polovini kad god imam njenu naklonost. Jer, Duh diše kad hoće i na koga hoće. Inače, zašto bi moja pesma i pamet imala dane potpune tupavosti i dane velikih pronicavosti i nadahnuća. Zašto je čovek sredom glup i za utornik, a petkom mudar i za sredu?
Ali, moja veza sa tom nebeskom stranom moje prirode prekinula se. Posle pada u greh meni više nije čitljiva nebeska polovina mog glasa, onostrana knjiga moje sudbine. Ta knjiga za mene je sad sklopljena i nema zauvek. A od jedine ljubavi mog života ostadoše samo brkovi o koje možeš da očistiš zube.
Zato ja trazim Onog ko će mi umesto mene pročitati i tumačiti knjigu moje sudbine. Ko će mi opet otvoriti put do druge polovine mog glasa, do nebeskog uzora moje pesme. On mora da postoji kao što nad svakim stoletnim hladom mora stajati isto tako stoletna lipa.
Ali, ako ja na nebu imam svog nebeskog brata prema kojem je oblikovana moja dusa, onda neminovno postoji i ona Druga strana medalje, donja strana odjeka; ako svaka stvar na zemlji ima svoje uzore u idejama neba, onda tamna strana njihove prirode (jer ovde su sve takva bića što imaju i tamnu stranu, i sama ja imam tamnu stranu svoje prirode i svog glasa) onda ta tamna strana moje pesme nema i ne može imati prototip na nebu, nego u podzemlju; tamo u Paklu, postoji moj drugi, moj crni ljubavnik, tamo se iz parnog ogledala moja desna ruka pretvara opet u levu, kao što oči gledaju zajedno, a svako je slepo za svoj račun. Dakle, ako ja, i moja pesma (kao i sve drugo što ovde postoji i može se spoznati na ovom svetu) učim o nevidljivim nebeskim stvarima jednim delom svoje naravi, onda drugim delom svoje prirode ja predstavljam takođe simbol i učim o nevidljivim stvarima pakla, o podzemnom odjeku moje duše. Moj nebeski ljubavnik meri: šta su drugi nama nažao učinili, a tamni ljubavnik moje pesme meri: šta smo mi drugima nažao učinili. Ako me ka nebu vuče moj nebeski ljubavnik kojeg naslućujem nad sobom dok pevam i od kojeg zavisi moj život, onda mora postojati i onaj drugi, crni ljubavnik moje duše, knez oblasti noćne, ubica mog glasa, koji će se neminovno jednom pojaviti da me odvuče u podzemlje, u ćutanje i smrt. Zato sam želela da nađem onog prvog pre no što me nađe drugi.”
Oskar (;pPp) Davičo - Volim tvoje ruke
http://2.bp.blogspot.com/_ey_4sl0nHK...6-fullsize.jpg
Volim tvoje ruke za igračke
to telo koga skoro nema.
Žena je samo u mekoti mačke
što u tvom struku prede i drema.
Kako da nađem ruke detinje
da ti objasnim šta ljubav znači,
a da ne ranim to malo zverinje;
usnu na kojoj se mrve kolači.
http://1.bp.blogspot.com/_ey_4sl0nHK...2-fullsize.jpg
"Proljece Ivana Galeba" - Vladan Desnica
- I kad bacim pogled unatrag na život, on mi se ukazuje kao ljeskava i nemirna površina satkana od krpica svjetlosti i od krpica mraka.
- Neiscrpne su, naprotiv, bile radosti koje mi je podala igra miša. Zarobio bih u ogledalcetu zračicu sunca, odrazio je s male površine stakalca negdje napolje, na mrku plohu samostanskog zida, na zbrčkana lica dviju domaćica što na povratku s tržnice razgovaraju na ulici, na njuškicu mlade mačke koja se trudi da šapicom otrese svjetlosni odraz... Na svom luckastom letu, moj je miš oživljavao tačku na koju bi sjeo, podajući pokret ukočenim predmetima i osmijeh tužnim ljudskim stvarima koje ga od svog postanka nisu poznale.
- Gledao sam odozdo u njene (majčine) jasne i smirene oči nadnesene nada mnom. Povrh njene glave isprepletalo se mrko granje lovora sa svjetlijim granjem oleandra u cvatu na pozadini prorijetkog proljetnog neba. Sav bih se upio u te oči, koje su mi, onako u izokrenutoj slici, s obrvama pod sobom i podočnjacima nad sobom, dolazile čudne i nove u isti mah i dobro znane i sasvim nepoznate. Dobivale su nešto pronicavo, nešto što prodire do dna i razgolićava, a one same ostajale nepronicljive, praveći nam znanu i voljenu osobu iznenadno dalekom i zagonetno tu?om. Mogao sam da dugo i nenasitno gledam u njih. Pogled mi je ostajao uvijek usredotočen na same te oči, dok se slika lica ukazivala rasplinuta i zamućena, a pojedinosti fizionomije zamagljeno daleke, kao udaljene tačke pejzaža... Mijenjao se izraz lica kako god htio, razvedravao se ili smračivao, uskla?ivale se njegove crte u osmijeh - svejedno, same oči ostajale su uvijek iste, duboko ozbiljne, bez prelaznih odraza i letimičnih svjetala. Neumitnom jasnoćom ocrtane, postojane zjene, a opet nepronicljive, apsolutne, kao zjene gospodnje.
- Jednom u predvečernji čas - dobro se sjećam tog sutona - dok su se topli otkucaji zaljuljanih zvona talasavo razlijegali nad varošicom, a žene po "balaturama" dojile dojenčad na posljednjim, već gotovo vodoravnim zrakama sunca, rodio se u meni prvi put panički osjećaj. Na raskrvavljenom zapadu rumen je stidljivo premirala, razgarala se, sito se gasila, i opet ražarivala u potmulijoj vatri. Tamo kao da se doga?alo neko strasnobolno krvavo nasilje. Golemo crveno sunce tonulo je u more sporo, nekako nepovratno, neopozivo. Po horizontu teturali su teški, pijani oblaci, omoreni o oteščali od orgijanja, odozgo tamni i vunasti, a odozdo jarko zabljesnuti snopovima sunčevih zraka. Valjali su se po tom razbojištu i omašćivali rubove grimizom i žeženim žutilom. Svijet iza mene kao da je opustio: kao da je taj bolni zapad isisao iz njega svu krv i upio u se sve zažagrene oči ljudi. Osjetih da me s lea bije hlad. Osvrnuh se, gotovo sa zebnjom: zemlja je bila poplavljena sutonom i pokrivena dugim sjenkama. Grdna tjeskoba stište mi srce: obuze me osjećaj općeg potonuća. Pomislih da na svijet pada vječna noć.
- Ovaj naš život, i ritam ovog našeg kruga, pa i život i ritam svakog drugog kruga, ma koliko življeg i zbivanjem bogatijeg od ovog našeg, i opet je samo jedan dioni život - smo jedan mrtvi rukavac vremena.
- Djetinjstvo - pregršt besmrtnosti!
- Negdje duboko zapretena u djetinjem biću leži jedna ćelija u kojoj tinja besmrtnost. A odmah do nje, u neposrednom susjedstvu, druga ćelija u kojoj drijema smrt. One žive u dobrim susjedskim odnosima. I naizmjenice se javljaju, oglašuju se iz dubine - naša vječita popudbina i naši stalni saputnici, od početka do kraja. Njihov naizmjenični dvopjev jeste predivo našeg života.
- Smrt. Vječita misao. Drug iz djetinjstva. Nasušna hrana mojih dana i mojih noći. Pritajena klica svijesti u našim zaboravima. Jedino stalno i vječito prisustvo u nama.
- Tajna jakih je da umiju biti slabi, tajna slobodnih da umiju svoju slobodu okačiti o klin kad zatreba.
- Ljubav je spoj dviju u svemiru rasturenih pola koje se me?usobno traže.
- Pod septembarskim zvezdama mali je trg spavao, sa svojim nizovima zamračenih prozora. Tek jedan prozorčić, visoko nad krovovima, bio je osvijetljen - žuta četvorina svjetla, izdvojena u noći, za kojom neko umire ili se neko ra?a.
- I kad priželjkujemo onaj pejzaž, onaj grad, mi želimo samo da opet na?emo, da opet osvojimo i usvojimo ono ja koje u tim mjestima i vezano za ta mjesta živi.
- Čemu toliko žure (ljudi)? Zar se boje da neće stići na svoj do patnje i gorkih saznanja? Za dugih, samotničkih solilokvija u bolnici naučio sam da je svaka žurba uzaludna i svaki nemir jalov; svejedno se dočeka sve, svejedno se otkrije smisao ili besmisao svega. Svejedno čovjek obi?e čitav svoj krug. Pa našto onda tolika žurba?
Danilo Kis - " Enciklopedija mrtvih"
No u njemu ne bejaše ničeg drugog do samo sećanje na njegov sopstveni san i njegovo buđenje, ono od pre i ovo od sada; u njemu još ne bejaše ničeg do samo nerasklopljene tame kakva zacelo beše pred stvaranje, pre postanja, kad Gospod još ne bejaše odelio svetlost od tame i dan od noći, kad još Gospod ne bejaše podvojio san od jave i javu od sna.
...i to ga sećanje prože radošću i snagom, dovoljnom da ga otrezni od sna no nedovoljnom da pokrene njegove utrudnele udove, jer ga spopade strah od sopstvenih misli u času kad namota konac svoga sećanja , kad se priseti svega što se zbilo pre ovog sna.
Dali to bejaše san? Dali to bejaše snoviđenje ili već bejahu na vratima rajskim? Beše li to kraj more i snoviđenja ili to bejaše uzašće njihovo? Ili je to uzašće njegove duše, čas kada se duša podvaja od tela, hrišćanska duša od paganskog tela, grešno telo od grešne duše, kojoj je ukazana milost, kojoj su gresi oprošteni?
Ili i to bejaše san, taj novi, zemaljski miris što prodire u njegove nosnice već otupele od dugog sna i počinka, topli miris zemlje, miris trava i miris bilja, blažen dah sveta i života što posle memljivog vazduha špilje zamirisa kao jabuka?
Zar i to bejaše san? To blaženo piće njegova duha i njegova tela, taj blesak od kojeg ne smede otvoriti oči, jer ga zviznu u čelo takvom silinom da mu se svetlost smrači mrakom crvenim i žutim, plavim i rujnim i zelenim, te morade da drži oči čvrsto zatvorene, jer mu je iza kapaka stajala rumena i topla tama, kao da beše glavu zaronio u vrelu krv žrtvenu.
Ako i to, jaoj, ne bejaše san, tlapnja tela, tlapnja očnjega vida, tlapnja mesečnjaka koji je prekoračio granice i međe noći i meseca, međe praskozorja i mesečine, pa je zakoračio u dan i svetlost izlazečeg sunca, večnog božanstva što se večno bori sa božicom Lunom, te , gle, dolazi da rastera prividnu i lažnu svetlost svrgnute božice, nenavidnice svoje; ali to bejaše svetlost! Ne treperava i slabačka svetlost koja sama sebe izjeda i troši, koja samu sebe pali i gasi, koja samu sebe goni i davi, sagorevajući u svom sopstvenom plamenu i poletu, u svom sopstvenom žaru i ugarku; ovo zaista bejaše svetlost!
....Ostavite mi to maštanje, ono mi dođe kao melem, ono bi moglo da mi obezbedi večnost u vama i sa vama.....