ODLOMCI IZ DJELA NIKOLE MODRUŠKOG

PREDGOVOR
O episkopu Nikoli Modruškom sačuvano je veoma malo biografskih podataka. Smatra se da je rođen u Majinama ili u Grblju, najvjerovatnije prije 1427 godine, jer prilikom zaređivanja za episkopa nije bilo postavljeno pitanje o starosnoj granici. Školovao se u Veneciji kod profesora Paola Pergolezea. Pouzdano je, da je kraće vrijeme, izgleda svega nekoliko mjeseci, bio opat benediktinskog samostana Svete Lucije u Baški na Krku, a 14. novembra 1457. papa Kalist III imenovao ga je za episkopa u "liburnijskom" gradu Senju. Nakon tri i po godine, papa Pije II obnovio je episkopiju u Modruši i imenovao Nikolu za modruškog episkopa 18. maja 1461 god. Otada se Nikola javlja pod imenom episkopa modruškog. Inače je poznat pod nadimcima: Kotoranin i Majinjanin. Ime porodice pouzdano nije sačuvano. Međutim, u bilješci uz raspravu O RATU GOTA, spominje se on kao Nicolaus Segundinus seu Secundinus. Ako bismo sudili po tome i prihvatili njegovo prezime kao takvo, moglo bi se pomišljati da su Nikola episkop modruški i Martin episkop Ulcinjski u srodstvu. Po onome što se o njemu zna izgleda da je ubrajan među poznatije humaniste svog vremena u Italiji. Njegova djela svjedoče o visokom stepenu obrazovanosti, pisana su na odličnom latinskom jeziku. On je naročito poznat po misiji koju mu je uoči pada Bosne povjerio papa Pije II (Enea Silvije Pikolomini), takođe jedan od najvećih humanista XV vijeka. Cilj misije je bio privođenje bogumila u krilo rimo-katoličke crkve. On je izgleda bio ona ličnost koja je savjetovala mladom bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću da se na određeni način, skoro jednovremeno odupre i turskom sultanu Mehmedu Osvajaču i ugarskom kralju Matiji Korvinu. Rezultati novih naučnih istraživanja pokazuju, da je sasvim moguće, da je od njega poteklo mišljenje po kojem su manihejci (=bogumili) kao jeretici izdali domovinu u odsudnom trenutku, predali veliki broj gradova, a kasnije prihvatili islam. U svom djelu koje je posvećeno i opštoj odbrani hrišćanskog svijeta od islama spominje i opsadu Beograda 1456 god.
Ovđe su objavljeni samo neki odlomci iz njegovog djela. Ipak, i ovo malo, potvrđuje visok stepen njegove obrazovanosti, njegovu odanost hrišćanstvu i rimokatoličkoj crkvi, ali i krajevima iz kojih je potekao.

------------------------------------------------------------------

VELEPOŠTOVANOM GOSPODINU
VELEPOŠTOVANOM KARDINALU
SVETOG ĐORĐA
NIKOLE EPISKOPA MODRUŠKOG

ODBRANA CRKVENE SLOBODE
(odlomak)


(l. 54)...Ja zaista nimalo ne sumnjam da ranije prevaren, samo primoran podnosi takvu sramotu. Dakako imaju običaj oni koji naginju tiraniji da svakovrsnim podvalama dobrotvornosti namamljuju nerazumne duše naroda, da razuzdanima na vrat nabace skrivene omče i pošto gvozdenim uzdama stegnu usta i tako nabace sedla, šibaju leđa, mamuzama podbadaju bokove i u svakom djelu služe se surovim radnjama. Ovim vještinama bavili su se, kako prenosi Aristotel, Fidon kod Argivaca, Falaris kod Agrigencana, kod Leontinaca Panitije, Kipsela kod Korinćana, Pizistrat kod Atinjana i Dionizije kod Sirakuzana. Jedino se rimski narod dugo i najbrižljivije od toga čuvao: i nikakvim darovima, nikakvim dragocjenostima, nikakvim podmićivanjima nije mogao da se navede da svoju željenu slobodu ili proda, (l. 54 b) ili ugrozi, a da nije surovo pogubio Kasija Melija Manlija i oba Graha, Saturnina, Druza i mnoge druge koji su mu dijelom zakonom o podjeli zemljista, dijelom drugim štetnim zakonima, zlokobnije po sebe laskali. Haimo, koji je bio napao slobodu Kartaginjana pružio je priliku svojim građanima da strašniju na njemu zasiju. Naime i sam je kroz probijene pojedine udove raspet na krst i svi su rođaci bili do smrti izmlaćeni da ne bi ko preostao iz tako zlikovačke porodice, ko bi podražavao tako drsko nedjelo ili bi osvijetio ubistvo tiranina. Od takvih nastojanja ona oplemanita Venecijanska Republika, za koju se molim da bude vječna, sačuvala je slobodu hiljadu i više godina, a usto nikakvim drugim trudom osim što nije dopuštala nikome da duže u letu hvata naklonost naroda i da već malo potom (l. 55) sebe uzdigne sa niske do više građanske stope. Nikada se, naime pretjerana građanska moć nije ispoljila kao korisna državi. O tome kod Rimljana kazuje više njih, a najviše Cina Marije i Sula, o kojima pričaju da ne bi popustili da odustanu prije nego što bi odustali oni koji su popustili. Velika nesreća države bila je moć Sertorija, još veća Pompeja, Cezara, Krasa, i Antonija , ali zašto da ja , kao sastavljač, iznosim drevne primjere, kad ih mnogo više ima iz ovog našeg doba. Ko je naime umanjio tako široku vlast Đenovljana ili samu državu najsramnije podao ropstvu, nego pretjerane povlastice nekih građana ? Ko je drugi oborio snagu Pizanaca, nego moćni Gambakurta Pizanac ? Štogođ je pretrpjela Perusija, učinkom premoćnih građana je pretrpjela. Štogođ je od zlodjela znala Bolonja, sve to na potomstvu je da procijeni po zasluzi. Tiferi bi cvjetao u nekadašnjoj sreći da je narod bio naklonjeniji pravom obredu nego teletu. (l. 55 b) Zadržao bi stari ugled Tudert da nije uznio u veće visine porodice Klaravalersija i Katalanaca. Koliko je zla nanio Joakim Askulancima, Spoletanima Placid, Princival Viterbljanima, Gentil Vetancima, svjedoče prekomjerna stradanja ljudi i mnoge goleme ruševine njihovih paljevina. A doista i naših, jer niko se ne boji lava sa zdravim stadom. Niko nije vuk ako se nije naučio da ubija stoku. A ako se dopušta da se od početka rđavo čuvao firentinski narod, ipak ne bih sada njega smatrao tako glupim, budući da će ili zbog nebrige ili zbog pretjerane popustljivosti osjetiti preveliku štetu.

Poglavlje XVI O potrebama ... preduzetog rata

Ne osjeća se nemirnim niti uopšte brine. Ne osjeća ni zanesenjak nerazumni bijes, niti valajni sin oboljeli ud, a da opet, brižni otac ne odustaje da liječi oba. Naime, i mahnitome u okove zavezanom paćeniku pruža lijek (l 56) i neizlječivu ranu ako ne može izliječiti napitkom, ili zavojem prije nego sto zahvati ostale udove, žuri da ili spali žaračem ili da gvožđem sa svetom surovošću isječe. Da se takvim pokazuje i najviši otac, prema sinovima, potreba je, ne volja. Kako bi često opominjao Ilija najvišeg svještenika što zločine sinova zaglađuje a ne ispravlja, i stolica preosveštenika i sam život jednako čuju odbačenog a pored toga proročkim glasom Gospoda podsticanog da ne prestane da se izlaže kao zid za dom Izraela, koji je crkva njegova, i ako budeš vidio, reče, bezbožnika ne optužuj ga, jer bezbožnik će umrijeti u svojoj bezbožnosti. A krv njegovu sa tvojih ruka tražiću, da se nijedna bezbožnost ne nađe na rukama tvojim: i uzdaj se da ćeš proći na kažnjavanju. Ti ubico građana, ti razbojniče nad plemićima, ti pljačkašu dugova, ti zločinče nad nevinima, ti napadaču na otadžbinsku slobodu, ti pljačkašu (56 b) državne blagajne, ti koji objavljuješ prodaju dobara, ti rušitelju crkve, ti koji prezireš božansko, ti koji sveto obezbožuješ, ti skrnavitelju svetinja, ti zaštitniče najgorih, ti pokretaču svih zlodjela, narušitelju mira, napadaču crkve i skrnavitelju sve katoličke vjere. Ipak se žališ da te nepravedno kažnjavaju, iako se jasno otkriva da je tvoja pređašnja darežljivost prema bogovima bila lažna i pod vidom pobožnosti gajila je pohlepnost; Veći je onaj koji pamti tvoje najgore zločinačke primjere. Zašto nijesu prestajali da opominju svoje da se ne bogate bačvama, da dijele milostinju i da prestanu da budu zli. Počuj poglavaru svih najlupeškijih lupeža što je protiv tebe i tebe sličnih već odavno Gospod zazivao pred prorokom: viđaše lopova i trčaše za njim i sa bludnima svoje piće nosaše...

Poglavlje XVII O turskom ratu koji je preduzeo papa

(l . 59)... U isto vrijeme poslavši u Germaniju i Panoniju drugoga poslanika svete Stolice, kardinala Julija od Svetih Andjela, prikupi vrlo veliku vojsku. Napavši ovim četama Turčina na kopnu i moru, tako ga je sa svih strana stijesnio, da bi bio primoran da napusti cijelu Evropu, da nije bio potpomognut izdajom i pomoću nekih iz Italije, pa ipak je uz sve to bio istjeran iz Ilirika i cijele Mezije, Makedonije i Trakije, izgubivši veći dio i pretrpjevši takav poraz u podnožju planine Hema, da se pamti da je u tome boju palo više od šezdeset hiljada neprijatelja, a ni našima nije bila pobjeda bez krvi. Jer, i oni su izgubili mnogobrojne svoje, i kralja Ugarske, i papskog izaslanika. Ovaj rat obnovio je papa Kalist, koji je satirao neprijatelja nanoseći mu velike poraze na kopnu i moru. (l. 59b) Naime, njegova flota pod vođstvom patrijarha Ludovika Akvilogransija, dugo i mnogo je pustošila primorske zemlje Turaka. A kopnene čete koje je sakupio Jovan Karvasalo, isto kardinal Svetih Anđela, kod Taurnija, tržista Mizijaca ili Tribala, koji se prosto naziva Beograd, tako su porazile cara najljućih Turaka, kojeg su izvukli iz logora, da se ranjen i mijenjajući pod teretom konje nije usudio da zastane u bjekstvu prije nego što je saznao da ga do Jedrena nose skoro trista hiljada koraka. U toj bici palo je toliko hiljada Turaka da je zbog raspadanja lješeva najgroznija bolest zarazila cijelu oblast; nije bilo dovoljno ni rijeka ni polja za sahranjivanje. Bio je sa pobjedničkom vojskom poslanik zajedno sa najistaknutijim i nepobjedivim vojskovodjom Jankom Bijelim, koji bi bez sumnje zbačio turski jaram sa vrata Trakije i Grčke, (l. 60) da nije vojskovođa umro od otrova, a poslanik, zbog toga obuzet tugom, pao u postelju. A svi poglavari Italaca nijesu htjeli papi, koji se trudio oko ovih tolikih i takvih briga i troškova, da pomognu ne samo vojno, nego zaista ni sa jednim obodom. Čak su i oružje i novac, koje su narodi iz težnje ka pobožnosti donosili papi, najvećim dijelom različitim mahinacijama pronevjerili. A, jasno, još više je ostalo kod kralja Alfonsa za pripremanje na Turke. Poslije smrti Kalista ustoličen je Pije, koji, čim je prvi put dotakao katedru Petra, na Turke naumi. Otputuje u Mantovu i privuče k sebi, po uzoru na starije, hrišćanske poglavare kako bi zajedničkom vojskom svih, zajedničkog neprijatelja svih, snažnije napali, preko kojih Italaca bi bio započet vojni pohod. Ako bi oni da ćute, ne ćuti cijeli svijet. Dok se to događalo, Turčin, namamljen od starješina jeretika manihejske sekte, kojima je, nerado krštenima (l. 60 b) kralj Bosne povjerio neke najutvrđenije tvrđave kraljevstva po cijelom Iliriku, koji se sada naziva Bosna, želeći da ljude pridobije povlasticama i počastima, preko izdaje domogao se kralja Stjepana, koji je zarobljen i ubijen. A njegovo kraljevstvo je pretrpjelo najveća razaranja i pokolje. Zbog ovoga poslat od pape nijesam uzimao maloga učešća, naime, sa otposlatom odande dvadesetoricom mojih, sam sam se, poslije najveće opasnosti i nevjerovatnih napora izbavio, spašen prije Božjom, nego ljudskom moći. Onaj nepobjedivi carski prvosveštenik nije slomljen ovim stvarima, već jos žešće raspaljen, požurio je da traži spoljnu vojnu pomoć, budući da su ga napustili domaći Italci, poslao je po svim pokrajinama poslanike: Špancima, Britancima, Galima i Germanima, a mene odredi nazad u Panoniju radi podsticanja nepobjedivog kralja Ugara da pruži pomoć onim bijednim ostacima Ilirika (l. 61) obećavajući svakome od poslanika Italaca dio troškova za taj rat Primim zapovijesti i nedaleko od Beograda pronađem kralja, koji se vratio iz Mezije sa pobjedničkom vojskom i nevjerovatnim plijenom. Ukratko izložim povjereni zadatak, jer naime, ni duh koji želi da se pokorava ne trpi da ga opominju mnogim riječima. Iako se već približavala zima, neumorno je vodio vojsku u Ilirik i za tri mjeseca, a ja sam uvijek slijedio čete, oteo je Turcima skoro sedamdeset gradića, a iz najsjajnijeg grada cijeloga kraljevstva, Jajca, u kome su obično boravili kraljevi, istjerao je neprijatelja. Bez sumnje bi ga istjerao iz cijelog kraljevstva, da mu je bio predat novac koji su govornici obećavali...

---------------------------------